Moje blogiranje June 3, 2006

„Htio bih da mi netko napiše nešto o tome zašto je krenuo blogirati, što se desilo u međuvremenu i zašto to radi danas“, napisao mi je na gmailu nedavno jedan totalno mrak lik, a ja mu odgovorih da može. Pa koliko teško to može biti?

Kada sam se u kolovozu 2004. godine vraćala iz kozmetičkog salona, lica prepunog crvenih pikica, odjevena u neku oskudnu ljetnu kombinaciju, razmišljala sam kako ću samo biti lijepa kada se to crvenilo povuče. Naime, kozmetičarka mi je očistila lice (drugi i zadnji put u životu), izgledala sam kao da su me ose izbole, ali sama sam sebi biti totalno cool. Vrativši se doma, sjela sam za laptop i surfajući našla http://www.blog.hr/. Odmah sam se registrirala koristeći nick koji mi je dodijelio jedan portuglaski prijatelj i počela pisati nadajući se da ću postati nova Carrie Bradshaw.

Pisala sam par dana same gluposti (iako se ni do danas nisam toga odrekla), ali me čudilo da mi nitko ne ostavlja komentare. Počela sam lagano čituckati druge, nešto prokomentirala i vidjela da sustav komentiranja funkcionira po onoj staroj – ruka ruku mije. Ostavljala sam komentare kod drugih, oni su ostavljali meni. I svi sretni.

Pisala sam o svemu, oduvijek relativno kratko i sažeto, bez potrebe za dugotrajnim lamentiranjem ili pretjeranim objašnjavanjem svojih stavova, prije svega iskreno i bez želje za političkom korektnošću. Kažu da papir ne trpi baš sve, da nedostatak mimike i gestikulacije treba nadoknaditi pomnijim odabirom riječi, ali to nije bio moj stil. Ono što sam bila spremna reći na glas, u nekom trenutku našlo se napisano na mom blogu. Inspiracije je rijetko nedostajalo, vremena nešto češće. Broj komentatora se konstantno povećavao, sve dok nije dosegnuo kritičnu brojku 30 da bi se tu zadržao dulje vrijeme.

To je bio najljepši period mog bloganja – bila sam izolirana od svih skandala i tračeva, pisala sam neopterećeno i potpuno anonimno, nikome nisam bila dužna objašnjenja. A onda sam napravila pogrešku koja me stajala tog osjećaja ugode. Otišla sam na jednu blogersku kavicu i po prvi put se nekom predstavila kao Jazzie.

Upoznala sam puno divnih ljudi, ispijala kavice s njima osjećajući da ih poznam oduvijek. Broj posjetitelja, čitatelja i komentatora naglo je počeo rasti, dok nije dosegnuo neslućene razmjere kojima su se više zamarali drugi, nego ja. Ispremještali su me po listama sve dok jedne večeri moje ime nije zasjalo i na lijevoj strani naslovnice bloga-haer tj. na ozloglašenoj cool listi.

A onda su se počele događati stvari koje su davale gorak okus bloganju. Neki od onih blogera s kojima sam još jučer ispijala kavice naokolo su počeli ostavljati ružne komentare o meni bez ikakvog direktnog razloga, drugi su počeli širiti tračeve, treći su odlučili presuditi mojoj anonimnosti odavši moje puno ime i prezime te dajući informacije gdje se na Internetu mogu pronaći moje slike. Jednostavno, kada čovjek uđe malo dublje u blogersku zajednicu, shvati da je sve prepuno podvala i klanova, odnosno da nije to neki idealizirani virtualni svijet gdje smo svi isti, već samo jedan podskup ovog našeg svijeta s istim zakonima. Pomalo naivno, tek onda sam shvatila da su i blogeri ljudi.

Nikako mi se ne sviđa u kojem smjeru se blogerska zajednica, barem ona kojoj ja pripadam, razvija u ovom trenutku. Ne sviđaju mi se klanovi, niti razmišljanje poput borgovskih ćelija. Ne sviđa mi se što moraš nekoga znati, da bi mogao uspjeti. Ne sviđa mi se da samo oni najglasniji i najbezobrazniji dolaze do izražaja. Ali to je tako u svim sferama života (a svejedno živim).

Gledajući unatrag, znam da sam uvijek bila krajnje iskrena, sviđalo se to nekome ili ne. Znam da nikome nisam svjesno nanijela zlo. Znam da nisam napisala niti jednu grubu riječ protiv ijednog blogera. Znam da nisam nikada povukla niti jednu „vezu“ da bih nekog pogurala na listama, niti stavljala na naslovnicu svoje „pulene“. Uživam u činjenici da neki meni strani ljudi vole čitati o mojoj svakodnevici, iz pera jedne potpune spisateljske amaterke bez talenta i ambicije da to mijenja.

Blog je moj psihijatar. Blog je moj hobi. Volim ga i nisam ga se spremna odreći. Još. Kao niti divnih ljudi koje sam preko njega, što virtualno, što osobno upoznala.

„Htio bih da mi netko napiše nešto o tome zašto je krenuo blogirati, što se desilo u međuvremenu i zašto to radi danas“, napisao mi je na gmailu nedavno jedan totalno mrak lik, a ja mu odgovorih da može. Pišući ovo proteklih 10tak minuta shvatila sam da je meni blog toliko osoban da se pravi motivi vjerojatno kriju negdje u mojoj podvijesti pa je tako i ovaj tekst jako daleko od onoga što sam željela da bude. Mogla bih proći kroz njega još par puta, malo ga prepraviti i nacifrati, možda neke dijelove ponovo napisati, ali to onda ne bih bila ja.

O suživotu bloga i novinarstva May 16, 2006

Počeo sam pisati tekst s naslovom : “Kako je blog ubio potencijalno dobrog pisca” u kojem sam htio obraniti tezu da dobri blogeri koji piÅ¡u duže vrijeme postanu dio rutine i dio s drogeraÅ¡kim elementima začinjenog kruga. Interkacija izmeÄ‘u ljudi, komentiranje, čar pisanja i čitanja. Naveo sam sve pozitivne aspekte o značenju bloga kao uvertire u pisanje s direktnom zaradom i utjecajem na čitateljstvo, ali sam htio napomenuti kako zbog hiperprodukcije tekstova i svakodnevne obaveze tekstovi poprime epitet običan te se nakon gotovo dvije godine potencijalno dobri pisci povuku s bloga. Dobrom tekstu treba posvetiti mnogo viÅ¡e od blogeditora i dvadesetak minuta inspiracije. ÄŒak sam htio otići tako daleko i usporediti prosječnog blogera i književnika s mlinarom i slastičarom; Obojica rade s braÅ¡nom, no jedan od njih dvojice u konačnici postiže mnogo viÅ¡e.
 

Kako se tekst razvijao, kojeg sam na vrijeme i sreću zaustavio,  sve sam više pisao o pozitivnim aspektima pisanja bloga koji su u većini te sam vukao paralele s novinarstvom da bih došao do pomalo nategnute teze kako bi svi novinari trebali pisati blog. Nazovimo to profesionalnom deformacijom. Naime, svjedočili smo u protekle dvije godine raznorodnim piskaranjima po blogu koja za neke bila i prvi susret s pisanom riječi dok su drugi samo nastavili pisanje i počeli objavljivati online s više ili manje uspjeha. Činjenica jest da je pisanje bloga izrodilo mnogo novih novinara te čak, usudit ću se reći, podiglo kvalitetu brzo napisane riječi. U teoriji ekonomije rekli bi: S rastom konkurencije mora porasti i kvaliteta kako bi se obranile pozicije dobro prodavanih. A novac je na kraju krajeva sastavni element ne samo novinarstva, već i svega ostalog.
 

Moj prijedlog je sasvim jasan i kako bih ga predstavio odgovornima prvo mora preživjeti komentiranje od strane blogera. Kratko i jasno, pisanje bloga bih uveo kao obavezno svakom potencijalnom novinaru. Dakle, u samom početku obrazovanja osobe koja će se ostatak života baviti pisanom riječju na ovaj ili onaj način. Iz publike pa i iz samih novinarskih redova često se čuju povici negodovanja zbog nepismenosti i neobrazovanosti onih koji bi to trebali biti ponajviše - novinara. Žalosna je i pomalo apsurdna činjenica da studenti novinarstva na prvog godini, tj. od prve godine nemaju niti sata hrvatskog jezika. Umjesto toga, neki predmeti postoje samo zato da bi pojedini profesori mogli prodavati svoje publikacije. Svakome ću ukazati na apsurdnost nekih edukativnih elemenata na studiju novinarstva koji su u najmanju ruku smiješni.
 

Već sam spomenuo; blog je otkrio mnogo talentiranih novinara i podigao kvalitetu prosječnima. Ne samo da bih napravio poseban blog servis integriran u instituciju Fakulteta, već bi profesori aktivno sudjelovali u čitanju blogova svojih studenata te ih ocjenjivali. Vjerujem da bi se ubrzo napredni istaknuli, a novinarski headhunteri imali bi bitno olakšan posao. Studenti bi osim vježbanja stila i pismenosti, pripremali se za lakše suočavanje s prvim poslovima i bitno bi se podigla kvaliteta. Uvjeren sam u to i teško da će me itko razuvjeriti jer redovito pisanje bude odlična vježba. Veći je problem kako ću ja druge, odnosno ovlaštene za takve promijene uvjeriti u održivost ideje. Ne ide mi u prilog činjenica da su učenici sankcionirani zbog pisanja bloga, štoviše, apsurdno je, ali okolnosti su bitno drugačije.
 

Ako imamo na umu kako su kod nas ljudi mahom promijenofobi, onda je logično da je moj prijedlog odbačen u startu, ali ako bi prošao, ponudili bi Europi, u koju tako užurbano ulazimo, nešto novo i kvalitetno. Ponudili bi im ljude koji s dvadesetak godina imaju već podosta iskustva u pisanju iza sebe, a ne ljude koji su prisiljeni savladati osnovne tehnike pisanja u nekoliko mjeseci obitavanja po gradskim redakcijama i inim mjestima. Prijedlog je spreman za prvo blogersko glasanje. A što i kako dalje - vidjet ćemo.
 

 

Follow the Links May 15, 2006

Neovisno jedan od drugoga + svaki na svoj način, u posljednjih nekoliko dana Mrak i Babl dotakli su se aktualnog društvenog fenomena o kojem je prije nešto manje od mjesec dana opširno pisao The Economist. U pregledu nazvanom «Among the Audience – A Survey of New Media», Economistovi novinari izuzetno zanimljivo raščlanjuju fenomen osobnog ili participativnog medija.

Ovom ću prilikom rezimirati najznačajnije točke Economistovog teksta kojeg bih svakako preporučila za čitanje u cjelosti (pregled je objavljen u broju od 22. travnja).

Poistovjećivanje tekuće medijske revolucije s Erom Interneta (Internet age) nije u potpunosti ispravno. Participativni ili osobni medij ne podrazumijeva samo dostupnost Interneta – za njega je od presudne važnosti odgovarajuća tehnološka infrastruktura, tj. vrlo širok i uvijek aktivan broadband pristup. Economist procjenjuje da sa zadovoljavajućom infrastrukturomu zasada raspolaže tek nekolicina zemalja: Južna Koreja, Hong Kong i Japan, dok SAD i ostala velika tržišta zaostaju. Naime, dosadašnje su mreže dizajnirane za prethodnu / bivšu, a ne nadolazeću eru. Svuda su brzine downloadanja (Internet prema Korisniku) daleko brže nego brzine uploadanja (Korisnik prema Internetu), što ne čudi s obzirom da su korporacije koje su lajne gradile podrazumijevale Internet tek dodatnom distribucijskom mrežom preko koje će velike kuće prodavati medijske proizvode.

Međutim, razvojni trend ukazuje da će Korisnik vrlo brzo stvarati vlastiti sadržaj u jednakoj mjeri u kojoj ga troši. Drugim riječima, Korisnik više nije pasivni potrošač medija, (a time i reklama koje su medijskim kućama glavni izvor prihoda), već u mediju aktivno sudjeluje. (57% američkih teenagera redovno stvara content; tekst, slike, video klipove i podcaste).

Ovakav razvoj nosi dubinske posljedice po tradicionalne biznis modele u medijskoj industriji.

Za razliku od dosadašnjeg modela koji podrazumijeva okupljanje brojne i pasivne publike kojoj se prikazuju programi i reklame, u novoj situaciji publika i dalje može biti brojna, no treba računati i s manjim grupama, a vrlo često te će grupe biti doista malene. Fokus više nije na velikim mega-hitovima industrije zabave.

Dalje, umjesto velikih medijskih divova koji se natječu tko će dograbiti veći broj ‘gledatelja’, u novoj će eri igrači biti (uz velike) i manje firme + pojedinci. Oni će se takoÄ‘er natjecati, ali često će i suraÄ‘ivati. Neki od njih će sa svojim sadržajima zaraÄ‘ivati novac. Neki ne. Nekima novac nije važan, jer ih vode ‘ne-monetarni’ motivi. Uspostava «reputacije» i javnog utjecaja, na primjer.

BaÅ¡ kao i medijska revolucija koju je pokrenuo Gutenberg, Å¡ire druÅ¡tvene implikacije ‘participativnog’ medijskog fenomena bit će uočljive tek za nekoliko desetljeća. U osnovi, mijenja se modus druÅ¡tvene diskusije. Diskurs Jedan-prema-Mnogima, kakvu generiraju medijske kuće prema publici, postupno će se pretvoriti u ‘konverzacije’, tj. razgovore meÄ‘u pojedincima koji su nekoć činili publiku. Ovaj razvoj valja shvatiti kao druÅ¡tveni / komunikacijski, a ne izdavački fenomen.

Optimisti ističu kako su konverzacije otvorene, podrazumijevaju jednakost i prihvaćaju mogućnost pogreške, dok su institucije (tradicionalne medijske kuće) zatvorene, hijerarhijski ustrojene i teško priznaju vlastite propuste.

Po optimističnoj verziji, danaÅ¡nja (informatički pismena) mladež + većina ljudi u budućnosti zaključivat će samostalno Å¡to je Å¡to, tko je tko, tko koga, kako i zaÅ¡to. U tome će ih voditi urednici / selektori koje su sami izabrali, a mogu se oslanjati i na ‘kolektivnu pamet’, collective intelligence, koja se razvija kroz različite tehnologije za suradnju, collaboration technologies.

Pesimisti, međutim, ukazuju na opasnost od vandalizma – ilustrativan je slučaj Wikipedije gdje je izvjesni Brian Chase napisao totalno neistinit tekst o novinaru Johnu Seigenthaleru pa su taj neprovjereni upis mjesecima iščitavali svi koji su se o Seigenthaleru informirali. Ukoliko nema tradicionalnog jamstva da je informacija provjerena i ispravna (glavni urednik, profesionalna udruga), kako spriječiti uništene reputacije, poslove, itd?

Kao (pokušaj na) odgovor na ovo pitanje, znakovit je nedavan projekt časopisa Nature.

Nature ekipa naručila je od redakcija Enciklopedije Britannice i Wikipedije odreÄ‘eni broj članaka te je po obavljenom poslu usporedila točnost navoda. Ispostavilo se da su ‘laici’ iz Wikipedije u svojim tekstovima počinili 162 greÅ¡ke, dok su Britannica stručnjaci pogrijeÅ¡ili 123 puta. Poslije se ispostavilo da su (metodoloÅ¡ki) pogrijeÅ¡ili i Nature eksperti, no naravoučenije ove priče je sljedeće: tradicionalni autoritet ne Å¡titi nas od krive informacije.

Implikacije za razvoj novinarstva već su vidljive. Tzv. građansko novinarstvo, citizen journalism, koje se najjasnije očitovalo pokrivanjem azijskog tsunamija ili bombaškog napada u londonskoj podzemnoj željeznici, već je iznjedrilo uzrečicu da se Warholovih 15 minuta danas uvrnulo u 15 megabajta slave.

‘Sila’, odnosno moć o kojoj govori Babl, srediÅ¡nja je tema Economistovog pregleda. Očituje se u novoj poziciji Malog Korisnika te u nužnoj demokratizaciji medija s pozitivnim, ali i negativnim posljedicama.

Mrakova virtuelna politička organizacija jedna je pak u nizu mogućnosti kako u kontekstu participativnih medija Mali Korisnik može organizirati vlastiti interes.

Blop ili strig? May 7, 2006

Dobro to što prikazujemo stripove na papiru, no koga to više zanima? Treba se kretati s vremenom, ne? Autor koji nema blog potpuno nam je nezanimljiv, je li tako? Pa, dakle, kako stoje hrvatski stripaši s popularnim sportom - imanjem bloga svoga?

Kako-tako … Ako pod aktivnim stripaÅ¡ima benevolentno smatramo svakoga tko je u zadnjih pet godina profesionalno objavio barem neÅ¡to, hrvatskih ćemo stripaÅ¡a skupiti pedesetak (moguće i viÅ¡e, zbog natječaja raznih; gornju statistiku navodim prema vlastitom istraživanju od pred koje ljeto). Od njih pedesetak, svoj blog ima ih, prema mome saznanju, točno deset posto. Tko su ta napredna petorica?

Najnapredniji se, kako pristoji, pokazao najmlaÄ‘i meÄ‘u njima - Tonči Zonjić. Izniman crtač koji se prije prihvatio miÅ¡a, a tek onda pera, Tonči je s navrÅ¡enih dvadeset već viÅ¡egodiÅ¡nji stanovnik virtualnog svijeta, objavljujući na webu svoje skice i crteže, sirove ili računalno doraÄ‘ene. Blog (na engleskome) mu je do sada donio barem dvije posve ozbiljne poslovne ponude iz svijeta, a koje je odmah odbio smatrajući kako joÅ¡ nije dovoljno dobar. Shvatite ga, ljudi su mu zapamtili ime joÅ¡ otkako je s petnaest objavio prvi rad (je, tak je dobar) i joÅ¡ se od toga trese. Tako da svakako otiÄ‘ite do njegovog bloga (trenutačna inkarnacija na http://lungbug.ice.org/2006/blogger.htm), ali ga nemojte odviÅ¡e hvaliti. Samo koliko zaslužuje…:)

Robert “Bob” Solanović nije early adopter poput Tončija, ali je odlučio prihvatiti prednosti bloga kao reklamnog izloga. Taj autor “Mistera Mačka” blog uredno vodi nekoliko zadnjih mjeseci puneći ga teaserima novog MM-a, kao i radovima iz bilježnice (u različitim stilovima) ili različitim novijim komercijalnim uradcima (maskotama itd.). Svi crteži su mu, do jednoga, preslatki pa se nadam kako će mu blog ispuniti svoju propagandnu svrhu. Njega smijete hvaliti, i tako vam neće povjerovati ako sazna da sam vas ja poslao - Boblog se Å¡epiri na adresi http://shoder.blogspot.com/.

Kud svi Turci, tud i mali Mujo. Osim što je Frano Petruša košarkaš pa nije baš mali, a i crta kao veliki. Žao mi je što mu se urušila prethodna verzija bloga na kojoj je bilo više skica i crtanja po prirodi, ali i na novome blogu (http://franopetrusa.blogspot.com/) ima lijepih stvari, završenih crteža, ilustracija i stripova. Opičite mu koji komentar, sad kad je shvatio kako se omogućava komentiranje i onima koji nisu s Bloggera.

Konačno, tu je i jedan veteran. Goran je Delić zadnji put viÄ‘en kako se stripom bavi prije jedno tucet godina na serijalu “Mask”, ali je na ovim prostorima ostao zapamćen po svome “Smogy Boyu” (dva i pol albuma u “Strip Artu”). U meÄ‘uvremenu je otiÅ¡ao u Kanadu, zaposlio se u produkcijskom dizajnu filmova, digitalizirao i postajao sve bolji. Ostavite i njemu koji komentar, da bude u vezi s domovinom - Delatoon je na http://delatoon.blogspot.com/.

A peti? Tko je peti? Nu da, to je bio podmukli trik: petoga crtačkoga bloga nema (barem ne od afirmiranih autora, ima poneki amaterski strip), ali postoji zato moj sajt s dnevnim stripovskim vijestima i linkovima na svjetsku stripovsku kornukopiju. Ako vam se da: http://qstrip.blog.hr - i hvala!

Kako sam prestao blogati? April 28, 2006

Noćas sam sanjao ring okružen desecima tisuća gledatelja u Saitama areni u kojoj su se nakon dugog isčekivanja i medijske pompe sukobili Slavko «The Slick Linić» vs. Ivan «Suga Money» Šuker. U trenutku kad sam se uključio u san, «The Slick» je nakon početnog nasrtaja i pritiskanja «Šećernog» uz konopce pokušavao obuhvatiti njegov struk a Šuki je iskusno, ali s izvjesnim problemima, odbijao njegov napad nabadajući odozdo odmjerenim aperkatima po Linićevim slabinama dok su mu pete strugale opasno blizu ruba ringa. Kažu da snovi imaju svoju osnovu u stvarnosti i obrnuto, tako da se više ne zna što počinje a što završava taj krug asocijacija, ali meni je bilo sasvim jasno otkuda se pojavila ova vizija – predmetni dvojac je, naime, prije neku večer na televiziji napaljeno raspravljao o cijenama benzina, trošarinama, PDV-u, socijalnoj politici itd. I dok je meč Linić-Šuker po PRIDE pravilima logičan nastavak njihove žustre rasprave pune objeda, ono što se događa u glavama svih nas mi je manje jasno.

Vidite, dan nakon vijesti kao što je ova, svi su ekonomski stručnjaci: izranjaju analitičari, rehabilitiraju se bivši ministri, direktori, ekonomski gurui, a priliku za kritiku koriste i politički protivnici te sami građani. I već davno mi je postalo jasno da svo to novinarstvo, književnost i bilo kakva vrsta interakcije služi tek taštini i oružje je u prepucavanju intelekata – pisac pokazuje kako on kuži stvari bolje od drugih, plemenito dopuštajući uvid u svoj genij nama smrtnicima. Malo tko ukazuje na ljepotu ili ju stvara, većina se koncentrira na rušenje, suprotstavljanje, napadanje, griženje, umjesto da razmotri puno elegantniju varijantu, a to je uzmak. Da treba promijeniti neke stvari na svijetu, treba – kako bi se uklapale u idiličnu viziju moralnog društva – ali to kroz medije sigurno ne ide. Bez obzira koliko to zvučalo otrcano, treba početi od sebe, treba biti uzor društvu u kakvom biste se jednog dana htjeli probuditi. Skromnom, tihom, veselom, zdravom.

Poanta svega jest da se tu nema što reći – svijet je upravo onakav kakav mora biti, a ako je netko posebno napaljen pa misli da će ga baš on promijeniti, neka proba dići neki ustanak a mi ćemo buljit na telki kako će ga ucmekati. Isto tako, kritičari kojima su puna usta tuđih grešaka i vlastitih pametnih ideja, kao i oni još gori, koji samo kritiziraju a ne nude ništa zauzvrat, su opasno nalik starim čangrizalima koji na sve moguće očajničke načine odvraćaju pažnju od neminovnog kraja koji im se približava, okrivljujući pritom čitav svijet za neku nejasnu nepravdu radi koje im se čini da su profućkali čitav život. Pisanje bi trebalo biti jedan od vidova umjetnosti, način za otkrivanje ljepote, za uzburkavanje duša; piše se za druge, a ne za sebe, i ako je ljudima zadovoljstvo čitati vas, taman da ih je samo pet ili deset, to je veća nagrada nego deset tisuća prodanih primjeraka koje će poslije svi do jednog kupca popljuvati ili će im se povraćati od nervoze izazvane sveprisutnim kritičkim tonovima i jadikovkama.

Čitao sam, u trenucima dokolice na poslu, raspravu Jergovića s onim drugim likom pa ne mogu vjerovati što vidim. Čitam kako se civilizirani ljudi, intelektualci, književnici časte nazivima za koje znaju da ih onaj drugi ne može otrpjeti; čitam o jalu, sujeti, taštini, od ljudi čija bi pisana riječ trebala činiti naše živote veselijim. I pitam se, kad gledam Jergovića (njemu isprika koja mu ujedno može goditi, onom drugom liku se niti ne sjećam imena) onako neuhranjenog s bradom čija ga čupavost čini naoko još tanjim, da li ima namjeru braniti svoje grube riječi i silom – hoće li moći «hold his own», stati «toe-to-toe» sa svojim protivnikom? Jer i jedan i drugi upotrebljavaju tonove i riječi nakon kojih obično slijedi fizički obračun. Da čujete takav razgovor na ulici – a slova na papiru su puno miroljubivija od zvučnog doživljaja obojenog vrućim emocijama – vjerojatno biste preventivno zaobišli izvor te buke. Zar to sve tome služi?

I tako, dok god pisanje služi taštini, i dok god čitatelji percipiraju pisanu riječ kao pretencioznost pisca, ja neću pisati.

I blogere citiraju, zar ne? January 27, 2006

Jednoga dana, vidjeli nismo
Ježurka Ježić je, kažu, dobio pismoJučer je u moj anonimni email sandučić koji potom forwarda emailove kroz tri druge adrese do mog real_life sandučića stigla email poruka jedne za potrebe ovoga posta anonimne (oporbene) saborske zastupnice koja me obavijestila kako je tijekom rasprave o usklađivanju hrvatskoh zakonodavstva s zakonodavstvom EU iskoristila tezu koju sam iskoristio u jednom svome postu iz listopada prošle godine kada sam komentirao početak pregovora s Europskom unijom.

Moja osnovna teza (doraÄ‘ena i komprimirana) glasi kako: “Do početka pregovora nas je od Europe čuvala Europa, a sada se moramo čuvati sami.”

Za razliku od nekih drugih, nije mi prva ideja bila da pobrišem blog ili tužim zastupnicu (koja ionako ima imunitet) već mi dapače godi kako je moje razmišljanje iskorišteno u nekoj (nadajmo se produktivnoj) raspravi u jednom tako visokom domu (točna pozicija sabora na društvenoj ljestvici pitanje je debate, no u normalnim državama to bi vam u svakom slučaju morao biti kompliment).

Drago mi je da se to dogodilo i to iz viÅ¡e razloga. Prvi od njih je činjenica da se blogovi očigledno čitaju, te da ih čitaju ljudi koji ih kasnije mogu iskoristiti. Iako me nisu imenom i prezimenom spomenuli za govornicom, bilo je rečeno kako je to teza jednog blogera i Å¡to se mene tiče sva forma je bila zadovoljena i taÅ¡tina mi nije ugrožena. Druga, važna, ako ne i važnija stvar je da me dotična obavijestila o tom svom potezu Å¡to pak govori o tome da postoje ljudi koji paze koga i zaÅ¡to citiraju te su voljni navesti svoj izvor i pitati za dozvolu (u mom slučaju “posthumno” kako bi to rekli, ali svejedno).

I posljednje; miÅ¡ljenja sam kako treba popularizirati blog, osobito za “ozbiljne” teme jer su blogeri u svijetu postali opinion makeri, blogovi su medij mase i po prvi puta masa ima medij koji sama može kontrolirati. Prirodno je i logično da se iz gomile blogera pojedinci izdignu i postanu mjesto na koje se ide po miÅ¡ljenje neovisno da li je to književna kritika, recept za kuhanje ili moja teza o europi.

Blogeri su “dio mase, jedan od nas” pa je je ljudima stoga lagano poistovjetiti se s njima, mediji funkcioniraju na način da prezentiraju informaciju te je objasne i skupa s njome daju neki stav Å¡to je dobro ili nije; mediji su nadalje često manipulirani i podložni su raznim utjecajima, polovičnim informacijama, neistinama…

Blog je transparentniji medij jer se pojedinac/novinar ne sakriva iza naziva publikacije/medija nego je njegov blog ujedno i njegova “jamstvena kartica”, postovi u proÅ¡losti su jamstvo čitatelju da bloger razumije o čemu piÅ¡e i da stav koji donosi ima težinu.

Težina bi bila još veća kada bi blog bio javan, s imenom i prezimenom, no to se zasada ne događa, iako uviđam da je taj događaj neminovan, ne samo za mene nego i za mnoge druge blogere.

U svakom slučaju, prekjučerašnje citiranje mojeg posta u Saboru je na dugu stazu puno veće od mene ili mojeg posta napisanog u času frustracije i ima dugoročni cilj educiranja javnosti; svojevrsni Aristotelov Nagovor na filozofiju.

Famous last words January 23, 2006

Znam da su svi sve rekli o aferi koja je zadnjih nekoliko dana potresala hrvatsku blog zajednicu, no ne mogu se suzdržati da i ja ne ubacim pokoju rečenicu iz jednostavnog razloga Å¡to sam u posljednje vrijeme napisao nekoliko tekstova na teme koje bi se mogle povezati s ovim posljednjim incidentom.Blog ili Web log neka je verzija javnog dnevnika . Svi mi, htjeli to priznati ili ne imamo potrebu da se naÅ¡ glas čuje i da netko čita i porazmisli o rečenicama koje smo izrekli - jer toga nekako u “real life-u” nemamo dovoljno. To je vjerojatno i razlog velikog uspjeha bloga jer na internetu svatko može iznjeti svoj stav.
Blogovi naravno ne moraju pratiti formu dnevnika, nego se koriste na stotine različitih načina i pregledavajući blogove nije teško zaključiti kako je jedino što ih u stvari povezuje u zajednički skup to što su postovi, članci ili kako to već hoćete nazvati poredani datumski od najnovijeg prema starijem.

Blogera ima svakakvih, od uzbuÄ‘enih tinejÄ‘era, preko adolescenata pa sve do “ozbiljnih” ljudi u godinama koji pokuÅ¡avaju neku mudrost podijeliti sa svijetom preko bloga (myself included).

Ako već krenemo kategorizirati blogere, ono Å¡to sam primjetio je da postoji cijeli niz blogova koje piÅ¡u ljudi “na privremenom radu” izvan hrvatske - dakle ljudi koji kroz blog pokuÅ¡avaju komunicirati sa svojim sunarodnjacima iako ih možda dijele tisuće kilometara. ZaÅ¡to to rade? Pojma nemam, no vjerojatno postoji neka unutarnja želja da ostanete u kontaktu s rodnom grudom Å¡to ja dosada nisam uspio osjetiti iz jednostavnog razloga Å¡to cijeli život (uz kraće izlete) živim usred Zagreba. Upravo ova kategorija se naÅ¡la u posljednjih nekoliko dana uvrijeÄ‘enom jer je kroz recenziju na stranicama Jutarnjeg doÅ¡lo do nekih očiglednih i preteÅ¡ko shvaćenih nesporazuma.

Blog je kao Å¡to sam gore napisao javni dnevnik, i on kao takav je podložan kritikama, miÅ¡ljenjima, recenzijama i svim ostalim oblicima “napada”. Ne vidim Å¡to bi bilo loÅ¡e u tome jer ako ste se već odlučili pisati blog, to ste učinili zato jer želite da vas netko čita (eto, mene jako veseli mojih nekoliko stotina vjernih dnevnih posjetitelja), no ako ste spremni svoje stavove, tajne ili Å¡to već dijeliti s internetom, tada morate biti spremni naletiti i na količinu ljudi koja se s tim stavom neće složiti, dapače koja će biti izuzetno kritički a ponekad i neprijateljski nastrojena.

Kritika je teška stvar i svima teško pada, no na internetu, još ako ste skriveni kroz anonimnost nadimka trebala bi biti puno lakše primljena; pa mi stoga cijela afera kako se to danas već zove nikako nije jasna.

Kroz posljednjih 18+ mjeseci na blog.hr-u nestao je cijeli niz sjajnih i vjerojatno tisuće manje sjajnih blogova; neki su mi jako nedostajali i mislim da je promašaj što su njihovi anonimni autori odustali, neovisno o tome što su njihovi identiteti bili raskrinkani, pa makar i u krugu prijatelja.

A što se tiče ovih posljednjih slučajeva, neovisno o tome da li je recenzija bila pozitivna ili nije - osoba koja se na internetu preplaši recenzije svojeg bloga koja bi morala biti ogledalo njegovih/njezinih postova i reagira na način na koji je reagirala ima vjerojatno daleko većih problema od samoga bloga.

Blog files 3 - Ocjenjivači blogova January 19, 2006

Gdje god da se okreneš svi ocjenjuju blogove. Ocjenjivanje i recenziranje blogova je definitivno IN i u posljednjih 2 tjedna sam surfajući sa surferskom daskom po Internetu naišao na bar 5-6 takvih ocjenjivačkih punktova.
Na jednom mjestu se čak i oskari dijele.
Ocjenivanje blogova na stranicama Jutarnjeg izazvalo je razne spekulacije. Po hodnicima interneta svašta se može čuti, od toga da će na kraju školske ocjenjivačke godine EPH kupiti blog.hr za silne novce do toga da će najbolje ocijenjen blog dobiti bogatu nagradu. Npr. sabrana djela iz biblioteke Jutarnjeg ili vikend za jednu osobu u Čateškim toplicama.
Blogeri su vidjeli da je vrag odnio šalu pa su i oni sami počeli ocjenivati blogove. Reaktivirao se čak i Direktor Svemira koji je pionir ocjenjivanja blogova. On je to naime počeo raditi još tamo u praskozorje bloga.
Časopis BUG je u isto to vrijeme također izvršio jedno onako jednokratno, generalno ocjenjivanje nazvaši sve blogere prištavcima bez osobnog života.
Drugi informatički časopis, PC chip napravio je u svibnju 2005. opsežnu temu broja baveći se fenomenom bloga na jedan puno ozbiljniji način.
Blogeri, plaha i krhka bića, ne znaju kamo to sve ide pa su se neki odmah za svaki slučaj i pobunili protiv ocjenjivanja. Kao - “Tko je taj i taj da mene ocjenjuje? Kakve ima kvalifikacije?” i slična pitanja.
Osobno, ne vidim neki veliki problem u tome. Gdje god postoji bilo kakav stvaralački rad tu su i recenzije. Netko recenzira knjige, netko restorane pa neka onda i blog recenzenata.
Ali ne vidim s druge strane niti nekog velikog smisla u svemu, naročito ako će recenzenata biti na desetke. Interes za pisanje o blogovima nastao je dijelom i iz toga što se ne zna tko su najpogodniji ljudi za taj posao. Svatko pomisli - i ja bih to mogao, zašto ne?
Blogerski servisi mojblog.hr i srodni u Bosni i Srbiji riješili su to tako što sami imaju poprilično složen način bodovanja blogova ili blogbuster. Imaju i mojGblog bodove.
I na kraju par riječi o samim ocjenjivačima.- Blog.hr servis je od svog nastanka imao bar 20-ak blogera koji su se pokušali, pokušavaju ili će se tek pokušati nametnuti kao vodeći ocjenjivači, recenzenti blogova. Tu je problem što se nitko nije uspio nametnuti kao ultimativni recenzent. Drugi problem je što su se za ovo vrijeme na našem blog servisu stvorili brojni klanovi (pri tom ne mislim da klan mora biti nešto loše) i u krajnjoj liniji netko iz nekog klana bez problema može otvoriti blog pod novim imenom i u recenzijama favorizirati ljude iz svog klana.
To bi onda dovelo do još takvih pokušaja, hoću reći nema neke vrhunaravne objektivnosti, nema autoriteta koji bi bio neovisan (ne dao bog kao naše pravosuđe).

- Novinar Tomislav Čadež iz Jutarnjeg vrlo ozbiljno i iscrpno recenzira blogove a uredništvo bloga svaku njegovu recenziju poprati bar crticom na naslovnici. Usprkos šuškanju da su njegove recenzije dio jednog šireg plana Jutarnjeg lista mislim da je Čadež ovo počeo bez tih velikih planova koncerna EPH.

- PC chip se ne bavi recenzijama ali njegovi novinari budno od samog početka motre na događanja u blogosferi i na taj način afirmiraju blog kao alternativu postojećim medijima.

Još samo jedna stvar za kraj, skužio sam da veliki broj blogera doživljava blog kao jedan prijelazni stupanj u svom razvoju. Pokušavaju se afirmirati preko svog djelovanja na blogu i privući nečiju pozornost, da li izdavača ili nekog urednika ili koga god već.
To je dobro i nije dobro. Dobro je za one blogere koji u tome uspiju a nije dobro jer na taj način blog ispada kao nekakava seoska 3. liga gdje igrači zabijaju golove ne bi li ih spazio kakav skaut iz velikog kluba i odveo u viši rang natjecanja.

Neki novi klinci January 17, 2006

ÄŒini se da svaki moj post na bestseleru u posljednje vrijeme je nastao kao prepiska ili razgovor izmeÄ‘u mene i nekog drugoga. Eto, ovaj je nastao izmeÄ‘u mene i pratitelja bloga i blog fenomena Borisa Ličine.Raspravljajući o svemu i svačemu, odnosno proÅ¡losti i budućnosti dotakli smo se jednog danas već zaboravljenog internet časopisa NeT u kojem sam imao prilike sudjelovati. NeT je bio internet magazin koji je izlazio u razdoblju od 1996-1999 Å¡to su objektivno bili počeci interneta kada tadaÅ¡nji hinet nije imao viÅ¡e od 30.000 korisnika, a carnet daleko manje od toga. NeT je imao nezgodnu poziciju da je bio previÅ¡e “tehnički” za internet početnike, a opet preplitak za gurue kojih tada i nije bilo baÅ¡ previÅ¡e.

No najbitnija stvar odnosno vrijednost koja je proizašla iz NeTa, a koja je očigledna danas su autori. Naime listajući impresum NeTa nije teško zaključiti da suradnici koji su tada uglavnom bili srednjoškolci danas su mahom autori po raznim novinama i časopisima.

Na NeT stranice više ne možete otići, no na www.archive.org ima nekoliko snapshootova NeTovog web sitea.

Cijela priča o NeTu je utoliko bitna Å¡to smo se jučer Borja i ja upitali koja je sudbina danaÅ¡njih blogera? Naime, poznato je da ljudima treba samo mali impuls i NeT je dobar pokazatelj toga, pa je stoga realno za upitati se kakav će utjecaj blog.hr imati na novopečene blogere, odnosno na njihov profesionalni razvoj. MiÅ¡ljenja sam da će za “etablirane” blogere koji su se iskazali svojom kvalitetom i interesom publike, blog.hr na ovaj ili onaj način postati definirajući faktor u daljnjoj karijeri. Da li to znači da će svoje mjesto pronaći u novinarstvu ili izdavaÅ¡tvu; hoće li se izdvojiti i osnivati svoje vlastite blogove nije jasno - no vjerojatno je da će blog i blogiranje biti značajni dio njihovog profesionalnog života (uključivo i onaj financijski element).

I za kraj, skrenuo bih pozornost na članak koji sam jutros ulovio (via boingboing) na Adago-u, a koji govori o tome kako su bloggeri samo pisci s cool imenom.

Blog files 2 - Moć izražavanja i komuniciranja January 9, 2006

Douglas Rushkoff, profesor medijske kulture Sveučilišta u New Yorku, među prvima je počeo znanstveno prati razvoj i ulogu bloga, od njegovih početaka do danas. Svoja razmišljanja o blogu rado je podijelio s čitateljima pc chipa.Piše: Dražen Jurman

Razdoblje od 2001. do 2003. često se zove zlatno doba bloga, jer je baš tih godina doživljavao svoju najveću popularizaciju. Prvi pravi kontakt hrvatskih surfera sa ovim fenomenom bio je Douglas Rushkoff, profesor medijske kulture Sveučilišta u New Yorku i savjetnik Komisije Ujedinjenih naroda za svjetsku kulturu. Prilikom svog posjeta Hrvatskoj u svibnju 2002. godine, promovirajući svoju knjigu Iznuđivanje, Rushkoff je vrlo strastveno govorio o blogovima, smatrajući da blogovi imaju potencijal popularnošću nadjačati on-line novine. Stoga je bio logičan izbor za stručni komentar o blogovima, koji nam je dao u obliku online intervjua. Podsjetivši ga na entuzijazam koji je iskazivao prilikom svog posjeta Hrvatskoj oko blogova, pitali smo što ga je toliko fasciniralo kod bloga.

Internet je medij, a mediji su danas pod dominantnim utjecajem države ili korporacija. I zato je jako teško sudjelovati u njima. Njihovi su korisnici tako stavljeni u položaj publike, a publika je pasivna. Weblog daje priliku čitateljima da iz publike postanu javnost, da se aktiviraju. U tom razdoblju, tih prvih godina 21. stoljeća, urednici blogova često su stavljali članke o istim temama u opreku, tako da svaki od njih, kada se uspoređuje s drugim, dobiva jedno novo značenje, a čitatelje tjera na razmišljanje i stvaranje vlastitog stava. Blog je bila prilika ljudima da izraze svoje mišljenje, koje onda drugi komentiraju. Teme iz politike, ekonomije, tehnologije, društvenog života, i sa raznih drugih područja dominirale su blogom. Često su naglašavane stvari koje bi ljudi lako preskočili u letimičnom pregledu online ili papirnatih novina, ili koje jednostavno nisu niti prezentirane javnosti. Pisci blogova tako su demistificirali, ali i interpretirali vijesti koje su nam svakodnevno servirane. Mnogi su onda blog smatrali prvim pravim nezavisnim medijem. To baš nije bilo apsolutno točno, ali je bio korak u dobrom smjeru.

Mnogi su onda zapravo smatrali blog budućnošću Interneta. Štoviše, to se mišljenje i danas često može čuti.

Iskreno, ne volim, nikako ne volim diskutirati o blogu, ili bilo čemu drugome, kao o budućnosti Interneta, jer to zvuči pomalo glupo. Jedini ljudi koji žele razgovarati o nečemu kao o budućnosti Interneta su poslovni ljudi koji upravo žele spriječiti da imamo jednu cool, zabavnu budućnost. Oni samo žele ljude koji su međusobno izolirani i očajni, koji se ne izražavaju i ne komuniciraju. Jer ljudi koji se izražavaju i međusobno komuniciraju ne moraju kupiti od tih poslovnjaka previše stvari, pa kako nema te ovisnosti, nema ni onog pritiska da moraju kupiti ovaj ili onaj proizvod da poprave svoj život. A to nije ono čemu je Internet bio namijenjen od početka. Prvotno se Internet svodio na grupu ljudi koji su međusobno razmjenjivali informacije, a kasnije i mišljenja. To je bilo doba kada se na Internetu tipkalo puno više od pukog broja kreditne kartice. Štoviše, ljudi su tada držali ruku puno više na tastaturi nego na mišu.

Leži li u činjenici da je blog zapravo povratak ruke s miša na tastaturu njegov značaj za Internet i korisnike?

Da, premda ne toliko za Internet koliko za Web. Naime, trgovci, marketinški agenti i razni drugi hohštapleri htjeli su pretvoriti Internet u jedan veliki shopping centar, koristeći upravo World Wide Web kao interface. Ljudi danas često zaborave na činjenicu da Web nije Internet, već samo jedna njegova primjena. A određenim krugovima je bilo idealno da ta primjena bude zapravo klikanje po ikoni Buy Now. I onda se odjednom pojavio blog, koji je počeo ljude ohrabrivati ne samo da čitaju, nego i da se sami izražavaju, da komentiraju pročitano, da komuniciraju. Blog je jednostavan, lak i brz način da web postane sličan originalnoj ideji Interneta, kao mreži koja povezuje ljude, dajući im priliku ne samo da lako dođu do informacija, već i da međusobno komuniciraju. Prije desetak godina je upravo bilo tako, kada su se pojavili prvi bulletin boardovi. Danas se taj krug može zatvoriti, jer blogovi imaju potencijal odvesti Internet i njegove korisnike naprijed, na način da ih vrati natrag, back to roots, kako mi u Americi često kažemo.

Što je onda razlog tolike popularizacije bloga, mogućnost izražavanja ili komuniciranja, ili pak oboje? I možemo li uopće tu praviti razliku između bloga kao sredstva izražavanja i načina komunikacije?

Ovaj drugi dio pitanja je odlično postavljen, pa da prvo odgovorim na njega, i ujedno pokušam još malo objasniti fenomen bloga. Dakle, blog daje mogućnost ljudima da izraze svoje mišljenje u tekstovima koje postavljaju na njega, a drugi to mogu komentirati. Njihovi komentari pak obično sadrže linkove na njihove blogove, koji predstavljaju njihova mišljenja, i tako se komunikacija među ljudima stvara i širi. Istina, uvijek postoji opcija da blogger blokira mogućnost postavljanja komentara, ali se onda postavlja pitanje jeli to onda blog ili nije. Ja mislim da nije. Sukladno tome, mislim da ne možemo praviti razliku između bloga kao sredstva izražavanja i načina komunikacije, jer to izražavanje potiče komunikaciju. Bez jednog nema drugog, a bez jednog i drugog nema bloga. Pa, ako se vratimo na početak pitanja, jasno je da ga ne možemo postaviti kao ili-ili, jer je blog i-i, izražavanje i komuniciranje.

Međutim, kada bi pitanje glasilo samo što je još, uz izražavanje i komuniciranje, razlog popularizacije bloga, rekao bi njegova realnost, kada su u pitanju informacije, te neposrednost, kada govorimo o osobnim blogovima. S jedne strane, blog donosi informacije onakvima kave jesu, bez uljepšavanja, friziranja, pretjerivanja i senzacionalizma, zbog kojih je zapravo danas dosadno i naporno gledati televiziju. A ako govorimo o osobnom blogu, on neposredno predstavlja autora. Njegova poruka je: to sam ja, dođi i upoznaj me.

Ipak, uz sve prednosti i dobre strane bloga koje ste spomenuli, čini se da veliki broj ljudi, koji je u početku bio oduševljen s njima, to više i nije. Zašto je to tako, i jeste li vi izgubili onaj entuzijazam koji ste imali prije dvije i pol godine u Hrvatskoj?

Iskreno, i jesam i nisam. Uzmite u obzir da ja ipak živim u Americi. Ovdje je blog, kao i većina stvari, komercijaliziran. Teško mi je na primjer shvatiti ljude koji stavljaju oglase i reklame na blogove, a takvih je sve više. Jer, reklama na blogu će prvo promijeniti dojam koji čitatelj ima o njemu, a polako ali sigurno će promijeniti i sam blog, odnosno autora. Ljudi u Americi sve gledaju kao tržište, i da su zapravo njihovi blogovi na tržištu ideja i informacija, i da oni moraju biti prvi, istaknuti na neki način, različiti od drugih. Na taj način zapravo gube onu široku sliku, koja govori da je blog kao cjelina najjači kada su njegovi dijelovi, dakle bloggeri, povezani i rade skupa na razmjeni ideja i razmišljanja. Suradnja, a ne konkurencija, to je put kojim je blog u početku krenuo i sa koga polako skreće, barem u Americi. Međusobna konkurencija, reklamiranje, izdvajanje, sve to ne potiče suradnju. Stoga je jasno zašto ljudi gube svoj entuzijazam. U Europi je stvar, barem koliko mi se čini, drukčija. Možda je to zato što se blog brže razvijao u Americi, pa ovi problemi još nisu došli do Europe. A možda je razlog u različitom stilu života i razmišljanja Europljana. Teško je reći, to će vrijeme pokazati.

A kako vi osobno vidite blog i njegovu važnost sada, a kako daljnji razvoj?

Trenutno, blog je najvažniji osobi ili osobama koji ga pišu. Ponavljam, na taj način se izražavaju, i daju drugima priliku da se izraze kroz komentare. Međutim, to izražavanje i komunikacija se sve više reflektira prema vani, izvan virtualnog svijeta u pravi. Blog sve više dobiva na važnosti jer sada tjera i klasične medije da paze što pišu, da pišu istinu, jer ako oni neće, bloggeri hoće. Daljnji razvoj? Sve ovisi o ovome što sam pričao u prošlom odgovoru. Kada i ako bloggeri nauče raditi i pisati zajedno umjesto individualno, blog će se vratiti na pravi put i imati će ne samo ulogu kakvu danas imaju televizija i novine, već i veću. Donosit će informacije korisnicima, te ih zbližavati. Blog će, barem se nadam, postati grupni fenomen umjesto individualnog.

S obzirom na taj potencijal bloga, i opasnost koju predstavlja za tržište klasičnih medija i onih poslovnjaka koje ste ranije spominjali, postoji li opasnost da će se oni okrenuti protiv bloga i pokušati mu umanjiti važnost?

Da, da i joÅ¡ jedno veliko da. MeÄ‘utim, ne smijemo gledati na to kao na pokuÅ¡aj umanjivanja bloga, već ljudi, autora i korisnika. Blog, odnosno weblog, nije samo jedan dio weba. To je dnevnik koji sadrži razmiÅ¡ljanja i komentare ljudi. Prema tome, ne bih rekao da je samo blog u opasnosti, već ljudi i kulture. TržiÅ¡te funkcionira na principu ponude i potražnje. “oni” funkcioniraju na principu ponudi ljudima Å¡to viÅ¡e, uz Å¡to manje pitanja sa njihove strane. Blog tjera na postavljanje pitanja, pa ruÅ¡i taj automatizam tržiÅ¡ta, jer ponuda ostaje ista ili veća, ali ne samo da je potražnja manja, već će korisnik dobrano razmisliti hoće li prihvatiti ponudu. Da se ne gubim u apstrakcijama, kratko i slikovito to glasi: klasični mediji nude iste informacije korisnicima. Dok god ih oni konzumiraju bez pitanja, sve Å¡tima. Ali kada korisnik kaže: “ne, ova me informacija ne zadovoljava, želim viÅ¡e, konkretnije!”, e onda je ta ravnoteža naruÅ¡ena. Blog radi protiv tržiÅ¡ta, tržiÅ¡te će onda raditi protiv bloga. Oglasi i reklame na blogovima su tek početak, pitanje je trenutka kada će novine i tvrtke početi vrbovati nove zaposlenika iz reda bloggera. Jer najbolji način da uÅ¡utkaÅ¡ kritičara je da ga zaposliÅ¡.

Do sada smo samo govorili o pozitivnim stranama bloga. Međutim, kako broj blogova raste, raste i broj njegovih kritičara. Blog je komercijalan, blog je ništa više nego način da svatko ima svoje mjesto na Internetu, kvantiteta ubija kvalitetu, samo su neki od komentara takozvanih blog hatera. Kakvo je vaše razmišljanje o tome i poruka njima?

Na prvi pogled, argumenti koji stoje. Ali ako pogledamo samo malo šire, istu stvar možemo reći za govor, ili pisanje. Toliko ljudi danas govori, a pričaju samo gluposti. Toliko ljudi danas piše knjige bez ikakve umjetničke vrijednosti. Stoga, zabranimo govor. Prestanimo učiti ljude iz ruralnih sredina i predgrađa pisanju. Mislim da je apsurd ovoga jasan. Stvar je barem jednostavna – ne sviđa vam se blog? Ne čitajte ga!

Nije dobro biti pesimističan oko stvari koje su zapravo, poput bloga, tek u nastajanju. Jer to je način da se potencijalno moćno oružje preda “neprijatelju” prije nego je postalo dovoljno jako ili brojno da ga upotrijebimo. Cinizam kod bloga nije vrlina. Strpljenje je. Budite strpljivi s ljudima i njihovim izražavanjem preko bloga, makar vam izgledali glupo.

Ovaj tekst je ljubaznošću autora Dražena Jurmana preuzet sa stranica djurman.com

Serijal “Blog files” će se nastaviti .. jer blogovi su tu, oko nas..