(ovo je tekst kojeg sam napisao u prosincu prošle godine, no danas je aktualni jednako kao i tada)
Ivica Račan je jedan od likova koji se pojavljuju u Kuljiševom povijesnom spektaklu Majmuni, gangsteri, heroji, geniji, lupeži i papci, tu knjigu sam nedavno dobio kao preuranjeni božićni poklon i dok sam čitao knjigu (nisam pročitao baš sve) zaintrigirao me gornji naslov, a ionako sam mislio napisati pokoji profil političara na način kako ih ja vidim. Poput Balaševića, nemam namjeru spominjati daleku prošlost i bitke daleke nego kontekst u kojem Ivica djeluje u posljednjih 15ak godina, taman onoliko koliko dugo ja smijem (legalno) igrati zaokružilice na biralištima.

No nekoliko biografskih podataka je neizbježno; rođen je u veljači 1944 godine što znači da će uskoro napuniti 63 godine - zanimljivo je da je rođen u njemačkom radnom logoru te da je preživio bombardiranje Dresdena (!?), kako se vratio kući i počeo penjati po partijskoj strukturu nije toliko bitno za priču osim naravno u detalju da su ga devedesete dočekale na poziciji šefa komunističke partije hrvatske koju je predvodio na glasovitom kongresu KP u siječnju 1990 godine. Tada, u okruženju u kojem je već žestoko dominirao Slobodan ne čujem dobro Milošević Račan je skupa s delegacijom išetao iz dvorane. Ono što je bitno ne zaboraviti je da nije išetao prvi, nego tek nakon što su odšetali slovenci; da li je Ivica tada samo poštivao proceduru pa se taj potez činio u skladu sa statutom ili je pak to bio akt odvajanja od majke partije nije totalno jasno - no kako se to zadnjih dana potencira, “povijesni kontekst” je od toga napravio veliku pozitivnu odluku tadašnjeg šefa svih hrvatskih komunista.

Druga bitna odluka koju svakako treba navesti je raspisivanje prvih slobodnih izbora, neovisno o tome koliko je to tada bilo logično napraviti (u odnosu na rat ili građanski rat koji je ionako bio na laganoj vatri) odluka koju je napravio je pokazala razinu trijeznog razmišljanja. Vjerujem da je i njemu tada bilo jasno da mu se spremaju godine opozicijskog rada (ne samo njemu osobno kome je pozicija u najmanju ruku bila upitna, nego i cijeloj partiji) te da izbore raspisuje u mentalnom raspoloženju teleta na putu u klaonicu. Da li je tada u žaru predizborne borbe za život poslije izborne noći skovao frazu “stranka opasnih namjera” ili je bio vizionar nije niti danas jasno baš kao ni mnogi drugi njegovi potezi koji ispadnu OK, no nisi baš na čistome da li je to ispalo tako slučajno ili namjerno.

SDP ili stranka demokratskih promjena cijele se devedesete (pa i danas) ponašala pomalo anarhično, a ni članstvo nije bitno bolje pa ste tako unutar jedne stranke mogli pronaći dokazane komuniste (ala Račan), kvazi_socijalističke nacionaliste (ala Tomac) ili pak populistički orijentirane liberale - ako je to ispravan opis današnjeg zagrebačkog gradonačelnika Bandića. No zajedničko cijelom tom razdoblju, pa i današnjem stanju je da odluke donosi provjereni “stari” kadar koji je i krajem sudbonosnih osamdesetih bio blizu (ili barem na oku) Račanu te se struktura stranke, a osobito vrh piramide gotovo i nije promijenio u posljednjih desetak godina, s naravno Račanom kao konstantom.

Treće siječanjske izbore Račan je dočekao zajedno s HSLSom kojega je tada vodio karizmatični Dražen Budiša - Budiša je kao što znamo imao karizmu crveno, bijelo plavog slona u staklani i u filmu “novo, novo vrijeme” ima famozni kadar kada Račan u automobilu objašnjava Budiši što treba reći, a ovaj to poput spužve upija i potom ponavlja na pozornici. Dražen Budiša i HSLS, baš kao i mnogi drugi likovi koji se povremeno pojavljuju kao privjesci SDPa služe vjerojatno da neutraliziraju komunističku hipoteku koju za sobom vuče SDP. Mišljenja sam da je ta hipoteka samo u glavama SDPovaca jer se ionako većina komunista i socijalista danas nalazi izvan struktura SDPa, a sva je šansa da ih je daleko više u HDZu, jer pred izbore devedesetih u SDPu su ostajali vjerojatno samo oni koji nisu shvatili što se događa ili oni koji su u cijeli koncept doista vjerovali. SDP nije bila stranka u kojoj je bilo ugodno biti član u devedesetima.

No, kao i u drugim tranzicijskim zemljama, socijalisti su i kod nas napredovali i te dvije tisućite su bili na rubu da dobiju izbore, što se u konačnici i dogodilo, a tamo se Ivica Račan još jednom zatekao na vrhu, te je pozicija premijera bila rezervirana za njega. Problem trećesiječanjske vlade je u osnovi bio taj što je bila koalicijska u zemlji koja nema tradiciju i kulturu koaliranja; još kada u mix ubacite nekoliko frustriranih političara (Budiša, Tomčić). Priznali mi to ili ne, Račanov mentalitet je bio sjajan za tu vladu jer mu on priječi donošenje hitrih odluka (možda jedina takva je famozni Račan-Drnovšek paraf), no isto tako je puno vremena provedeno na usaglašavanje međusobnih stavova i kako to obično biva, od dvije ili tri dobre ideje koje je trebalo pomiriti stvara se četvrta frankenštajnovska koja nema baš previše veze sa stvarnošću.

Totalno očekivano, na izborima 2003. koalicija gubi i unatoč labavoj mogućnosti da se ipak sakupi kakva-takva većina, Ivica šutke i gotovo s olakšanjem odlazi u oporbu na regrupiranje. Koalicija je izgubila, ne samo radi sjajne kampanje koju je provodio HDZ nego i radi nemogućnosti/nesposobnosti prezentacije vlastitih rezultata tijekom četverogodišnje vladavine.

Zadnje tri godine Ivica predvodi SDP i pripreme za izbore slijedeće godine su navodno u tijeku, no ne vidim da je SDP bilo što naučio ili promijenio u posljednjem razdoblju. Neko vrijeme Ivice nije bilo ispred ekrana (ili mene nije bilo da ga tamo vidim), no čini mi se kako je vidno ostario i smršavio; vidim u njemu osobu koja je prošla svoj maksimum (ili kako je to Čačić nedavno rekao “svaka osoba ima svoje vrijeme i njegovo je prošlo“) te je on danas u laganom fade_outu, no i taj fade_out, svojstven samo Ivici Račanu može se razvlačiti još godinama.

Da li je Ivica Račan mogao učiniti više? Pa vjerojatno je; mnoge njegove odluke ili stavovi plod su dnevno političkih interesa i recimo jedno od najvećih razočarenja koje je očigledno iza sebe ostavio je famozna pretvorba i privatizacija, čija revizija nije završila onako kako su glasači to doživjeli. Ivica oko sebe povremeno okupi ekipu koja nikako ne spada unutar SDPovih svjetonazora (ili barem ono što bi njihovi svjetonazori morali biti), poput recimo Mirka Filipovića koji po svojem ponašanju i stavovima više odgovara HSPu nego HDZu a osobito ne SDPu, ili pak posljednji manevar s Ante Kotromanovićem koji bi bio kontroverzna osoba na više od jedne razine i da je član ekstremne desnice.

No najveći propust SDPa, a samim time i Ivice Račana na njegovom čelu je nedostatak priprema za budućnost. Naime, čini se kako je SDP jedina preostala stranka koja nije prošla svoje unutarnje lomove. S današnje pozicije to se možda može protumačiti kao stabilnost i staloženost vodstva, no meni to više izgleda kao kuća od karata koja zasada funkcionira, no čim se izmakne ključna karta koja cijelu kuću drži na hrpi, sve će se srušiti. Ivica Račan je u posljednjih petnaest godina u cijelosti propustio regrutirate nove ljude koje bi kroz stranačke strukture progurao do vrha i pripremio ih za svoj neminovni odlazak.

Sanaderova teorija o Ivici Račanu kao hipoteci je u stvari totalno točna, no svi znamo da se na temelju hipoteke u svakoj banci sasvim sigurno nešto može dobiti, pitanje je samo kada će to doći na naplatu.

hr.digg|glasuj