Porezna rapsodija February 15, 2007

Ovo mjesto je shithole.

Prvo sam ujutro morao ići po poreznu karticu (zakaj se to zove kartica kad je na onom jadnom perforiranom printer-papiru formata A4?) u firmu koja nam obračunava poreze jerbo mi to sami plaćamo poÅ¡to institucija u kojoj sam zaposlen prema zakonu to ne mora raditi pa niti ne radi. DoÅ¡ao sam na njihovu adresu u jednoj od najprometnijih zagrebačkih ulica, dakle ne u nekom slam-u, već relativno blizu centra naÅ¡e metropole, i ogledavao se kao posljednji mutavac u potrazi za tablom na kojoj piÅ¡e ime računovodstvenog servisa. Ali kurac. Pitam portira u zgradi do, frajer naravno nema pojma. Pitam u dućanu u ulazu do, oni nisu čak ni sigurni da li je to taj broj a po skurenim facama prodavačica bi se dalo zaključiti da nisu sigurne niti da se nalazimo u ulici u kojoj se nalazimo. Onda opet izaÄ‘em na ulicu i gledam; vidim nekakve veže koje vode u Å¡ljunkom i blatom pokrivena dvoriÅ¡ta s onim starim, drvenim garažama i mislim si: ako očekujeÅ¡ da tu naÄ‘eÅ¡ taj računovdstveni servis, onda si fakat poludio. Nakon očajničkog poziva upućenog kolegici, ispostavi se da je “to sigurno tu negdje” i onda popizdim i počnem obilaziti te opskurne haustore i veže, čime sam privukao sumnjičave poglede svakog poÅ¡tenog prolaznika na ulici. Na kraju zamaknem za neki ugao i iza izbočenja na zidu zgrade naÄ‘em ulaz i, konačno, tablu na kojoj nekakvim tužnim fontom, anemično plavim slovima na sivo-bijeloj povrÅ¡ini piÅ¡e ime poduzeća kojeg sam tražio. Ne mogu niti početi objaÅ¡njavati kakva me tuga obuzela pri pogledu na taj ulaz. Siva iskidana fasada, drvena vrata s oguljenom bojom, miris vlage i nekih zajebanih detergenata i sredstava za čišćenje podova na bazi varikine, isčupani radijatori na kamenom stepeniÅ¡tu, svijene Å¡ipke od gelendera, itd, itd. Nagovorim se na penjanje na drugi kat i upadnem u ured nekakvim neopisivo potroÅ¡enim babama kojima može biti 40 a i 60 godina, i sve one me gledaju s potpunim nerazumijevanjem o čemu ja tu pričam. Pa dobro, rekoh, jel vi radite računovodstvo za moju dičnu instituciju? Nastane kratka Å¡utnja a onda potvrdiÅ¡e. Pa je li tu neko pričao s mojom kolegicom tom i tom oko PK kartice toga i toga, tj. mene? Pa da, jedna od njih se neÅ¡to mutno prisjeća, ali o čemu, o čemu… pa o PK kartici, velim ja, valjda o jebenoj pk kartici, o čemu drugom ste mogli razgovarati, vi ste jebeni računovodstveni servis koji obračunava jebene poreze zaposlenicima moje jebene institucije. Gledaju me one joÅ¡ neko vrijeme tako sa svojim tupim pogledima punim priguÅ¡ene agonije od neurotičnog i prilično besmislenog razračunavanja poreza i olakÅ¡ica pod stalnim pritiskom presumpcije krivnje (jer svi mi koji sami obračunavamo poreze se unaprijed smatramo krivima i naÅ¡e prijave su zapravo naÅ¡a obrana pred straÅ¡nim sudom porezne uprave) a onda jedna od njih počne kopati po jednostavno prevelikoj hrpi papira raznih formata, boja i kvalitete te sasvim slučajno iskopa nekakav list i okrene ga meni te upita “je li to to?” a ja velim je, dajte mi to, jebe mi se i da nije, samo da konačno izletim iz te sobe ispunjene rijetkim duhanskim dimom (u osam jebenih sati ujutro) i teÅ¡kom brigom oko ispunjavanja kretenskih formulara, Å¡to je proces koji u tom neopisivom neredu može ispasti dobro i točno  amo pukim slučajem.

Izađem tako i mislim si kako je ovo pravi trenutak za izvadit pljugu i zapalit, onako zamišljeno, na sivoj ulici s prizorom beznadežnog prometnog zakrčenja pred sobom, pod sivim nebom, s dosadnom kišom koju osjećam na faci, i stisnutim očima kroz dim promatrati sav taj jad. Onda se sjetim da ne pušim pa počnem vrtjeti nekakve glupe analize u svojoj glavi. Eto, živimo u vremenu te famozne informatike, i kad bi sutra nestalo struje, pola ekipe bi izgubilo svoje račune, poreze, vlasništvo, pa čak i identitet. A opet, uzrok mog posjeta ovoj tužnoj računovodstvenoj instituciji je taj što porezna uprava na dan 9. siječnja nije uknjižila moju posljednju uplatu poreza na dohodak, koju sam izvršio 30.12. prošle godine. Ne samo da nisu uknjižili uplatu, što im se može oprostiti (nekom je promaknula na izvodu, stigla je prekasno za obradu itd.), već nisu uknjižili niti moje zaduženje, pa je po njima ispalo da sam u prošloj godini radio 11 mjeseci. I nitko živ nije skužio grešku. Ni porezna uprava, ni ta računovodstvena firma (čudi me baš). Drkaju nas bezveze, a na kraju sva ta hrpa papira koju predajemo i te neuroze koje se razvijaju pred kraj 2 mjeseca, što je rok za prijavu poreza za prethodnu godinu, nemaju baš nikakvu svrhu. Jer se lijepo može pogledat kolike su ljudi plaćali doprinose za zdravstvo i mirovinsko, iz toga izračunat bruto plaću pa provjerit da li uplaćeni porez na dohodak odgovara bruto plaći (uopće ne mogu vjerovat da sam ušao u ovu tematiku sad). I sve to može izvrtit moj PC na poslu bez da mi šaljivi video-klipovi koje buljim zastanu niti na mikrosekundu. I onda ljude kod kojih se pojavljuje razlika zamole da im dostave potvrde o olakšicama ili dodatno zarađenim honorarima, a ostale ostave na miru. Jer oni ionako ne provjeravaju da li netko lažira svoje prijave, što znači da čitava ta porezna uprava jedno četiri mjeseca u godini samo zbraja ono što je već napisano na papirima, a pošto se u posljednje vrijeme to sve radi u Excelu, provjeravanje tih izračuna je sasvim izlišan posao. Čitava stvar bi imala smisla kad bi država provjeravala prihode po svim računima i uspoređivala s uplaćenim porezima, što je također posao kojeg može obaviti jedna prosječna konfiguracija laptopa preko GPRS veze, s neke od jadranskih plaža, za otprilike dvadeset minuta.

Koliko su ta sranja opasna dovoljno pokazuje moje iskustvo od prije par godina kada sam porez za 11. mjesec uplatio nakon Nove Godine te mi je porezna uprava to uknjižila kao preplatu poreza za iduću godinu, a za proteklu sam se vodio kao dužnik (te su me jebali da taj isti porez još jednom platim, sada odmah), bez obzira što je na uplatnici jasno pisalo POREZ NA DOHODAK ZA 12/2002 i samo savršeni kreten bi našao razlog da to uknjiži kao POREZ NA DOHODAK ZA 1/2003. Sva ta vesela zajebancija je završila tako što je neka referentica, draga ženskica kojoj je tog sranja bio pun kurac valjda više nego meni, jednostavno u kompjuteru promijenila datum moje uplate. A po papirima koji su mi stizali iz PU sam već mislio angažirat Toni Nobila da me brani.

Ovo mjesto je shithole.

Natječaj za kratku priču - vijesti (4) - 132 autora & 228 priča February 14, 2007

Prije svega jedna važna obavijest tj. priopćenje - Svi oni koji su poslali priče, a do danas nisu dobili mail kojim potvrđujemo da smo iste primili molimo da nas ponovo kontaktiraju. Po komentarima vidimo da je možda bilo takvih slučajeva. Do kraja natječaja je ostalo 2 tjedna, 132 autora su isporučila ukupno 228 priča od kojih će selektorski tim, vjerujemo, uspjeti istesati kvalitetnu zbirku priča. Napominjemo da žiri ima 3 člana pa Macanovi osvrti još uvijek nisu konačna presuda bilo da Vam je on priču ocijenio kao prolaz ili ju je prekrižio. Imamo tu još dva šutljiva tipa u sivim balonerima čije nalaze tek očekujemo. Zbog svega toga neke od Vaših reakcija su preuranjene jer prebrajanje mrtvih počinje tek u zoru 01.03.2007.
Oni koji to još nisu napravili mogu u ova dva tjedna poslati svoje priče na adresu natjecaj@bestseler.net i neka to svakako bude u word ili rtf formatu. Pravilnik možete pogledati ovdje. Iz režije me upozoravaju da je danas dan Sv. Valentina, sveca koji umro boreći se, slabo naoružan, protiv zmaja i naravno - izginuo u toj borbi. Vatikan je poslije u suradnji s Billom i nekoliko drugih trgovačkih lanaca izdao nalog da se taj dan njemu u čast ima proglasiti Danom zaljubljenih. Evo iz režije nešto mašu da se zapravo Sv. Juraj borio protiv zmaja !? Uglavnom, šaljite priče.

Jezik - ovaj, onaj ili neki treći February 10, 2007

Dakle, što se s jezikom sve može, to je čudo jedno! Na različite načine. Jezik je i ono jedno i ono drugo.

Ono jedno je ljudski organ. Zna se čuti da je najjači mišić u ljudskom tijelu, no kada to kažu – lažu (zli jezici), jer se jezik zapravo sastoji od 16 mišića, točnije od 4 para mišića. Poznati mit je kako samo jezikom osjećamo okuse, a svaki dio jezika zadužen je za raspoznavanje određenog. Gornji dio jezika prekriven je papilama koje na svojoj površini imaju pupove (s približno 100 stanica receptora) kojima osjećamo okus, no nema regionalne podjele, sloga vlada i raspoznajemo slano, slatko, kiselo, gorko, a neki vele i bljutavo kao peti okus. Do regionalne podjele došlo je početkom prošlog stoljeća jer je neki bedak krivo preveo izvorni njemački tekst na engleski. Osim toga, receptori okusa su u cijeloj usnoj šupljini i jezik tu uopće nije glavni frajer, ali je prvi na redu.

Osim što njime premećemo hranu po ustima, njime ljubimo francuski. Njime ližemo jedni druge, senzualan je i erotičan, zavodnik. Njime radimo balone od žvakaćih guma, bez njega ne možemo zviždati. Jezik ljudi u raznim kulturama buše i ukrašavaju od davnina, mada si mnogi utvaraju kako je piercing neka nova fora koja je samo čekala da upravo oni isplaze svoj jezik.

Vlasnik najduljeg muškog jezika od 9,5cm je Stephen Taylor, a Annika Irmler s jezikom od 7cm je najjezičavija žena na svijetu.

Ljudi rado na užitak svome jeziku podnose jezike živinčadi. Topli sendviči od goveđih jezika su kosher delikatesa, a Meksikanci obožavaju taco lengua, taco (preklopljena ili rolana kukuruzna palačinka) punjen goveđim jezikom. Sušeni svinjski jezici su domaća hrana, ravnopravni finim narescima i neizostavni sastojak hladnetine.

Bez ovog jednog jezika nema onog drugog jezika.

Ono drugo je sustav komunikacije. Informacije prenosimo jedni drugima sustavom simbola koje nazivamo leksemima (u njihovom zvukovnom i pisanom obliku), a pravila prema kojima to činimo nazivamo gramatikom. Simboli i pravila su proizvoljni i upravo tu prestaje biti dosadno i počinje čista zabava (ili gnjavaža).

Principijelnu razliku imeđu jezika je teško napraviti, a kada se upletu i dijalekti koji su često prijelazni između jezika iste jezične grupe, sve miriše na potpunu zbrku. Prema etnološkoj podjeli postoji 7330 glavnih jezika, a ako uzmemo u obzir alternativne jezične nazive i dijalekte, dolazimo do brojke od 39491.

Gdje smo, što smo i tko smo s hrvatskim jezikom? Pa recimo ako se zabavljate pregledom broja govornika određenog jezika i tražite hrvatski, nećete ga naći. Naći ćete podatak da oko 17 milijuna ljudi govori srpsko-hrvatski. I isto tako da je za 2 milijuna Slovenaca slovenski njihov jezik. Sada su već neki zeleni od muke, jer te je podatke sastavljala totalna neznalica. Uprkos prijetnji da na sebe navučem gnijev neba i pakla, to nije točno. Na hrvatski i srpski jezik niti po jednom kriteriju nije moguće potpuno i definitivno gledati kao na dva jezika koja jedan s drugim veze nemaju, kod kojih nema leksičke, gramatičke i kulturološke bliske povezanosti.

Od jednog dotičnog jezika bismo se vrlo rado zauvijek odvojili, no drugim bi se profitabilnijim jezicima rado približili. Gotovo da počinje vladati potpuna euforija i panika oko poznavanja i učenja stranih jezika. Pa bi tako za nas bilo poželjno da ih kao europski ujedinjena nacija govorimo barem tri. Šamaramo se podacima da od tek polovice Hrvata najviše njih spika, nekih desetak posto ih malo špreha i još manji postotak parla. I to je to. Kada ljude pitate čemu bi im uopće poslužilo bolje poznavanje stranih jezika, kažu kao iz topa da bi otputovali izvan zemlje, radili na računalu, obrazovali se i pratili masovne medije. Realni ljudi. Sada je naime popularna priča kako će svi lakše do zaposljenja ukoliko porade na svom jezičnom obrzovanju. Slažem se – ali neka porade na pismenosti na našem, hrvatskom jeziku. Nepismeni naime nisu samo oni koji ne znaju napisati A, nepismeno je i pola pismenih, a i veliki postotak onih koji svakodnevno pišu javno (prozivam neke novinare).

Nismo samo mi u panici. I ujedinjeni Europljani su takoÄ‘er. Recimo, tek 10% engleskih radnika govori strani jezik, a samo 5% ih znade brojati do 20 na stranom jeziku. Kontradiktorno? Naravno! Prema podacima Europske Komisije iz 2001. godine 65,9% Britanaca govori samo materinji jezik, ostali su poligloti ili kontradiktorni. Slično je i u drugim državama, no nećemo nizati suhoparne brojke. PokuÅ¡ajmo ovako: kako ste proÅ¡li u Å¡opingu u Grazu sa svojim engleskim? Jeste li u Trstu kupovali i naručivali ručak na njemačkom? Jeste li se u Parizu namučili s par prolaznika brkajući engleski, njemački i talijanski ne biste li doznali kako stići do Louvrea? Jeste li u Berlinu na talijanskom tražili BrandenburÅ¡ka vrata i naiÅ¡li na opće oduÅ¡evljenje? Kako god bilo, na kraju ste se sporazumjeli sigurno: rukama, nogama, grimasama, kimanjem glave, pantomimom, crtanjem … A to je bit komunikacije – sporazumijevanje. Komunikacija i sporazumijevanje nisu ograničeni samo na jezičnu savrÅ¡enost. Ako i niste neznalica stranih jezika, sigurno ste bili u situaciji kada niste baÅ¡ točno mogli izreći ono Å¡to ste htjeli onako kako biste to vjeÅ¡to učinili na materinjem jeziku. Ili možda niste sasvim točno razumjeli sugovornika, no već ste se nekako dogovorili. Pamtite li viÅ¡e nelagodu i stid radi nesavrÅ¡ene jezične komunikacije ili ugodne trenutke druženja s nekom osobom, bez obzira na jezične različitosti?

No dakle, čemu histerija, ljudi moji? Nema načina da strani jezik naučimo u njegovom govornom i pismenom obliku toliko dobro da se gotovo približimo njegovom izvornom govorniku ukoliko nismo svakodnevno u dodiru s tim jezikom, ukoliko ne postoji stvarna stalna potreba da koristimo neki jezik. Priznati ćete, ljudi koji su u takvoj poziciji su doista rijetki i činili bi tek nekoliko postotaka u statistikama jezičnih znalaca neke populacije. I zato većina izlazi iz Å¡kola i fakulteta s konstatacijom da poučavanje jezika ne valja. Pa se neki upute u Å¡kole stranih jezika. I opet – niÅ¡ta posebno. Desetljećima se metodičari pokuÅ¡avaju domisliti pravog načina kako poučiti ljude stranom jeziku, pa tako imate komunikativne, minimalističke, metode ‘uranjanja u jezik’, metode izravnih vježbi, zamjene uloge nastavnik-učenik, da ne spominjem hipnoze i sto drugih čuda. SavrÅ¡ena ne postoji. ÄŒovjek naprosto slabo ili nikako uči ono Å¡to mu doista nije potrebno, a naučeno i neprimjenjeno joÅ¡ brže zaboravlja. Osim toga, kako da netko usvoji gramatiku, sintaksu, idiome i leksik stranog jezika – ako se sa svojim jedva bori?!

Jedno je sasvim sigurno: što god učinili jezikom, onim prvim, onim drugim ili nekim trećim, pokazati ćemo svoju kulturu. I poligloti mogu biti vrlo nekulturni ljudi. Stoga komunicirajte, ako ste i promašili jezični tečaj, svojom ćete kulturom nadoknaditi sve jezične nesavršenosti. A usput ćete zasigurno naučiti i pokoju novu riječ – riječ koja vam je doista potrebna.

Vožnja bez registarske oznake February 9, 2007

Vozili smo se draga i ja prošlog vikenda iz Rijeke prema Lovranu gdje smo imali zakazan sastanak s par finih kolača. Putem smo sreli podosta motocikala, što nije ni čudno kad ove zime, zime vidjeli nismo. Sa žalošću smo ih promatrali i razmišljali o tome kako je naš Kle već predugo zanemaren i zaprašen u podrumu. No nešto drugo mi je privuklo pažnju: od motocikala koji su nas prestigli, uspio sam ih pobrojati čak 5 bez registarske oznake. Štoviše, ni jedan od njih 5 nije imao montiran ni nosač za registraciju već su svi imali goli visoki rep. Ako pretpostavimo da nas je prestiglo oko 25 motocikala (a vjerojatno je jer smo mi puno stajali u kolonama, a oni nisu), to bi značilo da otprilike svaki peti (ili 20%) nije imao registraciju.

Provrtio sam si tada malo film u glavi i zaključio da među tih 5 motocikala nije bilo nijednog customa, nijednog endura, nijedne krstarice (tourera), pa čak ni skutera. Bez pločica mahom voze vozači sportskih cestovnih jurilica (tu i tamo zaluta pokoji sportski naked ili supermoto, ali to tada nije bio slučaj)

Motocikli bez pločice i nisu neka novost na cestama, svi ih viđamo, a ono što je mene zanimalo je zašto? I zašto samo vozači sportaša (jer i supermoto je zapravo sportski cestovni motocikl)? Odgovor se nameće sam od sebe: zato što su to vozači/motocikli koji najčešće bježe policiji. Ako se bježi policiji, bolje je ne imati registarsku oznaku. Zašto baš oni bježe policiji? Zato jer oni najbrže voze. Ja na enduru vozim ponekad nešto preko ograničenja, ali radim to i u autu. Ni vozači customa i tourera skoro nikada ne divljaju. Alternativno objašnjenje, koje bi mi neki mudrijaš mogao ponuditi, bilo bi da rep sportskog motocikla izgleda ljepše kad nema tablice i nosača. Ma da, a mi ostali smo debili jer mislimo da registracije uljepšavaju naša vozila (i aute, ne samo motore).

Nisam imao mira pa sam potražio Zakon o sigurnosti prometa na cestama (NN 105/04) i zavirio na ključna mjesta. I saznao sljedeće: prema članku 53. najmanja kazna za prekoračenje brzine u naselju iznosi 300 kn i to za prekoračenje od 10 km/h. Svi znamo da promet gradskim cestama s dvije trake u jednom smjeru uglavnom ide 60-65 km/h (osim ako cesta nije začepljena). Uz standardno gradsko ograničenje od 50km/h, to znači da više-manje svakodnevno riskiramo globu od 300 kn. Članak 54. pak propisuje tu istu kaznu (300 kn) za prekoračenje brzine izvan naselja od 10-30 km/h. U oba slučaja moramo znati da kazna poraste za, čini mi se, 110 kn (bar je toliko bilo kad sam je ja platio) zbog stavke troška utvrđivanja prekršaja (ili neke slične bezobraštine) ukoliko vas u prekršaju uhvate s multanovom. Prvo veće prekoračenje od navedenog se po oba članka kažnjava sa 500 kn, a kazna može ukupno narasti na čak 2000 (izvan naselja) odnosno 3000 kn (naselje). Pritom treba uzeti u obzir i opasnost od dobivanja kaznenih bodova i oduzimanja vozačke dozvole. Kazneni bodovi se, kao što svi znamo, kumuliraju pa se situacija pogoršava što ih više skupimo.

To sam više-manje znao – iako možda ne ovako u detalje – a ono što nisam znao je kakve su kazne za neimanje registarske oznake. To je regulirano člankom 244. istog zakona kojem stavak 8 glasi: «Novčanom kaznom u iznosu od 300,00 kuna kaznit će se za prekršaj vozač vozila koji nema propisan broj registarskih pločica ili na kojem su te pločice ili međunarodna oznaka postavljene tako da se dobro ne vide ili nisu čitljive.» Dakle tako, kazna za neimanje registarske oznake je jednaka najmanjoj kazni za prekoračenje brzine. Pritom ne postoji opasnost od dobivanja kaznenih bodova, a nema ni povećanja sankcija u slučaju ponavljanja prekršaja. Znajući koliko je lako s motorom (a posebno supersportskim kakvi su najčešće bez registracija) prekoračiti brzinu i imajući na umu da motor nema prednje registracije nego samo zadnju pa prometni policajac ne zna da je nema sve dok motocikl već nije prošao, stvari postaju jasnije. Jedini način da policajac na vrijeme vidi da je motor bez registracije je da ga zaustavi što neće učiniti ukoliko ovaj nije u prekršaju, a ukoliko jest sve su šanse da mu neće stati. U većini slučajeva policajci znaju da su im ništavne šanse za hvatanje motocikla koji je projurio kraj njih dok su oni stajali na cesti pa ga neće ni ići loviti. A s obzirom da nema tablice, neće ga moći ni zapisati. Priča gotova.

No nije brzina jedini razlog za bježanje. Bježati se može i za izbjegavanje 1000 kn kazne za prolazak kroz crveno, 700 kn kazne za nenošenje kacige… Ovo potonje mi je posebno smiješno, kazna za nenošenje kacige (čime motociklist ugrožava samo svoju sigurnost) je više nego dvostruka od kazne za neimanje registracije (što je osnova za izvlačenje od mnogih drugih prekršaja koji mogu ugroziti i ostale sudionike u prometu).

Po mom mišljenu, prvom prilikom (a to će biti kad pred izbore HDZ ukine osporavan zakon o 0 promila – tj. promijeni članak 199.) bi kazne za neimanje registarske oznake trebalo inicijalno barem udvostručiti, a za ponavljanje prekršaja umnogostručiti. Rezultat bi bilo umanjivanje mogućnosti za nekažnjeno divljanje na cestama (ne samo na motorima nego i u gradskim trkačima u autima bez prednje registracije). Problem bi mogao nastati zbog preoštrog kažnjavanja pojedinaca koji su nenamjerno bez registracije (zbog gubitka, krađe…). No ako je kazna za pojas 700 kn, teško da bi netko jako protestirao za slično kažnjavanje puno većeg prekršaja koji se uz to i prilično rijetko slučajno događa (gubitak ili krađa tablica).

Što je s motociklistima? I oni su na dobitku. Zauzdavanjem onih koji divljaju na cestama ( a zapravo su u manjini), dio lošeg glasa izgubili bi svi koji voze motore.

Natječaj za kratku priču - vijesti (3) - 102 autora & 172 priče February 6, 2007

Pet tjedana poslije situacija je slijedeća: do sada se na natječaj prijavilo ukupno 102 autora koji su poslali 172 priče. Statistički podaci pokazuju da se do sada prijavilo nešto manje žena (44) i nešto više muškaraca (58).
Ako joÅ¡ niste skužili, jedan od članova naÅ¡eg žirija objavljuje osvrte na VaÅ¡e priče i to na ovoj adresi. Objavio je do sada 13 nastavaka Å¡to je prouzročilo nekoliko prijetećih mailova, dva maila-bombe, a u 6 navrata nam se psovalo članove uže i Å¡ire obitelji. Zanimljivo je da su mnogi poslali svoje priče upravo zbog toga da se izlože kritikama rečenog suca. Ulazimo u posljednjih nekoliko tjedana, situacija se zaoÅ¡trava, ne dajte se obeshrabriti, poÅ¡aljite svoje priče Å¡to prije. Danas-sutra će Vas djeca pitati Å¡ta ste radili u vrijeme prvog bestselerovog natječaja za kratku priču … i Å¡ta ćete mu odgovoriti?
Za kraj evo pravila natječaja i popis svih gradova i mjesta odakle ste se do sada javili:

Banova Jaruga
Bečej
Beograd
ÄŒakovec
ÄŒepin
Dalj
Darda
Dubrovnik
Dugo Selo
Eindhoven
Freising
Ivanić Grad
Jakovlje
Karlovac
Kaštelir
Koprivnica
Lekenik
Loznica
Makarska
Mali Lošinj
Mladenovac
Mostar
Nova Kapela
Novi Sad
Opatija
Oroslavje
Osijek
Perušić
Petrinja
Ploče
Požega
Prilep
Pula
Resnik
Rijeka
Rumenka
Sarajevo
Sesvete
Sinj
Solin
Sombor
Split
Strmec Samoborski
Stubičke Toplice
Tuzla
Umag
Valpovo
Vancouver
Varaždin
Velika Gorica
Velika Kladuša
Vinkovci
Vitez
Vrbovec
Vukovar
Zadar
Zagreb
Zenica

OPEN SEASON February 4, 2007

Otvaranje američke predsjedničke utrke tema je broja posljednjeg Time magazina (05.february 2007.); Open season (naslov vjerojatno dolazi od aktualnog animiranog kino hita) pravi je naziv za ono što se zna događati u predsjedničkim kampanjama, ne samo u SAD-u. Ono što je konstanta kod amerikanaca je ravnomjerno kretanje krivulje američkog biranja republikanaca pa demokrata (u posljednje vrijeme u vrlo izraženim različitostima istih - ekstremni Bush i vjerojatna buduća demokratska predsjednica Hillary Clinton stvarno su krajnje neslični), pa se takav trend može nazrijeti i u predstojećem ciklusu. Ako pobjedi trenutno izvjesna opcija Hillary Clinton, bit će to dakle ne samo pobjeda demokrata, već po prvi puta pobjeda žene, pa iako je američki demokratski sustav posljednjih godina pokazivao ozbiljnu strukturnu nestabilnost, izbor predsjednice značio bi po meni vrlo pozitivan trend i tendenciju, a koja bi u svakom slučaju opet bila posljedica krajnje sirovog i arhaičnog predsjedanja trenutnog republikanskog predsjednika Busha.

U samom podnaslovu iscrpne analize predstojeće utrke kao potpuno novi element koji će utjecati na kampanju izdvojen je internet servis YouTube. Utjecaj interneta na kampanju shvatili su za posljednjih izbora čak i pojedini domaći političari okoristivši se blogovima, a koliko je to izraženo u tehnološki superiornoj naciji možemo samo izdaleka promatrati.

Na domaćoj sceni nenadano su ovih dana u centar pozornosti također uletjele žene. Igrom slučaja (sudbine) Ivicu Račana zbog bolesti je privremeno (a tko zna da li i na duže) zamijenila Željka Antunović, dok je izbornu kampanju HNS-a danas iz Dalmacije pokrenula Vesna Pusić. Iako je dakle HNS-ov kandidat za premijera Radimir Čačić već davno istaknuo svoje ambicije, stranku je vjerojatno u programskom dijelu strukturirala Pusićeva što je ok. Na desnijoj strani domaće scene, u posljednjoj je Malnarovoj noćnoj mori gostovala Vesna Škare Ožbolt, vješto kontrirajući lucidnim (ili bolje samo ludim) upadicama i komentarima Predraga Raosa i samog Željka Malnara kao moderatora. Usput, ne trebam vjerojatno niti spominjati da su je dotična gospoda u pola razgovora doslovno napustila i otišla iz emisije.

Tijekom posljednje predsjedničke kampanje u nas, zabilježen je slučaj hdz-ovaca iz PakoÅ¡tana koji, iako odani stranci, nikako nisu mogli glasati za svoju kadidatkinju Jadranku Kosor jer im je bilo nepojmljivo da državu vodi žena. Slučajevi ambicioznih, marljivih i dosljednih žena koje postoje na domaćoj sceni, vjerojatno će poboljÅ¡ati percepciju dijela ograničenih birača, a kojima žena ne predstavlja opciju, pa makar pripadala i omiljenoj stranci. Dakle, željan sam bilo kakove promjene na domaćoj političkoj sceni, a ako bi uz to doÅ¡lo do “ženskog trenda” tim bolje. Odmah napominjem da bez obzira na navedeno diskriminacije ne bi trebalo biti; dakle, ako je žena na svojoj poziciji loÅ¡a, treba ju razapeti poput Žužula ili PaÅ¡alića.