Maroko, zemljo obećana January 7, 2007

Nemam običaj pisati o dnevno-političkim, sportskim ili kulturnim zbivanjima u «lijepoj našoj» ili u širokome svijetu jer nemam stav skoro o ničemu, ali jedna je stvar toliko privukla moju pažnju da je moram podijeliti sa svima. Pošto nemam dovoljno visoke planine na čijemu bi vrhu stajao i Thompsonov glas da vičem i urličem, morat će i Internet konačno poslužiti nečemu drugomu osim besplatnoj pornografiji. Naime, što se dogodilo - surfam ja daljinskim upravljačem tisućama hrvatskih televizijskih kanala i zapisujem u debelu koru mozga koji bi glumicu, pjevačicu ili voditeljicu uhvatio za sisu, a u čijem bi mufu vlastoručno tražio picajzle; koje su reklame dobre, a koje su toliko glupe da bi njihovim tvorcima kurac mogao biti instruktor; s prigušenim tonom gledam rezultate nekih utakmica na teletekstu i gužvam razočarano još jedan u moru promašenih listića – kad li začujem mio i anđeoski glas Ivice Blažička kako nešto potiho trabunja. Maknem teletekst i stranicu mrske mi kladionice u kojoj radi jedno sisato čeljade (uvijek sam htio upotrijebiti tu riječ, ali do sada nisam imao priliku) što me guta očima i oblizuje svoje usne premazane kurvanjskim crvenim ružem i – usred solidne seksualne maštarije s kakvom-takvom osnovom u stvarnosti pojavi se Blažičkova glavurda i nastrani smiješak u maniri brkatog, debelog i abnormalno dlakavog vozača šlepera koji se naslonio na zid i zavodi namigivanjem maloljetnog dječaka koji mu viljuškarom utovaruje palete cigle u kamion negdje u Čehoslovačkoj.

Blažičko stoji i drži nonšalantno mikrofon u ruci smješkajući se svojim čuvenim smiješkom, dok oko njega stoji ženska čeljad ( ispričavam se na monotoniji imenica, ali tko zna kad ću opet moći) sve jedna gadnija od druge. U prvi mah pomislih «To mora da je neko natjecanje u ružnoći», a Blažičko je glavni sudac; no «manekenke» su sve obučene kao da upravo kreću na ponovno osvajanje Sjevernoga pola. «To je valjda odjeća za ružne žene u ovom tijeku natjecanja, kao što one lijepe imaju kupaće kostime u drugoj varijanti» opet rekoh sam sebi posve nečujno u dubinu duše i sjetih se da mi je prigušen ton.

Pojačam jačinu zvuka, nasmijem se u sebi slatko vlastitoj gluposti i vješto zaključim da se radi o onim skijaškim trkama što se unazad nekoliko godina i kod nas odvijaju, a da Blažičko vodi izvlačenje startnih brojeva. «Kakva glamurozna priredba i manifestacija» ponovo pomislih u sebi sa dubokim strahopoštovanjem prema ovom «event-u» što ga prenose uživo mnoge zemlje i uzbuđeno pojačam ton još jače kao što to radim kad nogometna reprezentacija Afrike i gastarbajtera u kockastim dresovima zabije gol. Počuo sam sljedeći dijalog:

Blažičko : «Und nav, lajdiz end đentlmen, ja, hier kom Marez Šilddddddd….vilkome Marlez

Marles : «Danke»

Blažičko: «Um…..ja…jebiga……iš habe ajne kveščn for diš…ja….dajne form ist šlešt dise jahr, ja??? Ja!?

Marles : «Ja.»

Blažičko : «Ja??? Ja! Aber iš bin ajn poliglot…ja?….iš mušte zih pametan pravit pred ova pijana stoka na ovaj plac, ja?…alzo, iš vil dojč šprehen još malo….ja???

Marles : «Ja.»

Blažičko : «Ja…also….nul ein hundert neunzig, zwei zwei zwei, zwei zwei zwei, bitte ruf an….ah jaaaa….ja…..uhhh hahhhh jaaaaa……aaaaa…jebiga….ich komme…..aaaaaaaa

A ja se križam u sebi (ne pitajte kao, ali nije lako) i zazivam Boga da prvo rokne Blažička, a onda mene munjom nasred čela da nas na mjestu ubije i ostavi žigosano «HRT» u obliku spaljene kože i mesa da mogu moji i njegovi imati otvorene ljesove tako da služimo na primjer ljudima što se desi kad se ne plaća pretplata i kad se s državom i njenom televizijom zajebava.

Blažičko se i dalje onako perverzno cereka, a oko njega sve gabor do gabora. Da je netko u to vrijeme opalio rafal po njima svi bi se metci raspršali i otišli u prazno jer niti jedan ne bi htio pogoditi nešto takvo (zaboravljate da je u ratno vrijeme sljedeća računica - 1 metak= 1 marka, a to nisu male pare za olako pucat rafale). Ne znam je li istina da svi imaju neki kvalitet kako kaže jedna pjesma, ali mislim da za ta stvorenja kojima bi zakonom trebalo zabraniti razmnožavanje-niti Maroko nije zemlja obećana. Ružno je to mnogo i bezosjećajno za reći, ali i Janica je veoma oku neugodna. Da samo neugodna! Dobar, loš, zao-ružna, ružnija, Janica. Tako je to valjda u tom skijanju, što gadnija-to bolja. A mi imamo neporecivu šampionku.

Na glavnom trgu glavnoga grada točno ispod ogromnih čeličnih muda u vlasništvu konja bana što je proćero Mađare iza Drave, stoji Blažičko i špreha. Ispred njega euforična raja traži hitove Severine, Prljavaca i Dražena Zečića na što su navikli, a oni njima dali neke crnce što skakuću po pozornici i pjevaju na nekom njima sasvim nerazumljivom jeziku. Du ju spik ingliš??? Alkohol se točio, dinamovi šalovi se vijorili, djevojčice i dječaci otvarali usta i pravili se da znaju tekst. Neki su moroni čak imali i ogromni transparent «Kostelić fan klub» ili nešto slično. Bila je slika Janice umrljanih usta od vrhnja i sira, Ivice-sportaša, skijaša, šampiona, glazbenika-gitariste, nacista i fakultetlije i mislim da je bio i njihov dragi otac-pedagog bečke škole s lakonskim štihom i sklonostima prema Hitleru. Sama ideja takvog fan kluba je besmislena koliko i natjecateljsko skijanje, ali ja nisam tu da osuđujem druge i samo ću reći «Kreteni!».

Pa si razmišljam i razmišljam si o svemu tome i nikako da dođem do zaključka. Prva stvar koja mi smeta su ti stranci. Nije ksenofobija, ne daj Bože ( Pljuc! Pljuc! Pljuc! ), nego odnos novinara prema poznatim i nepoznatim fureštima kad naši kreatori javnog mijenja šprehaju sa njima. Najočitije je to u onoj emisiji o poznatima i slavnima što se sad po novom zove Špica (ili Shpitza, Shpizzzza, Špizda….nisam više siguran) đe one dve plavokose sestre pričaju sa lijepima i slavnima i uvijek iznova nanova ponovo tupe isto «Hev ju ever bin tu Kroejša…..do ju lajk d fud….d pipl…d vimem….bla bla bla bla….» «Pa u pičku materinu» pomislih u sebi u lijepom glagolskom prošlom vremenu. Već su dosadni i Bogu i Vragu i onima u Čistilištu koje je trenutačno u stečaju pa ne radi. Shvaćam da je to valjda moglo biti korisno u samim počecima lijepe naše kad nitko nije znao koliko je lijepa, ali sad znaju svi pa nema više puno smisla ponavljati. Tako se cijena ne nabija, treba malo kreativniji pristup.

Druga stvar, pa to jebeno skijanje! Tko mi kaže da mu je to zanimljivo za gledat poklanjam vlastiti organ po izboru. Još se ići smrzavati da bi to gledao u živo, radije bih si odgrizao jedno stopalo, zalio ga tintom, pravio otiske i igrao se igru «CSI Hrvacka-Bigfut u kandžama tiskare Sportskih novosti».

Znam, nema previše smisla kao niti trka na Sljemenu, moja odbojnost prema ružnim ljudima ili egzstencija stanovitog Blažička Ivice i zato stoga zaključujem i na glas kažem -

LEJDIZ END ĐENTLMEN OF D ĐURI, AJ REST MAJ KEJS !

Divlji Rogožin koji je konačno našao svoj mir (Pih.) January 5, 2007

Ovo je priča sa stotinu početaka i stotinu krajeva. Svaki trenutak jednog života može imati barem stotinu raznih objašnjenja od stotinu raznih ljudi, i svi će zvučati jednako uvjerljivo dok budu vršili psihoanalitičku autopsiju na još živom tijelu koje se uvija u agoniji krivnje; ako ga analiziraju, mora da je negdje zgriješio. Taj bijednik ima i stotinu mogućih sudbina, svaka jednako teška i nepobitno opravdana, i ništa ne može učiniti da mu svaki trenutak ne bude zaprljan krivnjom «jučer» i paraliziran neizvjesnošću «sutra».

Što se mene tiče, moj život, koji nalikuje na kaleidoskop blještavih pornografskih pop-up prozora i jeftine poduzetničke demagogije u koju baš nitko ne vjeruje, se nastavlja oslanjati na jednako žestoke, iako sve rjeđe, atake imperativa slobode od koje nisam vidio ni s. Jer kad sam kao mali razmišljao o slobodi, vidio sam crno-bijele filmove na kojima neki klinac trči kroz polje kao da se na njegovom kraju nalazi izvor nekakve zasljepljujuće sreće. Na kraju tog polja, naravno, nema ničeg osim šume ili još jednog polja, pa zatim još jednog, a onda najednom dolazim do ograde od susjeda, i vidim da je ta hulja povukla bodljikavu žicu između kolaca, i odmah mi je jasno što on misli o meni i mojoj slobodi. Uz to, meni čak i na vrata malog, iznajmljenog stana lupaju i zvone kojekakvi inkasatori i kontrolori, čitači mjerila, anketari i prosci, i svi do jednog zahtijevaju da im otvorim kao da mi renta koju plaćam ne daje pravo da zaključavam vrata u tmurno nedjeljno popodne, i da ležim u kadi, i čitam poput ostalih 0.5 posto mojih sugrađana (ostali su svi preumorni od posla da čitaju, a ja se zajebavam, naravno, a i čitanjem se ne može zaraditi milijun). Oni me svi mrze jer im ne otvaram, a ja ih mrzim jer ne prestaju lupati po mojim jebenim vratima.

Što se mene tiče, poštovani kolege i kolegice, majke i očevi, bake i djedovi, braćo i sestre, direktori i direktorice, članovi vlade, uvaženi saborski zastupnici, navijači i obožavatelji – čudno mi je sve to. Jednom sam čak postavio to pitanje na pismeno: kako je moguće da je čitav proces evolucije od prvih organskih molekula, preko jednostaničnih organizama, formiranja prvog, krhkog života u barama jedva ohlađenim nakon vulkanskih erupcija, nakon isplivavanja nekakvih amfibijskih spodoba iz mutnih bara na defektne noge, te na koncu letenja, veranja po drveću, puzanja i konačno hodanja, u svojoj konačnici i nepobitnom vrhuncu doveo do idiotskih kupoprodajnih igara, gdje treba jeftino kupiti i skupo prodati da bi se zaradilo, što je toliko kretenski zaključak da ga čak i praorganizmi imaju utkanog u svoj genetski kod – mora nas se rađati više nego što nas umire, inače ćemo nestati. A nestati, jasno, nema smisla. Sad još da vidimo ima li smisla nastaviti postojati.

Sve mi se čini da tu netko ne može ispljunuti istinu sve i da ga pale na lomači.

Netko bi primjetio da je beskrajno idiotski lamentirati o nekakvim patnjama kad imate na raspolaganju ugrijani ured, kad se vozite u relativno ispravnom automobilu, kad primate veliku plaću, u vremenu kad uživate u svim tehnološkim čudima koja čovjeka rješavaju potrebe za tjelesnim i duševnim naporima. Padne i koji bonus, pa božićnica; odjuri se u kakav predimenzionirani trgovački centar, ispije se i pokoja čaša vina previše, pojede se mesa, kolača, sve se pomiješa u neopisivo ljigavu smjesu koju onda naši želuci moraju razmrsiti, nalaziti joj početak i kraj, odvajati korisno od beskorisnog, sve dok od muke ne zatule i zapovijede ostatku organizma da se ugasi u blaženoj fermeniranoj nesvjestici kako bi odradili svoj posao u miru. Do jutra, do bunovne izmaglice i nevjerojatne spoznaje da je pored tebe ista supruga s priznacima neurotičnog nezadovoljstva nejasnog izvora, da vrište isti klinci, da je suđe od jučer neoprano, da su susjedi iste sjene od ljudi bezizražajnih lica, da još jedan praznik nije ništa spasio, već smo samo malo poskočili na toboganu sreće koji od djetinjstva ima samo jedan smjer, kao uostalom i svi tobogani – nizbrdo. A mi, kreteni, smo to tek sada shvatili. Hodanje po gradu popodne, nakon nešto lakšeg ručka i kraćeg veličanstvenog hrka na poderanom kauču (nikog nije briga; kauč je prekriven postavom), donosi ničim prizvanu spoznaju: kad bi čovjek danas svim poznanicima objavio da krepava od nekog zajebanog karcinoma, ne bi se našlo troje ljudi koji bi ga od srca zagrlili.

Međutim, već je dnevnik, zatim nekakve emisije o unutrašnjoj politici za koje nije jasno zašto ih itko pokazuje niti zašto ih itko gleda, pa opet ih urednici pokazuju a svi ih gledaju – ovi prvi ponukani gledanošću, a oni drugi jer naivno vjeruju da mora biti nešto važno u tim emisijama koje se pokazuju u udarnim terminima. A onda se jedne večeri pojavi ona, naša ministrica, prava ljepotica, kraljica maturalne večeri prije dvadeset godina – prije dvadeset godina, dame i gospodo, gdje je otišlo tih dvadeset godina za većinu naših narodnih lidera: u konformistički sladunjavi brak s točno zadanim brojem djece, u klimave karijere ukrašene šarenim, nečitko ispotpisivanim diplomama i priznanjima koja se dodjeljuju po inerciji, u život u emigraciji jer se kod nas nije moglo dosegnuti takve intelektualne i materijalne visine da bi se danas moglo znati i spoznati, oh yeah, da je upravo to univerzalni hrvatski san i vjekovna težnja – biti svoj na svome, s američkim standardom. Kruna maturalnih večeri je zamijenjena krunom diplomatskih balova, nečitko potpisane diplome i priznanja su kapitalizirani mjestom ministrice koje joj čak niti ne stoji loše, što dodatno zbunjuje i čitavoj priči daje mogućnost sretnog završetka koji nikad neće doći, naravno, jer dobrota u očima i plemenite crte lica mogu uliti vjeru, ali ne mogu spasiti jedan život, a kamoli čitavu državu. Perverzno se naslađujem dok promatram kako griješi: umjesto da podnese ostavku - jer ostavke se ne podnose zato što je čovjek u ostavci svinja, već zato što su svi oko njega svinje - ona se izvlači radi uživalaca teških droga koji što sami konzumiraju, što preprodaju svakakve nebeske praške u količinama koje nisu zanemarive niti za manje narko-kartele, a sve to prilično nevješto i transparentno se služeći infrastrukturom ministarstva vanjskih poslova čiji je godišnji budžet manji od vrijednosti jedne jedine pošiljke zaustavljene pri pokušaju šverca preko susjedne granice. I iako je sve očigledno otišlo u materinu, ona po ustaljenoj šabloni to poriče, doduše s nešto više šarma nego što bi to napravio suhonjavi leteći-taekwondo-udarac-nogom-u-okretu-u-prepone ministar obrazovanja, gospodin hrvati-su-genetski-poseban-narod istraživač, otkopavač bosanskih probušenih lubanja i istovremeno vizionar razvoja sistema obrazovanja koji većinu vremena, nažalost, svoj talent rasipa na kokošarske pregovore oko pet ili 10 posto povećanja plaće učiteljima. Nisam ja, kaže ona, sve je to bilo prije mene, iza mene, iza mojih leđa, ispod stola, i kojeg mi je vraga trebalo da se tituliram za sve uspjehe pa se po toj logici sad moram vaditi i za sva sranja, i kako se sada samo čine kiselima svi moji osmijesi otisnuti po stranicama vodećih dnevnih i tjednih žurnala. Pomalo staklastih bjeloočnica objašnjava kako su u diplomaciji najvažnije nekakve procedure i mehanizmi te poštivanje procedura i mehanizama, a meni je muka od procedura i mehanizama, ta kome nije, posljednja procedura kojoj sam se posvetio dušom i intelektom je bila pisana u programskom jeziku Pascal, i tjerala je nekakvog animiranog čovječuljka da trči po pritisku tipke «r», a da stane po pritisku tipke «p» (kao pauza, prekid, intermezzo, odmor, break, stop, jebemti!). Slušam tu apologetsko-izvlakačku retoriku i instinktivno tražim tipku p na tastaturi. I ekran mi je pun jebenih slova p.

P kao Primorac, na primjer – vjerojatno se jadan hvata za glavu kad vidi snimku na kojoj dripci od 17 godina zajebavaju i maltretiraju srednjoškolskog profesora u tehničkoj školi, provincijski mutavci željni svjetske slave; mali narodi i velike ideje i slične idiotske prenapumpane vizije vlastite veličine ostvarene kroz nasilje; nanjušili su krv u beskrajno popustljivom profesoru te ga udaraju poput odavno istrošene krpene lutke u kojoj jedva da je ostalo išta slame, trgaju mu posljednje šavove poput bijesnih pasa i samo je pitanje trenutka kad će ga netko zviznuti «za ozbiljno», kao da gađanje kredom, unošenje u lice, uzimanje predmeta iz njegovih ruku, paljenje televizora na njegovoj nastavi, igranje ping-ponga dok on vrijedno ispisuje tekst na ploči i u sebi misli ili moli Bog zna što, nije za ozbiljno. Bog zna što može pomoći osim vruće ćuške bez ikakvog objašnjenja, onakve nakon koje ostanete zapanjeni pred roditeljskim bijesom i snagom jer shvatite da ruka koja vas hrani, u doslovnom i prenesenom značenju, ima fizičku silu dovoljnu da vam otkine glavu ili barem da vam pukne kakva važnija žila u vratu ili idiotskom mozgu te da fatalno stradate – ništa manje te protuhe ne bi shvatile. Primorac gleda video-zapis na Internetu, uživa u internetizaciji školstva i svjedoči pogrebu jednog previše dobrog čovjeka kojeg su pokopali pripadnici pokoljenja na kojemu ostaje svijetla europska budućnost; oni mašu stolicama nad glavom učitelja, zabadaju mu iglu u petu, gađaju ga raznim sitnim predmetima, urlaju na njega, otimaju mu imenik iz ruke, sve miriše na gadno nasilje, na izbijanje nevinih, na linč, na palež, na otimačinu. Sedamnaest im je godina, tim psima i hijenama, a već su se okomili na veće od sebe, ruše autoritete, svaka sljedeća generacija sve većom brzinom, ali to nema smisla, glupani, jer smo ih mi već sve srušili. Mogu vam sada dokazati da nema Boga ili da ga mi ne možemo (ne smijemo) spoznati, svejedno, koja vam teorija više odgovara? Znači li to da ne trebamo vjerovati? Ima bogobojaznih koji su rasparali tisuće trbuha i prosuli tisuće mozgova. Ima ljudi koji vjeruju – u sebe, u nas, u vas – i nisu udarili niti jednog čovjeka. Nisu mučili učitelje. Nisu pljuvali na sve oko sebe, odvajajući se od svega, uljuljkavajući se u vlastitu laž i falsifikat spoznaje putem eliminacije – ako shvatim sve što nisam, konačno ću doći do onoga što jesam. Na kraju je, naravno, učitelj dobio otkaz. Kako će on završiti? Kao idiot. Sjedit će uz nekog divljeg Rogožina koji je konačno našao svoj mir izrezavši grkljan Nastasji Filipovnoj, gladiti mu krvničku glavu i izbezumljeno, nesvjesno piljiti pred sebe. Izgubljen, zauvijek. Ali boli nas kita za to, mi ćemo tada već biti punopravni član Europske Unije.

Pih.