Vi znate da Mod uvijek prati trendove, a najnoviji trend su - satovi, pa kad može Premijer mogu i ja! Kao pravi kolekcionar predstavljam vam svoje tika-takajuće blago. DrIvo, gledaj i pati!

Aha, evo ih! Evo moje dječice, moga blaga neprocijenjivoga! Slobodno zasuzite, znam da sad umirete od zavisti…
A gle kako tek lijepo pristaju nježnoj ručici mojoj, fakat švercerija-šiptarija, ko´ da čujem: Ćeš Rolexa buraz, ćeš Kartjer pravo iz Germanija, jevtino buraz, mlogo jevtino!

Evo po redu, moje najstarije – neki Fero Feldmann, Swiss made, 17 jewels, na navijanje. Vau – koji san ja kapitalista! Dala mater kad se krenulo u školu, veli: Evo sine-ćerce, da znaš koja je ura.

A ja ću na to: Ali mama, nema kaiša!?

A ona će na to: Nije ga ima ni kad ga je meni poklonija moj ćaća-a tvoj dida kad san se udavala.

A ja ću na to: Iiiiiik?!

Dijete drugo - digitalac! Quartz i to pazi sad – Timetron! Moj prvi na baterije. Kupljen na nekom seoskom derneku od strane raspižđenih roditelja. Narod uveseljavala Neda Ukraden ili neka slična majka-cajka. Ispravak! Doris Dragović (dobro sam rekla, neka druga cajka). Imao jednu prednost i jednu manu. Prednost da je za razliku od prethodnika – radio, a manu – da, radio je, ali samo do isteka baterije koja se NE MOŽE zamijeniti. Stvarno jadno za jedan TIMETRON!!!

Mislim, ono, ima ime ko´ neki izgubljeni Transformer (slušajte samo tu snagu, taj odjek: TRI-ME-TRON!!!), a ne može mijenjat bateriju. Jadno. A gle kako je bio lijepiiiii i crven – baš za dobre curice ko što sam ja.

E da, i on izgubio pola remena. Stvarno ne znam što je to sa mnom i remenima, ono… ne znam, stvarno.

Sljedeći, Omax, Quartz, dole sitno Japan Movt, muški, isto na navijanje i još (pazi sad) – water proof! Nađen na ulici tamo negdje početkom 90ih u jeku najveće paranoje da nam ćetnički petokolonaši po ulicama podmeću eksplozivne kemijske, upaljače i ručne satove. A što da vam kažem, šmrc, smatram to osobnim činom izuzetne hrabrosti, šmrc, mislim, to jeli, doma donijeti stari ofucani nadasve sumnjivi sat koji još uz to nema pola remena. I danas mi suza krene na oko kad se toga sjetim, šmrc.

Desetak godina poslije - još uvijek nije eksplodirao. Pu majkumu, nit´pokazuje vrime nit´je ćetnik!

Moje milo četvrto – Lorus, Quartz, water resistant plastics, Shiojiri Japan, na baterije i još uz to prvi kojeg sam osobno izabrala! Kupljen u Duty Free Shopu, dok je Duty Free Shopova u bivšoj Jugi još samo po carinama bilo, odnosno dok su još nešto značili. Sjetite se samo.. kupiti bocu whiskeya, šteku Marlbora i dva Kinder-jaja u DJUTI FRI ŠOPU ej! Luksuz jebate!

Uglavnom, bila je to ljubav na prvi pogled – zvijezda repatica i polumjesec kazaljke, a zvijezdice na noćnom nebu umjesto brojki. Tako sam ga voljela, taj satić, tako sam ga i voljela i pazila i mazila i ljubila i grlila i davila i gnjavila i… i… zvala ga Đuro, toliko sam voljela tog malog japanca da je na kraju od tolike ljubavi naprosto svisnuo. Otpala mu krila. Kao što se vidi iz priloženog.

Ma vjerujte mi na riječ, ja stvarno ne znam što je to sa mnom i remenjem, ono.. stvarno ne znam.

I moje zadnje čedo – Parmex, Quartz, na baterije. Nabavljen nešto prije odlaska na faks. Jedini još uvijek u funkciji, iako ga ne nosim (sa mobitelima posvuda, stvarno nema potrebe) – no na njemu za divno čudo sve štima.

Eeeeee.. ovaj.. da.. hm.. osim jedne stvarčice… ovo nije njegovo originalno remenje.

Ma kunem vam se, ja stvarno ne znam što je to sa mnom i remenjem, stvarno nemam blage veze, čini mi se da nekako ti kaišići u mojoj blizini imaju tendenciju nestajati ili se trgati sami od sebe. Da. Ovaj.. da.

I eto, šta mislite? O mojoj kolekciji? Mislim, znam da to nije ni približno 150 000 Eura ili nešto slično, no bi li postigla dobru cijenu? Bi li je netko htio? Ne? Što velite, da vam je 100 kuna preskupo?

A da vam platim 200? ;D

hr.digg|glasuj