Ovo je priča sa stotinu početaka i stotinu krajeva. Svaki trenutak jednog života može imati barem stotinu raznih objašnjenja od stotinu raznih ljudi, i svi će zvučati jednako uvjerljivo dok budu vršili psihoanalitičku autopsiju na još živom tijelu koje se uvija u agoniji krivnje; ako ga analiziraju, mora da je negdje zgriješio. Taj bijednik ima i stotinu mogućih sudbina, svaka jednako teška i nepobitno opravdana, i ništa ne može učiniti da mu svaki trenutak ne bude zaprljan krivnjom «jučer» i paraliziran neizvjesnošću «sutra».

Što se mene tiče, moj život, koji nalikuje na kaleidoskop blještavih pornografskih pop-up prozora i jeftine poduzetničke demagogije u koju baš nitko ne vjeruje, se nastavlja oslanjati na jednako žestoke, iako sve rjeđe, atake imperativa slobode od koje nisam vidio ni s. Jer kad sam kao mali razmišljao o slobodi, vidio sam crno-bijele filmove na kojima neki klinac trči kroz polje kao da se na njegovom kraju nalazi izvor nekakve zasljepljujuće sreće. Na kraju tog polja, naravno, nema ničeg osim šume ili još jednog polja, pa zatim još jednog, a onda najednom dolazim do ograde od susjeda, i vidim da je ta hulja povukla bodljikavu žicu između kolaca, i odmah mi je jasno što on misli o meni i mojoj slobodi. Uz to, meni čak i na vrata malog, iznajmljenog stana lupaju i zvone kojekakvi inkasatori i kontrolori, čitači mjerila, anketari i prosci, i svi do jednog zahtijevaju da im otvorim kao da mi renta koju plaćam ne daje pravo da zaključavam vrata u tmurno nedjeljno popodne, i da ležim u kadi, i čitam poput ostalih 0.5 posto mojih sugrađana (ostali su svi preumorni od posla da čitaju, a ja se zajebavam, naravno, a i čitanjem se ne može zaraditi milijun). Oni me svi mrze jer im ne otvaram, a ja ih mrzim jer ne prestaju lupati po mojim jebenim vratima.

Što se mene tiče, poštovani kolege i kolegice, majke i očevi, bake i djedovi, braćo i sestre, direktori i direktorice, članovi vlade, uvaženi saborski zastupnici, navijači i obožavatelji – čudno mi je sve to. Jednom sam čak postavio to pitanje na pismeno: kako je moguće da je čitav proces evolucije od prvih organskih molekula, preko jednostaničnih organizama, formiranja prvog, krhkog života u barama jedva ohlađenim nakon vulkanskih erupcija, nakon isplivavanja nekakvih amfibijskih spodoba iz mutnih bara na defektne noge, te na koncu letenja, veranja po drveću, puzanja i konačno hodanja, u svojoj konačnici i nepobitnom vrhuncu doveo do idiotskih kupoprodajnih igara, gdje treba jeftino kupiti i skupo prodati da bi se zaradilo, što je toliko kretenski zaključak da ga čak i praorganizmi imaju utkanog u svoj genetski kod – mora nas se rađati više nego što nas umire, inače ćemo nestati. A nestati, jasno, nema smisla. Sad još da vidimo ima li smisla nastaviti postojati.

Sve mi se čini da tu netko ne može ispljunuti istinu sve i da ga pale na lomači.

Netko bi primjetio da je beskrajno idiotski lamentirati o nekakvim patnjama kad imate na raspolaganju ugrijani ured, kad se vozite u relativno ispravnom automobilu, kad primate veliku plaću, u vremenu kad uživate u svim tehnološkim čudima koja čovjeka rješavaju potrebe za tjelesnim i duševnim naporima. Padne i koji bonus, pa božićnica; odjuri se u kakav predimenzionirani trgovački centar, ispije se i pokoja čaša vina previše, pojede se mesa, kolača, sve se pomiješa u neopisivo ljigavu smjesu koju onda naši želuci moraju razmrsiti, nalaziti joj početak i kraj, odvajati korisno od beskorisnog, sve dok od muke ne zatule i zapovijede ostatku organizma da se ugasi u blaženoj fermeniranoj nesvjestici kako bi odradili svoj posao u miru. Do jutra, do bunovne izmaglice i nevjerojatne spoznaje da je pored tebe ista supruga s priznacima neurotičnog nezadovoljstva nejasnog izvora, da vrište isti klinci, da je suđe od jučer neoprano, da su susjedi iste sjene od ljudi bezizražajnih lica, da još jedan praznik nije ništa spasio, već smo samo malo poskočili na toboganu sreće koji od djetinjstva ima samo jedan smjer, kao uostalom i svi tobogani – nizbrdo. A mi, kreteni, smo to tek sada shvatili. Hodanje po gradu popodne, nakon nešto lakšeg ručka i kraćeg veličanstvenog hrka na poderanom kauču (nikog nije briga; kauč je prekriven postavom), donosi ničim prizvanu spoznaju: kad bi čovjek danas svim poznanicima objavio da krepava od nekog zajebanog karcinoma, ne bi se našlo troje ljudi koji bi ga od srca zagrlili.

Međutim, već je dnevnik, zatim nekakve emisije o unutrašnjoj politici za koje nije jasno zašto ih itko pokazuje niti zašto ih itko gleda, pa opet ih urednici pokazuju a svi ih gledaju – ovi prvi ponukani gledanošću, a oni drugi jer naivno vjeruju da mora biti nešto važno u tim emisijama koje se pokazuju u udarnim terminima. A onda se jedne večeri pojavi ona, naša ministrica, prava ljepotica, kraljica maturalne večeri prije dvadeset godina – prije dvadeset godina, dame i gospodo, gdje je otišlo tih dvadeset godina za većinu naših narodnih lidera: u konformistički sladunjavi brak s točno zadanim brojem djece, u klimave karijere ukrašene šarenim, nečitko ispotpisivanim diplomama i priznanjima koja se dodjeljuju po inerciji, u život u emigraciji jer se kod nas nije moglo dosegnuti takve intelektualne i materijalne visine da bi se danas moglo znati i spoznati, oh yeah, da je upravo to univerzalni hrvatski san i vjekovna težnja – biti svoj na svome, s američkim standardom. Kruna maturalnih večeri je zamijenjena krunom diplomatskih balova, nečitko potpisane diplome i priznanja su kapitalizirani mjestom ministrice koje joj čak niti ne stoji loše, što dodatno zbunjuje i čitavoj priči daje mogućnost sretnog završetka koji nikad neće doći, naravno, jer dobrota u očima i plemenite crte lica mogu uliti vjeru, ali ne mogu spasiti jedan život, a kamoli čitavu državu. Perverzno se naslađujem dok promatram kako griješi: umjesto da podnese ostavku - jer ostavke se ne podnose zato što je čovjek u ostavci svinja, već zato što su svi oko njega svinje - ona se izvlači radi uživalaca teških droga koji što sami konzumiraju, što preprodaju svakakve nebeske praške u količinama koje nisu zanemarive niti za manje narko-kartele, a sve to prilično nevješto i transparentno se služeći infrastrukturom ministarstva vanjskih poslova čiji je godišnji budžet manji od vrijednosti jedne jedine pošiljke zaustavljene pri pokušaju šverca preko susjedne granice. I iako je sve očigledno otišlo u materinu, ona po ustaljenoj šabloni to poriče, doduše s nešto više šarma nego što bi to napravio suhonjavi leteći-taekwondo-udarac-nogom-u-okretu-u-prepone ministar obrazovanja, gospodin hrvati-su-genetski-poseban-narod istraživač, otkopavač bosanskih probušenih lubanja i istovremeno vizionar razvoja sistema obrazovanja koji većinu vremena, nažalost, svoj talent rasipa na kokošarske pregovore oko pet ili 10 posto povećanja plaće učiteljima. Nisam ja, kaže ona, sve je to bilo prije mene, iza mene, iza mojih leđa, ispod stola, i kojeg mi je vraga trebalo da se tituliram za sve uspjehe pa se po toj logici sad moram vaditi i za sva sranja, i kako se sada samo čine kiselima svi moji osmijesi otisnuti po stranicama vodećih dnevnih i tjednih žurnala. Pomalo staklastih bjeloočnica objašnjava kako su u diplomaciji najvažnije nekakve procedure i mehanizmi te poštivanje procedura i mehanizama, a meni je muka od procedura i mehanizama, ta kome nije, posljednja procedura kojoj sam se posvetio dušom i intelektom je bila pisana u programskom jeziku Pascal, i tjerala je nekakvog animiranog čovječuljka da trči po pritisku tipke «r», a da stane po pritisku tipke «p» (kao pauza, prekid, intermezzo, odmor, break, stop, jebemti!). Slušam tu apologetsko-izvlakačku retoriku i instinktivno tražim tipku p na tastaturi. I ekran mi je pun jebenih slova p.

P kao Primorac, na primjer – vjerojatno se jadan hvata za glavu kad vidi snimku na kojoj dripci od 17 godina zajebavaju i maltretiraju srednjoškolskog profesora u tehničkoj školi, provincijski mutavci željni svjetske slave; mali narodi i velike ideje i slične idiotske prenapumpane vizije vlastite veličine ostvarene kroz nasilje; nanjušili su krv u beskrajno popustljivom profesoru te ga udaraju poput odavno istrošene krpene lutke u kojoj jedva da je ostalo išta slame, trgaju mu posljednje šavove poput bijesnih pasa i samo je pitanje trenutka kad će ga netko zviznuti «za ozbiljno», kao da gađanje kredom, unošenje u lice, uzimanje predmeta iz njegovih ruku, paljenje televizora na njegovoj nastavi, igranje ping-ponga dok on vrijedno ispisuje tekst na ploči i u sebi misli ili moli Bog zna što, nije za ozbiljno. Bog zna što može pomoći osim vruće ćuške bez ikakvog objašnjenja, onakve nakon koje ostanete zapanjeni pred roditeljskim bijesom i snagom jer shvatite da ruka koja vas hrani, u doslovnom i prenesenom značenju, ima fizičku silu dovoljnu da vam otkine glavu ili barem da vam pukne kakva važnija žila u vratu ili idiotskom mozgu te da fatalno stradate – ništa manje te protuhe ne bi shvatile. Primorac gleda video-zapis na Internetu, uživa u internetizaciji školstva i svjedoči pogrebu jednog previše dobrog čovjeka kojeg su pokopali pripadnici pokoljenja na kojemu ostaje svijetla europska budućnost; oni mašu stolicama nad glavom učitelja, zabadaju mu iglu u petu, gađaju ga raznim sitnim predmetima, urlaju na njega, otimaju mu imenik iz ruke, sve miriše na gadno nasilje, na izbijanje nevinih, na linč, na palež, na otimačinu. Sedamnaest im je godina, tim psima i hijenama, a već su se okomili na veće od sebe, ruše autoritete, svaka sljedeća generacija sve većom brzinom, ali to nema smisla, glupani, jer smo ih mi već sve srušili. Mogu vam sada dokazati da nema Boga ili da ga mi ne možemo (ne smijemo) spoznati, svejedno, koja vam teorija više odgovara? Znači li to da ne trebamo vjerovati? Ima bogobojaznih koji su rasparali tisuće trbuha i prosuli tisuće mozgova. Ima ljudi koji vjeruju – u sebe, u nas, u vas – i nisu udarili niti jednog čovjeka. Nisu mučili učitelje. Nisu pljuvali na sve oko sebe, odvajajući se od svega, uljuljkavajući se u vlastitu laž i falsifikat spoznaje putem eliminacije – ako shvatim sve što nisam, konačno ću doći do onoga što jesam. Na kraju je, naravno, učitelj dobio otkaz. Kako će on završiti? Kao idiot. Sjedit će uz nekog divljeg Rogožina koji je konačno našao svoj mir izrezavši grkljan Nastasji Filipovnoj, gladiti mu krvničku glavu i izbezumljeno, nesvjesno piljiti pred sebe. Izgubljen, zauvijek. Ali boli nas kita za to, mi ćemo tada već biti punopravni član Europske Unije.

Pih.

hr.digg|glasuj