Tražim nekog da me otfura do Darfura December 12, 2006

Dovoljno je znakovito što prije samog početka pisanja o ovakvim temama čovjek instinktivno traži opravdanje radi uznemiravanja javnosti stvarima koje su i njemu samom daleke (tko je taj samoprozvani humanist, udobno zavaljen u svoju uredsku fotelju?) i oko kojih se ionako ništa ne može učiniti. Iskreno, niti sam autor ovog pretencioznog teksta nije mogao naći čvrsti argument u korist umirućih od gladi u Darfuru, Kongu, Somaliji, i tako dalje, općenito: u korist bilo kojeg jadnika na ovom svijetu, smatranog takvim iz bilo kojeg razloga. Na kraju krajeva, ne možemo svi preživjeti, ljudi moraju umirati inače ćemo prije ili kasnije iscrpiti sve resurse – eto kolika panika oko nafte, a što ako dođe do nestašice vode, kruha, voća? Uz to, mi smo takve životinje, jednostavno nam je svejedno, nije nam stalo do tuđe sudbine i u tom smislu je svijet ustrojen krajnje korektno: svatko ima svoju svijest, svatko ima po jednog čovjeka koji se brine za njega, a to je on sam. Smisao je u cjelini, u ljudskoj sveukupnosti iz koje izviru vrhunski dosezi u znanosti i kulturi. Ta cjelina nastavlja postojati i bez 500.000 umrlih u Darfuru ili 2 milijuna krepalih u Kongu, a oni ionako ne doprinose Bog-zna-kako znanosti niti kulturi već predstavljaju teret čovječanstvu. Uz to, neki vjeruju da bi nam na našu nesebičnu pomoć oni mogli uzvratiti udarcem ispod pojasa ili zahrđalim sječivom u leđa, zaluđeni neslućenom mogućnošću blagostanja koje se krije tamo negdje daleko, otkuda mi dolazimo. U dvije verzije budućnosti koje im mi nudimo, oni su prokleti nezahvalnici ili smežurani leševi, ovisno o tome odlučimo li im pomoći ili ne.

Na jednom od foruma potaknutom inicijativom «Christmas in Darfur» (nekoliko suicidnih manijaka – novinara koji traže novac kako bi napravili dokumentarac o Darfuru) se može naći mišljenje kako je sve to glupost i kako je briga za vlastito debelo meso prirodan prioritet, jer: a) ionako možemo samo najebati, a ništa se bitno neće promijeniti i b) nismo mi krivi. I istina, kad razmislim malo bolje: niti meni se ne daju novci nekakvim humanitarnim organizacijama kojima pola budžeta pojedu plaće (našao sam se pozvan da ih osuđujem), a moj eventualan odlazak u Darfur bi poslužio više kao vlastita promocija nego što bi ikome konkretno pomogao – nisam doktor, ne donosim sa sobom hranu, jedino što mogu učiniti jest prenijeti vreću riže na vlastitim leđima, ali za tim nema potrebe jer to rade kamioni. Uostalom, neki izgladnjeli crni bijednik bi vjerojatno iznio taj teret bolje od mene, koji bih krepao nakon par sati izloženosti pustinjskom suncu pa bi me i samog morali spašavati. I tako može razmišljati svatko, i bio bi u pravu.

Ipak, tu nešto nije u redu.

Argument u korist ljudi koji sasvim prirodno umiru radi prevelikog broja i premalog uroda je dao upravo sam zapadni svijet. Samo u Iraku su potrošili stotine milijardi dolara na «Borbu protiv terora^©»*, poslali 140.000 vojnika od kojih su žrtvovali preko 3000, plus nebrojeno mnogo nedužnih civila (iako se oni ne računaju, oni nisu naši) kako bi spriječili eventualni novi napad avionima na Twin Towers ili eksploziju kakve prljave bombe koja bi uzela par tisuća života. Par tisuća ispunjenih života, života koji su imali svoju priliku, svoje ljubavi, svoje poslove, svoje zarade, svoje tople kamine, svoju epikurejsku nasladu koja našem zapadnom šarenilu daje smisao, jer čim je život bio šareniji, tim je smrt lakša, prihvatljivija. Dakle ukanjanje nejasne prijetnje tim tisućama života koji su većinom, u odnosu na ljudski prosjek, u stanju već danas vječno sklopiti oči s mirom i zadovoljstvom radi proživljenog, je (in)direktan razlog što smo se odrekli pomoći milijunima koje se moglo spasiti s tim resursima – pravi apsurd i sramota. Тim više što tamo umiru ljudi koji nisu imali apsolutno nikakvu priliku, niti su u svom životu iskusili ikakvu ugodu osim topline sunca ili kratkotrajnog napojenja.

Ako netko misli da se to ne odnosi na nas, vara se; pa i Hrvatska ima vojnike u Afganistanu, što plaća iz vlastitog džepa. Slijedi uznemirujući prijedlog: kladim se da bismo se svi skupa nekako bolje osjećali da smo poslali tih par desetaka ljudi kako bi zaštitili, prevezli iz opasnog područja, pružili medicinsku pomoć, donijeli hranu maloj crnoj djeci koju nitko nije pitao: «slušaj, hajde da ti damo tijelo i dušu, i da jednim i drugim beskrajno patiš tokom kratkog života, da crkneš kao suhi leš taman u trenutku kad osjetiš očajan nagovještaj da možda tako i nije moralo biti?».

A u čemu se sastoji korist za nas? Pa u tome što nećemo slati vojnike da dodatno iritiraju nekakve Paštune okupacijom, već ćemo ih gađati (ako već moramo) iz zraka, iz sigurne udaljenosti, a vojnike, doktore, inžinjere, logističare i novinare ćemo poslati da spašavaju milijune ugroženih života umjesto tisuća koji su zapravo već spašeni.

Praktični umovi, čak i oni produhovljeni, će nedvojbeno doći do zaključka kako ćemo kao vrsta postići svoj konačan trijumf, a kao pojedinci osobno zadovoljstvo i osjećaj ugode, i bez tih života: sve tehnološke, kulturne i društvene napretke je ionako uvijek nosila manjina, pet ili 10 posto svjetskog stanovništva. Jednog dana, na kraju tog puta, kad taj prosvijetljeni čovjek, übermensch, bude sjedio na vrhu nekakve planine i promatrao zalazak sunca bivajući potpuno stopljen s okolinom, praktički besmrtan zahvaljujući dostignućima u genetici, on će se zapitati samo jedno pitanje.

«Zamisli da ti sam gradiÅ¡ sudbinu čovječanstva s ciljem da na koncu učiniÅ¡ ljude sretnima, daÅ¡ im mir, ali da je radi toga neophodno i neizbježno potrebno izmučiti samo jedno sitno biće, baÅ¡ to djeteÅ¡ce, koje se tuklo rukom u grudi i na njegovim neosvećenim suzama sagraditi to zdanje, bi li pristao biti njegovim graditeljem pod tim uvjetom, odgovori i ne laži…»

* - Copyright Department of Defense, United States of America, 2001. All rights reserved.

Tko će otvoriti krak riječke zaobilaznice Orehovica - Sv. Kuzam? December 10, 2006

Zadnjih dana često razmišljam o toj tragikomičnoj zavrzlami. U medijima joj se posvećuje puno pažnje, ali za slučaj da niste pratili, brifirat ću razvoj događaja.

Na proljeće ove godine Hrvatske ceste zatvaraju istočni izlaz iz Rijeke na autocestu (čvor Orehovica). To je izlaz u smjeru Zagreba, znači prometno iznimno značajan. Najavljuje se i skoro zatvaranje ulaza u grad na tom istom čvoru. Građani u panici jer su gužve u Rijeci ionako prestrašne i to pogotovo na čvoru Škurinje (izlaz s autoceste «Rijeka centar»), a procjene govore da bi taj čvor sad trebao preuzeti i 60 % svog prometa prema Zagrebu koji se je do sada obavljao preko čvora Orehovica. Vidno ogorčeni gradonačelnik Rijeke izjavljuje za javnost da je čvor zatvoren usprkos protivljenju Grada i Županije. Razlog za zatvaranje čvora je otvaranje novog kraka riječke zaobilaznice Orehovica - Sveti Kuzam koje bi trebalo uslijediti u lipnju. I dalje smo svi u čudu jer nije jasno kako je to povezano. Da pokušam ilustrirati situaciju: to bi bilo kao kad bi se u Zagrebu zatvorio izlaz sa rotora preko Savskog mosta i kao objašnjenje dalo da će se otvoriti izlaz prema Velesajmu (Avenija Dubrovnik).

Na «klečanje» lokalnih vlasti pred nadležnim ministarstvom i Hrvatskim cestama, ipak se odluči ostaviti otvorenim barem ulaz u grad iz smjera Zagreba. Istočni izlaz iz grada je već zatvoren i opcije izlaska iz Rijeke u smjeru Zagreba su ili vožnja lošim lokalnim cestama do čvora Čavli ili uključivanje na zaobilaznicu na čvoru Škurinje gdje je zastoj stalan, a samo statisti se mijenjaju.

Sad postaje zanimljivo. Novi krak zaobilaznice koji bi kao trebao spasiti grad nesnosnih gužvi, nakon uloženih milijardu kuna, ne prolazi tehnički pregled zbog klizišta u Dragi. OK, čak i da uzmemo da sve vrijeme izgradnje odgovorni u Hrvatskim cestama zaista nisu znali da postoji klizište u Dragi, zar bismo trebali vjerovati da nisu znali za njega ni 2 mjeseca prije predviđenog otvaranja ceste kad su onako fino zatvorili čvor Orehovica?

Uglavnom, cesta koja je trebala barem djelomično rasteretiti prometne gužve nije prošla tehnički, klizište je krenulo u sanaciju, a Rijeka je preživjela turističku sezonu bez istočnog izlaza iz grada. No vrijeme prolazi i već je prosinac, a i dalje je sve po starom. Lokalne vlasti govore da ne znaju zašto je cesta još zatvorena i da im se u Hrvatskim cestama i Ministarstu oglušuju na apele za očitovanjem. Među narodom se sve glasnije priča da je cesta u potpunosti završena, a s otvaranjem se čeka da Sanader nađe vremena doći prerezati vrpcu!

Dalje znate, iznervirani župan Komadina odlazi u ilegalnu ophodnju ceste i zaključuje da ne vidi nikakve razloge da je ista zatvorena. Hrvatske ceste i dalje šute. I to ne samo Komadini, na upit Novog lista što je s cestom, direktor Hrvatskih cesta izjavljuje da nema ništa za reći. Potom, župan, gradonačelnik i predstavnici investitora objavljuju da će ići u obilazak ceste i traže da im se to omogući. Ne znam jesu li tražili dozvolu od Hrvatskih cesta ili koga već, ali kako god bilo, na ulazu na dionicu dočekuje ih policijska blokada (koja tamo inače ne stoji, štoviše do tada nije bilo nikakvih fizičkih prepreka ulaska na cestu).

Slučaj završava na stranicama svih novina i na dnevnicima televizijskih kuća. Netko iz HDZ-ova tabora optužuje lokalne riječke vlasti za politikanstvo. Ovi na to reagiraju izjavom da im nije do politikanstva i da sada uopće više ne misle doći na otvaranje ceste. Iz nepoznatih izvora dolazi vijest da će cesta biti otvorena u narednih 8 dana.

Ono od čega sam počeo: tko će je otvoriti? Lokalne vlasti su rekle da neće doći. Ostaju Sanader i Kalmeta. Sanader nema vremena. A ako ga i nađe, pitam se hoće li imati obraza doći sada kad svi znaju da je grad bio blokiran zato što on nije imao vremena, a nije htio prepustiti slikanje nekom drugom. Ako je imalo mudar, neće. Kalmeta će vjerojatno doći, ali ako samo on dolazi, zašto cesta nije otvorena čim je bila gotova? Hm, hm, jedva čekam da to vidim.

Danijel, pobjednik treće sezone Big Brothera ! December 9, 2006

Treća sezona BB-a je doÅ¡la do same zavrÅ¡nice. Tusta spletkaroÅ¡ica Halitaj je uspjela doći do Rima, ali Papu neće vidjeti. Prvi put je nominirana i odmah je izletjela van poput Å¡ampanjskog čepa. Danijel je izdržao tko zna koju po redu nominaciju i potpuno zasluženo ulazi u finale. Zadranin je bio na meti sustanara, a RTL je bezobrazno, kao niti jedne sezone do sada, dopuÅ¡tao otvorena dogovaranja oko nominacija. Nadam se da će Danijel pokupiti nagradu i da neće biti novih neugodnih iznaneÄ‘enja u režiji RTL-a koji se svojski trudio nametnuti kao favorite posrnulog vjernika Antu Seljaka i Tanju Jovanović, jednu od najglupljih stanarki u povijesti ovog showa. Pod sumnjivim okolnostima Ante je “pobijedio” Anu, Big Brother je odlučio pričekati joÅ¡ jedan tjedan dajući Å¡ansu spomenutom dvojcu da ogreznu do kraja u sexu, ali kako od toga nije bilo niÅ¡ta morali su potvrditi Danijelovu pobjedu u slijedećem krugu. Naravno, uvijek se rezultat prikazivao kao iznimno tijesan Å¡to je imalo ponukati one koji glasaju da joÅ¡ viÅ¡e okreću brojeve i guraju lovu u RTL-ovu Å¡krabicu. Pogledajmo finaliste i pokuÅ¡ajmo predvidjeti rasplet finala.

Tomislav Šimićević (Novigrad), 28 godina, frizer, bračni status - ima curu (jea rajt).

UÅ¡ao u show naknadno, uhvatio se kuhače, frizeraja i budžeta i tako si osigurao da nikada ne bude nominiran. Potajno se nada pobjedi iako od toga neće biti niÅ¡ta. Sprijateljio se sa ženama, zajedno s njima lio gorke suze i dijelio jeftine ljubavne savjete. Omiljena pjesma “Srce nije kamen”.
Prognoza za finale: ispada prvi ili drugi.

Tanja Jovanović (Dubrovnik), 20 godina, slastičarka, bračni status - imala tipa pa ju je ovaj šupirao tijekom showa.

Neke njene glupe izjave će ući u anale televizijske zabave kao npr. “a znam, trajekti su ono Å¡to vozi po Zagrebu” ili nedavni primjer kada je Michelangela nazvala “MiÅ¡elangelom”. Razumijemo da kandidate za BB ne vrbuju iz redova akademske zajednice, ali njeno dovoÄ‘enje u show je bilo na rubu dobrog ukusa.
Prognoza za finale: ispada prva ili druga.

Yameisy Sanchez Hernandez (Poreč), 26 godina, bračni status - razvedena, ima dijete na Kubi.

Živahna Kubanka bogatog životopisa je imala kakve-takve izglede sve dok nije prošli tjedan stavila sve na kocku odbivši nominirati dvoje sustanara. Na ovaj način je namjeravala prikupiti dodatne poene kod publike, ali teško da će to proći kod naroda koji je u svojoj povijesti bio prevaren toliko puta da je ova egzibicija Hernandezove mačji kašalj, učiti od Sanadera i ekipe kako se to radi.
Prognoza za finale: najvjerojatnije će ispasti pretposljednja, treća.

Danijel Rimanić (Zadar), 26 godina, bračni status - slobodan poput ptice.

Iako će sam za sebe reći da je glup on je zapravo najobrazovaniji od svih finalista, ima završenu višu pomorsku školu. Teški emotivac, tipični Dalmatinac, jedini istinski zabavan stanar od svih koji su prodefilirali kroz kuću i najmanje pokvaren. Morao je izdržati silne nominacije, od finalista najmanje razmišlja o glavnoj nagradi. Jedino postoji opasnost da ga u slijedeći petak ne trefi lakši srčani udar kada ostane sam s Yameisy ili ko već dogura do te faze.
Prognoza za finale: pobjednik.

Zaključno, ova sezona je obećavala u početku, ali se kasnije sve rasplinulo u nekakve prozirne tajne misije koje su stanari uglavnom kužili od početka. Iako je uveden sustav novčanog kažnjavanja, tj. umanjivanja glavne nagrade to se svelo na kazne od po 5 soma kuna za nenošenje mikrofona dok su otvorena dogovaranja oko nominacija prolazila lišo, osim u jednom slučaju. I dalje je vidljiva žudnja Big Brothera i ekipe da od showa načini lakši pornografski sadržaj koji bi kako oni misle povećao gledanost. Zbog želje da konačno spare Antu i Tanju BB je prekršio i neka elementarna pravila samog showa. U kontaktiranju s vanjskim svijetom, koje je opet samo po sebi protiv pravila, Tanji je namjerno javljeno da ju je dečko nogirao i da joj, zamislite samo - cijela obitelj daje blagosov da se baci na Antu. Ljigavo, nema šta. Ove sezone RTL je došao u sukob i sa EPH-om kada je Denis Kuljiš objavio da je jedan od glavnih ljudi cijelog showa u svoje vrijeme dilao dop ispred škole. Hoće li biti slijedeće sezone? Pa obzirom da je ovo jedina emisija koja drži kakvu takvu gledanost vjerojatno nas čeka i 4. izdanje BB-a. Smjernice su postavljene, možda već sada RTL-ovi skauti traže po Hrvatskoj nekoga iz Izraela i Palestine..

Na Dan sv. Nikole - 6. prosinca 1991. December 6, 2006

Ima neke jezive simbolike u ovoj posljednjoj fotografiji Dubrovčanina Pava Urbana; fotografiji koji je snimljena na dan Sv. Nikole, 6. prosinca 1991.  Kamena prašina nad gradom naziv je snimke na kojem vidimo okovanog Orlanda povrh kojeg se vijori hrvatski barjak a lijevo, na crkvi Sv. Vlaha, kao nijemi svjedok, stoji zaštitnik Grada, nemoćan i usamljen. Ono što ne možemo vidjeti je slijedeći trenutak u kojem Pavo Urban pada nedaleko od Orlandova stupa pogođen minobacačkom granatom; uklopljen u kompoziciju slike koja nikad neće biti snimljena.
6. prosinca 1991. bio je najteži dan u modernoj povijesti Dubrovnika; dan kada je gorjelo nebo od tisuća ispaljenih projektila od strane srbaljsko-crnogorskih agresora. Odlučili su pružiti svoje krvave kandže nad onim Å¡to su oduvijek potajno nazivali “srpskim” Dubrovnikom. NiÅ¡ta im nije bilo sveto na taj dan Sv. Nikole, zaÅ¡titnika djece i putnika. Brane su pale kad su odlučili sruÅ¡iti i Stari grad – povijesnu jezgru pod UNESCO-vom zaÅ¡titom. Rukovodili su se valjda izjavom trebinjskog ratnog gradonačelnika, u slobodnoj vrijeme poznatog kamiondžije Vučurevića – “izgradit ćemo joÅ¡ ljepÅ¡i i stariji Grad“. Onaj trun preostale svijesti i savjesti valjda im je govorio da čine neÅ¡to Å¡to se činiti ne smije. Zato im je trebao alibi. “Dubrovčani pale gume u Starom gradu“. Zato gori nebo.
Konačni rezime bio je 19 poginulih civila, četiri branitelja te brojne razorene kuće, palače, spomenici…. I, zahvaljujući prvenstveno braniteljima Srđa, konačno obranjen Grad.
6. prosinca je dan kojim se u Gradu obilježava Dan hrvatskih branitelja. Razne delegacije, kako i priliči, položit će vijence na grobove. Na svoja lica navući će prigodne maske tuge i sućuti. Nekima će se zakotrljati suza niz obraze. To su oni koji su izgubili najmilije; oni tuguju svo vrijeme u samoći; njihova bol ne traži medijsku pažnju… U jednoj od brojnih dubrovačkih galerija, večeras je i otvaranje izložbe ranijih radova Pava Urbana. Na crno bijeloj pozivinici – fotografiji rafaelovskog ugođaja, sramežljiv lik još jedne, tada ne tako poznate fotografkinje, Mare Bratoš.
Ima i drugačijih načina obilježavanja, onakvih koji nam neprestano dokazuju da naÅ¡oj, hrvatskoj megalomaniji i sposobnosti da nakaradnim napravimo i ono najsvetije, nema granica. Na 500-tinjak metara dugom Stradunu, povrh izloga svake pojedine trgovine kočoperi se malena hrvatska zastava. Njih 100-tinjak sa lijeve i desne strane čini vam ugoÄ‘aj kao da prolazite kroz Å¡palir vojnika koji vam ne dozvoljava da se ni jednog trenutka opustite. Kao da te Veliki Hrvatski Brat promatra i prema tvojoj reakciji testira tvoju mjeru domoljublja. Takav kičeraj valjda nije doživio ni “dragi drug Tito” u svom povijesnom pohodu prijateljskoj Narodnoj republici Kini davnih 70-ih.
Koliko godina još treba proteći da hrvatstvo prestane biti zanimanje?!? Koliko godina još treba proći do onog trenutka kada ćemo kič moći nazvali njegovim pravim imenom bez straha da će ti netko zamjeriti da nisi dovoljno Hrvat? Koliko godina…..?
Evo i podsjetnika na one koji su, kako kaže dubrovačka kroničarka, blogerica http://silvanaurbs.blog.hr , bili tamo umjesto vas, za nas

Santa Barbara December 4, 2006

Kad pomislim na najranije djetinjstvo, najčešće mi u sjećanje prvo doÄ‘e slika starog bijelog Obodin frižidera na kojem sam učio sricati svoja prva slova. Na njemu se nalazio radio iz kojeg je treÅ¡tala pjesma o Barbari koja bjeÅ¡e bijela boka, o Barbari Å¡to bjeÅ¡e čvrsta, Å¡iroka, o Barbari koja bjeÅ¡e naÅ¡a dika. Ni dan danas ne znam tko to pjeva. Znate li možda vi? Read the rest of this entry »