U hrvatskoj kinematografiji kao i u bilo kojoj drugoj sferi, naÅ¡eg da ga jebeÅ¡ predugog tranzicijskog povijesnog trenutka, možemo jasno uočiti podjelu na “domoljubna zanovijetala” i “liberalne pičkice”. Postoji naravno i onaj mali broj filmaÅ¡a koji se želi baviti isključivo filmskim zanatom i ostati izvan gladijatorske političke arene, ali to je uglavnom nemoguće. Da bi dobio pare za film moraÅ¡ se nekako svidjeti onima koji ih dijele. A dijele ih sad jedni, sad drugi, prvo BiÅ¡kupić pa onda Vujić pa sad opet BiÅ¡kupić i tako svake 4 godine, skoro kao i olimpijada ili SP u nogometu. Sve to skupa na žalost rezultira malim brojem kvalitetnih filmova u naÅ¡oj siromaÅ¡noj godiÅ¡njoj produkciji, ali nema veze, možda jednog dana otkrijemo da jednostavno nismo talentirani za sedmu umjetnost.
Tomislav Radić je pripadnik one prve skupine filmaÅ¡a, dakle “domoljubnih zanovijetala”. ÄŒovjek koji je spiskao državne milijune na ljige poput “Holdinga” i “AnÄ‘ele moj dragi” proÅ¡le godine snima “Å to je Iva snimila..” i osvaja pulski jack-pot. Osvojio je svu silu Arena na festivalu koji bi se bez državnih dotacija već odavno ugasio, pa Å¡ta onda, jebem ti? - reći će svaka “liberalna pičkica”.
Kada se ipak pogleda “Iva” čovjek ne može vjerovati svojim očima. Radić je napravio ne samo svoj najbolji film u karijeri nego vjerojatno i najbolji hrvatski film sve tamo od 1991. pa do dana danaÅ¡njeg. Da stvar bude joÅ¡ gora po onu drugu, suprotstavljenu filmaÅ¡ku struju “Iva” je dobila i neka priznanja van granica Hrvatske, a igrala je s uspjehom i na svoj sili festivala po svijetu. Uz malo agresivniju propagandu mogla je “Iva” pokupiti i joÅ¡ koje vrijedno priznanje. Igrom slučaja sam naime u tri dana pogledao redom “Karaulu” (Grlićev jugonostalgičarski meÄ‘urepublički hit gdje je JNA ispala totalni i obavezni cool), “Grbavicu” (korektnu no ipak debelo precijenjenu dramu Jasmile Žbanić koja je na pravdi boga osvojila i Zlatnog medvjeda u Berlinu) i “Ivu” koja je viÅ¡estruko kvalitetniji film od oba gore navedena.
Ivi je 15. roÄ‘endan i od očuha Ive Gregurovića je dobila kameru pa nek dijete snima (bolje to nego da se drogira, jel), možda neÅ¡to i ispadne od nje. Iva uzme kameru i počne snimati, a materijala ne nedostaje. Potrefilo se naime da baÅ¡ za njen roÄ‘endan na večeru dolazi biznismen iz Austrije s kojim Gregurević želi svakako sklopiti posao. Plan je udobrovoljiti tipa hrpom žderače, pijače i ako treba ženskih nogu oko vrata. Mama Anja Å ovagović je van sebe od jutra, sve je to za nju jednostavno preveliki pritisak pa drma po votki da se skulira i sve skupa nekako izdrži. Gregurević je, iako je dosadio i bogu i narodu, upravo idealan u ulozi novokomponiranog tranzicijskog poslovnjaka koji bi ako treba i s vragom potpisao ugovor samo da se vrag već jednom pojavi. Galeriju likova zaokružuje mamin brat, zgubidan, odnosno slikar koji “slika samo onako - za sebe” i njegova prijateljica koja zna njemački i “studira kurcologiju”, ne nikakva kurva nego escort dama, ne. Snimateljica Iva je zapravo najmanje bitan lik u cijelom filmu i ruku na srce nismo je morali ni vidjeti, ali ono malo Å¡to se djevojčurak pojavi s ove strane kamere je i viÅ¡e nego podnoÅ¡ljivo.
Nije Radić dakako otkrio niÅ¡ta novo, filmova snimljenih “iz ruke” ima na tone, ali je on uspio napisati (suradnja sa Sviličićem) i režirati odličan film koji teče brzo i jednostavno, bez zastajanja, bez preseravanja, patetike i svega ostaloga Å¡to često gledamo u domaćim filmovima. Priča je jednostavna i pitka kako bi rekli i upravo u toj jednostavnosti i je njena veličina. Uloge su podijeljene točno kako treba. Å ovagovićka je konačno dobila lik krojen po mjeri i iskoristila je to do kraja, De Niro iz OraÅ¡ja je kako već rekoh upravo nezamjenjiv - svakako jedna od njegovih najboljih uloga u dosadaÅ¡njoj karijeri. Na kraju, Å¡teta da umjesto Bulajićevog “Libertasa” na utrku za Oscara ne ode “Iva”, ali jebi ga, slabi smo na povijesne teme.
9/10 (domoljupci - liberali 1:0)

hr.digg|glasuj