Å to mislim o ljudima koji odbijaju glasati se kao isti October 3, 2006

Navodno su ljudi nekoć davno mnogo više razmišljali. Koristili mozak u svakoj prilici, a ne samo kad je za to bio poseban povod. Od svijetla svijeće boljela bi glava pa bi s mrakom lijegali u neudobne krevete i u nemogućnosti da padnu u san - padali u promišljanja. I mislili su tako, mislili, sve dok nisu domislili mnoštvo tehničkih naprava koje misle umjesto njih. Računala, kalkulatore i sl. naprave. I potom su zaboravili misliti, kao u nekom proročanskom SF romanu, i prepustili se svijetu da ih vodi, umjesto da slučaj bude obrnut.

Sjećamo se tako jednog bradatog starčića iz tog misaonog vremena. Sjećamo, kažem, ne da mislimo o njemu - jednostavno sjećamo. Taj je kosmati dida, zvučnog imena Aristotel volio jako mnogo razmišljati. Tako je jednog dana, odmah pošto se ustao i prešamarao ženu i ostale robove, naumio provesti dan uobičajeno - razmišljajući. Jedina razlika koju je bitno istaknuti jest ta što se taj dan, pišući svoju velebnu Politiku, dovitio jedne zaista divne rečenice: Tko nije građanin - nije čovjek.

Naravno, u ono vrijeme kad je on kao imućni Atenjanin bio gazda u svom Oikosu i kad su mu svi bili podređeni, a on je određivao tko će biti čovjek - tko životinja, ovakva izjava imala je mnogo više smisla nego danas. Ili ona i danas vrijedi? I to možda više nego što mislimo.

Budući da se rađamo u političkoj zajednici, nije li logično vjerovati kako bi u toj istoj zajednici trebali aktivno sudjelovati? Unatoč mome na trenutke eugenično konzervativnom političkom stavu koji kaže kako nipošto ne bi svi ljudi trebali imati jednaka politička prava, vjerujem da bi svi ljudi ipak trebali izlaziti na izbore. Od lokalnih ( posebice lokalnih ) do regionalnih i na kraju - državnih. Svi bi trebali ići dati svoj glas bilo kojoj stranci i bilo kojem političaru, umjesto da taj glas bude upotrijebljen protiv nas. Jer politika političara je sasvim jasna i logična; svaki će se neiskorišteni glas tretirati kao glas za. Šutnja je potvrdna. Ako se ne bunimo, onda nam valjda odgovara.

Zašto ne glasamo? Zato što su oni svi isti, zato što moj glas neće ništa promijeniti, zato što je to sve kapitalistička gamad i za sve su oni krivi, nisu zaslužili da glasamo za njih, zato što mene politika ne zanima i sl. izjavice.

Što je u ovom načinu promišljanja pogrešno? Pa krenimo redom. Prvo, oni nisu svi isti. U konačnom cilju možda i jesu, ali u metodama nipošto nisu. Možda je razlika nebitna i mala, no da je tako ne bi u našoj vječnoj tranziciji bilo toliko previranja oko ljevičarskih komunističkih svinja i desničarskih zadrtih Tompsonovaca. Eto prvog dokaza da nisu svi isti.

Drugo, moj glas neće ništa promijeniti. Naravno da neće - ako ga se ne bude čulo. Zamislite sad situaciju kad stotinu i dvadeset tisuća ljudi tako misli. Ma dovraga, više od stotinu i dvadeset tisuća ljudi. Zamislite da 35% populacije tako misli, svatko navođen svojim razlogom odbija izaći na izbore. Kuda će otići tih 35% glasova? Mislim da je jasno. A kad bi tih 35% ljudi odlučilo glasati, mislite da se ništa ne bi promijenilo? Primijenite ovu logiku na lokalnu samoupravu i dobro, dobro razmislite bi li se promijenilo. Ja tvrdim da bi.

Treće, političari nisu neki Bogom dani ljudi čija je misija osigurati svima topao dom i mercedes. Nisu, pobogu, nisu. Oni zastupaju mišljenja. Oni su odvjetnici naroda s premijom zvanom odgovornost. Plaćeni su da rade svoj posao, nisu država, već dio države, onaj koji upravlja jer se ostatak ljudi u državi složio da je tako dobro. Bolje nego da se dva milijuna ljudi gura u sabor. Eto, upravo zato odabiremo političare da nas zastupaju. I zašto im onda okrećemo leđa? Ako nas zajebu - skinimo ih s vlasti, ako nas usreće - dajmo im zeleno svijetlo da nastave. Ali ostati kod kuće na izborni dan? Licemjerje.

Onaj tko ne glasa - nema pravo prigovoriti vladi. Onaj tko ne glasa - nema pravo smatrati se građaninom. Što je on? Višak koji šteti.

Nadalje, kao četvrto, mene politika ne zanima. Ma nemoj, Boga ti, ne zanima te politika. Naravno da te ne zanima kad ni ne znaš što je to politika, i kad misliš da se i ti ne baviš politikom. Jer ne razmišljati i ne baviti se politikom je isto jedna vrsta politike. Kao što je i neimanje komentara - komentar.

Što je to demokracija? Mogućnost da damo otkaz svome odvjetniku i nađemo boljeg da nas zastupa. Možda kada bi malo više mislili i djelovali umjesto da mašemo rukom, možda bi nam onda bilo bolje. Možda kad ne bismo smatrali državu stranim tijelom, već se osjećali kao aktivni dio nje, možda bi nam bilo bolje. A možda, da zaključim, nismo bolje ni zaslužili.

Što je Iva snimila 23. listopada 2003. (Tomislav Radić) October 2, 2006

U hrvatskoj kinematografiji kao i u bilo kojoj drugoj sferi, naÅ¡eg da ga jebeÅ¡ predugog tranzicijskog povijesnog trenutka, možemo jasno uočiti podjelu na “domoljubna zanovijetala” i “liberalne pičkice”. Postoji naravno i onaj mali broj filmaÅ¡a koji se želi baviti isključivo filmskim zanatom i ostati izvan gladijatorske političke arene, ali to je uglavnom nemoguće. Da bi dobio pare za film moraÅ¡ se nekako svidjeti onima koji ih dijele. A dijele ih sad jedni, sad drugi, prvo BiÅ¡kupić pa onda Vujić pa sad opet BiÅ¡kupić i tako svake 4 godine, skoro kao i olimpijada ili SP u nogometu. Sve to skupa na žalost rezultira malim brojem kvalitetnih filmova u naÅ¡oj siromaÅ¡noj godiÅ¡njoj produkciji, ali nema veze, možda jednog dana otkrijemo da jednostavno nismo talentirani za sedmu umjetnost.
Tomislav Radić je pripadnik one prve skupine filmaÅ¡a, dakle “domoljubnih zanovijetala”. ÄŒovjek koji je spiskao državne milijune na ljige poput “Holdinga” i “AnÄ‘ele moj dragi” proÅ¡le godine snima “Å to je Iva snimila..” i osvaja pulski jack-pot. Osvojio je svu silu Arena na festivalu koji bi se bez državnih dotacija već odavno ugasio, pa Å¡ta onda, jebem ti? - reći će svaka “liberalna pičkica”.
Kada se ipak pogleda “Iva” čovjek ne može vjerovati svojim očima. Radić je napravio ne samo svoj najbolji film u karijeri nego vjerojatno i najbolji hrvatski film sve tamo od 1991. pa do dana danaÅ¡njeg. Da stvar bude joÅ¡ gora po onu drugu, suprotstavljenu filmaÅ¡ku struju “Iva” je dobila i neka priznanja van granica Hrvatske, a igrala je s uspjehom i na svoj sili festivala po svijetu. Uz malo agresivniju propagandu mogla je “Iva” pokupiti i joÅ¡ koje vrijedno priznanje. Igrom slučaja sam naime u tri dana pogledao redom “Karaulu” (Grlićev jugonostalgičarski meÄ‘urepublički hit gdje je JNA ispala totalni i obavezni cool), “Grbavicu” (korektnu no ipak debelo precijenjenu dramu Jasmile Žbanić koja je na pravdi boga osvojila i Zlatnog medvjeda u Berlinu) i “Ivu” koja je viÅ¡estruko kvalitetniji film od oba gore navedena.
Ivi je 15. roÄ‘endan i od očuha Ive Gregurovića je dobila kameru pa nek dijete snima (bolje to nego da se drogira, jel), možda neÅ¡to i ispadne od nje. Iva uzme kameru i počne snimati, a materijala ne nedostaje. Potrefilo se naime da baÅ¡ za njen roÄ‘endan na večeru dolazi biznismen iz Austrije s kojim Gregurević želi svakako sklopiti posao. Plan je udobrovoljiti tipa hrpom žderače, pijače i ako treba ženskih nogu oko vrata. Mama Anja Å ovagović je van sebe od jutra, sve je to za nju jednostavno preveliki pritisak pa drma po votki da se skulira i sve skupa nekako izdrži. Gregurević je, iako je dosadio i bogu i narodu, upravo idealan u ulozi novokomponiranog tranzicijskog poslovnjaka koji bi ako treba i s vragom potpisao ugovor samo da se vrag već jednom pojavi. Galeriju likova zaokružuje mamin brat, zgubidan, odnosno slikar koji “slika samo onako - za sebe” i njegova prijateljica koja zna njemački i “studira kurcologiju”, ne nikakva kurva nego escort dama, ne. Snimateljica Iva je zapravo najmanje bitan lik u cijelom filmu i ruku na srce nismo je morali ni vidjeti, ali ono malo Å¡to se djevojčurak pojavi s ove strane kamere je i viÅ¡e nego podnoÅ¡ljivo.
Nije Radić dakako otkrio niÅ¡ta novo, filmova snimljenih “iz ruke” ima na tone, ali je on uspio napisati (suradnja sa Sviličićem) i režirati odličan film koji teče brzo i jednostavno, bez zastajanja, bez preseravanja, patetike i svega ostaloga Å¡to često gledamo u domaćim filmovima. Priča je jednostavna i pitka kako bi rekli i upravo u toj jednostavnosti i je njena veličina. Uloge su podijeljene točno kako treba. Å ovagovićka je konačno dobila lik krojen po mjeri i iskoristila je to do kraja, De Niro iz OraÅ¡ja je kako već rekoh upravo nezamjenjiv - svakako jedna od njegovih najboljih uloga u dosadaÅ¡njoj karijeri. Na kraju, Å¡teta da umjesto Bulajićevog “Libertasa” na utrku za Oscara ne ode “Iva”, ali jebi ga, slabi smo na povijesne teme.
9/10 (domoljupci - liberali 1:0)

TKO ÄŒITA BESPLATNE NOVINE? October 1, 2006

S obzirom da po cijele dane razgovaram uglavnom sam sa sobom (te se uglavnom slažem sa svime izrečenim), znam se prekomjerno oduševiti kad me nužda natjera na razgovar s nekim drugim i tako mi otvori posve novi vidik na stvari o kojima ili nisam razmišljao ili sam brzo zaključao temu. Tako sam neki dan razgovarao s direktorom prodaje jednog od lanaca za distribuciju robe po kioscima pa smo se, nakon obveznog kukanja kako stripu loše ide i kako nije bilo tako kad smo bili mali, dotakli i - besplatnih novina.
Besplatne su novine - pogotovo one dnevne jer se pokuÅ¡aja besplatnih tjednika ili mjesečnika sjećam barem unatrag dvadeset godina - u nas relativno nova pojava. Postoje zapravo samo jedne - licencni Metro express - i zadnji put kad sam vidio reklamu hvalile su se dnevnom nakladom od 260.000 primjeraka od kojih mi je malo kojeg uspjelo uhvatiti ako se nisam zatekao pored narančastog boksa uvečer kad su ga punili ili ako isti boks nije bio lociran negdje izvan puta, primjerice pored kulturnog centra “TreÅ¡njevka”. No, kako je Metro express sadržajem skraćena verzija Jutarnjeg zanimljivo je pitanje koliko je pojava tih novina utjecala na prodaju postojećih?
Meni je to pitanje zanimljivo iz dokonosti, ali mome je sugovorniku ipak dio dnevnoga kruha te se primio telefona i nazvao vlasnike privatnih kioska s kojima posluje. Oni su mu redom rekli neka niÅ¡ta ne brine: prvo Å¡to učine kad ujutro doÄ‘u na posao jest da iz narančastog boksa uzmu sve primjerke Metro expressa i zaključaju ih u vlastiti gepek te ih navečer bace. U kontejner ili grabu, svejedno … Neće njima nekakve besplatne novine izbijati kunu koju dobiju po primjerku novina koje ljude kupe uz kavu! Ma da je i pola kune za 24 sata - ne daju!
Sad, ako su lagali mene i ja lažem vas … Ali to je priča koju sam čuo i koja se, ako niÅ¡ta drugo, lijepo uklapa u prazne boksove već u devet ujutro. A ima i jedna druga priča o besplatnim novinama koju sam čuo od istog čovjeka, a koja ide ovako:
Jedan privatni dućan u kojem se uz kasu prodaju i novine imao je stalnu narudžbu za jedan primjerak Plavog oglasnika. I stalno ga je vraćao neprodanog. Došao onda trenutak kad je Plavi oglasnik prilagođavao nakladu, vjerojatno ju je u nekoj mjeri smanjio pa je posao mog sugovornika bio da vidi gdje Oglasnik više ne treba slati. Dućan koji naručuje jedan primjerak kojega, uz to, nikad ne proda - je prekrižio.
Vrlo ga je brzo nazvao vlasnik spomenutog dućana. Da pas mater, di je moj Oglasnik? Je, pa kaj bu ti kad se ne prodaje? I, mic po mic, izađe istina na vidjelo: Oglasnik se nije prodavao, ali su ga redovito čitali penzići koji bi u dućan došli popiti pivo iz flaše. Nema Oglasnika, nema ni prometa od pive!
Ukratko, moj je sugovornik objasnio dućandžiji kako cijela priča nije njegov problem pa neka dućandžija izvoli, kad mu već Oglasnik toliko znači, on kupiti taj jedan primjerak kojim podmićuje pivsku klijentelu. Uz gunđanje, kaže, dućandžija je pristao.
Ljudi, dakle, vole besplatne novine. I čitaju ih. Možda ne one koje su izdavači namijenili besplatnom čitanju, ali Bože moj, ne može se reći kako ih ne vole.
 

(mcn)