Dok se vozim po sporednim uličicama najljepšeg grada na svijetu, obilježenim pravilno raspoređenim svijetlo žutim krugovima ulične rasvjete, shvaćam da nježno dodirujem svoj san o jednom drugačijem životu. Ne treba se bojati patetike, jer je ionako nemoguće to izreći na drugi način; to je svijet u kojem nema potreba i pritiska želja – jedan napor, samo minuta nasilja nad tim snom i on će se potpuno rasuti i sanjat će ga netko drugi, na suprotnom kraju mog pogleda. Ovako ga ostavljam iza sebe u tužnoj mirnoći, ne usuđujući se išta planirati i postavljati ikakve ciljeve. Ne smijem niti pomisliti hoću li ikada šetati uz duge, široke ulice koje se s Jadranske magistrale spuštaju u grad bez potrebe da razmišljam o žurnom povratku u Zagreb.

Samo dvadeset minuta ranije još sam bio ohrabrujuće blizu, dok sam s nekoliko splićanki (a kako ih drugačije opisati) veselo raspravljao o temama od nogometa do ljubavi – i kao što većina pretpostavlja, imale su što za reći o svemu. Znale su u koji bi klub Pletikosa mogao prijeći (kao i koji bi odabir bio najbolji za njega), znale su tko stoji iza raznih gradskih poduzeća, tko je zakuhao rekonstrukciju splitske rive, znale su zagonetku neuhvatljive ljubavi i paradoks povezan sa snovima: što više juriš za njima, to brže odmiču. Znale su, splitske boginje, i sve riječi baš svih pjesama Zlatana Stipišića, i neke smo zajedno tiho mrmljali, a neke smo zaluđeno urlali kao da nastojimo nadglasati samog Gibonnija i poručiti mu da i mi razumijemo, i nas je ljubav dizala, i mi smo s treskom padali u neobjašnjivu otuđenost među ljudima kojima od ljubavi ništa nije potrebnije.

Zlatan StipiÅ¡ić viÅ¡e nema svoje ime, niti svoju adresu; on je urbana legenda, neprimjetno klizi po svom gradu i živi neki svoj život kojem svjedoče mnogi obični ljudi. Ipak, kad se popne na pozornicu, kad se u bilo kojem audio ureÄ‘aju zavrti njegov album, on postaje dobri duh Splita i svih njegovih ljudi, čovjek odjeven mjeÅ¡avinom hip-hop i afro mode koja se savrÅ¡eno uklapa u urbanu sredinu koji kao da poručuje: ja sam iz velikog grada s velikom duÅ¡om, posluÅ¡ajte moje pjesme. I nevjerojatno je pratiti kako se rock-and-roll grupe Osmi Putnik razvio u umjetnost: od tipa s dugom kosom koji je vriÅ¡tao na pozadini histerične svirke električne gitare i tvrdih bubnjeva, scenski nastup se pretvorio u pravi festival dalmatinske klape, afričkih bubnjeva, afro, funk i rock ritmova, klasične violine, pozadinskih vokala koji su pjevali na talijanskom, engleskom, francuskom, a na kraju i na nekom afričkom jeziku, neočekivanog nastupa sestara Husar i Gorana Barea, hip-hop podrÅ¡ke Mladena Badovinca iz The Beat Fleet-a i jedne obrade stare dalmatinske narodne pjesme čiji mi je naziv izmakao a koju je Gibonni najavio riječima: «narode, dajte mi Å¡est minuta strpljenja da vam prenesem ovu lipotu». I tko ne bi mogao zaplakati na tu pjesmu, zaista ima srce od kamena, a takvih u Splitu nema. Svi oni koji su zadržali neÅ¡to razuma u trenucima kad je pjesma zavrÅ¡avala su se morali zapitati zaÅ¡to ova pjesma nije na nekom albumu, Å¡to se čeka? Split, temperamentan kakav jest, nije očekivao ovakav eksplozivan susret onog Å¡to svima leži na duÅ¡i i onog o čemu Gibonni pjeva. Ne samo da je njegova grupa besprijekorno uigrana i da u sebi sadrži skrivene zvijezde na bubnjevima, violini i meÄ‘u pozadinskim vokalima, već su i pjesme proÅ¡le onaj čarobni put od trenutka kad su stvorene do trenutka kad su počele stvarati – tuÄ‘e snove, tuÄ‘e nade, tuÄ‘e duÅ¡e. Uz StipiÅ¡ićeve pjesme svaki dan prolazimo svoju Å¡kolu, na trenutke nemamo vjere u ljubav, mirimo se sa svijetom ljudi, zviri i beÅ¡timja, svaki na svoj način kažemo oprosti, otvaramo svoj libar… Sjećamo se Zlatnih godina, pjesme nastale u najdramatičnije vrijeme koja je spojila nekoliko generacija očajnih gubitnika, zahvaljujemo dobrim ljudima koji su uvijek bili tu kad je zatrebalo, čuvali tihi život ispod svih umjetno stvorenih previranja nesretno uznemirenog druÅ¡tva.

Toliko je dobrih pjesama – Gibonni ima vrlo malo slabih, neuvjerljivih – da su neke ostale zaboravljene, Lipa Moja, Nije vrime od nedilje, Ako me nosiÅ¡ na duÅ¡i, Život me umorio, Projdi Vilo… a i tko bi podnio toliku količinu emocija u jednoj večeri; i sam Gibonni je bio na rubu suza kad je najavljivao pjesmu «Sve ću preživit» koju je napisao za Tedi Spalata.

UNICEF-ov ambasador dobre volje je za dugih godina svog umjetničkog stvaralaštva u Splitu napravio puno više nego što se od njega očekivalo. Za malobrojne kritičare Gibonnijevog opusa, nabrojat ćemo samo neke od umjetnika koji su sudjelovali u stvaranju albuma glazbenika iz našeg Splita: Manu Katche, Pino Palladino, Tony Levin, Geoffrey Oryema, Vlatko Stefanovski, Maya Azucena, Goran Bregović. Vjerujem da ih ima još koji bi željeli ući u klub koji je u međuvremenu postao ekskluzivan.

hr.digg|glasuj