Četvrti po redu ZFF otvoren je ranom, novinarskom projekcijom u 9 sati, u kinu SC. Ove godine uz uobičajene press materijale organizator je dijelio metrosexualnu vipo-ovu torbicu i svijetloplave čarape sa logom ZFF-a. Još u 10 minuta do 9 radnici su lijepili crveni tepih pred ulazom u kino, a u press centru je čistačica šibala okolo sa usisavačom. Na prvi film Das Fräulein ili Gospođica došlo je nas 20-ak što je skoro duplo bolji rezultat nego na prvoj projekciji prošle godine. Za večernju projekciju ovog filma prodane su sve karte preko neta i još nešto će ih ostati u prodaji na blagajni SC-a sat vremena prije projekcije. Iako je Gospođica prilično razvikan film koji je osvojio nagrade na festivalima u Locarnu i Sarajevu, ja sam bio neugodno iznenađen, a niti drugi nisu bili baš oduševljeni.
Priča prati tri žene iz tri različita dijela bivše Jugoslavije. Ruža je iz Srbije, ona je vlasnica kantine u Zürichu, domovinu je napustila u mladosti i od svih snova i planova ostao joj je samo posao i jedna velika gadna samoća koja je od nje načinila na prvi pogled grubu, strogu ženu koja će na njemačkom pričati i sa svojim zemljakinjama. Nju naravno glumi Mirjana Karanović koja se u posljednje vrijeme s jednakim (ne)uspjehom pojavljuje u svim produkcijama zemalja bivše Jugoslavije. I skoro uvijek tumači likove šutljivih, tmurnih ili poremećenih žena s kojima se sudbina gadno poigrala. Mila je Hrvatica, radi kod Ruže u kantini već godinama i sanja o povratku u domovinu da bi na kraju shvatila da tamo nakon toliko godina nema više ničega za nju. Treća u nizu je mlada Bosanka Ana, nju će splet okolnosti također dovesti u kantinu, ona je oboljela od leukemije, ali je vesela, puna života,  trudi se osmijehom i razigranošću suprotstaviti opakoj bolesti. Njen dolazak u kantinu će promijeniti strogi režim koji je gazdarica nametnula na poslu, ali i sama Ruža više neće biti ista.
I to vam je otprilike to. Anu glumi naša Marija škaričić, jedna od najperspektivnijih glumica generacije. Iskreno, uloga u Gospođici je po meni za Škaričićku korak unatrag iako nagrade koje je film dobio ne idu u prilog ovome.
Film Andreje Å take razvlači već pomalo otrcanu i mučnu temu sudbina ljudi sa ovih prostora na kojima se joÅ¡ uvijek osjećaju posljedice proÅ¡log rata. Sve u GospoÄ‘ici je do bola predvidljivo, i kameno srce Ružino će se na kraju otopiti pod naletom toplog sunca ljudskosti. Gluma je očajna, dijalozi katastrofalni, nestvarni, s poetskim uzletima kakve sigurno nećemo sresti niti u druÅ¡tvu književnika. Kada Zdenko Jelčić, inače dobar glumac, kaže svojoj ženi “Ali, smiri se duÅ¡o, bit će sve u redu” ili neÅ¡to slično, osjetite nelagodu Å¡to uopće svjedočite toj glumi od tvrde plastike.
Škaričićka i Karanovićka su na trenutke iritantne, ali u njihovu obranu mogu reći da su im uloge upravo tako i napisane, a ne bi trebalo biti tako tj. nije trebalo ispasti tako. Skoro zaboravih na Milu, a nju je glumila Ljubica Jović i to je možda od sve tri žene u filmu i najpodnošljivije odigran lik.

godina proizvodnje: 2006
trajanje: 81 min.
režija: Andrea Štaka
scenarij: Andrea Å taka
producenti: Susann Rüdlinger
fotografija: Igor Martinović
montaža: Gion-Reto Killias
glazba: Till Wyller, Daniel Jakob
uloge: Mirjana Karanović, Marija Škaričić, Ljubica Jović
ocjena: 5/10

hr.digg|glasuj