Kotrljanje: Veličina (ni)je važna? October 30, 2006

Sve je počelo kao još jedna od bezbrojnih rasprava o automobilima. A pretvorilo se u, ne baš benigno, konfrontiranje stavova o životnim pogledima.

Razmišljajući o automobilima, što sam nekada puno činio, a u skladu sa sadašnjim «prosvjetljenjem» glede realnih vrijednosti, zaključio sam sljedeće: automobilski svijet se bazično uopće ne razlikuje od svijeta odjeće. Ako se prepustite stihiji, idealan automobil će uvijek biti onaj koji nemate: veći, brži, opremljeniji od sadašnjeg. Rezultat toga je da stanovnici «lijepe naše», a zasigurno ne samo oni, tendiraju dati sve što imaju i što će u idućih 5-7 godina imati za kupnju većeg, bržeg i opremljenijeg automobila nego što im treba.

Kad sam to pokušao svesti na praktičnu razinu, zaključio sam da velikoj većini ljudi za osobne potrebe ne treba auto veći od kompakta (npr. Megane, Corola, Golf, Fokus). Ti su automobili vrlo praktični kompromisi između malih automobila spretnih za vožnju gradom, i velikih, ugodnih na putovanjima. Naravno, manje su praktični za grad od manjih, a manje udobni za putovanja od većih, ali zapravo prilično zadovoljavaju u obje zadaće. Gledajući samo činjenice, većina Hrvata živi u gradovima, a većina gradova ima značajnih problema s parkiranjem. Znači, mali automobili bi trebali biti ideal. No kako nismo praktični na japanskoj razini (tamo caruju mali autići), uvijek kalkuliramo s povremenim posjetima rodbini u provinciji, ili odlascima na godišnji odmor, a sjetimo se i da malo veći auti imaju bolje postavljena sjedala i manju buku u unutrašnjosti, pa ipak poželimo klasu iznad. Recimo da je to i prihvatljivo (iako zapravo nije) i da se kupnja kompakta ipak može opravdati. No zašto kupiti automobil veći od kompakta?

Ako ste trgovački putnik ili poslovnjak koji godišnje prolazi više od 40 000 km i to uglavnom na međugradskim relacijama, onda veći auto ima smisla. Ako imate veliku obitelj i/ili potrebu za čestim prenošenjem puno stvari, onda je monovolumen (ili eventualno karavan) oblik karoserije koji vam treba. No ako niste ni u jednoj od te dvije skupine, kupnjom velikog auta samo bacate novce. (O tome sam naširoko pisao u Zdravorazumskom priručniku za kupnju novog automobila, pa neću duljiti.)

Kad sam to razmišljanje iznio prijatelju, reagirao je prilično oštro u korist većih automobila s dva argumenta. Prvi je bio da on planira svoj život u manjoj sredini i ne namjerava imati problema s parkiranjem. To što će kao poslovni čovjek vrlo često sastančariti po gradovima, ne vidi kao problem. Recimo da taj argument mogu djelomično prihvatiti iako znam da na kraćim relacijama veće dimenzije auta uopće ne pridonose udobnosti. Drugi je argument to što je on poslovni čovjek i smatra da ga se u poslu kao takvog neće isto uvažavati ako vozi manje vozilo. Misli da slično kao i u maksimi «odijelo čini čovjeka», tako u poslovnom svijetu čovjek s boljim autom daje dojam uspjeha, pa time i povjerenja. (Inače, u cijelom razgovoru smo secirali samo poslovni svijet i potpuno zanemarili čovjekove niske težnje da boljim autom impresionira susjede, jer su one neobranjive.)

Ma koliko bio svjestan da je možda u pravu, bio sam šokiran njegovim inzistiranjem oko toga. Zar smo se zaista sveli na to da se i u profesionalnoj sferi našu uspješnost procjenjuje kroz to koliko viška novca bacamo na kupnju i održavanje limene kutije? Karikirano, ako moramo izabrati između dva, po svemu vrlo slična, poslovna partnera, izabrati ćemo onoga koji vozi bolji auto? Ma krasno.

Vrime da se pomirim sa Splitom October 29, 2006

Nesiguran da li mi laska ili uznemirava kad od mene naručuju tekstove, važem jesam li nakon tjedan dana provedenih u Dalmaciji uopće u stanju pisati o ičemu. Kliše, floskula, otrcana fraza, kako god; riječi su premalo za opisati sve što sam osjetio.

U gradu gdje je prije gotovo tisuću godina kraljevao Petar KreÅ¡imir luÄ‘aci dijele velike novce iz javne blagajne nositeljima izvitoperenih psiha koji smatraju da se na Å ibenskim tvrÄ‘avama na Å ubićevcu može izgraditi hotel ili iskonstruirati neka komplicirana situacija s koncesijama sumnjivim vlasnicima na povijesnim i kulturnim draguljima starijim od povijesti Slavena na ovim prostorima. Na zemljiÅ¡tu gdje je nekad stajala tvornica ferolegura u nečijem fantazijama zabavljenom umu izrastaju rezidencijalne četvrti nacrtane veselim bojama uz pomoć najmodernijih CAD programa i bez ikakve gospodarske, kulturne ili logičke osnove u stvarnosti. Paralelno s tim tiho propada TLM kojeg mogu spasiti tri klinca od kojih svatko govori po dva jezika i koji su dovoljno ispaljeni da proputuju Å¡est mjeseci u godini kako bi donijeli prave, velike ugovore i uposlili novo postrojenje za proizvodnju aluminijskih folija. Dobro bi doÅ¡ao i jedan srednje Å¡kolovani financijski stručnjak koji poznaje pojam “hedging” i zna ga primjeniti na valute i robe, ali direktori su zabavljeni optuživanjem manje ili viÅ¡e imaginarnih krivaca (”oni koji su…”) za to Å¡to oni unatoč svojim redovitim plaćama od 15-ak tisuća kuna ne mogu napraviti niÅ¡ta, a Vlada kao da se trudi dokazati da se TLM ne može privatizirati, da ga treba sravniti sa zemljom i omogućiti joÅ¡ jednu avanturu sa Å¡pekuliranjem nekretninama… a mene optužuju da sam patetičan kad opisujem čovjeka u srednjim tridesetim godinama, u izlizanoj sintetičkoj trenirci i iznoÅ¡enim tenisicama, potamnjelog lica od sunca i muke, crne kose, kako zatvorenih očiju i čela položenog na Å¡ake, u istinskoj agoniji, sam u katedrali Svetog Jakova nečujno miče ustima u molitvi koja na trenutak prekida jednostavno pretežak život sirotinje, izgubljenih života koji se nemaju na Å¡to usredotočiti. Kakva obitelj, kakva ljubav - nema niÅ¡ta jadnije od beskućnika na klupi u centru grada koji kroz isprekidani san vidi nepozvane snove o ljubavi.

Prekjučer navečer sam se vratio iz Å ibenika, Splita i Dubrovnika i plakao sam, prijatelji, prvi put nakon valjda kojih godinu dana, od nebeske lipote u koju je uronjena tuÄ‘a muka, neimaÅ¡tina, patnja, strpljenje, dobrota i nevinost dice koja i gladna muče; hranio sam se vrhunskim delicijama na kuli Lovrijenac i dva dana starom paÅ¡tom posluženom od čovjeka kojemu je ručak u restoranu toliko stran pojam da nije u stanju prihvatiti poziv od ponosa i straha da ne vidi koliko je bijedan, on i njegova obitelj koju jedva prehranit može… dotaknuo sam mir koji je nama ovdje stran, može se reć da sam gotovo povjerovao u Boga jer nas je sve u toj muci pomilovao, baÅ¡ kao Å¡to sam ja nježno dotaknuo taj Split u čijim ću sivim zgradama zavrÅ¡it… Nema tu mjesta nikakvim umjetnim kategorijama ljudske aktivnosti, politici, ekonomiji, praznim naklapanjima o tome Å¡to treba i tko je kriv, svim glupostima kojima se bavimo bježeći od duÅ¡evnih pitanja. A svi ćemo morat pogledat u ogledalo jednog dana i upitat se jesmo li živjeli iskreno, po srcu, ili smo projebali čitav život na službene večere, svečane prijeme, slavlje bez pokrića i uredsku sujetu, besmislene razmirice s ljudima koji nas pokuÅ¡avaju nagovoriti da ih volimo, a mi ih mrzimo jer nam smetaju u napredovanju u karijeri… Slom, slom slijedi svima koji u starosti neće moći izić meÄ‘u ljude bez srama.

Dao sam i primio više nego što jedna razmažena gradska duša može istrpit u ovih sedam dana. Moje srce je sa stvarnim ljudima tamo dolje, južno, s ljudima koji žele i trebaju posao ne radi ispunjenja ambicija i snova o vlastitoj veličini, već zato da bi u onu istu dva dana staru paštu mogli nadrobit malo pancete i pozvat nas na ručak u svoj trošni stan s nešto manje srama.

Nije politički pamflet, sigurno; ljubim ih sve, i valjda će i drugi naći snage da učine isto.

Prvi s razlogom October 28, 2006

Ovaj, priznajem, lakopamtljivi slogančić kojim je HRT nas, svoje vjerne pretplatnike, uveo u još jednu jesensku shemu, podsjetio me na rasprave koje si je moj srednjoškolski profesor filozofije znao mrmljti u bradu na opće čuđenje nezaineresiranih adolescenata. Bio je iznimka od prosjeka nastavničkog kadra, vlasnik doktorata i niza odbijenica na radnom mjesto na fakultetu. Ne znam zbog čega ga je stekla takva sudbina, no jedan od razloga mogao bi biti što je i postavke Platona i Boškovića objašnjavao kroz prizmu teorija da se sve dešava s razlogom.

S vremenskim odmakom od kojih desetak godina, pročitavÅ¡i vijest kako je Dražen Ilinčić, moj omiljeni kulturnjak, objavio prvi gay roman u Hrvata, navela me na razmiÅ¡ljanje kako takve ideje i nisu tako bedaste. Naime, ne znam bi li javnost bila baÅ¡ blagonaklona da se kao pionir ovog friÅ¡kog žanra pojavila neka etablirana književna veličina. Poznavajući domaće prilike, već bi prvog dana po objavljivanju novinski stuppi vrvili pitanjima kolumnista je li dotični doista “ono” za Å¡to se glavni lik izdaje, a ordinacija dr. Grudena prepuna njegovih redovnih čitatelja koji bi ih smirivao: “Ne brinite se, već ću ja vas nekako izliječiti. Nekako.”

S druge strane, s razlogom se desilo to baÅ¡ danas. Zar postoji itko normalan da vjeruje da bi Brodeback Mountain uopće doÅ¡ao u priliku kandidirati za ijednog Oscara da se njegove režije ‘50-tih odlučio primiti primjerice John Ford? Doista, kolika je vjerojatnost da bi netko iz Akademije i pomislio dati svoj glas za film u kojem John Wayne Deana Martina drži u naručju tepajući mu nježno: “Volim te, micica. Ostavi onu svoju blentaču!” 1 : 1 000 000? JoÅ¡ nekoliko nula?

Ovako, sve je proÅ¡lo u najboljem redu. Dražen je na promociji, prenosi Večernjak Å¡armirao obećanjem: “Neću vam čitati prostote.”

(Nek’) Vrag nosi Pradu October 26, 2006

D. Frankel, 2006. 

Upozorenje: Ako mislite da vas može iznenaditi razvoj fabule u filmu Vrag nosi Pradu, prestanite čitati ovaj tekst, jer u njemu ima spoilera k’o u priči. Iako, ako vas može iznenaditi razvoj fabule u ovom filmu, htjela bih provesti jedan dan u vaÅ¡oj koži. Vjerojatno ste iskreno Oh, my God Å¡okirani svaki put kada they ubiju Kennyja iz South Parka ili kad Mirko S. Zlikovski najebe zbog Ptice Trkačice ili kad Jerry, unatoč očitom nesrazmjeru u veličini, ubije boga u Tomu. Mora da vam je život užasno zanimljiv.

Prvo, stvarno ne znam kako mi je uspjelo odvući jubavnajvećeg u kino radi ovog filma. Vjerojatno se radi o kombinaciji umorom uzrokovanih sporih refleksa i totalne neinformiranosti o sadržaju filma s njegove strane, te kombinaciji čiste ženske zlobe i čiste ženske zlobe s moje strane. Kad smo izašli iz kina, čovjek me sasvim opravdano pitao ˝Zašto sam ja upravo, ni kriv, a niti dužan, gledao ovaj posve ženski film?! Zar nisam bio dobar prema tebi sve ove godine? Zar ti nisam kupio poklon za svaki rođendan? Vodio te na večeru za svaku godišnjicu prvog poljupca, prvog seksa i prve svađe? Ha!?˝ Dakle, žene, ako se ne želite iskupljivati tjednima, budite ljubazne prema svojim mužjacima i pohodite kino radi Vraga i Prade u čoporu. Jer film je, najjednostavnije rečeno, ženski.

Drugo i ne manje očito od prvog, Meryl Streep je, kao i uvijek, odlična. Iako je pojam mobbinga u ovom filmu iskarikiran do, hm, karikature, svatko koga je ikad šef maltretirao ili pozna nekog koga je šef maltretirao ili pozna nekog tko je išao u školu s nekim koga je šef maltretirao, naježit će se bar jednom kada sadistički nastrojena glavna i odgovorna urednica modnog časopisa Runway, Miranda Priestly, odvali neku od mnogih verbalnih pljusaka, tim groznim posve mirnim, blagim, bezizražajnim glasom. Nema urlanja, nema deranja, nema psovki, niti skandala - samo staloženo i duboko razočarano ˝Zar je doista tako teško nabaviti neobjavljeni rukopis Harryja Pottera, te u isto vrijeme organizirati pomirenje predsjednika Busha i Osame bin Ladena? *neopisivo razočarani uzdah* To je sve.˝

Treće, nakon što smo gore obradili jedini uvjerljivi element filma, svaka iole inteligentna osoba, koja malo razmišlja o onome što gleda, nakon gledanja filma neminovno će se zapitati: što li si je pisac zamislio da želi reći, pa otišao promiješati jelo na štednjaku i zaboravio?

Andrea (Anne Hathaway) je zavrÅ¡ila faks, pametna je i sve, a u životu želi biti jedna od onih novinarki koje piÅ¡u o skroz ozbiljnim stvarima. Ne mari za hoh-obleku, modu i ostale pizdarije. Traži posao na raznim mjestima, a primi ju žena-zmaj modne industrije kao svoju drugu osobnu pomoćnicu. Ono, noÅ¡enje klope, roba iz čistionice, vjeÅ¡anje kaputa i ostali robovski poslovi, koji su dostojanstvom ispod svakog drugog posla, osim možda kurvanja i politike. Radi za neredoviti kikiriki, Å¡efica je užas, Å¡ljaka se po cijele dane, svetak, petak, itd., a Andreu boli kurac za sve te modne spike i posve su joj odvratne te isprazne ulickane nenormalno mrÅ¡ave kreature, koje bi babu u hamburger samljele samo da mogu biti ‘druga asistentica Mirande Priestly’. Ipak, ona ostaje raditi.

Zašto?

Ne samo da ostaje raditi, ona se grči da taj usrani posao obavi Å¡to bolje i zbog njega zapostavlja dečka i prijatelje. Ne radi joj se o glavi za novce, posao nije ni blizu onome Å¡to ona želi raditi, a jedina motivacija u čitavom filmu je nečija pauÅ¡alna izjava da ‘ako izduraš godinu dana kod Mirande, možeÅ¡ raditi bilo gdje’.

Zašto?!

Ne samo da se grči, ona iz cure koja se oduvijek oblačila casual odrpano, nosila džombastu udobnu obuću i koja sa sprdnjom gleda na modne opsesije ljudi kojima je okružena, odjednom, sve da udovolji Mirandi koju ne razumije i nad kojom se zgraža, uskače u visoke pete i dizajnersku robicu. Nosi ju iz dana u dan i sa sve viÅ¡e oduÅ¡evljenja, te naočigled postaje jedna od ‘njih’ i počne puÅ¡iti sva ta preseravanja.

I, da, smršavi sa 38 na 36 (38, jasno, označava pretilost).

Zašto?!?

Osim što glavna junakinja potpuno protuprirodno zabrije na neke njoj navodno vrlo strane stvari, ona se s jedne strane otuđuje od svog divnog jednostavnog dečka, a s druge koketira s nekim spisateljskim fićfirićem koji se kreće u istim krugovima. Ajde, to je još razumljivo.

Ono Å¡to, meÄ‘utim, nikako nije razumljivo, jest činjenica da je Andrea na kraju filma (kad konačno da otkaz) portretirana kao mudra osoba koja nadvisi tu trivijalnu okolinu i hrabro se iz nje istrgne. Samo me zanima gdje je ta moralna snaga osobe koju bez imalo truda uvuku u njoj nepojmljivi svijet visoke mode, u kojem ona počne zapravo temeljito guÅ¡tati, uslijed čega odjebe dečka i prijatelje, nimalo se ne bori za ’svoj svijet’, a onda kad a. spava s fićfirićem i skuži da je lik kreten, b. vidi iz prve ruke kako prijatelj prijatelju zabija nož u leÄ‘a i c. kako je život njene glamurozne Å¡efice izvan posla zapravo jad i bijeda, božanskom providnošću shvaća kako to nije ono Å¡to ona želi.

Dakle, kad je govno konačno udarilo u ventilator, ona je obrisala s lica komadiće, ugledala veliku istinu i moralno odgmizala natrag u onaj drugi svijet. Ma nije moguće.  

Film se predstavlja kao priča o standardnoj velikoj dvojbi - s jedne strane pišati krv na poslu koji jako želiš raditi, za koji si se školovao, o kojem si sanjao i koji te ispunjava ili ima veliki potencijal u tom smislu, ali zapostaviti na neodređeno vrijeme (a tako moguće i izgubiti zauvijek) ljubljenog momka, curu, voljene prijatelje i ostale aspekte onoga što volimo nazivati privatni život, a s druge strane odustati od tog i/ili takvog posla, uživati u privatnom životu, ali ponekad / svako toliko / stalno / nakon pet godina imati grozan osjećaj da si se nečega odrekao, nešto žrtvovao, sebi uskratio nešto što si htio i zaslužio imati.

Na prvi pogled stvar drži vodu, ali na drugi piša na sve strane po kino dvorani. Činjenično ništa ne odgovara tom receptu, a pritom se izruguju jednom vrlo ozbiljnom životnom problemu, s kojim se svakodnevno suočavaju mnoge mlade žene.

I na kraju, ono Å¡to me najviÅ¡e nasmijalo - kao mrzitelj utegnutosti, visokih peta, akcesoara i teÅ¡ke Å¡minke, moram reći da me niti nekoliko godina rada u okružju ispunjenom ‘korporativnom modom’ nije natjeralo da volim sakoe koji me stežu i Å¡piceve koji mi stišću prstiće. Dapače, netrpeljivost spram toga u meni sve viÅ¡e raste, pa mi se sve češće dogaÄ‘a da na posao dolazim u posve neprihvatljivim - trapericama i tenisicama. A sama ideja da bi netko guÅ¡tao u svakodnevnom jurcanju po gradu na relaciji čistionica – buregdžinica – ured – dućan – Å¡efova kuća u petama od 12 cm, koje prije toga nikad nije nosio, jednostavno je bedasta.

Ako se pitate koja je zapravo svrha ovog filma, odgovor je sljedeći – ako ne razmišljate nimalo o sadržaju, relativno zabavna beskrajna promenada Đeki Ču-a, Manolo Blanika, Đorđa, Versača, Dolča i ostale ful cakane robice.

Politika naprijed ostali … October 23, 2006

Politika…politika…politika…politika….tika…ka…aaaaargh….
Jedna od brojnih definicija kaže da je politika javno djelovanje kojem je cilj rješavanje konkretnih potreba i problema neke zajednice. Zar?
Još tamo u 4.stoljeću pr.n.e. veliki grčki filozof Aristotel napisao je djelo Politika u kojem iznosi jednu od prvih teorija o nastanku države kao organizirane zajednice te u svezi s tim, tezu da je čovjek politička životinja. Aristotel je govorio o nužnosti države, smatrajući da u svakom čovjeku postoji prirodna težnja za takvom zajednicom; zajednicom koja funkcionira na principu pravednosti. Da bi se dostigao takav ideal, vladanje i pokoravanje su neophodni. Shodno tome, neki ljudi po prirodi su slobodni a drugi robovi. Za ove potonje, korisno je i pravedno da robuju.
Promatrajući hrvatsku zbilju i odnose slobodni (političari) – robovi (graÄ‘ani), reklo bi se da su naÅ¡i vlastodrÅ¡ci Å¡kolovani na klasičnoj “aristotelovÅ¡tini“. Ti naÅ¡i novovijeki aristotelovci, valjda nekim prirodnim pravom, prihvatili su ulogu “zemaljskih bogova” a nekadaÅ¡nji Aristotelovi robovi, danas su ipak samo – stoka. Barem je takav tretman prema graÄ‘anima unatoč činjenici da se svi političari busaju u samarićanska prsa i zaklinju da su tu “samo da bi služili svom narodu“. Kada se toj “istinskoj” požrtvovnosti doda i želja za “zaÅ¡titom nacionalnih interesa“, onda dobijete prototip hrvatskog političara. Pa ti dirni u takvog ako si baja…
Neki znalci kažu da je dobar političar samo mrtav političar (naravno, ne želeći time nikome smrt; poanta je u činjenici da najbolje rade za “opći interes” kada baÅ¡ niÅ¡ta ne rade).
U narodu, uvriježena je izreka da je politika “kurva“, implicirajući time svu prljavÅ¡tinu i nemoral koji za sobom vuče. Upravo suprotno od onoga Å¡to bi po definiciji trebala biti – moralni, časni posao kojemu je cilj zaÅ¡tita općih interesa. Pa otkud onda toliko pokvarenosti i protežiranja isključivo osobnih interesa u hrvatskim političkim vodama (mada to nije samo hrvatski ekskluzivitet)? Zar za ideale zaista ginu samo budale? Neke idealiste smrt onemogući u daljnjem političkom djelovanju pa onda oni bivaju rijetke moralne vertikale (primjerice Vlado Gotovac kojeg svi ističu kao moralni primjer u politici ali odmah nadodaju da je bio naivan, jer poznato je, jel’te, da je politika kurva) a drugi, vidjevÅ¡i da sve ide u “tri lepe pičke materine“, na vrijeme opći interes zamjene osobnim.
I tako, sve nam se s vremenom zgadi. Ne možemo čuti riječi o politici, zatvaramo se u ljuÅ¡ture ali krajičkom oka ipak promatramo sve te kreature u nebrojenim političkim temema koje se prikazuju na naÅ¡oj dalekovidnici. MotriÅ¡ta, Otvoreno, Kontraplan, Latinica, ovo-ono, promatramo iz prikrajka želeći da susjedu crkne krava, radujući se kada doÄ‘emo do spoznaje da smo “bolji” od živopisnih egzemplara tipa…eh, nabrajanje bi potrajalo.

Mesić, Sanader, Amerika, Koreja, Iran, Irak, Šuica, splitska riva, Pliva, umirovljenici…. samo izgovori pojam i nužno će biti povezan s politikom…politikom..politikom..
Pobjegnite na pusti otok, toliko pust da je i onaj Robinsonov za taj prenapučen, opet će vas pronaći da vam uruče glasaći listić usput napominjući koliko su do sada i koliko će ubuduće napraviti da se vi osjećate sretno i zadovoljno.

Sveprisutnost politike može proizvesti dvije reakcije – bijes (koji opet ne može trajati pre-dugo) te rezignaciju i letargiju (koja traje…)
Ako spadate u ovu drugu skupinu i svjesni ste da se politikom bavite i kad se njome ne bavite, u tom slučaju, pravo mjesto za vas jest prvi tematski grupni blog http://pollitika.com – jedan od rijetkih siteova koji se bavi, pazi sad, isključivo politikom. Možda će anonimci i amateri na spomenutom site-u dati neki drugačiji prikaz od onoga kojeg svakodnevno srećete u svim medijima? Teško za očekivati ali ipak…? Ništa ne košta kliknuti i provjeriti…. Dakle, http://pollitika.com

Kupovanje mladenke i pitanje kulturnih razlika October 22, 2006

Prije par dana moju je pozornost privukao članak koji se bavio pitanjem kupovine mladenke među Romima. Pri tom običaju mladoženja donosi mladenkinom ocu novac kako bi ju dobio za ženu. Čovjek 21. stoljeća se zgraža nad takvom degradacijom žena koje se u ovom slučaju kupuju za novac. Osobno mi ovakav običaj pri prvom susretu zvuči veoma odbojno, jer odrastao sam u kulturi i okruženju gdje je tako nešto nezamislivo. Međutim, ako se uživimo u situaciju druge kulture možda ovakav običaj može imati nekakvog smisla u kontekstu njihove kulture. Konkretno, ne znam gotovo ništa o Romima i ovo što slijedi neće biti direktno opisivanje njihove kulture. Stjecajem okolnosti u ruke mi je došla sociološka studija grčkih pastira u unutrašnjem, planinskom dijelu Grčke. Dakle, riječ je o području Balkana ne previše udaljenom od Hrvatske. Autor ove studije je John Campbell, a svoje djelo je nazvao „Honour, Family and Patronage“. U ovoj studiji on se bavi svakodnevnim životom grčkih pastira, razmatra njihov obiteljski život, kao i kompletno sociološko okruženje u kojem žive. Važan element studije su društveni običaji. Interesantno je da su isti ili slični običaji prije industrijalizacije bili rasprostranjeni u mnogim dijelovima Europe, a danas ih se još može naći u industrijski nerazvijenijim područjima.
 

Naime, o čemu je riječ? Današnje zapadno društvo je individualističkog karaktera sa velikom količinom samohranih majki i očeva koji žive izolirani od većih obiteljskih zajednica. Tamo gdje se obitelj još nije sasvim raspala riječ je o užoj obitelji koju sačinjavaju majka, otac i djeca. Velika je rijetkost u industrijskim zemljama zapada da bake i djedovi žive pod istim krovom sa svojom djecom. Nekada je društvo bilo patrijarhalno i pod istim krovom je živjelo nekoliko generacija - riječ je o proširenoj ili velikoj obitelji. Takve obitelji bi živjele od zajedničkog udruženog rada svih članova obitelji. Ako bi obitelj posjedovala polja za sjetvu onda bi se život cijele obitelji odvijao oko zajedničkog rada na poljima. Ako bi obitelj bila stočarski usmjerena, onda bi cijela obitelj zajedničkim naporima pomagala oko stoke. Sve što bi privređivali zajedno bi koristili. Ovakav zajednički način života u proširenoj obitelji grčkih pastira Campbell opisuje u detalje. Ovo je od posebnog značaja, jer moderan čovjek 21. stoljeća o ovakvom načinu života i o običajima, kao i pravilima patrijarhalnog društva, uglavnom nema pojma, pa se lako počne zgražati nad nekim elementima tog društva čiju dinamiku i svrhu ne poznaje.
 

Moja je glavna teza u ovom članku da Romi i danas nose sa sobom elemente patrijarhalnog društva koji nisu kompatibilni sa individualističkim društvom u kojem se nalaze. O čemu je riječ? U patrijarhalnom društvu buduća mladenka je dio proširene obitelji njenog oca. U toj obitelji ona privređuje i doprinosi boljitku svoje obitelji. Ona sve njeno vrijeme provodi isključivo u obitelji gdje ima svu zaštitu, sigurnost i poštovanje. Sramota je da bude viđena izvan njene obitelji, a ako iz nekog razloga nakratko mora izaći izvan okvira svoje obitelji onda je obično u pratnji nekoga iz svoje obitelji i ima maramom prekrivenu glavu. Ako bi ju netko u godinama prije vjenčanja zatekao nasamo u društvu nekog mladića iz druge obitelji njen bi ugled bio uništen, obitelj time osramoćena, a zbog njene reputacije teško da bi se više itko našao tko bi ju poželio imati za ženu. Zbog nepostojećeg izlaganja javnosti ženskog roda u ovakvim kulturama je silovanje, kao i seks izvan okvira bračne zajednice, gotovo nepoznat pojam. Dakle, djevojka je ovdje dobro zaštićena od seksualnih kontakata, neželjenih trudnoća i svega što ide sa time. Istovremeno, zbog nepostojećeg kontakta sa mladićima iz drugih obitelji za nju je nemoguće da si sama izabere bračnog partnera. Potencijalni mladoženja ili njegova obitelj dolaze u njenu obitelj prositi ju često bez da su ju ikada vidjeli uživo. Ovakvi običaji ugovorenih brakova među obiteljima postoje još od davnina, a jedan izvještaj o takvom dogovoru se nalazi na prvim stranicama Biblije u Postanku 24 gdje Abrahamov sluga dobiva zadatak da nađe djevojku i ugovori ženidbu za njegovog sina Izaka. Krivo je mišljenje da ovakvi dogovoreni brakovi ne mogu biti sretni. Činjenica je da su rastave brakova zbog nezadovoljstva jednog od partnera u ovakvim kulturama gotovo nepoznat pojam, a brakovi odaju sve elemente sreće, sloge i ljubavi koje bi smo si u braku mogli poželjeti.
 

Kada mladenka prilikom vjenčanja pređe u proširenu obitelj njenog muža time njena biološka obitelj gubi njeno privređivanje, dok obitelj mladoženje dobiva jednu osobu više. Da bi se kompenzirao ovaj gubitak obitelj mladoženje donosi dar obitelji mladenke prije vjenčanja. Taj dar je materijalnog karaktera, a njegova vrijednost ovisi o ugledu obitelji iz koje je mladenka. Ako je mladenka iz bogatije i time uglednije obitelji onda je i dar veći. Ako je iz siromašnije i manje ugledne obitelji onda je i dar manji. Glavna stvar jeste da dar kompenzira obitelji mladenke gubitak osobe koja privređuje. Dakle, nije riječ o kupovini mladenke, nego o kompenzaciji za gubitak koji će nastajati od trenutka kada mladenka počne privređivati za drugu obitelj. Što je dar veći to je i vrijednost mladenke u očima obitelji u koju će ući veća. Darom obitelj mladoženje izražava koliko im ona puno znači.
 

Ovakav običaj u industrijaliziranom i individualiziranom društvu gubi na svojoj vrijednosti, jer djevojke u današnjem društvu i onako uglavnom ne privređuju u svojim biološkim obiteljima. Ako neka od njih počne privređivati, novac će ili troši kao osobni džeparac ili, ako je riječ o dovoljno visokoj plaći, seli u vlastiti stan i time postaje jedinka za sebe. U patrijarhalnom društvu ova opcija da djevojka, pa čak i mladić, rade izvan kuće i žive sami za sebe ne postoji. Obitelj živi zajedno na okupu, a onaj tko je ostao bez obitelji ostao je bez društvenog sistema potpore. Netko tko je izopćen iz obitelji u patrijarhalnom društvu nema uvjete za daljnji opstanak, jer u tom društvu nema države koja osigurava posao, kao niti socijalnih i drugih popratnih službi koje su svakodnevnica u individualiziranom i industrijaliziranom društvu poput našeg. U patrijarhalnom društvu jedini posao i jedina podrška koju osoba može naći jeste u okviru svoje vlastite obitelji, dok bi svakoj drugoj obitelji nazočnost nekog izopćenog bila na teret. Zašto mladenka koja dolazi u obitelj mladoženje nije na teret? Zato što je ona ključ za širenje obitelji koji osigurava nove generacije i prosperitet. Svojim darom obitelj mladoženje nju ne kupuje nego pokazuje njenu vrijednost u njihovim očima, a što je dar bio veći to se i ona osjeća vrednijom u njenim vlastitim očima.
 

Da su ovakvi običaji u patrijarhalnom društvu postojali od davnina možemo vidjeti u biblijskim izvještajima. U Postanku 29 je riječ o Jakovu koji je stjecajem okolnosti morao napustiti svoju biološku obitelj. Time je postao izopćeni stranac bez sistem podrške i bez igdje ikoga. Teško da bi kao takav sam za sebe mogao opstati na duže staze. Stoga se odlučuje na dug put do obitelji njegove majke kako bi vidio da li bi tamo moglo biti mjesta za njega. Tamo je na sreću dobro primljen. U novoj obitelji saznaje za djevojku koju poželi oženiti. S obzirom da je u ovu obitelj došao praznih džepova on nema načina da sakupi sredstva za dar koji treba priložiti mladenkinoj obitelji kako bi ju oženio i osnovao svoju vlastitu obitelj. Sklopljen je sporazum sa ocem obitelj: Jakov će raditi sedam godina za svoju buduću ženu i to privređivanje tokom sedam godina će mu se računati kao dar za mladenku. Da je mladenka bila iz manje ugledne i siromašnije obitelji Jakov bi radio kraće. Međutim, svojom spremnošću da radi punih sedam godina on pokazuje koliko je ona za njege vrijedna u njegovim očima.
 

Mi možemo vjerovati da naš individualizirani način života u industrijaliziranim zemljama predstavlja najsavršenije društveno uređenje, vrhunac svih vrhova. Međutim, naš individualizam dovodi do udaljavanja, otuđenja i depresija kakve nisu postojale u generacijama prije nas. Da li je zdravo za psiho-fizički razvoj djeteta odrastati sa samohranom majkom ili samohranim ocem? Proširene obitelji su daleko bolje zajednice za zdrav razvoj, nego odrastati sa jednim ili dva roditelja koji su zbog potrebe da privređuju za njihov mali dom rijetko kod kuće, a još rjeđe imaju vremena za svoje dijete. U proširenoj obitelji uvijek bi se tu našla baka ili djed, a i otac i majka bi zbog više ruku koje privređuju imali više vremena za obiteljski život nego u jednoj užoj obitelji gdje su djeca prepuštena vrtićima, školama i socijalnim radnicima. Nadalje, djevojke koje se druže sa svojim vršnjacima koji vjeruju da sve seksualne strasti moraju isprobati prije braka nemaju baš nikakvu sigurnost da će mladići sa kojima se upuštaju u odnos stvarno željeti preuzeti odgovornost za posljedice odnosa i djecu koja će iz tih odnosa nastati. Stoga danas imamo toliko neželjenih trudnoća i samohranih majki. Riječ je o modernoj pojavi nezamislivoj u patrijarhalnom društvu. Koliko god da volimo slobodu mladih ljudi da odlučuju o njihovim ljubavnim životima i životnim sudbinama nameće se pitanje da li je možda vrijeme kada su djevojke bile zaštićene u intimi njihovih proširenih obitelji ipak pružalo više sigurnosti za njih i njihovu sretnu bračnu budućnost?
 

Vratimo se natrag Romima. Izgleda da oni odbijaju potpunu integraciju u individualizirano društvo time što u njihovoj sredini njeguju kulturu patrijarhalnog društva. Oni očito spadaju u rijetke među nama koji su svjesni što se gubi potpunim ostavljanjem patrijarhalnog društva. Izgleda da bi većina nas predala sigurnost, zaštitu i potporu života u proširenoj obitelji za život slobode individualiziranog društva. Romi odbijaju napustiti patrijarhalizam jer on očito sadrži elemente koje im moderno društvo ne može nadomjestiti. Dok ženidbe i udaje organiziraju među sobom stvar je u redu. Ali kada si neki individualizirani mladoženja 21. stoljeća potraži mladenku među njima, onda na vidjelo počinju izlaziti razlike, a moderan čovjek se počne zgražati, jer situaciju zna opisati samo rječnikom kupoprodaje. Ovime ne kažem da se možda među nekim grupama koje i danas prakticiraju darove pri ženidbi stvar ne gleda kroz financijski dobitak i kupoprodaju. Međutim, tome danas vjerojatno pridonosi naše visoko industrijalizirano društvo koje sve oko nas gleda kroz ekonomske pojmove i financijski dobitak. Razumijevanje kulture i običaja nas može sačuvati od krivih interpretacija i predrasuda, a isto tako spriječiti nas da našu vlastitu kulturu gledamo apsolutistički kao vrhunac društvenog razvoja. Ako smo svjesni udaljavanja, otuđenosti i depresija modrenog individualiziranog čovjeka, onda samo možemo reći da smo daleko od nekog savršenog društvenog uređenja, a da je život naših prabaka vjerojatno bio daleko zdraviji, iako lišen prednosti i briga koje sa sobom donosi moreno društvo.
 

Na kraju vam za razmišljanje ostavljam razumijevanje nošenja marama u islamskom svijetu koje se trenutno prilično napada u civiliziranim zemljama zapadne Europe. Da li je možda i ovdje riječ o jednom kulturnom običaju koji za cilj ima zaštiti djevojke i žene, a koji moderan čovjek 21. stoljeća  ne može razumjeti bez da se uživi u njihovu kulturu? Da li nam se možda i pri ovom pitanju može desiti da dođemo do zaključka da je marama kulturni element koji u stvarnosti uzdiže vrijednost žene, a ne umanjuje? Možda je marama zaštita koja čuva žene od raznih problema poznatih u industrijaliziranim zemljama? Ovim pitanjima ne želim reći da sada svi trebamo uvesti nošenje marama, ali u najmanju ruku trebamo se zamisliti nad tim običajem, a ne odmah napadati i osuđivati one koji ga prakticiraju, bez da smo se prethodno pokušali uživjeti u njihovu kulturu. Približavanje kultura i njihovo međusobno razumijevanje se dešava samo ako smo spremni premostiti kulturni jaz i učiniti napor da se uživimo u nepoznate običaje i razumijemo ih iz perspektive njihove kulture.

I ove dvije duše October 21, 2006

Dok se vozim po sporednim uličicama najljepšeg grada na svijetu, obilježenim pravilno raspoređenim svijetlo žutim krugovima ulične rasvjete, shvaćam da nježno dodirujem svoj san o jednom drugačijem životu. Ne treba se bojati patetike, jer je ionako nemoguće to izreći na drugi način; to je svijet u kojem nema potreba i pritiska želja – jedan napor, samo minuta nasilja nad tim snom i on će se potpuno rasuti i sanjat će ga netko drugi, na suprotnom kraju mog pogleda. Ovako ga ostavljam iza sebe u tužnoj mirnoći, ne usuđujući se išta planirati i postavljati ikakve ciljeve. Ne smijem niti pomisliti hoću li ikada šetati uz duge, široke ulice koje se s Jadranske magistrale spuštaju u grad bez potrebe da razmišljam o žurnom povratku u Zagreb.

Samo dvadeset minuta ranije još sam bio ohrabrujuće blizu, dok sam s nekoliko splićanki (a kako ih drugačije opisati) veselo raspravljao o temama od nogometa do ljubavi – i kao što većina pretpostavlja, imale su što za reći o svemu. Znale su u koji bi klub Pletikosa mogao prijeći (kao i koji bi odabir bio najbolji za njega), znale su tko stoji iza raznih gradskih poduzeća, tko je zakuhao rekonstrukciju splitske rive, znale su zagonetku neuhvatljive ljubavi i paradoks povezan sa snovima: što više juriš za njima, to brže odmiču. Znale su, splitske boginje, i sve riječi baš svih pjesama Zlatana Stipišića, i neke smo zajedno tiho mrmljali, a neke smo zaluđeno urlali kao da nastojimo nadglasati samog Gibonnija i poručiti mu da i mi razumijemo, i nas je ljubav dizala, i mi smo s treskom padali u neobjašnjivu otuđenost među ljudima kojima od ljubavi ništa nije potrebnije.

Zlatan StipiÅ¡ić viÅ¡e nema svoje ime, niti svoju adresu; on je urbana legenda, neprimjetno klizi po svom gradu i živi neki svoj život kojem svjedoče mnogi obični ljudi. Ipak, kad se popne na pozornicu, kad se u bilo kojem audio ureÄ‘aju zavrti njegov album, on postaje dobri duh Splita i svih njegovih ljudi, čovjek odjeven mjeÅ¡avinom hip-hop i afro mode koja se savrÅ¡eno uklapa u urbanu sredinu koji kao da poručuje: ja sam iz velikog grada s velikom duÅ¡om, posluÅ¡ajte moje pjesme. I nevjerojatno je pratiti kako se rock-and-roll grupe Osmi Putnik razvio u umjetnost: od tipa s dugom kosom koji je vriÅ¡tao na pozadini histerične svirke električne gitare i tvrdih bubnjeva, scenski nastup se pretvorio u pravi festival dalmatinske klape, afričkih bubnjeva, afro, funk i rock ritmova, klasične violine, pozadinskih vokala koji su pjevali na talijanskom, engleskom, francuskom, a na kraju i na nekom afričkom jeziku, neočekivanog nastupa sestara Husar i Gorana Barea, hip-hop podrÅ¡ke Mladena Badovinca iz The Beat Fleet-a i jedne obrade stare dalmatinske narodne pjesme čiji mi je naziv izmakao a koju je Gibonni najavio riječima: «narode, dajte mi Å¡est minuta strpljenja da vam prenesem ovu lipotu». I tko ne bi mogao zaplakati na tu pjesmu, zaista ima srce od kamena, a takvih u Splitu nema. Svi oni koji su zadržali neÅ¡to razuma u trenucima kad je pjesma zavrÅ¡avala su se morali zapitati zaÅ¡to ova pjesma nije na nekom albumu, Å¡to se čeka? Split, temperamentan kakav jest, nije očekivao ovakav eksplozivan susret onog Å¡to svima leži na duÅ¡i i onog o čemu Gibonni pjeva. Ne samo da je njegova grupa besprijekorno uigrana i da u sebi sadrži skrivene zvijezde na bubnjevima, violini i meÄ‘u pozadinskim vokalima, već su i pjesme proÅ¡le onaj čarobni put od trenutka kad su stvorene do trenutka kad su počele stvarati – tuÄ‘e snove, tuÄ‘e nade, tuÄ‘e duÅ¡e. Uz StipiÅ¡ićeve pjesme svaki dan prolazimo svoju Å¡kolu, na trenutke nemamo vjere u ljubav, mirimo se sa svijetom ljudi, zviri i beÅ¡timja, svaki na svoj način kažemo oprosti, otvaramo svoj libar… Sjećamo se Zlatnih godina, pjesme nastale u najdramatičnije vrijeme koja je spojila nekoliko generacija očajnih gubitnika, zahvaljujemo dobrim ljudima koji su uvijek bili tu kad je zatrebalo, čuvali tihi život ispod svih umjetno stvorenih previranja nesretno uznemirenog druÅ¡tva.

Toliko je dobrih pjesama – Gibonni ima vrlo malo slabih, neuvjerljivih – da su neke ostale zaboravljene, Lipa Moja, Nije vrime od nedilje, Ako me nosiÅ¡ na duÅ¡i, Život me umorio, Projdi Vilo… a i tko bi podnio toliku količinu emocija u jednoj večeri; i sam Gibonni je bio na rubu suza kad je najavljivao pjesmu «Sve ću preživit» koju je napisao za Tedi Spalata.

UNICEF-ov ambasador dobre volje je za dugih godina svog umjetničkog stvaralaštva u Splitu napravio puno više nego što se od njega očekivalo. Za malobrojne kritičare Gibonnijevog opusa, nabrojat ćemo samo neke od umjetnika koji su sudjelovali u stvaranju albuma glazbenika iz našeg Splita: Manu Katche, Pino Palladino, Tony Levin, Geoffrey Oryema, Vlatko Stefanovski, Maya Azucena, Goran Bregović. Vjerujem da ih ima još koji bi željeli ući u klub koji je u međuvremenu postao ekskluzivan.

Jazzie na Kotleru October 18, 2006

Kada sam saznala da me firma šalje na predavanje Phillipa Kotlera veselje je bilo beskrajno. Nisam znala o čemu je predavanje, niti tko je uopće Kotler, ali kao svakom mladom šljakeru provesti dan izvan ureda, a biti plaćen za to, te dobiti besplatni ručak, činilo se savršeno. Ipak, nakon početne euforije što ću se nažderati na nekom fensi-shmensi domjenku počelo me lagano zanimati tko je taj tip. Izguglala sam http://www.kotler2006.com i potpuno preskočila dijelove o nekom ćelavom gospodinu, već sam samo obratila pažnju na cijenu. Kada sam shvatila da to jednodnevno druženje s ćelavim gospodinom u zgradi Hrvatskog narodnog kazališta košta više od 3,5k kuna (+PDV) sreća je bila još veća. Nije bilo bitno tko je taj ćelavac, već samo činjenica da moja firma investira u mene. 

Kada sam lokalnim ekonomistima spomenula da idem na seminar nekog Kotlera, počeli su redom svršavati od sreće. Iza toga je uslijedilo zazivanje boga i molitva za više pravde u svijetu – oni ne idu na predavanje tog velikana svjetskog marketinga, dok jedna tamo ja, koja btw. nema pojma tko je uopće Kotler, ide. I tako su mi objasnili, povremeno se zgražajući nad mojim neznanjem, tko je taj ćelavi Kotler – ukratko, guru marketinga. Njegove knjige su bestseleri marketinga, udžbenici koje u ruci drži barem jednom svaki student ekonomije. 

Na mojem fakultetu se marketing niti ne spominje. Mi imamo neke druge face, poput Demidoviča i Tanenbauma. I nije zapravo ništa čudno što ja nisam znala tko je Phillip Kotler. Ali prije odlaska na predavanje sam napravila domaću zadaću. 

Prelistavajući wikipediju i ostale linkove koje mi je google izbacio, otkrila sam da je Phillip Kotler istaknuti profesor međunarodnog marketinga na Kellog School of Management. Kako sam više puta proučavala listu Financial Timesa najboljih svjetskih MBA-ova, shvatila sam da je tip očigledno neka faca. Vidjevši da je doktorat stekao na MIT-u, a to je jedan od onih fakulteta o kojima se u mojoj struci sanja, bilo mi je jasno da će se raditi o jednom stvarno dobrom predavanju. I nisam se prevarila. 

U tu srijedu sam, posve netipično, ustala na vrijeme. Obukla sam mrežaste čarapice, hlače na crtu, bijelu košulju i sako te brandane cipele. Kosu sam zavezala brandanom kopčom, decentno se natracala i krenula prema HNK. Čim sam stigla bilo mi je jasno da se radi o šminkerskom događaju za koji su menadžerčići izvukli svoja najbolja odijela. Bio je to jedan od onih događaja na kojima je bilo bitno biti viđen. 

A Kotler? Ugodni postariji gospodin, ogromne energije je održao odlično višesatno predavanje, o modernom marketingu. Predavanje u američkom stilu, puno primjera i dinamičnih pošalica, uspjelo je zaokupiti pažnju pune dvorane zagrebačkog HNK od ranog jutra do kasnog poslijepodneva. Iskreno, nije rekao ništa novoga, neviđenoga ili teško shvatljivoga, već je dao pregled marketinga nekada i danas, na način koji može razumjeti svaki laik. Sve je to podupro nizom primjera iz prakse. 

Što sam naučila? Iskreno, ne znam jesam li naučila nešto pretjerano novoga ili je to predavanje samo posložilo kockice u mojoj glavi, ali je moj interes za to područje definitivno porastao. Svaki posjetitelj predavanja dobio je na poklon torbu s materijalima koja je uključivala knjigu Osnove marketinga, Kotlera i suradnika, prvi put objavljenu na hrvatskom jeziku s autorovim potpisom. Evo što ću čitati sljedećih par tjedana.  

Das Fräulein (Andrea Štaka) - 4.ZFF October 16, 2006

Četvrti po redu ZFF otvoren je ranom, novinarskom projekcijom u 9 sati, u kinu SC. Ove godine uz uobičajene press materijale organizator je dijelio metrosexualnu vipo-ovu torbicu i svijetloplave čarape sa logom ZFF-a. Još u 10 minuta do 9 radnici su lijepili crveni tepih pred ulazom u kino, a u press centru je čistačica šibala okolo sa usisavačom. Na prvi film Das Fräulein ili Gospođica došlo je nas 20-ak što je skoro duplo bolji rezultat nego na prvoj projekciji prošle godine. Za večernju projekciju ovog filma prodane su sve karte preko neta i još nešto će ih ostati u prodaji na blagajni SC-a sat vremena prije projekcije. Iako je Gospođica prilično razvikan film koji je osvojio nagrade na festivalima u Locarnu i Sarajevu, ja sam bio neugodno iznenađen, a niti drugi nisu bili baš oduševljeni.
Priča prati tri žene iz tri različita dijela bivše Jugoslavije. Ruža je iz Srbije, ona je vlasnica kantine u Zürichu, domovinu je napustila u mladosti i od svih snova i planova ostao joj je samo posao i jedna velika gadna samoća koja je od nje načinila na prvi pogled grubu, strogu ženu koja će na njemačkom pričati i sa svojim zemljakinjama. Nju naravno glumi Mirjana Karanović koja se u posljednje vrijeme s jednakim (ne)uspjehom pojavljuje u svim produkcijama zemalja bivše Jugoslavije. I skoro uvijek tumači likove šutljivih, tmurnih ili poremećenih žena s kojima se sudbina gadno poigrala. Mila je Hrvatica, radi kod Ruže u kantini već godinama i sanja o povratku u domovinu da bi na kraju shvatila da tamo nakon toliko godina nema više ničega za nju. Treća u nizu je mlada Bosanka Ana, nju će splet okolnosti također dovesti u kantinu, ona je oboljela od leukemije, ali je vesela, puna života,  trudi se osmijehom i razigranošću suprotstaviti opakoj bolesti. Njen dolazak u kantinu će promijeniti strogi režim koji je gazdarica nametnula na poslu, ali i sama Ruža više neće biti ista.
I to vam je otprilike to. Anu glumi naša Marija škaričić, jedna od najperspektivnijih glumica generacije. Iskreno, uloga u Gospođici je po meni za Škaričićku korak unatrag iako nagrade koje je film dobio ne idu u prilog ovome.
Film Andreje Å take razvlači već pomalo otrcanu i mučnu temu sudbina ljudi sa ovih prostora na kojima se joÅ¡ uvijek osjećaju posljedice proÅ¡log rata. Sve u GospoÄ‘ici je do bola predvidljivo, i kameno srce Ružino će se na kraju otopiti pod naletom toplog sunca ljudskosti. Gluma je očajna, dijalozi katastrofalni, nestvarni, s poetskim uzletima kakve sigurno nećemo sresti niti u druÅ¡tvu književnika. Kada Zdenko Jelčić, inače dobar glumac, kaže svojoj ženi “Ali, smiri se duÅ¡o, bit će sve u redu” ili neÅ¡to slično, osjetite nelagodu Å¡to uopće svjedočite toj glumi od tvrde plastike.
Škaričićka i Karanovićka su na trenutke iritantne, ali u njihovu obranu mogu reći da su im uloge upravo tako i napisane, a ne bi trebalo biti tako tj. nije trebalo ispasti tako. Skoro zaboravih na Milu, a nju je glumila Ljubica Jović i to je možda od sve tri žene u filmu i najpodnošljivije odigran lik.

godina proizvodnje: 2006
trajanje: 81 min.
režija: Andrea Štaka
scenarij: Andrea Å taka
producenti: Susann Rüdlinger
fotografija: Igor Martinović
montaža: Gion-Reto Killias
glazba: Till Wyller, Daniel Jakob
uloge: Mirjana Karanović, Marija Škaričić, Ljubica Jović
ocjena: 5/10

All that hype i mnogo vike nizašto October 11, 2006

Stranica Answers.com za riječ HYPE daje nekoliko značenja poput: “ekscesivan publicitet i govorkanja i nagaÄ‘anja koja ga slijede“, “pretjerane i neobične tvrdnje pogotovo na području oglaÅ¡avanja i u materijalima namijenjenim promociji“, “oglaÅ¡ivačka poigravanja te poigravanja u svrhu promocije” ili recimo “namjerno obmanjujuće tvrdnje, varke ili prijevare”.

No, kad bih iz svog iskustva i razmatranja davao neki ekvivalent riječi hype, poslužio bih se onom dobrom starom: “mnogo buke nizaÅ¡to”. U posljednje vrijeme, pak, kako pratim svjetsku i hrvatsku blogosferu suočen sam s podosta buke oko nekih stvari za koje zapravo ili nije dana dovoljno jasna, opće prihvaćena definicija ili ne postoji dovoljno dokaza o stvarnim efektima istih.

Web 2.0 hype

Web 2.0 nije samo riječ, ona je i pojam i zapravo trend kojeg ne čine samo pastelne boje i karakteristični ili orijentiranost prema korisniku, pa onda magične riječi usability ili social bookmarking, priče o wikipediji i wiki-načelu ili recimo ulozi blogova koji smjenjuju klasične osobne stranice, a pomalo postaju i sastavni dio korporativnih stranica. Sve je to dio web 2.0 principa ili načela, no hrpa članaka napisanih koji pokuÅ¡avaju objasniti Å¡to je to zapravo web 2.0, koja su njegova načela i jesu li pastelne boje i karakteristično imenovanje usluga sa točkicama usred riječi (del.icio.us, ma.gnolia…) te keljenje riječi “beta” i “2.0″ po logoima dio tih načela ili samo njihova manifestacija. Kad sam nedavno komentirao da svaka Å¡uÅ¡a sada želi (ali čini se i može) nazvati svoj internet projektić web 2.0 projektom (dovoljno je, naime napraviti pastelasti logo op.a.), javili su se glasovi koji su me pokuÅ¡ali uvjeriti da web 2.0 projekt nije tako jednostavno imati, da je potrebno imati osobu koja će to održavati, poluautomatiziranu osobu koja će komunicirati s korisnicima, dedicated server i joÅ¡ dosta toga Å¡to zapravo čini svaki ozbiljniji projekt koji želi uspjeti i ja tu ne vidim zapravo razliku izmeÄ‘u običnog web projekta i web 2.0 projekta. Jest da postoje trendovi da se komunikacija s korisnicima prebacuje na blogove i da je tim putem podosta olakÅ¡ano dobivanje feedbacka, no zanima me je li ikad ijedan ozbiljan projekt uspio bez komunikacije s korisnicima na ovaj ili onaj način i nije li upravo posvećenost onome Å¡to radite upravo ključ uspjeha projekta, potom web projekta i na kraju web 2.0 projekta? Iskreno, meni se čini da je web 2.0 zapravo postao kovanica za trendove koji se pojavljuju kako u disanju same internet populacije, tako i kod dizajna web servisa i u samom web dizajnu, a ne neka životna i funkcionalna osnova web života. No, kad bismo gledali prema definiciji, web 2.0 ima elemente ekscesivnog publiciteta, govorkanja, marketinÅ¡kih poigravanja, malo pretjeranih tvrdnji te čajnu žlicu obmane i samim time je definitivno hype.

GMO hype

Ono zbog čega će me Radical Element vjerojatno razapeti jest priča o GMO-u i ono Å¡to ću sada pokuÅ¡ati argumentirati. PročitavÅ¡i njegov proglas o GMO-u koji se zalaže za Hrvatsku bez GMO hrane te poziva graÄ‘ane da zaspu mailovima državne institucije i saborske zastupnike te Å¡to viÅ¡e drugih graÄ‘ana kako bi se i oni uključili u akciju, pokuÅ¡ao sam naći dobru argumentaciju koja bi me mogla natjerati da podlegnem i da stavim banner s kojim bih pokazao da i ja podržavam tu akciju. Ono Å¡to me priječi u postavljanju jednog takvog bannera jest da nema pouzdanog izvora iz kojeg bih dobio jasnu informaciju o tome kako bih stekao jasan stav o cijeloj problematici, budući da se o relevantnost i pouzdanost podastrijetih podataka, ako i postoje, ne mogu zakleti. U svim resursima koje sam naÅ¡ao o GMO-u mogao sam pronaći klasične elemente “teorije zavjere”, slijepog vjerovanja i “sektaÅ¡kih pristupa” kako onih koji veličaju GMO, tako i onih koji se pri spomenu GMO-a tri puta prekriže te poliju svetom vodicom. No, GMO zapravo defitivno zauzima ekscesivan publicitet te stvara joÅ¡ viÅ¡e uglavnom neutemeljenih govorkanja i nagaÄ‘anja, dok se napisi o njemu uglavnom temelje na pretjeranim i neobičnim tvrdnjama, često služi za oglaÅ¡ivačka poigravanja u kojima se koriste i namjerno obmanjujuće tvrdnje te varke i podvale i punokrvni je kandidat za klasifikaciju da bude hype, ako već nije prerastao i u histeriju.

“Peak oil” hype

U trenutku kada je gospodin Hubbert 1956. godine ustanovio da proizvodnja nafte na nekom odreÄ‘enom području, ali i u svijetu u svojoj cijelosti prati zvonastu krivulju koja ima i svoj vrh (peak) vjerojatno se ni u snu nije nadao da će upravo njegova krivulja biti temelj rasprava započetih joÅ¡ 90-ih godina o tome jesmo li dosegli vrÅ¡nu proizvodnju nafte i slijedi li nakon toga nužni pad koji će zaprijetiti naÅ¡em uobičajenom načinu života. “Peak oil” je natjerao stručnjake i političare, ali i male ljude da se koncentriraju na praćenje svjetskog tržiÅ¡ta nafte te dao priliku pozvanima i nepozvanima da daju procjene o svjetskim rezervama nafte, budućoj potroÅ¡nji, a najviÅ¡e o kretanjima cijena na svjetskom tržiÅ¡tu. Ono Å¡to često pridodaje ulje na vatru jesu procjene potroÅ¡nje i kretanja cijena temeljene na izračunima rezervi nafte koju je u ovom trenu komercijalno isplativo eksploatirati. Općenito, nafta kao takva se uzima zdravo za gotovo, često zaboravljajući činjenicu da je sastav nafte u različitim geoloÅ¡kim ležiÅ¡tima različit, te je jednu u ovom trenutku isplativo eksploatirati, a drugu ne. Kad se radi procjena rezervi nafte obično se ona ekonomski neisplativa ne uzima u obzir, te su procjene rezervi nafte često i drastično manje nego Å¡to je stvarno fizički ima. Druga stvar koju prognozeri i pisci crnih statistika i scenarija zanemaruju jest da ako doÄ‘e do smanjenja rezervi nafte da će cijena porasti, a samim time odjednom će postati isplativo eksploatirati i onu količinu nafte koju donedavno nije bilo isplativo vaditi i procesirati. Sama ta činjenica poneÅ¡to baca sjenu na često katastrofične scenarije te jasno pokazuje da se Hubbertova krivulja često krivo interpretira. No, da je “peak oil” golemi hype, dokazuje nicanje “peak oil” sajtova poput gljiva poslije kiÅ¡e, na kojima je često moguće čitati o svemu, samo ne o “peak oil” tematici. Primjer takvog sajta neka bude “Energy Crisis Now!“, meni dragog i simpatičnog Å¡tiva poprilično podleglog i nekim drugim hypeovima.

Final word

Vratim li se priči o “svakoj Å¡uÅ¡i” i tome da je na internetu svakome naizgled dopuÅ¡teno da ima svoj stav te se proglasi kompetentnim po nekom pitanju (web 2.0 projekti) te činjenici da je svatko u prilici odabrati kojoj strani želi vjerovati (GMO) ili čak nalazi svrsishodnim ulaziti u vlastite analize (peak oil) pridonoseći time nastanku hypeova koji ne stoje na čvrstim nogama, ali pokreću mase koje čitavu priču koja često nije utemeljena na relevantnoj argumentaciji ili čak činjenicama postavljaju na noge. Ono Å¡to mi često stvara muku pri navoÄ‘enju literature ili resursa koje sam koristio jest credo koji moram pridijeliti odreÄ‘enom internet izvoru, za koji se u nekim slučajevima ne zna je li utemeljen ili produkt koncepta: “svaka Å¡uÅ¡a sada ima prostor za iznoÅ¡enje miÅ¡ljenja”.

A cijelu priču joÅ¡ dodatno zamrsi postojanje komentara na blogovima… :-)