Postoji razlog zašto je puno lakše otići u kino i utopiti se u blještavilu holivudskih posebnih efekata ili polovično uvjerljivih drama nego odgledati predstavu kao što je “Moskovski zbor” Ljudmile Petruševskaje. Ne radi se samo o razlici u cijeni karte ili dužini trajanja filma i kazališne predstave. Radi se o osjećaju mučne istine o postojanju, u ovom slučaju o postojanju u jedno nama neobično vrijeme i na neobičnom mjestu – Rusija, Moskva, 1955. godina, vrijeme rehabilitacije nakon Staljinove vladavine straha, masovnih preseljenja i zatvaranja. Bilo je teško, ako ne i strašno živjeti tamo, onda, stisnut zidovima premalenog stana gdje se vodi grčevita borba za fizički ali i duševni «lebensraum» prekinuta tek u trenucima bizarnih proba zbora pred natjecanje koje za njegove članove u najboljem slučaju znači put Dresden. Za neke od njih ta nagrada je ravna putu oko svijeta.

Doći ćete kući nakon tromjesečnog odsustva svojoj obitelji, troje djece i supruzi koja se stalno sukobljava s vašom majkom upravo oko vašeg odnosa prema njima, bit ćete prisiljeni priznati tim ljudima – koji unatoč stalnoj kritici radi vašeg odsustva polažu velike nade u vas – da ste najamni radnik, morat ćete dobro čuvati tajnu da postoji ljubavnica koja nosi vaše dijete, a doći će i do toga da ćete biti prisiljeni vlastitoj kćeri više puta objasniti kako u vašem životu jednostavno nema mjesta za nju: stan u kojeg se planirate preseliti s ljubavnicom i sada već dvoje djece ima osam kvadratnih metara, a do prve trgovine s mlijekom treba hodati 12 kilometara. To ste vi, muškarac u kući, rijetka roba u posljeratnim godinama, nada obitelji, radnik, neslavni proleter, loš otac, izmučeni ljubavnik, izgaženi jadnik kojem na kraju puca glava i koji jedva preživljava.

VaÅ¡a supruga je tragičar svoje vrste – ona živi u svijetu predanosti svojoj obitelji, bez mogućnosti elegantnog uzmaka s mjesta hraniteljice, odgajateljice i spremačice frustrirane mužem koji zapravo ne postoji; tek Å¡to doÄ‘e kući, shvati da je tu za njega pretjesno i već je vjetar, prah, uspomena na davno zaboravljeni početak. Kćer, kćer je tek u problemima: joÅ¡ nije ni počela živjeti a već je trudna, napustila je studij, a vi ste napustili nju. Grize vas savjest, puÅ¡ite, nalijevate votku sve češće… Scena se doslovno dimi.

Sestra vaÅ¡e majke i njena kćer se vraćaju iz progonstva. Rehabilitirani su, ali im je život zapeo u apsurdnom frfljanju socijalističkih floskula iz kojih se nižu čitava pisma Centralnom Komitetu Partije… kako god se zvala, s nadom da možda tamo postoji netko tko joÅ¡ uvijek razumije izbezumljeno i paranoično klevetanje nevidljivih unutraÅ¡njih neprijatelja. NajstraÅ¡nija slutnja da viÅ¡e nitko ne sluÅ¡a, a ako i sluÅ¡a onda ne čuje ili ne razumije, joÅ¡ nije dobila svoj konačan odgovor. Zahvaljujući tome teatar besmisla se nastavlja sve do 1991. kad se Boris Jeljcin penje na tenk kako bi održao govor koji je preokrenuo tok povijesti… a sve je vrlo lako moglo otići i u drugom smjeru.

Majka vam je isprva tipična nezadovoljna stara žena koja još nije zaboravila mladost, ali ima toliko godina i toliko bijede za sobom da njeno trabunjanje o izlascima zvuči sumanuto. Uz prepirke sa snahom, razmaženo gunđanje na račun hrane i odjeće, njene izjave stvaraju dojam beznadežno izgubljenog života i frustracije koja se polako transformira u staračko ludilo kako situacija u stanu postaje sve složenija.

Tu su i neki susjedi, oni dolaze pjevati.

Početak je drugog čina, stvari su teške, mučne, zapetljane, u stanu je neopisiva gužva, stiče se dojam kako se sve te sudbine neće nikada razriješiti. U toj početnoj sceni, kad se čini kako postoje svi preduvjeti za barem tri-četiri slučaja klasičnog ludila i za koje samoubojstvo, kroz aktivnosti stanara prenapučenog stana kao da nešto šumi, tiho se probija i izražava u jednostavnim djelima pranja dječjih pelena, češljanja kose, čitanja novina, hranjenja. To je život. Vaša majka ga veliča najjednostavnijim riječima «živite, živite, svi živite», poziva čak i vašu ljubavnicu da dijeli prostor s vašom suprugom i djecom iz prvog braka. Od tog trenutka nadalje ona je apsolutni moralni autoritet u stanu kojem čak nije ni vlasnica – u prvom činu se nalazi u prilično neugodnoj situaciji kad ju vlastiti sin ostavlja na brigu svojoj supruzi. U jednoj kritici ove predstave je napisano kako ona pripada svijetu ljubavi u trenucima kad svi ostali pripadaju svijetu praktičnih stvari. Članovi zbora sanjaju snove koje vjerojatno nikada neće dosanjati upravo kao Čehovljeve tri sestre. Ali to je u redu, jer starici koja u tim trenucima svojim tihim oprostom održava stvari koliko-toliko podnošljivima ta nada ne smeta i ne može smetati, kao što joj ne smeta niti stalno komešanje brojnih stanara. Zbrojeno jedno s drugim daje život.

Za ovo djelo i ovu izvedbu ne postoji loša kritika. Ljudmila Petraševskaja je majstor apsurdne sovjetske zbiljnosti, Lev Dodin je majstor režije, Tatjana Šćuko, Tatjana Raskazova, Sergej Vlasov i ostali glumci petrogradskog Malog dramskog kazališta su nas uspješno nasmijali i rasplakali, a čak i scenograf Aleksej Poraj-Košica je nagrađen za svoj rad na pretvaranju scene u mali komunalni moskovski stan.

Petruševskaja je rođena 26. svibnja 1938. godine u Moskvi, u obitelji profesora Moskovskog državnog univerziteta MGU. Osim što je bila jedna od nominiranih pisaca za Booker-ovu nagradu, Petruševskaja je primila mnogo domaćih i međunarodnih priznanja za svoje drame. “Moskovski zbor” je napisan u osamdesetim godinama, a 2002. godine je predstava dobila najviše državno priznanje ruske federacije – vladinu nagradu za umjetnost i literaturu. Okruženje u kojem je odrasla je blisko onom opisanom u drami: «Moj život je bio na podu, na krevetu, djedova soba je bila veličine 12 kvadratnih metara, s više od pet tisuća knjiga, ormar na ormaru. Ali sve je to većinom bilo na stranim jezicima i stoga nisam imala što čitati. Moj djed je vjerojatno znao sve jezike svijeta i stoga je bio pod takozvanom represijom. Ali to nije važno. Knjige. I baš sada čitam sjajnu knjigu, apsolutno divnu knjigu, koja mi pomaže. Dolazi vrijeme kada cijeniš samo jedno – misao.»

Tatjanu Šćuko, Tatjanu Raskazovu, Irinu Demič, Mariju Nikiforovu i Sergeja Vlasova smo nakon predstave sreli na ulici, dok su praznom Teslinom ulicom prolazili prema svom hotelu. Nisu imali cvijeće u rukama, vrijeme darivanja glumaca je davno prošlo, ozbiljni smo ljudi – otplješćemo svojih pet-šest minuta i raziđemo se kućama, spremni da sutra nastavimo svoje važne poslove. Gledamo im lica i ne vidimo nikakvu razliku od njihovih izdanja na pozornici. Pomalo smrknuti i umoreni, vraćaju se u svoje hotelske sobe umorni od proba i napeti od predstava, a sutra već putuju, odlaze u novi grad, na nove nastupe, vrte se u svojim začaranim krugovima. Nemam im što za reći pa ih ne zaustavljam, ali da sam se sjetio, rekao bih samo jednu riječ, baš kao Stanislavski: Vjerujem.

hr.digg|glasuj