Rehabilitacija nakon Staljinove vladavine straha September 18, 2006
Postoji razlog zaÅ¡to je puno lakÅ¡e otići u kino i utopiti se u bljeÅ¡tavilu holivudskih posebnih efekata ili poloviÄno uvjerljivih drama nego odgledati predstavu kao Å¡to je “Moskovski zbor†Ljudmile PetruÅ¡evskaje. Ne radi se samo o razlici u cijeni karte ili dužini trajanja filma i kazaliÅ¡ne predstave. Radi se o osjećaju muÄne istine o postojanju, u ovom sluÄaju o postojanju u jedno nama neobiÄno vrijeme i na neobiÄnom mjestu – Rusija, Moskva, 1955. godina, vrijeme rehabilitacije nakon Staljinove vladavine straha, masovnih preseljenja i zatvaranja. Bilo je teÅ¡ko, ako ne i straÅ¡no živjeti tamo, onda, stisnut zidovima premalenog stana gdje se vodi grÄevita borba za fiziÄki ali i duÅ¡evni «lebensraum» prekinuta tek u trenucima bizarnih proba zbora pred natjecanje koje za njegove Älanove u najboljem sluÄaju znaÄi put Dresden. Za neke od njih ta nagrada je ravna putu oko svijeta.
Doći ćete kući nakon tromjeseÄnog odsustva svojoj obitelji, troje djece i supruzi koja se stalno sukobljava s vaÅ¡om majkom upravo oko vaÅ¡eg odnosa prema njima, bit ćete prisiljeni priznati tim ljudima – koji unatoÄ stalnoj kritici radi vaÅ¡eg odsustva polažu velike nade u vas – da ste najamni radnik, morat ćete dobro Äuvati tajnu da postoji ljubavnica koja nosi vaÅ¡e dijete, a doći će i do toga da ćete biti prisiljeni vlastitoj kćeri viÅ¡e puta objasniti kako u vaÅ¡em životu jednostavno nema mjesta za nju: stan u kojeg se planirate preseliti s ljubavnicom i sada već dvoje djece ima osam kvadratnih metara, a do prve trgovine s mlijekom treba hodati 12 kilometara. To ste vi, muÅ¡karac u kući, rijetka roba u posljeratnim godinama, nada obitelji, radnik, neslavni proleter, loÅ¡ otac, izmuÄeni ljubavnik, izgaženi jadnik kojem na kraju puca glava i koji jedva preživljava.
VaÅ¡a supruga je tragiÄar svoje vrste – ona živi u svijetu predanosti svojoj obitelji, bez mogućnosti elegantnog uzmaka s mjesta hraniteljice, odgajateljice i spremaÄice frustrirane mužem koji zapravo ne postoji; tek Å¡to doÄ‘e kući, shvati da je tu za njega pretjesno i već je vjetar, prah, uspomena na davno zaboravljeni poÄetak. Kćer, kćer je tek u problemima: joÅ¡ nije ni poÄela živjeti a već je trudna, napustila je studij, a vi ste napustili nju. Grize vas savjest, puÅ¡ite, nalijevate votku sve Äešće… Scena se doslovno dimi.
Sestra vaÅ¡e majke i njena kćer se vraćaju iz progonstva. Rehabilitirani su, ali im je život zapeo u apsurdnom frfljanju socijalistiÄkih floskula iz kojih se nižu Äitava pisma Centralnom Komitetu Partije… kako god se zvala, s nadom da možda tamo postoji netko tko joÅ¡ uvijek razumije izbezumljeno i paranoiÄno klevetanje nevidljivih unutraÅ¡njih neprijatelja. NajstraÅ¡nija slutnja da viÅ¡e nitko ne sluÅ¡a, a ako i sluÅ¡a onda ne Äuje ili ne razumije, joÅ¡ nije dobila svoj konaÄan odgovor. Zahvaljujući tome teatar besmisla se nastavlja sve do 1991. kad se Boris Jeljcin penje na tenk kako bi održao govor koji je preokrenuo tok povijesti… a sve je vrlo lako moglo otići i u drugom smjeru.
Majka vam je isprva tipiÄna nezadovoljna stara žena koja joÅ¡ nije zaboravila mladost, ali ima toliko godina i toliko bijede za sobom da njeno trabunjanje o izlascima zvuÄi sumanuto. Uz prepirke sa snahom, razmaženo gunÄ‘anje na raÄun hrane i odjeće, njene izjave stvaraju dojam beznadežno izgubljenog života i frustracije koja se polako transformira u staraÄko ludilo kako situacija u stanu postaje sve složenija.
Tu su i neki susjedi, oni dolaze pjevati.
PoÄetak je drugog Äina, stvari su teÅ¡ke, muÄne, zapetljane, u stanu je neopisiva gužva, stiÄe se dojam kako se sve te sudbine neće nikada razrijeÅ¡iti. U toj poÄetnoj sceni, kad se Äini kako postoje svi preduvjeti za barem tri-Äetiri sluÄaja klasiÄnog ludila i za koje samoubojstvo, kroz aktivnosti stanara prenapuÄenog stana kao da neÅ¡to Å¡umi, tiho se probija i izražava u jednostavnim djelima pranja djeÄjih pelena, ÄeÅ¡ljanja kose, Äitanja novina, hranjenja. To je život. VaÅ¡a majka ga veliÄa najjednostavnijim rijeÄima «živite, živite, svi živite», poziva Äak i vaÅ¡u ljubavnicu da dijeli prostor s vaÅ¡om suprugom i djecom iz prvog braka. Od tog trenutka nadalje ona je apsolutni moralni autoritet u stanu kojem Äak nije ni vlasnica – u prvom Äinu se nalazi u priliÄno neugodnoj situaciji kad ju vlastiti sin ostavlja na brigu svojoj supruzi. U jednoj kritici ove predstave je napisano kako ona pripada svijetu ljubavi u trenucima kad svi ostali pripadaju svijetu praktiÄnih stvari. ÄŒlanovi zbora sanjaju snove koje vjerojatno nikada neće dosanjati upravo kao ÄŒehovljeve tri sestre. Ali to je u redu, jer starici koja u tim trenucima svojim tihim oprostom održava stvari koliko-toliko podnoÅ¡ljivima ta nada ne smeta i ne može smetati, kao Å¡to joj ne smeta niti stalno komeÅ¡anje brojnih stanara. Zbrojeno jedno s drugim daje život.
Za ovo djelo i ovu izvedbu ne postoji loÅ¡a kritika. Ljudmila PetraÅ¡evskaja je majstor apsurdne sovjetske zbiljnosti, Lev Dodin je majstor režije, Tatjana Šćuko, Tatjana Raskazova, Sergej Vlasov i ostali glumci petrogradskog Malog dramskog kazaliÅ¡ta su nas uspjeÅ¡no nasmijali i rasplakali, a Äak i scenograf Aleksej Poraj-KoÅ¡ica je nagraÄ‘en za svoj rad na pretvaranju scene u mali komunalni moskovski stan.
PetruÅ¡evskaja je roÄ‘ena 26. svibnja 1938. godine u Moskvi, u obitelji profesora Moskovskog državnog univerziteta MGU. Osim Å¡to je bila jedna od nominiranih pisaca za Booker-ovu nagradu, PetruÅ¡evskaja je primila mnogo domaćih i meÄ‘unarodnih priznanja za svoje drame. “Moskovski zbor†je napisan u osamdesetim godinama, a 2002. godine je predstava dobila najviÅ¡e državno priznanje ruske federacije – vladinu nagradu za umjetnost i literaturu. Okruženje u kojem je odrasla je blisko onom opisanom u drami: «Moj život je bio na podu, na krevetu, djedova soba je bila veliÄine 12 kvadratnih metara, s viÅ¡e od pet tisuća knjiga, ormar na ormaru. Ali sve je to većinom bilo na stranim jezicima i stoga nisam imala Å¡to Äitati. Moj djed je vjerojatno znao sve jezike svijeta i stoga je bio pod takozvanom represijom. Ali to nije važno. Knjige. I baÅ¡ sada Äitam sjajnu knjigu, apsolutno divnu knjigu, koja mi pomaže. Dolazi vrijeme kada cijeniÅ¡ samo jedno – misao.»
Tatjanu Šćuko, Tatjanu Raskazovu, Irinu DemiÄ, Mariju Nikiforovu i Sergeja Vlasova smo nakon predstave sreli na ulici, dok su praznom Teslinom ulicom prolazili prema svom hotelu. Nisu imali cvijeće u rukama, vrijeme darivanja glumaca je davno proÅ¡lo, ozbiljni smo ljudi – otplješćemo svojih pet-Å¡est minuta i raziÄ‘emo se kućama, spremni da sutra nastavimo svoje važne poslove. Gledamo im lica i ne vidimo nikakvu razliku od njihovih izdanja na pozornici. Pomalo smrknuti i umoreni, vraćaju se u svoje hotelske sobe umorni od proba i napeti od predstava, a sutra već putuju, odlaze u novi grad, na nove nastupe, vrte se u svojim zaÄaranim krugovima. Nemam im Å¡to za reći pa ih ne zaustavljam, ali da sam se sjetio, rekao bih samo jednu rijeÄ, baÅ¡ kao Stanislavski: Vjerujem.
Učitavam...
2 komentara to “Rehabilitacija nakon Staljinove vladavine straha”
I ja vjerujem, Äitajući ove redove napisane dubokim razumijevanjem slavenske duÅ¡e, kakav je to raskorak morao biti, iz vremena zatoÄenosti u vrijeme otvorenih mogućnosti,a izmedju zjapi niÅ¡tavilo izgubljenog.
kao i uvijek, užitak te Äitati, arsenyev :)
Prvi put sam ovdje na bestseleru. Već sam mjesecima u potrazi za kvalitetnim, Äitljivim Å¡tivom. NaÅ¡ao sam ga ovdje….