Jamie Oliver do sada me fascinirao koliko i muvlje govance na šoferšajbi jutarnjeg lokalca Metković-Makarska. I inače cijela ta svjetska histerija i pomama za jednim osrednjim kuharčićem u pravilu mi je dizala kosu na glavi, a ne rijetko i želudac kad god bi naše TV postaje zavirivale u lonac tog engleskog nedozrelog mladca.
Ukratko rečeno, to što bi on nazivao vrhunskim jelom, počesto je izgledalo kao specijalitet moje babe Ikače za tovljenje svinja, ili po domaću rečeno – na napoj iliti mekinje. A o zloupotrebi maslinova ulja da ni ne govorimo, to što je on sa zelenim blagom mediteranskih krajeva radio - nalikovalo je na kulinarski zločin.
Da je Stevo Karapandža svojedobno sa onim tucaonikom za začine radio što ovaj danas radi, ne bih se zaklela da ga onaj drugi Oliver(Mlakar) kao njegov kuharski partner - istim tim tucaonikom ne bi zatukao pred TV kamerama (Blažena bila Vegeta tada i sada).

No jedno se Jamieu nikada nije moglo osporiti, nevjerojatna količina energije i posvećenosti svome pozivu, onaj zarazni entuzijazam koji tjera ljude da ga barem blagonaklono toleriraju ako ne i obožavaju. Predanost onomu za što te Bog na ovaj svijet donio uvijek u konačnici donese zanimljive rezultate, a na rezultate Jamieve predanosti naletih sasvim slučajno prije koji dan okrećući programe na TVu.
I ne moram ni reći da me potpuno osvojio! Naime, Jamie se upustio u borbu sa vjetrenjačama, u plemenit i nadasve ispravan boj, ali iznad svega težak ako ne i nemoguć (tim veći trijumf ako u svome naumu uspije). Jamie je odlučio promijeniti cijeli jelovnik britanskog školskog sustava! Jamie je odlučio objaviti rat nezdravoj umjetnoj hrani, hamburgerima i pomfriu! Odlučio je poduzeti nešto dok je još vrijeme, nešto za dobrobit britanske djece, za dobrobit njihova zdravlja, budućnosti - odlučio je preokrenuti cijeli sustav naopako, odlučio je vratiti prirodnu i zdravu hranu u školske menze!

Ne sjećam se kad sam sa većim zanimanjem gledala neki dokumentarac, jer problemi na koje je Jamie nailazio u svojoj misiji pratili su se poput najnapetijeg trilera. Prvo je trebalo naći jednu oglednu školu koja bi poslužila kao primjer za druge u okrugu, te konačno i za nacionalnu razinu (takav je barem plan, da li će uspjeti ne znam).
Ako ste mislili da je uvjeravanjem ravnatelja te škole sve bilo riješeno, varate se. Jamie se suočio s otporom apsolutno svih, prvo kuharica (za koje je na svoj jad i muku ustanovio da uopće nisu kuharice već ´podgrijačice´ jer osim podgrijavanja gotovih i smrznutih pripravaka fast fooda ne znaju takoreći ni jaje pofrigat, manistru zakuvat ili mrkvu narezat), zatim učitelja (koji se nisu mogli nositi sa nezadovoljnom djecom), zatim roditelja (koji nisu podnosili da im djeca doma cendraju da su gladna) i konačno i najbitnije sa otporom djece (koja su već isprogramirana na junk hranu potpuno bojkotirala Jamieve ´kupus-salata-voće i povrće´ kulinarije). Jadni Jamie, ne bih mu bila u koži. Toliko bačene hrane!

No on se nije predao! Uporno je i tvrdoglavo, danima, tjednima, uz veliku pomoć glavne kuharice te škole, gurao i gurao svoju zdravu hranu (maltene samo što nije dicu nutkao, molio i kumio), dovijao se na sve moguće i nemoguće načine, imitirao sendviče i povrćne hot-dogove svašta nešto, tražio savjete od desetgodišnjih dječačića, borio se zubima i nogama i na kraju – uspio!
Djeca koja u životu nisu probala skuhani fažol na salatu ili mahune ili uopće bilo kakvo povrće, počela su ga jesti (vjerojatno i zbog činjenice da bi inače ostala gladna, jer se junk food više nije nudio).

A onda je Jamie krenuo sa slijedećom fazom svoga plana – obučiti sve školske kuharice okruga! Ni manje ni više za pomoć se obratio i britanskoj vojsci koja je te ženskinje strpala u vojni kamp, dala im lonce, kuhače i opremu i – kuhaj brajo! Ali vjerovali ili ne, tek sada problemi nastaju…
Jamie ustanovljava da stare i profesionalno neobrazovane kuharice, iako godinama u školskim kuhinjama - pojma nemaju o kuhanju! Hvata ga očaj, ne zna što će, ima samo tri dana da te žene nauči svemu, od banalnog guljenja mrkve do spravljanja umaka za salate, raznoraznih juhica, priprave mesa, ribe i tome slično. A ove babe se ponašaju kao i ona djeca prvih tjedana novog jelovnika, neće – pa neće! Plaču, zanovijetaju, prigovaraju, psuju mu entuzijastičnu mater i bojkotiraju, samo što ga u lonac onog bljutavog kelja ne ubace. I opet, jadni Jamie - ne bih mu u koži bila!

Što je dalje bilo, je li uvjerio babe, je li izbjegao lonac, kako je prošao njegov posjet Ministarstvu školstva, je li za svoju misiju pridobio i ministra osobno… to tek u drugom nastavku dokumentarca.

Pa jesam vam rekla da je napeto ko krimić. ;0)

hr.digg|glasuj