Jamie Oliver napokon odrastao? September 29, 2006

Jamie Oliver do sada me fascinirao koliko i muvlje govance na šoferšajbi jutarnjeg lokalca Metković-Makarska. I inače cijela ta svjetska histerija i pomama za jednim osrednjim kuharčićem u pravilu mi je dizala kosu na glavi, a ne rijetko i želudac kad god bi naše TV postaje zavirivale u lonac tog engleskog nedozrelog mladca.
Ukratko rečeno, to što bi on nazivao vrhunskim jelom, počesto je izgledalo kao specijalitet moje babe Ikače za tovljenje svinja, ili po domaću rečeno – na napoj iliti mekinje. A o zloupotrebi maslinova ulja da ni ne govorimo, to što je on sa zelenim blagom mediteranskih krajeva radio - nalikovalo je na kulinarski zločin.
Da je Stevo Karapandža svojedobno sa onim tucaonikom za začine radio što ovaj danas radi, ne bih se zaklela da ga onaj drugi Oliver(Mlakar) kao njegov kuharski partner - istim tim tucaonikom ne bi zatukao pred TV kamerama (Blažena bila Vegeta tada i sada).

No jedno se Jamieu nikada nije moglo osporiti, nevjerojatna količina energije i posvećenosti svome pozivu, onaj zarazni entuzijazam koji tjera ljude da ga barem blagonaklono toleriraju ako ne i obožavaju. Predanost onomu za što te Bog na ovaj svijet donio uvijek u konačnici donese zanimljive rezultate, a na rezultate Jamieve predanosti naletih sasvim slučajno prije koji dan okrećući programe na TVu.
I ne moram ni reći da me potpuno osvojio! Naime, Jamie se upustio u borbu sa vjetrenjačama, u plemenit i nadasve ispravan boj, ali iznad svega težak ako ne i nemoguć (tim veći trijumf ako u svome naumu uspije). Jamie je odlučio promijeniti cijeli jelovnik britanskog školskog sustava! Jamie je odlučio objaviti rat nezdravoj umjetnoj hrani, hamburgerima i pomfriu! Odlučio je poduzeti nešto dok je još vrijeme, nešto za dobrobit britanske djece, za dobrobit njihova zdravlja, budućnosti - odlučio je preokrenuti cijeli sustav naopako, odlučio je vratiti prirodnu i zdravu hranu u školske menze!

Ne sjećam se kad sam sa većim zanimanjem gledala neki dokumentarac, jer problemi na koje je Jamie nailazio u svojoj misiji pratili su se poput najnapetijeg trilera. Prvo je trebalo naći jednu oglednu školu koja bi poslužila kao primjer za druge u okrugu, te konačno i za nacionalnu razinu (takav je barem plan, da li će uspjeti ne znam).
Ako ste mislili da je uvjeravanjem ravnatelja te škole sve bilo riješeno, varate se. Jamie se suočio s otporom apsolutno svih, prvo kuharica (za koje je na svoj jad i muku ustanovio da uopće nisu kuharice već ´podgrijačice´ jer osim podgrijavanja gotovih i smrznutih pripravaka fast fooda ne znaju takoreći ni jaje pofrigat, manistru zakuvat ili mrkvu narezat), zatim učitelja (koji se nisu mogli nositi sa nezadovoljnom djecom), zatim roditelja (koji nisu podnosili da im djeca doma cendraju da su gladna) i konačno i najbitnije sa otporom djece (koja su već isprogramirana na junk hranu potpuno bojkotirala Jamieve ´kupus-salata-voće i povrće´ kulinarije). Jadni Jamie, ne bih mu bila u koži. Toliko bačene hrane!

No on se nije predao! Uporno je i tvrdoglavo, danima, tjednima, uz veliku pomoć glavne kuharice te škole, gurao i gurao svoju zdravu hranu (maltene samo što nije dicu nutkao, molio i kumio), dovijao se na sve moguće i nemoguće načine, imitirao sendviče i povrćne hot-dogove svašta nešto, tražio savjete od desetgodišnjih dječačića, borio se zubima i nogama i na kraju – uspio!
Djeca koja u životu nisu probala skuhani fažol na salatu ili mahune ili uopće bilo kakvo povrće, počela su ga jesti (vjerojatno i zbog činjenice da bi inače ostala gladna, jer se junk food više nije nudio).

A onda je Jamie krenuo sa slijedećom fazom svoga plana – obučiti sve školske kuharice okruga! Ni manje ni više za pomoć se obratio i britanskoj vojsci koja je te ženskinje strpala u vojni kamp, dala im lonce, kuhače i opremu i – kuhaj brajo! Ali vjerovali ili ne, tek sada problemi nastaju…
Jamie ustanovljava da stare i profesionalno neobrazovane kuharice, iako godinama u školskim kuhinjama - pojma nemaju o kuhanju! Hvata ga očaj, ne zna što će, ima samo tri dana da te žene nauči svemu, od banalnog guljenja mrkve do spravljanja umaka za salate, raznoraznih juhica, priprave mesa, ribe i tome slično. A ove babe se ponašaju kao i ona djeca prvih tjedana novog jelovnika, neće – pa neće! Plaču, zanovijetaju, prigovaraju, psuju mu entuzijastičnu mater i bojkotiraju, samo što ga u lonac onog bljutavog kelja ne ubace. I opet, jadni Jamie - ne bih mu u koži bila!

Što je dalje bilo, je li uvjerio babe, je li izbjegao lonac, kako je prošao njegov posjet Ministarstvu školstva, je li za svoju misiju pridobio i ministra osobno… to tek u drugom nastavku dokumentarca.

Pa jesam vam rekla da je napeto ko krimić. ;0)

Cigle Svete Elizabete September 26, 2006

kazalište Komedija (autori: Vid Balog i Goran Vrbanić; redatelji: Damir Lončar i Vid Balog)

Davne 1200. godine, Elizabeta Ugarska održala je sastanak s Franjom Asiškim u dvorcu pored Drave, kraj današnje hrvatsko–mađarske granice. Tada vjerojatno nije niti slutila da će, osam stoljeća kasnije, jedini preživjeli ostatak toga dvorca, danas vrijedna kulturna baština u vidu zida od cigle, postati kamen smutnje u gruntovno-pravnim odnosima seljana te podravske selendre, ali i u bilateralnim odnosima Hrvatske i Mađarske.

Ivo Lončar (Damir Lončar), inače udovac, očajni je vlasnik čestice posred koje prolazi zid Sv. Elizabete, a kako je u svađi sa susjedima s obje strane, do čestice ne može preko njihovog grunta, a bog-i-bogme niti kroz povijesne cigle. Štef Lugar (Davor Svedružić), lugar čija je ličnost podjeljena na Štefa kada nije na dužnosti, tek Lugara, i Štefa kada je na dužnosti, Lugara i lugara, uspješno ometa svaku Lončarevu povremenu diverziju u vidu krađe jedne cigle iz zida, poduzetu sve u nadi da će, ciglu po ciglu, u zidu neprimjetno osvanuti kolni prolaz podoban za traktor.

Å tef Lugar, lugar, odano radi za državu, a državu predstavlja lokalni funkcionerčić, čistokrvni Hrvat Nagy (Vid Balog), odlučan u naumu očuvanja zida po svaku cijenu, kako pogranični incident (koji ne gine ako Lončar digne zid u zrak) ne bi ugrozio Å¡anse da MaÄ‘arska milostivom rukom povuče Hrvatsku u Europsku uniju. Lončarevu situaciju nimalo ne olakÅ¡avaju prilike u kući – sin mu tinejdžer, Ulek (Tomislav Kvartuč), po čitave dane visi na kompjuteru, a uz njegovu staru majku (Sanja Marin) vječito se po kući klatare susjede Žofa (Jasna Palić Picukarić) i Dora (Vanja Ćirić), od kojih prva krade nojeve piliće iz Lončarevog uzgoja, te ih preko zgodnog poÅ¡tara Hube (Igor MeÅ¡in) uz malo flerta ‘Å¡vera preko grane’, a druga se bolje naviruje u flaÅ¡u s rakijom, negoli prosječni Hrvat u Big Brother kuću, te brzinom svjetlosti prenosi sve lokalne tračeve, uvijek referirajući na lajavog seoskog zvonara rečenicom ˝Nacek zvonar je srel…˝.

Stvari se kompliciraju kad Nagy angažira revnog arheologa Grobenskog (Goran Malus) da stražari nad zidom, a usred ostvarenja plana, u podravsko blato, po posebnom poslu privatne naravi, stiže dvočlana delegacija iz Dalmacije… 

Za one koji uvijek rado gledaju domaću seriju Gruntovčani, ova predstava kazališta Komedija nikako ne može biti pogrešan izbor. Tijekom dva sata trajanja, izmjenjuju se komični likovi i apsurdne situacije, a tipičnost grotesknih seoskih dilema, sukoba i međuljudskih odnosa, razbijaju problemi modernog društva, koji probijaju u taj prividno izolirani svijet - uzgoj nojeva, važnost očuvanja kulturno-povijesne baštine, vanjskopolitički problemi na bilateralnoj razini, te goruće pitanje pristupa Europskoj uniji.

Komediju u ovoj komediji prekidaju dramatične epizode ukazanja Sv. Elizabete, sporadične zborske izvedbe narodnih pjesama od strane glumačke ekipe i pokoja ozbiljna scena, ali ti momenti nisu brojni, niti dugački, dobro se uklapaju u cjelinu, ne naruÅ¡avaju slijed predstave, te ne djeluju patetično – sve u svemu, nikome ne kvare raspoloženje, ni dojam. Iznimno bitan element komedije je, naravno, kajkavski dijalekt, koji je u izvedbi ove glumačke postave komičan sam po sebi, bez obzira na kontekst predstave, a osobito kad u drugom dijelu isti doÄ‘e u sukob s dalmatinskim govorom neobičnih doÅ¡ljaka s mora. MeÄ‘usobno čudno gledanje i poprilično nerazumijevanje juga i sjevera nije niÅ¡ta revolucionarno novo, ali, nazovite me priprostom, meni redovito bude smijeÅ¡no. Osobito kad kapetan duge plovidbe kaže ’skužajte Å¡to vas inkomodamo’, Podravci zinu k’o Å¡tuke, a netko iz pozadine prokomentira kak’ ‘ovi MaÄ‘ari nekak čudno zglediju’. Jaz izmeÄ‘u kopna i mora dubok je kao to isto more, ali likovi ove Å¡aÅ¡ave predstave odlučni su premostiti ga, pa makar bedastoćama poput puÅ¡tanja vode iz slavine u svrhu imitacije morskih valova.

Glumci su svoj posao odradili Å¡to dobro, Å¡to odlično, a moj favorit je Jasna Palić Picukarić, do neprepoznatljivosti zamaskirana u prpoÅ¡nu susjedu Žofu. Kad s poÅ¡tarom u kukuruzu ugovara Å¡verc pilića, pa na njegova hofiranja svaki put tobože sramežljivo kaže ‘Vrag jedan poÅ¡tarski…’, a zatim doda ‘…zgodni…’, jednostavno je neodoljiva.

Sve u svemu, ako uživate u gruntovčanskom humoru, dajte si truda i skočite do Komedije na Cigle Sv. Elizabete u nekom od termina prikazivanja u sljedećem mjesecu - 17., 18. ili 21. listopada - neće vam biti žao.

Test motocikla: Kymco Venox September 25, 2006

Prolog

- Jel’ to Harley?

- Ne, nego Kymco Venox.

- Ki… Å¡to? Koliko to ima kubika i koliko koÅ¡ta?

- Kymco. Ima 250 kubika i nov košta 37 tisuća kn. Dvije-tri godine starih ima za 20 do 25 tisuća.

- Ozbiljno? Ne bih nikad rekao…

Kad pitate nemotocikliste kakvi im se motori najviše sviđaju, uglavnom će vam reći: Harleyi. Naravno, pritom najčešće ne misle samo na tu kultnu američku marku nego na custom motocikle općenito. Harley je odavno postao sinonim za custome, kao Jeep za terenske automobile ili Jacuzzi za masažne kade. No, kad gledate motocikle na ulicama shvatite da su customi jako slabo zastupljeni, a kad biste gledali prodajne statistike u Hrvatskoj i Europi, to biste i potvrdili. To je zato jer motociklisti znaju ono što ostali ne znaju: customi su teški, slabo upravljivi (zbog dužine i rasporeda težine), slabo koče (zbog tradicionalne (čitaj: zastarjele) tehnologije) i velike mase – iako ima izuzetaka među novijim modelima, spori, i općenito teški za voziti. Ali imaju stila!

Ako niste motociklist, ali želite postati, a stil custom motocikala i filozofija vjetra u kosi vam je važnija od mana ove koncepcije, vjerujte stručnjacima Motorcycle Cruiser magazina barem ovo: «Ne želite učiti voziti motocikl na mrcini od tristotinjak kila suhe vage» i, dodao bih, s kardanom i s ogromnim međuosovinskim razmakom.

Kad sve to uvidite, zaključit ćete da za početak trebate lakše vozan custom, male zapremine, koji će izgledom i zvukom pružati sve što i njegovi uzori. U tom trenutku vam se izborom bogato tržište novih motocikla u času svede na par modela od 125 i 250 ccm kubika. Ovog ljeta sam imao prigodu na jednu dužu i nekoliko kraćih vožnji voziti vjerojatno najbolji motocikl iz te male skupine: Kymco Venox 250. Sve zainteresirane za stručni test ovog motocikla uputio bih na broj 38 vrhunskog moto časopisa Moto Puls. U ovom tekstu naći ćete samo napisati moje utiske iz čisto vozačke (korisničke) perspektive.

Izgled

Venox izgleda sjajno. S niskom siluetom, puno (lažnog) kroma, dva velika cilindra, prekrasnim truba auspusima i Å¡irokom stražnjom gumom čak i poznavateljima izgleda puno konkretniji i ozbiljniji nego Å¡to jest. Ovog ljeta je na moto susretu u Taru član MC Indiansa u nevjerici primio podatak o zapremini motora. Rekao bih da izgleda kao da ima 600-800 kubika i da koÅ¡ta oko 60 – 65 tisuća kn (kao customi srednje klase). Vizulani dojam kvare samo natpisi Kymco (kojih se ne treba sramiti jer je Kymco vrlo solidna marka, ali odaju ‘neplemenito’ Tajvansko porijeklo) i dizajn zadnjeg kraja gdje svjetlo i plastični nosač registracije nikako ne paÅ¡u na custom. Sitničavi će reći da strÅ¡i i lanac, ali mislim da to nije straÅ¡no jer ga imaju i primjerice Triumphi, a ima i svojih prednosti na ovakvom modelu. Sve u svemu, skoro čista petica.

Motor

Venoxov agregat V koncepcije sa svojih 250 kubika razvija vrlo solidnih 27 ks pri 11 000 okretaja. Okretni moment mu je 19,4 Nm pri 9000 okretaja. Navedene vrijednosti okretaja su oko dvostruko više nego kod velikih customa, ali snagu se može izvući samo iz okretaja ili obujma (turbo se na motociklima baš i ne koristi često). U praksi, motor radi sjajno i Venox jako fino vuče dok nije preopterećen. Zapravo, kako custom motocikli ionako služe za cruising a ne za jurnjavu, rekao bih da je snage sasvim dovoljno. Jedina je kvaka u tome da zvuk koji motor proizvodi na višim okretajima gubi onu krasnu custom brundavost kojom vas časti na nižim. Potrošnja konkretnog modela je oko 4 litre čime se nameće kao alternativa skuterima veće zapremine.

Vozne osobine

Kad sam prvi put vozio Venoxa, utjerao mi je strah u kosti u prvih 100 metara. Zbog dugog međuosovinskog razmaka i udaljene vilice, činilo mi se da uopće neću moći kontrolirati prednji kraj i da će mi volan sam jako dodatno zakrenuti u zavoju. Srećom, vrlo brzo sam se priviknuo na takvo ponašanje i shvatio da ga uopće nije teško voziti. Naravno, pri malim brzinama je daleko od okretnosti mog kle-a i drugih motocikala koje sam vozio, ali čim se malo ubrza, vozi se normalno. Zapravo vjerujem da većina početnika, ako padne s njega, to napravi dok jedva da se kreće na nekom parkingu.

Nikakvih drugih primjedbi nemam, motocikl se lijepo vozi i dobro drži zavoje. Pritom moram samo nadodati da je vlasnik zamijenio prednju gumu i stavio novu kvalitetniju i malo drugačijih dimenzija. Upravo je originalna prednja guma bila predmet kritike na Moto pulsovom testu pa ne znam koliko je zamjenska utjecala na voznost.

Završni prijenos je riješen lancem, a ne kardanom ili remenom, što možda nekima i smeta vizualno, ali zato nema poznatih trzanja kardana ni opasnosti od pada zbog njegove pre-izravne veze s kotačom. Kočnice rade solidno i čak i zadnja s bubnjem sasvim fino pripomagaže.

Udobnost

E tu se plaća danak custom koncepciji. Suprotno vizualnom dojmu, customi su često prilično neudobni motocikli. Uzroke tome treba tražiti u kratkom hodu zadnjeg amortizera zbog čega se svi udarci prenose na leđa vozača. I zaista je tako. Brzo mi je postalo jasno zašto vlasnik ovog motocikla, kad se vozimo zajedno, nastoji izbjeći svaku rupu na cesti dok ja na njih uopće ne trzam. Samo sjedalo je široko i dobro oblikovano (iako možda malo pretanko) i kad ne bi bilo rupa na cesti, sjedilo bi se sasvim fino. Noge su tokom vožnje ispružene prema naprijed (zanimljiv položaj), a ruke su lagano ispružene prema naprijed i dosta visoko. Položaj suvozača je grozan. Sjedalo je usko i tvrdo, a noge skvrčene. Kažu da pravi jahači uvijek jašu sami pa se suvozačka sjedala tretiraju kao neko nužno zlo. Ako djevojka ipak rado s vama sjeda na Venoxa, znači da vas jako voli. Sve u svemu, u odnosu na moj motocikl, Venox je u najvećem zaostatku baš po pitanju udobnosti suvozača.

Primjedbe

Osim na udobnost, jedina prava primjedba je na štitnik lanca koji je znao špricati ulje po jaknama suvozača. Zbog toga je na ovog Venoxa montiran dodatni komadić lima koji nije baš uljepšao motocikl, ali je bio prijeko potreban. Još se može spomenuti ukrasne lajsne ispod suvozačkog dijela sjedala koje lijepo izgledaju, ali su plastične i ne prečvrste – nemojte se za njih držati.

Zaključci

Sve u svemu, Kymco Venox je sjajan motocikl. Pruža sve one užitke koje se i očekuje od customa (uključujući neudoban zadnji ovjes koji je dio šarma takvih vozila), a pritom ima vrlo poštenu cijenu. Želite ući u svijet custom motocikala, a nemate iskustva ili novca za prave mrcine, ili pak samo želite vozilo za grad s više stila od skutera srednje zapremine? Možda je baš Venox odgovor.

I da, tip za one koji su izdržali čitati tekst do kraja. Možda na prvi mah prkosi logici, ali upravo je sad najbolje vrijeme za kupiti motocikl. Rasprodaju se zalihe pred mrtvu zimsku sezonu i posvuda su veliki popusti. Konkretno, Venox je trenutno čak 4000 kn jeftiniji nego inače. I sa opremom je ista stvar. Jedan renomirani proizvođač upravo prodaje jakne i kacige 40% sniženo. A customi nisu podložni modnim oscilacijama i ništa se ne dobiva čekajući sljedeću sezonu. A osim popusta, gubi se i šansa za uvježbavanje vožnje za lijepih zimskih dana.

Rehabilitacija nakon Staljinove vladavine straha September 18, 2006

Postoji razlog zašto je puno lakše otići u kino i utopiti se u blještavilu holivudskih posebnih efekata ili polovično uvjerljivih drama nego odgledati predstavu kao što je “Moskovski zbor” Ljudmile Petruševskaje. Ne radi se samo o razlici u cijeni karte ili dužini trajanja filma i kazališne predstave. Radi se o osjećaju mučne istine o postojanju, u ovom slučaju o postojanju u jedno nama neobično vrijeme i na neobičnom mjestu – Rusija, Moskva, 1955. godina, vrijeme rehabilitacije nakon Staljinove vladavine straha, masovnih preseljenja i zatvaranja. Bilo je teško, ako ne i strašno živjeti tamo, onda, stisnut zidovima premalenog stana gdje se vodi grčevita borba za fizički ali i duševni «lebensraum» prekinuta tek u trenucima bizarnih proba zbora pred natjecanje koje za njegove članove u najboljem slučaju znači put Dresden. Za neke od njih ta nagrada je ravna putu oko svijeta.

Doći ćete kući nakon tromjesečnog odsustva svojoj obitelji, troje djece i supruzi koja se stalno sukobljava s vašom majkom upravo oko vašeg odnosa prema njima, bit ćete prisiljeni priznati tim ljudima – koji unatoč stalnoj kritici radi vašeg odsustva polažu velike nade u vas – da ste najamni radnik, morat ćete dobro čuvati tajnu da postoji ljubavnica koja nosi vaše dijete, a doći će i do toga da ćete biti prisiljeni vlastitoj kćeri više puta objasniti kako u vašem životu jednostavno nema mjesta za nju: stan u kojeg se planirate preseliti s ljubavnicom i sada već dvoje djece ima osam kvadratnih metara, a do prve trgovine s mlijekom treba hodati 12 kilometara. To ste vi, muškarac u kući, rijetka roba u posljeratnim godinama, nada obitelji, radnik, neslavni proleter, loš otac, izmučeni ljubavnik, izgaženi jadnik kojem na kraju puca glava i koji jedva preživljava.

VaÅ¡a supruga je tragičar svoje vrste – ona živi u svijetu predanosti svojoj obitelji, bez mogućnosti elegantnog uzmaka s mjesta hraniteljice, odgajateljice i spremačice frustrirane mužem koji zapravo ne postoji; tek Å¡to doÄ‘e kući, shvati da je tu za njega pretjesno i već je vjetar, prah, uspomena na davno zaboravljeni početak. Kćer, kćer je tek u problemima: joÅ¡ nije ni počela živjeti a već je trudna, napustila je studij, a vi ste napustili nju. Grize vas savjest, puÅ¡ite, nalijevate votku sve češće… Scena se doslovno dimi.

Sestra vaÅ¡e majke i njena kćer se vraćaju iz progonstva. Rehabilitirani su, ali im je život zapeo u apsurdnom frfljanju socijalističkih floskula iz kojih se nižu čitava pisma Centralnom Komitetu Partije… kako god se zvala, s nadom da možda tamo postoji netko tko joÅ¡ uvijek razumije izbezumljeno i paranoično klevetanje nevidljivih unutraÅ¡njih neprijatelja. NajstraÅ¡nija slutnja da viÅ¡e nitko ne sluÅ¡a, a ako i sluÅ¡a onda ne čuje ili ne razumije, joÅ¡ nije dobila svoj konačan odgovor. Zahvaljujući tome teatar besmisla se nastavlja sve do 1991. kad se Boris Jeljcin penje na tenk kako bi održao govor koji je preokrenuo tok povijesti… a sve je vrlo lako moglo otići i u drugom smjeru.

Majka vam je isprva tipična nezadovoljna stara žena koja još nije zaboravila mladost, ali ima toliko godina i toliko bijede za sobom da njeno trabunjanje o izlascima zvuči sumanuto. Uz prepirke sa snahom, razmaženo gunđanje na račun hrane i odjeće, njene izjave stvaraju dojam beznadežno izgubljenog života i frustracije koja se polako transformira u staračko ludilo kako situacija u stanu postaje sve složenija.

Tu su i neki susjedi, oni dolaze pjevati.

Početak je drugog čina, stvari su teške, mučne, zapetljane, u stanu je neopisiva gužva, stiče se dojam kako se sve te sudbine neće nikada razriješiti. U toj početnoj sceni, kad se čini kako postoje svi preduvjeti za barem tri-četiri slučaja klasičnog ludila i za koje samoubojstvo, kroz aktivnosti stanara prenapučenog stana kao da nešto šumi, tiho se probija i izražava u jednostavnim djelima pranja dječjih pelena, češljanja kose, čitanja novina, hranjenja. To je život. Vaša majka ga veliča najjednostavnijim riječima «živite, živite, svi živite», poziva čak i vašu ljubavnicu da dijeli prostor s vašom suprugom i djecom iz prvog braka. Od tog trenutka nadalje ona je apsolutni moralni autoritet u stanu kojem čak nije ni vlasnica – u prvom činu se nalazi u prilično neugodnoj situaciji kad ju vlastiti sin ostavlja na brigu svojoj supruzi. U jednoj kritici ove predstave je napisano kako ona pripada svijetu ljubavi u trenucima kad svi ostali pripadaju svijetu praktičnih stvari. Članovi zbora sanjaju snove koje vjerojatno nikada neće dosanjati upravo kao Čehovljeve tri sestre. Ali to je u redu, jer starici koja u tim trenucima svojim tihim oprostom održava stvari koliko-toliko podnošljivima ta nada ne smeta i ne može smetati, kao što joj ne smeta niti stalno komešanje brojnih stanara. Zbrojeno jedno s drugim daje život.

Za ovo djelo i ovu izvedbu ne postoji loša kritika. Ljudmila Petraševskaja je majstor apsurdne sovjetske zbiljnosti, Lev Dodin je majstor režije, Tatjana Šćuko, Tatjana Raskazova, Sergej Vlasov i ostali glumci petrogradskog Malog dramskog kazališta su nas uspješno nasmijali i rasplakali, a čak i scenograf Aleksej Poraj-Košica je nagrađen za svoj rad na pretvaranju scene u mali komunalni moskovski stan.

Petruševskaja je rođena 26. svibnja 1938. godine u Moskvi, u obitelji profesora Moskovskog državnog univerziteta MGU. Osim što je bila jedna od nominiranih pisaca za Booker-ovu nagradu, Petruševskaja je primila mnogo domaćih i međunarodnih priznanja za svoje drame. “Moskovski zbor” je napisan u osamdesetim godinama, a 2002. godine je predstava dobila najviše državno priznanje ruske federacije – vladinu nagradu za umjetnost i literaturu. Okruženje u kojem je odrasla je blisko onom opisanom u drami: «Moj život je bio na podu, na krevetu, djedova soba je bila veličine 12 kvadratnih metara, s više od pet tisuća knjiga, ormar na ormaru. Ali sve je to većinom bilo na stranim jezicima i stoga nisam imala što čitati. Moj djed je vjerojatno znao sve jezike svijeta i stoga je bio pod takozvanom represijom. Ali to nije važno. Knjige. I baš sada čitam sjajnu knjigu, apsolutno divnu knjigu, koja mi pomaže. Dolazi vrijeme kada cijeniš samo jedno – misao.»

Tatjanu Šćuko, Tatjanu Raskazovu, Irinu Demič, Mariju Nikiforovu i Sergeja Vlasova smo nakon predstave sreli na ulici, dok su praznom Teslinom ulicom prolazili prema svom hotelu. Nisu imali cvijeće u rukama, vrijeme darivanja glumaca je davno prošlo, ozbiljni smo ljudi – otplješćemo svojih pet-šest minuta i raziđemo se kućama, spremni da sutra nastavimo svoje važne poslove. Gledamo im lica i ne vidimo nikakvu razliku od njihovih izdanja na pozornici. Pomalo smrknuti i umoreni, vraćaju se u svoje hotelske sobe umorni od proba i napeti od predstava, a sutra već putuju, odlaze u novi grad, na nove nastupe, vrte se u svojim začaranim krugovima. Nemam im što za reći pa ih ne zaustavljam, ali da sam se sjetio, rekao bih samo jednu riječ, baš kao Stanislavski: Vjerujem.

Davor Butković - kolumnist bez pokrića September 16, 2006

Ulazak Maria Ančića u finale Pekinga podsjetio me na prošlotjedni komentar Davora Butkovića u Jutarnjem listu, a u kojem se dotični ugledni novinar, kolumnist i komentator raznih aspekata hrvatske zbilje obrušio na hrvatske sportaše. Povod je Butkoviću bio egzibicionistički izlazak sada već opjevane čuvene narodnjačke trojke Balaban, Olić i Srna u Fontanu, a što je ovaj, malo je reći, dočekao na nož. Kako se od dugogodišnjeg novinara više očigledno niti ne očekuje da barata činjenicama i faktografijom već mu je prepuštena apsolutna sloboda u kreiranju tekstova, već su mu se nekoliko puta zalomile nebulozne priče i komentari koje niti uz najbolju volju nikako ne možemo prihvatiti.

Butković se raspisao o nogometu, ali i tenisu, te ostalim sportovima u kojima se hrvatski sportaši ponašaju poluprofesionalno (!!!) i ulaze u finala koja, po njemu, nikada ne osvajaju! Krivci su, može se zaključiti iz teksta, neuredan život, izlasci, mentalitet ili nešto slično. No, ako je za trojicu nogometaša i imao kakvog argumenta (mada se nije dogodilo ništa strašno ni nepopravljivo), teško da za bilo koji od ostalih hrvatskih sportova u današnje vrijeme ima povoda ovakovom pisanju. Da se ugledni novinar ovih dana prošetao kojih nekoliko metara do svoga susjeda na Pantovčaku Mirka Filipovića, ovaj ga je mogao u srdačnom razgovoru obavijestiti npr. o svom aktualnom osvajanju Grand Prix-a u Japanu i osvajanju titule svjetskog prvaka. Hrvatski teniski poluprofesionalci (kako ih naziva Butković) i dalje su službeni prvaci na ljestvici Davis Cupa i vlasnici istoga trofeja, a dvojica najboljih, Ljubičić i Ančić, cijele su ove godine u top deset na Race ljestvici, a uglavnom i na ukupnoj ljestivci najboljih svjetskih profesionalnih tenisača. Ljubičić je kao treći igrač svijeta u svjetskim sportskim razmjerima ipak relativno nepoznat (pogotovo u usporedbi s prvom dvojicom, Federerom i Nadalom), no lakrdija je ako je nepoznat i domaćim medijima.

Kod Butkovića iščitavam zamor materijala (godine su to napornoga novinarskog posla), očigledno je zapravo i da više uživa u komentiranju i ocjenjivanju raznih sorti vina sa raznih krajeva svijeta, te zagrebačkih restorana, a i sam život na visokoj nozi u najelitnijem zagrebačkom naselju, vjerojatno je učinio svoje; jednostavno je izgubio kontakt sa stvarnim svijetom i običnim ljudima. Nadam se da ću uskoro naći vremena i za pokoji komentar njegovog političkog kolumniranja i kontempliranja. 

Kubanka, Sirijac i još njih 10 September 13, 2006

Početak 3. po redu izdanja Big Brothera donosi neka nova pravila igre koja bi trebala garantirati do sada najzanimljiviju sezonu. Kao fol ovaj put je za pobjednika predviđena suma od čak milju i pol kuna no s druge strane uvodi se i novčano kažnjavanje stanara. Samo na propustima oko mikrofona nagrada se otopila za oko 40-50 tisuća i to u svega 3 dana i na kraju će od masnih milijun i pol ostati možda i manje od milijuna za pobjednika jer ostaje tek vidjeti koliko će iznositi kazne za neke veće prekršaje kojih, da ga jebeš, mora biti. Odabir kandidata za novu sezonu je također zanimljiv. Više nemamo kao u prve 2 sezone kandidate koji su redom vlasnici birtija, restorana i frizerskih salona - tu su sada natjecatelji koji su odrastali u sirotištima, udomiteljskim obiteljima, bez jednog ili oba roditelja, emigrantica s Kube koja je do domovnice došla preko braka sa skoro duplo starijim probisvejtom iz Grubišinog Polja i polu-Sirijca Simona koji je, ako je vjerovati večernjaku, prije nekog vremena bio izbačen iz useljeničkog centra u u Gorici.
Tu je i par “galebova” ili bar jedan deklarirani “galeb” Keko koji će vjerojatno biti light-verzija proÅ¡logodiÅ¡njeg natjecatelja Matka. Ante nastavlja RTL-ovu tradiciju tipova sklonih rocku i heavy-metalu, a zapravo Å¡minkera u duÅ¡i. Dečko je pokuÅ¡ao biti maneken, pa foto-model i Big Brother je samo logičan slijed na putu koji bi morao konačno donijeti “kruha bez motike”. Tanja iz Dubrovnika nije sigurna da li je ili nije zavrÅ¡ila srednju Å¡kolu, s ramena joj sjaji tatoo križanca lastavice i sotone. Romina iz Rijeke je naj-komad sve dok u blagom tupilu ne opusti donju vilicu i ne zableji se u prazno i predvodnik je duhanskog lobija u kući (svejedno je komad). Matijas ili Mathias je kopija proÅ¡logodiÅ¡njeg seljačića Ivana, Sjevernjak kojeg će brojni Južnjaci vrlo brzo katapultirati iz kuće. Violeta ljubi aerobik zimi i “ljetne radosti” - ljeti. Ana iz Vinkovaca je po zanimanju medicinska sestra, ali ni u ludilu ne želi tim krvavim poslom zaraÄ‘ivati za život.
Uglavnom svi kandidati su tu da pokušaju ostvariti svoje snove o voditeljskoj, pjevačkoj, glumačkoj ili fotomodelsko-manekenskoj karijeri. Emh, da .. Lea ima prirodne usne i dečka.
RTL se raspitao po svijetu kolika su inače dvorišta BB kuća i za svoje je natjecatelje napravio najveće od svih dvorišta u cijelom svijetu. Tu su još i standardni bazen plus džakuzi gdje se stanari zagrijani alkoholom mogu bacati na glavu i na -20. Koncepcija igre je za sada obećavajuća, RTL-ova ekipa radi na tome da se stanari što prije i što više zakrve. E sad, hoće li to ispasti bolje od prošlogodišnjih beskrajnih masaža, roštiljanja u solarijama i našopavanja čokoladama i jastozima treba tek vidjeti. Uglavnom RTL s novim izdanjem Big Brothera - ide do kraja.

Hrvatska danas September 11, 2006

Sjećate se domoljubnih pjesmica koje su, u vrijeme ratnog vihora, nicale kao gljive poslije kiše? Zapravo, ne znam da li gljive tako brzo niču poslije kiše (sklon sam povjerovati) ali znam da je puževa kao u priči. Omiljena zabava moje starije kćeri je skupljanje puževa i njihovo sklanjanje od nepažljivih prolaznika.
Nego, Å¡to sam ono htio reći? Ah, da – domoljubne pjesmice. Složit ćete se, bilo je tu svega. Koliko se samo tu smeća nakupilo a sve u cilju promocije zaboravljenih estradnjaka. Neke od uspjeÅ¡nica zauvijek su obilježile njihove autore. Pitanje je bi li “ratnik iz Zagore” ikad popravio svoje zube da nije doživio iznenadnu popularnost zahvaljujući uspjeÅ¡nici koja je budila nacionalni ponos i naprosto pozivala na obranu. Takvu pjesmu nije mogao pjevati krnjo i to su njegovi menaÄ‘eri znali.
Ili recimo ćelavi autor pjesme “Danke Deutschland“? Kakve je on sve verbalne eskapade morao izvoditi da bi opravdao tako debilnu pjesmu? 
Ipak, u moru jada, potkrala se i pokoja zaista vrijedna pjesma. Točno se mogu sjetiti Josipine “Ave Maria” u terminu nakon Dnevnika i to je bilo… paaa…za smrznuti se.
15 godina poslije, Josipa Lisac otpjevala je istu pjesmu na vjenčanu tenisačice i jet setterice Ive Majoli. Koliko zapravo novaca treba da bi se ono Å¡to vrijedi isprostituiralo do granica snoÅ¡ljivosti? S koliko novaca se kupuje Josipina interpretacija na vjenčanju koje bi trebalo biti trendovski dogaÄ‘aj mjeseca? Ako ne i godine? Možda Josipi novci nisu dovoljni, možda joj treba i alibi kao Å¡to je trebao ćelavcu za Danke Deutchland? Je li ga sama smislila ili su je drugi uvjerili da joj je, primjerice “Iva Majoli bliska prijateljica pa, ako i ne pjeva na svadbama, njoj to nije mogla odbiti“?
Svadba se odigrala u subotu po lokalnom vremenu a sva tragedija leži u činjenici da časopis Glorija izlazi četvrtkom. Do sljedećeg četvrtka, izblijedit će aktualnost događaja. Jesu li o tome mislili vlasnici ove vrijedne tiskovine? Ipak, izvještaj sa vjenčanja na 24 stranice anulirat će kašnjenje…

* 

Grupa Magazin još uvijek nije odlučila tko će biti nasljednica njihove vrhunske pjevačice Jelene Rozge. Dotična je tako dobro pjevala da njena nasljednica zaista mora imati iznimne kvalitete. Svaki od članova ima svoju favoritkinju a Huljić šuti. Što će na kraju biti? Zašto nas toliko drže u neizvjesnosti? Mora li rješavanje ovako bitnih stvari u našoj državi uvijek biti sklupčano sa problemima? Dajte nam pjevačicu – viču tisuće fanova a Huljić šuti…šuti…

* 

NaÅ¡ veliki sportaÅ¡ Mirko Filipović osvojio je turnir u japanskoj Saitami, razbivÅ¡i, kao “beba zvečku“, Josha Barreta i Wanderlei Silvu. Nakon Å¡to ih je raskrvavljene i obezglavljene ostavio na podu, Cro Cop se opasao limenim pojasom pobjednika i jednostavno… zaplakao. Emocije su savladale tog mirnog saborskog zastupnika. Mogao sam ga shvatiti. Dok sam gledao kako ta hrvatska muÅ¡karčina opasuje ono za Å¡to se cijeli život borio u mislima su mi preletjeli dogaÄ‘aji od prije puno godina, kada sam se i sam, pobožno opasao heavy metal kaiÅ¡em Å¡to je predstavljalo svojevrsnu inicijaciju u povlaÅ¡teni klub lokalnih metalaca. Dakle i ja znam kako je kad te opasuju. Emocije su to druže. E-mo-ci-je.

* 

Ovih dana, u pripremi je nekoliko zakonskih akata koji će se stranim državljanima omogućiti….. ops…ovaj…oprostite, jel’…to ne spada ovdje. To nije dogaÄ‘aj koji bi bio važan kao prethodna tri. Oprostite joÅ¡ jednom i do sluÅ¡anja….

Muke po žanru, dio IV. September 9, 2006

U maniri pravog kulturnjaka, svjetskog čovjeka, moćnika, Duško Ljuština izražava svoje negodovanje glede medijske hajke oko Bandi(ti)ćeve kupovine luksuznog stana. Želi on to svoje negodovanje naglasiti, pokazati koliko mu se sve to gadi, staviti svoju preneraženost u pravi kulturni kontekst, kultivirati ga za raju, pljunuti te pogane riječi, pa kaže:

“Å to se tiče same kupnje, u njoj nema ničega spornog, ali je sporno sve ostalo oko toga. Cijela priča spada a) u znanstvenu fantastiku, b) u loÅ¡u komediografsku literaturu, c) u medijsku orgiju koju je bolje ne komentirati jer joÅ¡ nitko nije dobio rat protiv medija.”

ÄŒesto će ljudi za neÅ¡to nebulozno, apstraktno, divlje, besmisleno, neostvarivo reći da je znanstvena fantastika, time samo pokazujući svoje ogromno neznanje, potpuni nedostatak obrazovanosti u stvarima o kojima se zbori. Žanr znanstvene fantastike je žanr ideja koje su često - da, samo vam ime govori - fantastika, ali istovremeno fantastika bazirana na nečemu znanstvenom, realnom, ovozemaljskom i poznatom. Ponajbolja djela znanstvene fantastike zapravo nisu o besmislenoj pucačini, jurnjavi kroz svemir i čudoviÅ¡nim vanzemaljcima koji ljudski rod žele porobiti / pojesti / pretvoriti u baterije - vjerovali ili ne! Ponajbolja djela znanstvene fantastike su zapravo o običnoj ljudskoj slabosti i kamo nas sve ona može odvesti. Ponajbolja djela znanstvene fantastike govore o ljudskim stremljenjima i ljudskim manama. Ponajbolja djela znanstvene fantastike kritiziraju druÅ¡tvo iz kojeg su ponikla. Ponajbolja djela znanstvene fantastike usuÄ‘uju se nadati boljem svijetu od onog u kojem su nastala. Imajući to na umu, DuÅ¡ko je LjuÅ¡tina medijskoj “orgiji” na Bandi(ti)ća zapravo dao pozitivnu ocjenu nazvavÅ¡i je znanstvenom fantastikom, a da toga uopće nije ni svjestan!

Dokaz kamo nas sve neznanje i nedostatak opće kulture može odvesti su i izjave druÅ¡tva PotroÅ¡ač koje se buni oko novih VIP-ovih reklama u kojima gorila razbija prastari telefonski ureÄ‘aj u slavu razvoja i evolucije mobilne telefonije. “HURA mora reagirati i zabraniti prikazivanje reklame s majmunom jer se njome omalovažavaju graÄ‘ani koji imaju fiksne telefone”, kažu ovi u PotroÅ¡aču time davÅ¡i pljusku istim tim graÄ‘anima koje, kao, predstavljaju. GraÄ‘ani su neobrazovana stoka, pa ih zato valjda isti takvi i predstavljaju. Kultni SF film, “2001. Odiseja u svemiru” i vjerojatno najpoznatija filmska scena ikad u kojoj pračovjek grabi svoje prvo oruÄ‘e/oružje i u kojoj je glazbom i pokretima na najjednostavniji mogući način (toliko jednostavan da bi čak i pobornici inteligentnog dizajna trebali shvatiti) pokazano kako evolucija nije samo teorija, iskoriÅ¡teni su za inteligentnu marketinÅ¡ku kampanju. Jedino je Å¡teta Å¡to većina publike kojoj je ta reklama namijenjena nije jednako inteligentna.

Ah, muko moja!

Banana država September 6, 2006

05.08.2006. u 12:30 h mladi par, recimo da se zovu Tajana i Anđelo, u splitskoj luci kupuje kartu za Jadrolinijin trajekt prema Veloj Luci koji kreće u 16:30. Karta, naravno, ima upisano vrijeme polaska, ali nije rezervacija za mjesto na brodu. Traže upute za smještaj u red za ukrcaj (zapravo u jedan od 3 koja će paralelno ulaziti), mladić u uniformi koji o tome brine im kaže da se brod zove Istra i gdje da parkiraju. Ustanovi i da su 4. auto u redu pa sigurno ulaze. Uvjereni njegovim riječima, odlaze u šetnju gradom.

Kad su se vratili natrag, uvidjeli su da osim prvotna tri reda za ukrcavanje, u jednom od kojih je i njihov auto (u nastavku: redovi A), sada postoje još tri reda s druge strane (u nastavku: redovi B) i da upravo počinje ukrcavanje iz tih novih redova. Oni i još nekoliko zbunjenih iz redova A, odlazi do onog istog dečka koji im je rekao gdje da parkiraju i traže objašnjenje, a on im govori da su krivo parkirani i to poprati komentarom: «Koja vam je budala rekla da ovdje stanete?!»

Njih nekoliko iz redova A, mahom stranaca osim Tajane i Anđela, pokušavalo je uvjeriti osoblje  na ukrcaju da oni duže čekaju i da stoje tamo gdje im je rečeno. Prozvani naravno ne trzaju, i među sobom govore da su stranci glupi. Tajana im govori da ona i Anđelo nisu stranci (usprkos automobilu švicarskih tablica), ali da se u ovom trenutku srami što je iz ove države. Kad su njihove molbe (koje su polako prerasle u dernjavu) konačno uslišane, trajekt je već bio dobrahno popunjen. Zaustavljen je ukrcaj iz redova B i počelo je s ukrcajem redova A.

Na to su pojedinci iz novo-zaustavljenih redova B, koji su očito dobro znali kako u nas stoje stvari, počeli nuditi novac i to po 200 kn da ih se ipak ukrca. Naravno, upalilo im je. Vidjevši što se događa, jedan je Poljak iz reda A počeo dizati galamu i zahtijevati da ga puste na brod. Vikao je kako je pošteno platio kartu, došao na ukrcaj satima ranije i stao gdje mu je rečeno i sad ne želi davati dodatnih 200 kn da bi se mogao ukrcati.

Mladić iz početka priče, koji im je govorio gdje da parkiraju, je na to na glas rekao: «Ako nećeš dati 200 kn, tvoj red se neće ukrcavati!» Daljnja galama oštećenih nije pomogla. Jedan je ogorčeni Nijemac rekao da ako ne uđe na brod, čim se gužva raščisti prekinuti odmor i vratiti se u Njemačku gdje će se potruditi da mediji čuju za sve ovo. Ni na njegove riječi nitko nije reagirao. Nastavljen je ukrcaj druge kolone, a kolona s Poljakom na čelu, u kojoj su čekali i Tajana i Anđelo, je ostala na kopnu.
Zaključna misao:
«Balkan je prvenstveno mentalno, a ne teritorijalno pitanje.»
(uzrečicu čuo od prijatelja Slobsa)

  

JEZDIMIROV TEATAR FINANCIJSKOG POSLOVANJA: Kome da otkinem glavu? September 5, 2006

Ljubim banke i bankare iskreno i duboko, baÅ¡ kao Å¡to gležanj mlade nevjeste ljubi zmija otrovnica. Ljubim to Å¡to čovjek, kada je ljut na Banku, ne može opravdano bjesniti na službenicu, jer kao da njoj sirotoj idu ti novci u džep, kao da ona sirota nema usranu plaću, kao i svi mi ostali bogeci, kao da je ona za neÅ¡to kriva. A ne može, bogme, glavu otkinuti niti bilo kojoj drugoj fizičkoj osobi s glavom na ramenima, jer sve potencijalne fizičke osobe uvijek kažu ‘takva su pravila Banke’, ‘takva je politika Banke’, ‘nisam ja to smislio’, i tako u nedogled.

Ljubim Banku, tu nedodirljivu i neopipljivu pravnu osobu, bez želuca na kojem bi joj mogli nastati čirevi, baš onakvi kakvi nastaju nama, fizičkim osobama s želucima, kada imamo posla s velepoštovanom Bankom. Ljubim to što na isplatu plaće s računa poslodavca na račun radnika u istoj Banci naplaćuju proviziju. Ljubim to što nam tehnologija omogućuje da mi plaća bude isplaćena tako da kolegica sjedi u svojoj stolici, pije kavu i stišće tipke, a nakon čega me Banka tjera da potvrdu o isplati plaće s računa poslodavca na račun radnika u istoj Banci isprintam i nosim fizički, rukama i na nogama, u poslovnicu X. svaki mjesec. Pri tome šalter koji zaprima virmane i plaće radi od 8.30 do 16.30.. Gle slučajnosti - baš kao i ja. Poslodavac je ekstatičan nad takvim izostancima. Mora da se pita čemu E-plaća.

Pitate se što je izazvalo ovaj proljev osjećaja prema Banci?

U petak dolazim u poslovnicu, kako bih obavila svečanu primopredaju navedenog papira. Ona se odvija na način da Jezdimir priÄ‘e Å¡alteru (za koji se, barem na tome Bogu hvala, ne mora uzimati broj i na kojem, hvala Isuse i Marijo, nikad nema reda), kaže ˝’bar dan, ja bi’ predala˝, na Å¡to službenica pogleda u to, i kaže ˝u redu je, hvala˝.

~ Kraj svečane primopredaje ~ 

S obzirom na ljepotu te ceremonije, zbilja je Å¡teta Å¡to moji kolege, s tekućim računima u žutoj banci čekića i nakovnja, te muzikalnoj ‘mi pružamo usluge sveeeeee, pam-param-pam’ banci, ne moraju nositi svojim Bankama taj papir. Niti plaćati proviziju, koja je takoÄ‘er vrlo romantična i raste kako raste i plaća. To malo demotivira poslodavce pri davanju poviÅ¡ice.

˝Tebi u Spli’skoj i Rajfici može poviÅ¡ica, al’ tebi u Zabi nema Å¡anse. To mi joÅ¡ 7 kuna gore’.˝

Nego, stižem u poslovnicu, vani pasja vrućina, Heliju-bogu pukla guma na vatrenoj kočiji, pa je zaglavio u zenitu i prži li ga prži, bit će valjda dok mu nebeski HAK ne otkloni kvar. Divno je čudo da je u poslovnici tek jedan čovjek (brojkom: 1), jer inače ih ima dovoljno za ribarsku feÅ¡tu. Hladni i bezlični komad papira me, umjesto moje drage službenice, obavjeÅ¡tava da taj Å¡alter ne radi, pa neka izvolim uzeti broj na ‘redomatu’ (to se tak veli? prvi glas…) pod slovom C, nakon čega će me promptno pozvati na nekom od Å¡est preostalih Å¡altera.

Pošteno.

Gegam se do ‘redomata’, a na sam spomen tog naziva najradije bih hihotala kao osnovnoÅ¡kolac kad učiteljica obraÄ‘uje lekciju primarnih i sekundarnih spolnih obilježja u čovjeka. Ali ne mogu, sramota me, odrasla sam osoba i nalazim se u Banci. Pritisnem C, redomat mi (ihihihihi) ispljune broj, i tu sve krene nizbrdo.

Službenice sjede na šalterima 1, 3 i 4. Jedan čovjek je na šalteru 3. On ima broj A 194, ja imam broj C 87. Transakcija traje, kao što to obično biva s transakcijama.

U banku ulazi drugi čovjek, uzima broj. Očito A, jer nakon završetka A 194, šalter 3 okreće na A 195. Gledam u službenicu na šalteru 1, koja je, u trenutku mog ulaska u Banku imala stranku, međutim od tada radi nešto što nije rad sa strankom, ali ne mogu utvrditi točno što. Ono, malo telefon, malo šetnja.

Transakcija A 195, pogađate, traje.

U Banku ulazi treći čovjek.

Vrpoljim se i osjećam očnjake kako mi žuljaju usnu s unutraÅ¡nje strane. Pozorno i grabežljivo, kao leÅ¡inar na prisilnoj dijeti ‘ÄŒarobna juha od povrća’, motrim displej koji suvereno odlučuje o tome koji će sretnik sljedeći biti usliÅ¡an u svojim stremljenjima prema obavljanju poslića s Bankom.

Nekako slutim da će to biti treći čovjek s brojem A 196, a ne Jezdi s C 87.

U međuvremenu u Banku ulazi starija gospođa, uzima broj, sjeda.

Slutnje se obistiniše.

Na displeju A 196, treći čovjek prilazi šalteru 3, Jezdimir ispušta zvuk sličan onome koji proizvede gladna mačka, kada želite uzeti natrag komad mesa koji ste joj maločas bacili, i maršira prema šalteru 4, jer je još toliko kulturna da ne ometa trećeg čovjeka, ni krivog ni dužnog. Rekoh, da šalter 4 i ja malo podivanimo. Međutim, na šalteru 4 - kita labudova. Službenica je u međuvremenu isparila u vidu magle, vjerojatno zato što je očigledno da nema gužve, te da šalter 3 može sve obavljati.

Marširam u suprotnom smjeru, prema šalteru 1, gdje pronalazim prazninu koju je do malo prije popunjavala službenica telefoniranjem i šetanjem. Strateški se pozicioniram iza trećeg čovjeka, vidim, nema mi druge. Ovo nije prvi put da Banka od mene pravi majmuna. Ni drugi, ni treći, a ni četvrti. Ne treba biti nuklearni fizičar da ustanoviš da je sljedeća na redu baba, a onda vjerojatno peti čovjek, koji upravo ulazi u banku, i tako u tom tonu dalje.

Kada treći čovjek zavrÅ¡ava s transakcijom, a na displeju zasvijetli babin A 197, ulijećem mladoj dami rečenicom ˝Oprostite, uzela sam broj C četiri čovjeka ranije, samo trebam predati jedan papir, a vi ste se, vidim, specijalizirali za A…˝.

˝Za to je zadužena kolegica na šalteru 1˝, prekida me damica nimalo ljubazno, moglo bi se čak reći osorno. Kao, nje se to ne tiče.

˝Kolegica na Å¡alteru 1 se Å¡eće i telefonira od kad sam uÅ¡la˝, odgovaram joÅ¡ osornije, ˝a u meÄ‘uvremenu je nestala sa svog radnog mjesta. Osim toga, na Å¡alteru 8 ne piÅ¡e ‘obratite se na Å¡alter 1′, nego uzmite broj, pa će vas poslužiti na Å¡alterima 1-6. Kako ja trebam samo predati papir, voljela bi znati ovisim li o dobroj volji vaÅ¡e kolegice, njenom gablecu ili o nečem trećem, jer ovako mogu do sutra stajati dok ljudi obavljaju kunske i devizne transakcije!˝

˝Kolegica na Å¡alteru 1…˝, opet ona počne srati, poviÅ¡enim i ljutitim tonom, uz neÅ¡to tipa ˝nisam vam ja kriva, Å¡to se na mene derete˝.

Derem se na tebe, kozo drska, zato što se ne mogu derati na Banku, zato što je jedino što mi još preostaje nakon toga da stanem na ulicu i lajem na mjesec i zato što se ti, umjesto da mi se ispričaš i za sebe i za kolegicu i za Banku i uzmeš taj jebeni papir, dereš natrag na mene! Poslije čupaj kosu debeloj sa šaltera 1 ili radi što god hoćeš, ali ovaj tren si kriva TI!, htjedoh joj reći, dok mi je čupala papir iz ruke. Ali nisam. Pustila sam je da preko volje primi moju plaćicu, prostrijelila je pogledom i otišla.

Poslije razmiÅ¡ljam o tome kako ne pada jabuka daleko od stabla, samo ne bi bilo loÅ¡e da jabuka počne rjeÅ¡avati stvari na način na koji to stablo čini. Naime, i moj otac je nedavno imao ’situaciju’ s ‘redomatom’ (khi-khi-hihihi) u onoj drugog, preostaloj od dvije najveće naÅ¡e Banke, s time da se njegova situacija sastojala u tome da je, u trenutku kada je njegov broj pozvan, službenica koja ga je pozvala morala iz nepoznatog razloga hitno sa Å¡altera u nepoznatom pravcu. Otac je kulturno čekao povratak službenice, na Å¡alteru na koji je pozvan njegov broj, dok su na druga dva Å¡altera transakcije iÅ¡le normalnim redom dalje. Da stvari budu gluplje, on uopće nije trebao transakciju, već samo podizanje onog papirića od mirovine.

Kad se čekanje odužilo, a službenice niotkud, stari se zapitao očekuje li možda netko od njega da on sad uzme ponovno broj i, kao budala, opet stoji u redu? Prije nego je on stigao upitati druge dvije službenice može li neka od njih skočiti do njegovog šaltera, kako on ne bi stajao zaglavljen kao čardak ni na nebu ni na zemlji, to je učinio zaštitar, kojem je već bilo neugodno i za mog starog. Koke su, međutim, otpilile zaštitara s njegovom molbom / pitanjem, i ostavile taticu da tamo čami, što njemu nije padalo napamet.

Nakon što mu se fini zaštitar ispričao u ime Banke, stari je otperjao direktno doma, i napisao ono što najbolje radi – jedan lijepi kulturni yet sarkastični dopisić šefici poslovnice, u kojem je istu obavijestio o tome kako je on čitav život ekstremno uredan platiša i klijent te Banke, te da nije zaslužio da ga neke balavice danas tretiraju kao idiota, neka ih bude sram i neka mu se ti papirići izvole ubuduće dostavljati poštom doma.

Naravno, sve to malo finije upakirano.

Dotične službenice, kojima je bilo teÅ¡ko skočiti na sekundu sa svog Å¡altera i poslužiti stranku koja samo treba neÅ¡to podići, kasnije su vjerojatno poželjele da su ipak skočile kao puÅ¡kice, jer je Å¡efica poslovnice u rekordnom roku starom poslala dopis poÅ¡tom, e-mailom i osobno ga nazvala da se ispriča za ponaÅ¡anje svojih djelatnica. Pretpostavljam da, ako se ona iÅ¡la do te mjere ‘poniziti’, drske službenice nisu proÅ¡le barem bez packe po prstićima.

Nego, da okončam ovu litaniju o stvarima koje su već svima poznate, s jednom ironičnom andegdotom. Prije nekog vremena zvala me neka fina gospodična u ime moje Banke, s ciljem da me anketira o mojoj ljubavi prema Banci, zadovoljstvu uslugama iste, te eventualnim primjedbama. Obično te ankete otpilim u sekundi, praveći se da ne znam jezik, ali kako se ljutnja u meni nagomilava već par godina, ovaj put sam zastala i rekla ˝Pa zapravo, imam primjedbu, odnosno pitanje˝.

- ˝Odlično, recite, pa ću vidjeti što možemo učiniti˝, zacvrkutala je ona oduševljeno.

- ˝Zašto ja, koja imam račun u istoj banci kao moj poslodavac, moram svaki mjesec nositi papir u vašu poslovnicu da bi mi plaća sjela na račun, a moji kolege u drugim bankama ne? Zašto sam ja morala novom kolegi savjetovati da NE otvori račun u vašoj banci, jer da će mu kad tad dozlogrditi ta besmislena primopredaja jednog isprintanog papira, bez kojeg, nažalost, nema plaće?˝

- ˝Pa, hmmmm, ne znam, prvi put čujem, pitat ću…˝, počela je iznenaÄ‘eno mucati.

- ˝Može, vi pitajte. A kad ste već tamo, pitajte i zašto na moju plaću ide provizija unutar iste banke, a na plaće koje se isplaćuju u Splitsku i Rajfajzen ne ide.˝

- ˝Ermmm, joj, ne znam, nisam čula da…˝

- ˝Znam, znam, nije do vas. U svakom slučaju, prenesite ‘im’ to. Do sad mi je jedini razlog za ostanak u vaÅ¡oj banci bio taj Å¡to imate bankomat na svakom koraku, ali sad kad mi kolegica kaže da njoj banka vraća proviziju koju plati kad diže lovu na bankomatima tuÄ‘ih banaka, te joj tako omogućava da diže lovu svugdje, iskreno – pitam se tko je tu lud. Å to ne bih ja lijepo prebacila račun u neku drugu banku, a s računom i sve druge stvari i stvarčice koje imam kod vas? Ha?˝

Baš me zanima je li proslijedila to nadležnima. To jest Banci. Znam da žive da nas deru i da im je to smisao poslovanja, ali neki put bih htjela da shvate da postoji tržište i da na njemu nisu jedini, pa da kažu ili ponašanjem pokažu ˝Hvala Vam što ste klijent naše banke. Znamo da možete birati.˝ 

Jer, samo još krhka neodlučnost drži ovakve kukavične pizdeke poput mene kod njih. A i ta će se slomit kad-tad.