Uči-uči, pa će oni vidjeti da ti znaš! –ako je ikada postojala rečenica koju iz djetinjstva pamtimo i mrzimo, to je vjerojatno bila ova koju su nam naši roditelji podvaljivali jednako naivno i uvjerljivo, kao što nam npr. i naša Vlada danas prodaje NATO muda pod EU bubrege.
Ne treba ni reći da smo mi jadni i balavi, pošteni i zeleni, učili i učili, vid nad knjigom gubili, a ti famozni Oni naravno da to nikada nisu vidjeli, jer Oni nisu vidjeli ništa drugo osim bezličnih hordi mesa koje što bezbolnije treba provući kroz njihov sustav. Takva su vremena bila.
No vremena se ne mijenjaju bitno, unatoč kozmetičkim korekcijama (tehnološkog kičeraja) u svojoj srži ljudska narav je ta koja ostaje ista.

Demagogija različitih naziva, boja, okusa, mirisa, veličina i oblika prodaje se i dalje. Uvukla se u naše društvo i razmnožila toliko da je normalan čovjek teško može i raspoznati, a nečesto i nasjedne na koju ´pametnu´, pa se opameti tek kad ga stvarnost tresne po glavi jače od letećeg matuna (svašta danas zrakom leti).
Hrvatska je zemlja bogata vodama! – evo jedne meni od dražih, a sustavno nam je serviraju skoro svakog prvog u mjesecu, baš kao i račune, povećanje cijena goriva i naftnih derivata, u onom bloku između kvarat do sedam i sedam ipo do osam - između Vijesti RTLa i Dnevnika HRTa.

Po učestalosti pojavljivanja ove fraze neupućeni došljak bi u najmanju ruku pomislio da Hrvatska maltene na vodi pluta, a od nje je dijele samo stupići od sojenica. A pri tome vrijedni hrvatski čovjek stalno veslo u ruci nosi i u kaljačama po toj silnoj vodi gaca. No stvarnost pokazuje da hrvatski čovjek sa veslom najčešće veze ima - u sisajućem smislu.

U Dalmaciji se bogatstvo tih hrvatskih voda može vidjeti jedino kad se to bogatstvo sa neba izlije na hrvatske šije, usput praćeno neverom kakvu ni najstariji ne pamte i tučom veličine oraha ili ljudske šake. Mimo toga, možemo se slikat´!
Već se zna – ako par mjeseci zaredom ne padne kiša, slijedi ono poslovično. A poslovično jest sljedeće - svako ljeto redukcije, svako ljeto suše katastrofalnih razmjera, svako ljeto razine rijeka opasno opadaju, svako ljeto našim nacionalnim parkovima poznatim po vodama (čitaj Krka, Plitvice) prijeti isušivanje sedrenih barijera, svako ljeto otoci vape za vodonoscima (ne bi da ih imamo sto, a ne samo jedan-dva).
I ja se onda svako ljeto pitam – gdje je to bogatstvo naših voda?
Nema ih. Bogatstvo voda – ne drži vodu.

Ili je boteljirano za izvoz, pod raznoraznim etiketama čiste izvorske vode? Boteljirano u tolikim količinama, ne bi da se na Amazoni pune. Tko zna, možda Hrvatska i ima Amazonu ili Nil ili Kongo, ali ja za njih ovako blesava još ne znam.

Ma da mi je te obilate izvore čiste nezagađene akva-minerale-akva-naturale prirodne izvorske vode sa okusom limuna, jagode, papaje, banane, kivija, manga, borovnice naći – gdje bi mi bio kraj, božemoj!

hr.digg|glasuj