Ugostiteljstvo se u našim krajevima doživljava kao djelatnost u kojoj je najvažnije zaraditi što više uz minimum potrošenog truda. Zato domaćini ponekad čude kad im dođe malo turista, ali nije problem u tome što ih nema, ne moraju oni ni dolaziti, dovoljno je da novac pošalju poštom.
Nisam ljubitelj turizma kao takv

og, kad negdje odem više volim da me zovu putnikom, posjetiteljem ili gostom. Riječ turizam podsjeća me na nešto organizirano i proračunato, na nešto čemu je cilj izvući novac od nekoga koga ne smatrate osobito pametnim. Ne volim kad me na silu vode na razgledavanja grada, ne volim kupovati suvenire, ali obično moram, jer tako je red.
Ukratko, ne volim turizam, ali volim biti domaćin dragim gostima, a volim biti i gost dobra domaćina.

Ivor je dobar domaćin, Brač je lijep otok, a

njegova konoba «Turanj» jedno je posebno mjesto. Kao prvo, nije je baš previše lako naći, čime

gazda vjerojatno nije zadovoljan, ali meni se to sviđa. Za posebne užitke valja se potruditi. Prva stvar koja mi je upala u uho (u životu prvo slušam, pa gledam) bilo je to da je muzika glasna baš toliko koliko treba, da se pjesme, dobro odabrane, čuju ali da se čuju i zrikavci. A bez zrikavaca…
I oči imaju razloga za užitak – oko konobe u kamenu, kakva konoba i treba biti, nalaze se vinogradi, masline i trešnje, i dva terena za balote, tako da se četvorka koja se sastojala od Marka, pjesnika i poslovođe, smederevsko-beogradskog multiumjetnika Tobića, mog brata i mene, te večeri, noći i jutra prvi put okušala u toj plemenitoj vještini.

Za divno čudo, te večeri nikome nije zvonio mobitel, u blizini nisu prolazili automobili i jedini umjetni zvuk bila je muzika, a ona je bila baš kakva treba biti na takvom mjestu… A sad je krajnji čas da nešto napišem o hrani. Predjela su krenula mariniranim gavunima i inćunima, nastavila kozicama u salati sa sitno sjeckanim rajčicama, lukom i kaparama, sušenom tunom, ovčjim sirom, carpacciom od tune, a završila paštom s tunom, finog ljutkastog okusa. Apsolutna sva hrana koju smo te večeri jeli potječe s otoka ili mora neposredno oko njega.
Tada je došlo vrijeme za predah od hrane, pa smo se bacili na balote. Budući da smo sva četvorica bistri ljudi, intelektualci, brzo smo shvatili pravila te plemenite igre. Igrasmo tako neko vrijeme, dok se domaći nisu pogledali što radimo i lijepo nam objasnili da se nakon bacanja strane mijenjaju što nam je znatno olakšalo posao, budući, da nismo morali stalno trčati tamo-vamo da bi vratili balote na mjesto.

Teren je bio neravan, pa je važan faktor bila sreća, koja je bila na strani protivnika, te su oni vodili prije prekida koji je uslijedio da bismo kušali glavni dio objeda…

…koji se sastojao od orade na žaru, fileta tune s pancetom, liganja na žaru, krumpira i blitve. S takvim jelima kruh se ne jede, nego tek kad završiš pojedeš komadić kruha koji ti vrati sve okuse hrane koju si pojeo.
Ivor je završio PBF i ludi je kuhar, pa u svako jelo stavi nešto što mu promijeni okus, nešto sitno, ali važno, te čovjek ima osjećaj da, iako je i prije jeo većinu jela iz te večeri, nikada nije zapravo jeo nešto takvo.

Zaboravih spomenuti vina: oba su bila iz vinograda pored kojih smo sjedili, bijelo je bilo zericu bolje, složili smo se, ali pilo se crno, pitko kao mlijeko, ali nimalo bezopasno. Sljedeće jutro potvrdilo je sud o vinu – osim mene, svi popiše popriličnu količinu, ali glave su bile bistre i bezbolne, jedino što ih je pomalo mutilo bila je neprospavana noć.
Nakon svega slijedio je mali odmor pa rožata, slatka, meka i lagana, kao da je nema, koja je, kako je rekao Mili, spojila sve okuse. Nakon toga nastavak balota. Približili smo se protivničkim paru na 12:13, ali onda ponovno nalet sreće i mi ostadosmo na 12. Sljedeći put nećemo im puštati.
Razgovaramo s Ivorom i Milim. Konoba je Ivoru davni san i ove ga je godine napokon ostvario. Vidi se ljubav i trud, talent, ali vidi se da se čovjek i školovao za proizvodnju hrane. Priznajem da nisam stručan za proizvodnju hrane, ali potrošnja mi odlično ide.

Ostali smo do jutra, izmjenjivali se spavajući, sve dok nije došao čas da se krene na trajekt u 6,30. Potrudili smo se dobro zapamtiti put, vidjet ćemo ponovno ovo mjesto, a i ono će vidjeti nas.

Dakle, krenite od Supetra ka Nerežišću, pa kad stignete do vrha uzbrdice koja se spušta prema Bolu skrenite desno na makadam, vidjet ćete putokaz za konobu «Žiža», ali to nije tamo gdje vas vodim, produžite još malo i stići ćete do «Turnja».
NAPOMENA: Ovo nije reklama, večeru smo platili na licu mjesta, točno dvostruko više nego za miješano meso u Trogiru dan prije, a količina hrane koji smo pojeli u konobi bila je trostruka veća. Razlika u kvaliteti, nemjerljiva.

(Gawrun, uz pomoć brata)

hr.digg|glasuj