Voda August 28, 2006

Uči-uči, pa će oni vidjeti da ti znaš! –ako je ikada postojala rečenica koju iz djetinjstva pamtimo i mrzimo, to je vjerojatno bila ova koju su nam naši roditelji podvaljivali jednako naivno i uvjerljivo, kao što nam npr. i naša Vlada danas prodaje NATO muda pod EU bubrege.
Ne treba ni reći da smo mi jadni i balavi, pošteni i zeleni, učili i učili, vid nad knjigom gubili, a ti famozni Oni naravno da to nikada nisu vidjeli, jer Oni nisu vidjeli ništa drugo osim bezličnih hordi mesa koje što bezbolnije treba provući kroz njihov sustav. Takva su vremena bila.
No vremena se ne mijenjaju bitno, unatoč kozmetičkim korekcijama (tehnološkog kičeraja) u svojoj srži ljudska narav je ta koja ostaje ista.

Demagogija različitih naziva, boja, okusa, mirisa, veličina i oblika prodaje se i dalje. Uvukla se u naše društvo i razmnožila toliko da je normalan čovjek teško može i raspoznati, a nečesto i nasjedne na koju ´pametnu´, pa se opameti tek kad ga stvarnost tresne po glavi jače od letećeg matuna (svašta danas zrakom leti).
Hrvatska je zemlja bogata vodama! – evo jedne meni od dražih, a sustavno nam je serviraju skoro svakog prvog u mjesecu, baš kao i račune, povećanje cijena goriva i naftnih derivata, u onom bloku između kvarat do sedam i sedam ipo do osam - između Vijesti RTLa i Dnevnika HRTa.

Po učestalosti pojavljivanja ove fraze neupućeni došljak bi u najmanju ruku pomislio da Hrvatska maltene na vodi pluta, a od nje je dijele samo stupići od sojenica. A pri tome vrijedni hrvatski čovjek stalno veslo u ruci nosi i u kaljačama po toj silnoj vodi gaca. No stvarnost pokazuje da hrvatski čovjek sa veslom najčešće veze ima - u sisajućem smislu.

U Dalmaciji se bogatstvo tih hrvatskih voda može vidjeti jedino kad se to bogatstvo sa neba izlije na hrvatske šije, usput praćeno neverom kakvu ni najstariji ne pamte i tučom veličine oraha ili ljudske šake. Mimo toga, možemo se slikat´!
Već se zna – ako par mjeseci zaredom ne padne kiša, slijedi ono poslovično. A poslovično jest sljedeće - svako ljeto redukcije, svako ljeto suše katastrofalnih razmjera, svako ljeto razine rijeka opasno opadaju, svako ljeto našim nacionalnim parkovima poznatim po vodama (čitaj Krka, Plitvice) prijeti isušivanje sedrenih barijera, svako ljeto otoci vape za vodonoscima (ne bi da ih imamo sto, a ne samo jedan-dva).
I ja se onda svako ljeto pitam – gdje je to bogatstvo naših voda?
Nema ih. Bogatstvo voda – ne drži vodu.

Ili je boteljirano za izvoz, pod raznoraznim etiketama čiste izvorske vode? Boteljirano u tolikim količinama, ne bi da se na Amazoni pune. Tko zna, možda Hrvatska i ima Amazonu ili Nil ili Kongo, ali ja za njih ovako blesava još ne znam.

Ma da mi je te obilate izvore čiste nezagađene akva-minerale-akva-naturale prirodne izvorske vode sa okusom limuna, jagode, papaje, banane, kivija, manga, borovnice naći – gdje bi mi bio kraj, božemoj!

OZ u Hrvata August 24, 2006

Jesus je u nedavnom postu lijepo opisao jednu od boljih serija koje HTV reprizira - Oz - seriju o životu u jednom od najstrožih zatvora. I ja je pobožno pratim, usprkos povremenim otklizavanjima u sapuničarske momente, serija je jako dobra, različita od drugih i ne uljepšava stvarnost. Čak štoviše, ponekad mislim i da je prikazuje previše surovom, ispada da se u američkim zatvorima ljudi ubijaju na dnevnoj bazi.

No, još nešto po čemu mi je serija dobra je to da me često potakne na razmišljanje o našem kazneno-pravnom sustavu, posebno kad za svakog osuđenika navedu zločin i kaznu koju je dobio. Mislim, jasno vam je da ta usporedba može biti samo groteskna. Dok u Americi za teške zločine ljudi dobijaju višedesetljetne kazne, postoje također i kazne bez mogućnosti pomilovanja, doživotna kazna zatvora pa čak i smrtna kazna. Kod nas je tek nedavno najteža kazna zatvora produljena sa 20 na 40 godina zatvora, doživotne i smrtne nema (za smrtnu mislim i da je dobro što je nema). Mislim da ne treba posebno podsjećat na sve slučajeve u kojima je naše pravosuđe kriminalno podbacilo, puštajući ubojice na slobodu i dodjeljujući smiješne kazne koje nemaju apsolutno nikakav efekt zastrašivanja potencijalnih kriminalaca. Nabrajanjem takvih gafova bih samo uzrujao sebe i vas, a ionako ih svakodnevno čitamo u novinama.

U Americi postoji i sustav pomilovanja kojeg mogu odobriti posebni odbori na temelju ponaÅ¡anja zatvorenika, ali ne prije odreÄ‘enog odsluženog dijela kazne koji se odredi pri samoj osudi. Kod nas, pak, postoji pojava uvjetne kazne gdje počinitelj ostaje na slobodi, ali ide u zatvor ako u odreÄ‘enom roku ponovi to djelo (ispričavam se pravnicima ako sam krivo shvatio). Dakle, kazne praktički u tom slučaju nema i bojim se da će tako neÅ¡to se dogoditi u slučaju ovog korumpiranog doktora u Rijeci. Pec-pec po prstićima i nemoj da se ponovi. U Ozu bi vjerojatno bilo “Prisoner 23F4637, Ognjen Å imić, corruption - 10 years, up for parole in 4″.

Daleko od toga da glorificiram američki pravni sustav, ima on svojih velikih mana, Å¡to se vidi i iz Oza. Stvar je u tome da ova serija naglaÅ¡ava apsurde naÅ¡eg sustava koji stvarno nema ni kaznenu ni odgojnu funkciju. Možda kad nakon joÅ¡ nekoliko godina postanemo normalnija država, možda će se tada izbori dobijati i na ovakvim pitanjima. Da se već jednom maknemo od idiotske demagogije tipa “revizija pretvorbe” i krenemo rjeÅ¡avati pitanja važna za ovo druÅ¡tvo kao Å¡to je sigurnost graÄ‘ana. Da napokon maknemo ubojice, silovatelje, dilere, prevarante i ostale na duži niz godina s ulice. I da ih se ne puÅ¡ta kući na vikend jer su bili dobri nekoliko dana.

Eto, ako se javi stranka koja će podržati i provesti pooštravanje kaznenog zakona i prakse u Hrvatskoj, dobiva definitivno moj glas, pa kakav god joj bio stav o Haagu, reviziji pretvorbe i sličnim stvarima kojima se godinama uzaludno bavimo.  

Nick Nolte U Dubrovniku? Jebote!!?! August 24, 2006

Na jučeraÅ¡njoj, izvanrednoj sjednici dubrovačkog Gradskog vijeća, nakon viÅ¡esatne rasprave o jedinoj točki dnevnog reda, odlučeno je da se najpoznatija gradska ulica – Stradun, neće prati 8 dana jer je istu udostojao gaziti veliki hollywoodski glumac Nick Nolte. Neobičnost sjednice očitovala se u činjenici da nije bilo prijepora oko glavnog zaključka izmeÄ‘u različitih političkih opcija; razlika u miÅ¡ljenjima bilo je samo u pogledu vremenskog roka u kojem bi Stradun trebao uživati prije nego, jednom zauvijek, nemilosrdna voda spere s njega tragove ovog velikana glumačkog izričaja. Tako su neki vijećnici desne političke opcije smatrali da je 8 dana previÅ¡e želeći time posredno kazniti Nolteovu nonÅ¡alanciju iskazanu u činjenici da je stare kamene ploče gazio u nečem veoma sličnom kućnim papučama. U konačnici, ipak je prevladalo miÅ¡ljenje da je riječ o istinskom glumačkom bardu pa je ova opaska desničara pala u sjenu. Predstavnik dubrovačkih konzervatora izvijestio je vijećnike da su njihovi ljudi pratili glumca te da su pomno zabilježili sve ploče koje je ovaj gazio u slučaju da se donese odluka da se to, na neki način, trajno obilježi…

(Mislite da ovo zvuči kao dobar vic? Hm..možda ali za 20-ak godina….)
A je li moglo biti i drugačije? O da, moglo je. Moglo je sve poći u … Honduras i to sve zbog nasrtljive sedme sile. Napadni fotoreporteri okružili su Nicka i druÅ¡tvo i bili tako destruktivni da je ovaj, u jednom trenutku očaja, zaprijetio da će otkazati Å¡etnju Stradunom? Otkazati Å¡etnju Stradunom? Pa znate li vi kakve bi to, dugoročne posljedice imalo po dubrovački i hrvatski turizam u cijelini? Srećom, naÅ¡ ugledni umjetnik Braco Dimitrijević i Mirsad Purivatra (direktor Sarajevskog filmsko festivala, op.a.) uspjeli su glumca odvratiti od tako pogubnog scenarija. Nick Nolte je doÅ¡ao u ovaj dio svijeta kao “GOST” Sarajevskog filmskog festivala. Zamislite samo koliko je on napora morao uložiti da udovolji napadnim organizatorima (da ne govorim o silnim obvezama koje je morao otkazati) a da mu se sad ovako vraća? “Učini dobro – pojedi govno” zasigurno je razmiÅ¡ljao Nolte dok se premiÅ¡ljao u svojoj odluci. Nolte je ipak, proÅ¡etao Stradunom, obiÅ¡ao Sponzu i Knežev dvor a onda se zaputio u hotel Palace. Da se “malo osvježi“.

I tu završava službeni dio priče. Neslužbeni dio scenarija vjerojatno bi bio ovakav: Ova besprizorna, notorna pijančina otišla je u svoju, za tu priliku posebnu opremljenu sobu, nalio se ko zvijer plačući nad vlastitom promašenom sudbinom zbog činjenice da vlastiti glumački talent troši na posjete festivalima nekih malih naroda i na taj način zarađuje za život.
A zaÅ¡to je posjet Nicka Noltea i ostalih bjelosvjetskih idiota Dubrovniku i ostalim dijelovima Hrvatske vijest koju treba, ne samo popratiti, nego staviti kao udarnu vijest na naslovnice dnevnog tiska? I zaÅ¡to je marginalni i benigni “skup” homoseksualaca na Hvaru razlogom tolikih napisa u novinama?
Sezona kiselih krastavaca? Ili je pak riječ o tome da nas pričama tipa u_kojem_je_mjesecu_trudnoće_Lana_Pavić_te_čime_liječi_jutarnje_mučnine zapravo nastoje zasuti idiotarijama kako ne bi razmišljali o zaista važnim stvarima? Bit će da je ovo drugo ali nije samo to. Ima tu još nešto.
Prokleti smo čeljadi, prokleti. Jednim okom zgražamo se nad žutilom koje nas okružuje ali drugim, kada nitko ne gleda, licemjerno virkamo “da li je govno zaista govno pa smo, ne samo spremni platiti za to nego ga i diramo da bi se potpuno uvjerili. Legalni voajerizam koji ne traži opravdanje” (da parafraziram svog prijatelja undu, op.a.) Jedva da smo čovjekoliki. JoÅ¡ malo …pa eto, postat ćemo amerikenjci.
I tako, dok žarom istinski medijofila čitamo kako je hollywoodska pijančina Nolte “teÅ¡ko podnio dubrovačku vrelinu pa mu se i svijetloplava koÅ¡ulja natopila znojem” (a zapravo je vjerojatnije da su ga pohodile vinske muÅ¡ice), dok isčekujemo posjet nekog novog svjetskog bonvivana …lagano prolazi ljeto a ostaje nam za vidjeti koliko će krastavci biti kiseli i do kada?

P.S. Da bih bio u skladu sa rečenim člankom, odlučio sam vam ponuditi i jednu pikanteriju. Naime, kada je prije nekoliko godina zvijezda virtualnog (a u posljednje vrijeme ne samo virtualnog) prostora dr. Porto pohodio naÅ¡ mali Grad, stupivÅ¡i na Stradun ostao je nemalo iznenaÄ‘en. Ostale su zapisane njegove riječi: “Jebote, izgleda puno manji nego na Televiziji”. Ovom prilikom, obećajem drugu Portu da ćemo poraditi na tome da ga napravimo joÅ¡ većim ako ne i starijim.

Kako je dovršena Mona Lisa (kratka komedija) August 20, 2006

Naputak: autor je, poveden nedavnim otkrićem što se doista krije iza Mona Lisinog osmijeha i spekulacijama o njenom pravom identitetu, odlučio okušati se u dramaturškom oslikavanju časa završetka  ovog remek djela. Pljesak molim!
MAJKA (mrÅ¡ti se): Leonardo, jel’ finito? Ne mogu viÅ¡e! Basta!
LEONARDO: Ma come ne možeš? Come basta? Još malo!
MAJKA: To govoriš već due anni! Sad bi bilo stvarno basta!
LEONARDO: Ali mamma! Ovo je remek-djelo, ne može brzo.
MAJKA: Može, može, ali moj Leonardo neće! Leonardo mrzi mamma!
LEONARDO: Ne mrzi! Mamma najbolja na svijetu!
MAJKA: Ako je tako zašto Leonardo mammi ne da lijepi jastučić? Ova stolica žulja!
LEONARDO: Pronto, samo par poteza kistom!
MAJKA: Kad se samo sjetim kako se mamma mučila i Leonarda presvlačila, mazila, tepala mu. A perche? Što mamma od tog ima? Niente! Ni jastučića! Leonardo, mamma je ljuta!

LEONARDO (bez riječi odlazi u susjednu prostoriju i vraća se s crvenim jastučićem)
MAJKA: Grazie. Nije bilo tako teško, zar ne?
LEONARDO: Nije.
MAJKA: Leonardo?
LEONARDO: Prego?
MAJKA: Voglio mangiare.
LEONARDO: Ne sad.
MAJKA: Tortellini?
LEONARDO: No.
MAJKA: Spaghetti?
LEONARDO: No.
MAJKA: No? Come no?
LEONARDO: Još nije vrijeme za mangiare.
MAJKA: A kad će biti? Kad mamma umre od gladi? Ha? Leonardo to želi? Da mamma tu krepa? Crkne? Leonardo, mammi kruli! Kruli molto!

LEONARDO: Va benne!
MAJKA (gleda kako Leonardo odlazi do stolai s njega uzima hranu)
LEONARDO: Ecco.
MAJKA: A Å¡to je to?
LEONARDO: Pizza.
MAJKA: Pizza? To nije pizza. Pizza je vruća i miriši na prosciuto i parmegiano! Ovo?  Ovo smrdi! Smeće!

LEONARDO: Mamma, zadrži ovaj izraz!
MAJKA (drži tanjur s gađenjem): Ovako?
LEONARDO (oduševljen dugim korakom trči do štafelaja): Ma bravo! To mi je falilo! Finito!

MAJKA (ustaje i prilazi k sinu; Å¡uti)
LEONARDO: Benne?
MAJKA: Leonardo, mammu strah. Zar mamma tako grda?
LEONARDO: Come grda? Mamma bella!
MAJKA: Leonardo to stvarno misli?
LEONARDO: Naturalmente! Bellisima!
MAJKA (grli sina): Mamma onda felice! 83 percento!

Tipkam, tipkam tinta se ne proli… August 18, 2006

Danas, kada svako dijete i svaka domaćica, pače svekoliko radništvo i poštena inteligencija, bez problema barataju tipkovnicom kompjutera…elem, kada čak i uznici štrajkaju po zatvorima tražeći minimalno jedan sat ćetovanja dnevno…dakle danas, kada je takva situacija, gotovo je nemoguće zamisliti da je daktilografija nekada bila privilegija odabranih. O da premili, kada si prije 20 godina tražio posao i naveo da znaš daktilografiju, bila su ti otvorena sva vrata. Mogao si biti i predsjednik mjesne zajednice što je, u ono vrijeme, predstavljalo iznimnu čast i vrh hijerarhijske piramide u rodnom kvartu.
Generacije srednjoškolskih odličnika iskazivali su neviđeni mar u nakani da budu najbolji u ovoj iznimnoj znanstvenoj disciplini. Jer, o znanstvenoj disciplini je riječ unatoč činjenici da je ista ostala bez predmeta svog izučavanja (daktilostroja tj. pisaće mašine, op.a.)
“Ne’Å¡ ti vilozofije pisat na maÅ¡inu” reći će nemuÅ¡ti ignoranti tvrdeći da je dovoljno poznavati slova (Å¡to i nije neko postignuće) i ispunjen je osnovni uvjet da bi se moglo pristupiti tipkovnici. A je li baÅ¡ tako? Nije, naravno.
Dakle, nabadati sa dva prsta ili čak sa četiri..jel’te..prsta po tipkovnici zaista nije teÅ¡ko ali pisati sa oba deset (o da, i toga ima) prstiju i to na slijepo (ne gledajući u tipkovnicu, joÅ¡ jedna op.a. a nije časopis Op.a  - op.a.) e to je zaista umijeće koje se uči. A to nas onda vraća neÅ¡to godina unatrag kod profesorice Vedrane, diplomirane daktilografkinje vrhunaravnih grudi.

- Pri učenju daktilografije najvažnije vam je držanje ruku u osnovnom položaju. To je dakle ovaj položaj….ti tamo u zadnjoj klupi, ako dozvoliš ja bi….dakle, A – S – D – F za lijevu i J – K – L – Č za desnu ruku. Dakle, iz te pozicije lako je tipkati kada se točno nauči koji prst tipka koje slovo.
- A Å¡to ako mi fali neki prst, recimo mali? Jel’ onda slovo “č” tipkam prstenjakom ili batrljkom?
- Vidim, imamo i šaljivđija ovdje. Neka, neka barem neće biti dosadno. Idem sad ti Herostrate, kažiprst lijeve ruke F..F..F…kažiprst desne ruke J..J..J. Taaako, ajmo sad u ritmu…FFF-JJJ, FFF-JJJ. Dooobro, sad ćemo probati ovako: F-J, F-J. Braaavo, vidiš da ti ide. Vrati se na mjesto, idemo sad svi..

Noćima sam imao snomorice uzrokovane ovom opakom mantrom. Budio bih se obliven pripadajućim znojem i u magnovenju izvikivao mantru F-J, F-J, ASDF-JKLČ. Jedna djevojka me čak ostavila smatrajući iznimno čudnim da orgazam doživljavam uz izvikivanje nepovezanih slova.
Mjesecima sam uporno vježbao u nakani da postanem najbolji, najbrži jer sam znao da je to zalog za moju svijetlu budućnost. Moji siromašni roditelji od usta su odvojili da bi kupili Olivetti pisaću mašinu, istu onakvu kakvu smo i u školi imali. Bila je Fender Statocaster među strojevima. Ipak, nije mi uspijevalo. Uz sav trud, uspio sam biti tek četvrti u razredu. Prokleti Verica, Milivoj i Hrvoje bili su bolji.
JoÅ¡ i danas imam traume od Hrvoja koji bi, kada bi pisali test, uvijek prije mene lupnuo po ručici koja je pomicala tabulator (ono Å¡to danas radi tipka ENTER, op.a. opet) i to bi me zbunilo. Å togod ja napravio, koliko god mi se činilo da ću ovaj put biti brži, moja nada bi zgasnula nakon svega nekoliko sekundi kad bi se začulo ono njegovo odvratno “tup”.
A tek Milivoj? Taj je svirao dugmetaru i imao je predispozicije za tipkanje. Sve to dovelo ga je do šampiona razreda i časti da bude jedini koji će tipkati na, pazite sad, električnoj pisaćoj mašini. Sa divljenjem i strahopoštovanjem gledali smo u taj stroj i divili se kako Mića prede po tipkovnici. Nije bilo potrebno udarati kao sivonja po tipkama, o ne. Ova sprava bila je suptilna, imala je dušu.

Razmišljajući neki dan o ovoj, nadasve poticajnoj temi, shvatio sam da bi danas, kada bi se opet okupio moj razred, sigurno bio prvi. Kako? Evo ovako:
Verica se udala odmah poslije srednje Å¡kole za nekakvog ofucanog rokera koji je i danas, nakon toliko godina i dalje ofucani roker mada ne onaj tomićevskog tipa koji nosi crnu “born to be wild” zategnutu preko pihtijastog stomka. Ovaj je osuÅ¡en kao Å¡koranac if you know what I mean. Nekako mislim da nakon Å¡kole, tipkovnicu nije ni vidjela.
Milivoj..eh, s Milivojem je tužna sudbina. Sin deklariranog četnika, tzv. Dipl. četnika, otišao je iz Grada u praskozorje rata a posljednje informacije govore da je u tragikomičnoj situaciji, zagnojio oko Vukovara. Opet, zagnojio je i Branko Kockica više puta. Znam neke koji se kunu da su gledali njegovo tijelo u agoniji. Štoviše, poginuo je Branko više puta na više različitih ratišta. Ipak se nadam da je i s Milivojem slično. Nije bio loš, Bog da mu dušu prosti.
A Hrvoje, moja trauma sa desne strane, danas je sudac i ima svoju daktilografkinju. Nema potrebe za kucanjem.
I tako, preplavi me neka milina kad shvatim da sam sa svojih par stotina znakova u minuti danas ubjedljivo najbrži tipkač u razredu. Onom koji to više nije…
 

Oz August 18, 2006

The Wizard of Oz (1939) autora Victora Fleminga je jedan od najgledanijih filmova u povijesti. I dok je fantastično putovanje Dorothy Gale zabava za djecu i sve one koji se tako osjećaju, HBO-ova serija Oz je nešto potpuno drugačije. Ljetna televizijska shema je doba godine kada nas HRT vraća u duboku prošlost reprizirajući sve što se da reprizirati. Osim naftalinskih, ali provjerenih televizijskih bisera, domaćih i inozemnih serija poput Mućki, Alo-alo ili Malog mista ovog ljeta nacionalna televizija reprizira i Oz. Svaka čast braći iz Peckhama, ali Oz je ipak apsolutni ovoljetni reprizni hit.
Oz je nastao u radionici iskusnog dvojca - redatelja i producenta Barryja Levinsona i scenarista Toma Fontane. Mjesto radnje je državna kaznionica Oswald (skraćeno: Oz) odnosno njen eksperimentalni dio Emerald City kojeg vode Warden Leo Glyn i okorjeli jebač Tim McManus opsjednut idejom da se okorjeli zlikovci u određenim uvjetima mogu promijeniti.
Stanovnici Oza su sve samo ne ugodno društvo, podijeljeni su uglavnom po etničkim i ideološkim ili seksualnim skupinama. Pa tako imamo muslimane, Latinose, Talijane, Irce, Arijevce, Crnce, homoseksualce i ostale.
Jedino oko čega će ove nepomirljive skupine suraÄ‘ivati jesu dilanje “sisa” i povremene pobune. Izvan toga caruje nasilje, sex, brutalna ubojstva, žestoki obračuni, zavjere, osvete - potpuni kaos i ludilo ograničen jedino zidinama kaznionice. HBO je odvano postavio visoke standarde televizijske zabave kojih se drži i u Ozu. Iako serija povremeno odluta u sapuničarski tračeraj ipak je ovo uz Sopranose jedna od najboljih serija koju smo imali prilike vidjeti na naÅ¡im malim ekranima.
Augustus Hill, zatvorenik 95H522, ima ulogu naratora koji nas na originalan način vodi kroz život u Ozu. On je poput zabavnog vodiča kroz pakao, čovjek koji otvara i zatvara skoro svaku epizodu.
Već od prve epizode autori serije otvoreno upozoravaju da će na brutalan način progovoriti o životu u zatvoru koji je sve samo ne romantičan. Odvjetnik Tobias Beecher, zatvorenik 97N909, u pijanom je stanju pregazio djevojčicu. Dobio je 15 godina boravka u Ozu s mogćnošću uvjetnog otpusta za 4 godine. Bačen s druge strane zakona, među okorjele zlikovce, Beecher je preplašen poput janjeta. Kao takav lak je plijen za Verna Schillingera (zatvorenik 97S110) , vođu Arijevaca, koji ga već prve noći poševi i na dupe spali svastiku.
Ovaj događaj će vremenom od Beechera napraviti pravu zatvorsku zvijer, a njihov epski dvoboj odnijet će živote dobrog dijela njihovih obitelji. A to je tek jedna od priča iz Oza.
vremenom upoznajemo gotovo nepregledan niz glavnih i sporednih likova u Ozu. Tu je npr. Miguel Alvarez, u početku vođa Latinosa, a kasnije zatvorenik kojeg su nebrojeno puta pokušali smaknuti.
Ryan O’Rilley, zatvorenik 97P904, Irac koji je sposoban izmanupilarati gotovo svakoga, posvaÄ‘ati dva oka u glavi, a da pri tom njemu samome uglavnom ne zafali ni dlaka s glave. Nigerijac Simon Adebisi koji je jedinog opakog protivnika imao u samom sebi, sve ostale je mogao eliminirati lakoćom kojom pauk dokrajču muhu.
Talijani u Ozu baš ne prolaze sjajno, prvo su sjebani otac i sin Shibetta, potom su opakog Antonia Nappu zarazili AIDS-om da bi se najizdržljivijim pokazao Chucky Pancamo.
Kareem Said, zatvorenik 97S444, je vođa muslimana, inteligentan, emotivan, ali i čovjek sa svojom hrpom demona na plećima.
Tu je onda i živopisni par staraca, Rob Rebadow i Agamenon Busmalis - čovjek krtica.
Oz je išao u 6 sezona, od 1997 - 2003 i jedna je od najgledanijih televizijskih serija u povijesti.

U ordinaciji dr. Drpiparića August 17, 2006

- okulistička drama -

- (zapravo, možda ipak tragedija…?) - 

UVOD 

Odvjetnički ured Iks, u sastavu - mlađahna Jezdimirka Uskoković, fatalni Svetibor Trokulić i vremešna šefica Frankica Posprdalo, imućna odvjetnica - jučer je u ročišniku imao zakazan jednostavni informativni grupni okulistički pregled kod poznatog zagrebačkog okulista, dr. Drpiparića. Preko sedam žnjora uvukli se kratkovidni fiškali u prenatrpani raspored javno još neotvorene supermoderne privatne Drpiparićeve očne trifrtalj-klinike, iako realne potrebe za time nije bilo. Naime, kako su svi redom od ranije ćoravi, kao ona poslovična kokoš koja nabada zrno, davno su već pribavili očna pomagala. No, kao što to obično biva kod privatnika koji, brinući se za vaše zdravlje, usputno dilaju i poneki proizvod medicinski proizvod, sve je to bilo zlo i naopako.

DAKLE…

Zamislite samo, ispada da meni oči samo Å¡to nisu iscurile od upravo demonskih polutvrdih leća, za koje je Drpiparić odmah pitao da ‘tko li je meni rekao da mi trebaju polutvrde leće?!’ Rekla sam mu, ‘doktor u bolnici, znate onaj koji pregledava oči, dijagnosticira i izdaje recepte za leće i NE zastupa proizvoÄ‘ača mekih leća’.

‘Pa naravno’, graknuo je na to on, ne shvativÅ¡i suptilnu ironiju, ‘jasno je da vam taj, baÅ¡ taj i takav srbočetnički jugonostalgičarski doktor, koji ne voli Hrvatsku i koji želi zatrovati oči mladih Hrvatica, kako bi one srljale k’o guske u maglu, daje upravo te grozne grozne polutvrde leće! Å ta kažete, joÅ¡ Vam je rekao da su te inače najzdravije za oko?! Majkoisusova, bježi Ä‘avle iz ove turbo extra svemirske okulističke ordinacije, koja je ujedno i operacijska sala s laserima, fazorima, i svjetlosnim sabljama, gdje najuspjeÅ¡nije na svijetu JA liječim katarakte, glaukome i općenito ostali skum of the juniverse u VaÅ¡em, da, baÅ¡ VAÅ EM oku!’

(svaka slučajnost sa Super Krečkom i ostalim remek-djelima marketinga iz radionice Top-shopa je posve slučajna)
 
U taj tren se, iz mračnijeg kuta ordinacije, javlja Å¡efica, imućna Frankica Posprdalo, i kaže tihim glasom (ili se samo činio tih pored tutnjave očnog egzorcista): ‘Pa, kad smo kod toga, i meni je doktor bio rekao da su polutvrde najzdravije za oko…’.
 
‘I VAMA !?!‘ - drekne Drpiparić i onesvijesti se.
 
Nakon uspjeÅ¡nog oživljavanja, dr. Drpiparić je spasenje naÅ¡ih bakterijama nastanjenih očiju učinio svojom životnom misijom. Možda to niste znali, ali svaki drugi čovjek ima klamidiju (da, istu onu genitalnu!) u OKU! To, naravno, može spriječiti samo ultra-mega-nova VEUCAR-EX (R) 6×3d leća, koja ima konverzno - digretativni egzomotorični stereoskiopatoloÅ¡ki efekt na vaÅ¡e oči, a u isto vrijeme ima u-ve zaÅ¡titu, Å¡titi rožnicu, Å¡arenicu i guzicu, te je available u sivoj, plavoj i zelenoj boji, kao i boji lososa, te boji lišća mladog, joÅ¡ nedozrelog, luka vlasca. Ono 3d valjda znači da ide na dizel i ima pogon na tri kotača.
 
‘Cijena, pitate? Prava sitnica, Bing! Nama u ordinaciji doktora Alojzija Drpiparića uopće je ispod časti razgovarati o cijenama! Radi se o tričavih 300 kn po kutiji leća, a u kutiji ih ima 6, a leće se nose dva tjedna pa se onda bace! VaÅ¡e, da, baÅ¡ VAÅ E zdravlje je na prvom mjestu! ‘
 
I tako, nakon otprilike tri sata provedenih u  Drpiparićevim raljama, sumasumarum dijagnoza i damage control program izgledaju ovako.
 
Teški bolesnik br. 1, odvjetnica Frankica Posprdalo, imućna i ‘flasnica file und jahte’
 
Na kraju ‘informativnog pregleda’, pacijentica u očima ima nove leće, u torbici nove naočale, a u novčaniku progorenu podstavu, uslijed brzine kojom je novac izletio u Drpiparićev džepić. Naime, iako pacijentica već nosi mekane leće (koje joj je prije dva mjeseca uvalio jedan slični privatnik, dr. Poduzetnik, koji se takoÄ‘er zgrozio kad mu je ona doÅ¡la s polutvrdim lećama u ovom naÅ¡em XXI. stoljeću), jamačno će odmah vidjeti razliku izmeÄ‘u novih spektakularnih leća VEUCAR-EX (R) 6×3d i tih nekvalitetnih mekanih leća kompanije Losch&Bomb, nekad ugledne kompanije, ‘ali bila je, znate, velika afera prije nekog vremena i ta kompanija je bila ozbiljno poljuljana, proizvodi su im povučeni s tržiÅ¡ta, znate, ne da ja blatim konkurenciju, možda su se oni pridigli od tad, ali čujte, vi to mećete u oči, pa zar ćete stvarno riskirati…’ (od izmeÄ‘u redaka glatko interpretiramo: fuj to, bekine leće, puj puj).
 
‘Ko vam ih je dao? ‘, priupita ipak Drpiparić, pa će na to neodreÄ‘eno, al’ značajno ‘Aaaa, taj. Razumijem’.
 
Frankica, stoga, odmah (‘ni časa časiti’, to Drpiparićev je moto) u oči dobiva novi par VEUCAR-EX (R) 6×3d leća, koje su OTPRILIKE njena dioptrija, jer, znate, to su tako dobre leće da se, čim sjednu na oko, odmah same programiraju na ispravnu dioptriju. Nakon toga je na dnevni red doÅ¡lo pitanje ima li Frankica, uz leće, i naočale za vid. Ima, dakako. U redu, ali idemo ipak napraviti pregled, da vidimo treba li vam joÅ¡ Å¡ta osim novih VEUCAR-EX (R) 6×3d leća.

Pregledom doktor utvrÄ‘uje da  Frankica ima hipercilindrično spastično zakrivljenje prema unutra, ali to, iako zvuči sasvim fatalno, nije niÅ¡ta Å¡to jedan par naočala, koji se nosi istovremeno s lećama ne može popraviti. I tako, natakne on Frankici na one okulističke proteza-naočale dvije prizme sa zakrivljenjem ‘mrak, idealno’ i bazom nula osam, koje uz to svakih sat vremena javljaju točno vrijeme u Zagrebu, Londonu i Petrogradu.
 
‘Je li da je ogromna razlika’ - pita doktor isprizmiranu cilindričnu Frankicu.

‘Pa ne znam’, odgovara ona, ‘meni se čini isto… ‘

‘Isto? Ma kaj god! To vam je ogromna razlika, vidjet ćete čim ih počnete nositi, jer vam se oči viÅ¡e neće mučiti pri spajanju dvije slike u jednu.’

‘Å ta smo mi, jebene kokoÅ¡i?’, pita se Frankica u sebi, ali doktor ulijeće s novim pitanjem.

‘Jel’da da imate problema s umorom očiju navečer kad nakon 15-satnog radnog dana posve crknuti gledate televiziju? Ha? Ha? Ha?’

‘Pa, da, malo, valjda, nekak su mi tada malo umorne oči…’ - uplaÅ¡eno će Frankica.

‘Eto vidite’, slavodobitno klikne doktor, ’sada će vaÅ¡e oči bez ikakvog napora spajati dvije slike u jednu i umor će nestati!’
 
To je što se tiče stakala. Inače, doktor se ne bavi prodajom okvira (nije on trgovac, taman posla, puj) ali ima baš priručno ovdje u ladici nekoliko zbilja izvrsnih okvira, koje je nabavio da srcu dragim strankama ponudi i tu uslugu, za slučaj da im se ne da hodati do optičara, tih… tih… trgovaca.
 
‘Evo, ove vam zbilja izvrsno stoje, probajte joÅ¡ ove, ove, ove i, hmmmm, ove. Da, da, one prve su joj najbolje, jel’da? ‘, umjeÅ¡no će Drpiparić, obraćajući se prisutnoj publici. Ne bi čovjek nikad rekao da nije trgovac. ‘Eto vidite, onda ćemo te! A kutija? Ova vam je malo otkačena, ova malo bapska, a ja vas totalno vidim u ovoj trećoj! Jel’da? Eto, rjeÅ¡eno.’

Frankica sramežljivo pita koliko će to koÅ¡tati, na Å¡to ovaj odgovara da stakla uopće nisu skupa, s obzirom na to da imaju zaÅ¡titu protiv sunca i refleksije istog, te protiv bijesnih hijena za koje je poznato da se u jesen spuÅ¡taju sa Sljemena u grad. Ali, ne može točno reći koliko koÅ¡taju, jer te cijene su trice i kučine kojima se on ne zamara, ali otprilike 400-500-600-700 kn. ‘Okvire vam dam za 1000 kn’, dodaje, ‘Å¡to je, složit ćete se, praktički džabe. Ama propašću ako budem ovako vodio posao. To jest, ne posao, već ordinaciju.’
 
Teški bolesnik br. 2, Svetibor Trokulić
 
Svetibor je, prije nepuna dva mjeseca, kupio nove-novcate naočale. Sukladno dobrom doktoru, te cvike su čisti kriminal, čudno je uopće da mu već nisu eksplodirale na licu. On, pak, ima zakrivljenje suprotno od Frankice, a i dioptrija je potpuno kriva.

‘Tko vam je uvalio te naočale? Aaaaa, a-ha, na Sv. Duhu. Razumijem…’, kaže neodreÄ‘eno, al’ značajno. Napravit će njemu doktor skioskopiju, a i stereo-vid, Å¡to se ti mamlazi uopće nisu sjetili napraviti. Iako Svetibor ima dioptriju samo 0.25., vitalno je da nosi ispravne naočale, po mogućnosti u krasnim crvenim okvirima, koji izvrsno otvaraju njegovo lice i čine da izgleda baÅ¡ kao Tarik (za razliku od onih očajnih okvira, koje je Svetibor skupo preplatio, tc-tc). Doktor razumije da je Svetibor neodlučan ući u troÅ¡ak  kupnje novih naočala, nakon Å¡to je nedavno kupio jedne nimalo jeftine, a možda ni ne razumije Å¡to će mu sad nove naočale, ali okvire će doktor ipak staviti sa strane, za slučaj da se odluči za njih.
 
Da stvar bude gora, jadni je Svetibor za vrijeme cijelog pregleda najgore proÅ¡ao, jer on ne nosi leće, za razliku od svojih kolegica, a tri sata je sluÅ¡ao o prednostima VEUCAR-EX (R) 6×3d leća pred ‘običnim’ deterdž… pardon, lećama.
 
Teški bolesnik br. 3., Jezdimir Uskoković
 
Jezdi ima najteže stanje. Naime, prilikom pregleda oka onim svjetalcem, otkriveno je cijelo krdo pundusa u očima (ona si ih predstavlja kao male pretpotopne životinjice sa Å¡est nogu, dugim repom i rilcem), pogotovo u lijevom oku, u kojem leća očito nije dobro centrirana, pa zapinje za jednu kvržicu pri svakom treptaju, a ‘tu su i žilice neke, to ćemo možda morati laserom…’

‘Mora da vas užasno iritiraju te leće…’, susretljivo će doktor sirotom Jezdimiru.

‘Pa ne znam’, odgovara mu on, ‘nosim ih deset godina i nikad nisam imala nikakve probleme’, prkosno će Jezdi.

‘Eh, tako je to. ÄŒovjek se na svaÅ¡ta navikne.’, pomirljivo će doktor, uz pokuÅ¡aj tapÅ¡anja po glavi, koji je zavrÅ¡io u ormariću s lijekovima.

Hmmm, tvrdi kolačić. 
 
‘Nego, Paredrpiću, ja bih naočale’, reče Jezdi otvoreno, ‘a svi mi kažu da ne mogu na pregled dok ne budem 10 dana bez leća. Å to ne mogu, jer kurca ne vidim. Dakle, kako mi možete pomoći?’.

Naravno, doktor ima lijek i za to - on svoje pacijente ne tjera bezobrazno da budu bez leća tjedan dana, ne-ne, već im privremeno i potpuno besplatno da mekane VEUCAR-EX (R) 6×3d leće. Napravi on pregled i ustanovi da je Jezdimiru na desnom oku -4.5 dioptrija, a na lijevom, umjesto -5.25, kako je do sada bilo uvriježeno, on veli -6.5. i neka Jezdimira ne preplaÅ¡i ta brojka, jer to je dioptrija taj tren, a ne znači da će ista biti i za tjedan dana (vjerojatno će se povući sama od sebe, uslijed VEUCAR-EX (R) 6×3d  leća, op. ćor. a.). Iako mu Jezdi kaže da joj je to prejako, i da joj se sad Å¡ora kristalno jasna slika na lijevom oku, sa onom umjereno jasnom na desnom (Å¡to vjerojatno nije trebala ni spominjati, da ne bih odmah dobila one prizme za spajanje dvije slike u jednu…), on nevoljko ponavlja pregled. SuÅ¡ta objektivnost, koja izvire iz Jezdimirovih odgovora ‘pa čini mi se da mi je crveni kružić jasniji od zelenog križa, ali nisam sigurna’ i ‘te dvije slike su mi tu negdje iste’, on opet zaključuje neprijeporno da je to -6.5.

I tako joj je u oko tutnuo te gumaste VEUCAR-EX (R) 6×3d leće, koje ju i danas Å¡oraju svojom jačinom. Na pitanje može li to noÅ¡enje potencijalno krive dioptrije Å¡koditi, on odgovara ‘naravno da ne’. Da mi je neki srbokomunistički doktor iz Vinogradske dao krivu dioptriju samo na sat vremena, vjerojatno bi to imalo nepopravljive posljedice na moj mladi život.

Anyway, pacijentica br. 3, slučajno upravo odano VaÅ¡a Jezdimirka, sad ima VEUCAR-EX (R) 6×3d leće u očima, a sinoć je potroÅ¡ila 45 minuta savrÅ¡eno dobrog slobodnog vremena na skidanje istih, jer su to gumijaste stvarčice, koje se skidaju tako da primiÅ¡ očnu jabučicu prstima i isčupaÅ¡ ih s nje, pri čemu je dobila proljev od napora i umalo pozvala hitnu.

EPILOG
 
Vrlo skupa guma u očima natjerala me da se pozabavim zanimljivim životnim pitanjem – privatnici ili oni drugi doktori? Na kraju sam došla do sljedećeg zaključka. Kad odeš u bolnicu kod doktora, preko uputnice i zdravstvenog osiguranja i ostalih birokracija, bojiš se jako, jer ti se čini da doktoru tvoja dobrobit nije baš na pameti, odnosno da ga maltene pa boli kita za tebe. Ovo zato jer od tebe nema osobite koristi. Za promjenu se odvažiš potrošiti novce, jer zdravlje ipak najvažnije, pa odeš kod privatnika, a kad vidiš njega kako se grči da ti uvali neki proizvod od kojeg on očito ima neku korist, opet se počneš bojati jako, jer imaš utisak da ga boli kita za tebe i da ti samo želi utrapiti ono od čega dobiva proviziju. S obzirom na to da ne možemo odrediti koliko nam koji doktor želi dobro, možda pomogne ako pokušamo ustanoviti koliko nam koji od njih želi zlo.

Pa si mislim - kako onog prvog totalno boli kita za mene, logično bi bilo da mi nema razloga željeti zlo. Za onog drugog, nakon displeja Drpiparićevih trgovačkih sposobnosti, više jednostavno nisam sigurna.

Priča o mudroj ženi August 17, 2006

“Oženiti se nikad nije kasno. Ja sam se oženio kad mi je bilo četrdeset i osam godina, govorili su mi - kasno je, a ispalo je da nije ni kasno ni rano, već, ipak, bolje bi bilo da se nisam uopće oženio.”
(Pečeneg, jedan od Čehovljevih junaka)

Mudra se žena udala vrlo mlada, u dvadesetoj godini. Pala je na njegov šarm, duhovitost i tople plave oči. Imali su divnu ljubav desetak godina, uživali u braku ko prasci u blatu.
Ali prođe deset godina kao deset sekundi i njihov se brak pretvorio u svakodnevnu rutinu. Muž si je našao ljubavnicu, koja je izgledom podsjećala na Mudru ženu, ali bila je mlađa, zategnutija. Muž je svoje bračne obveze sveo na zakonski minimum, a sreću i sladostrašće pronalazio u mlađoj.
Mudra žena saznala je za to slučajno, jer je muž postao nepažljiv u skrivanju svoje ljubavnice. Nije napravila ništa, nijednom gestom nije odala da zna tajnu koja bi ih mogla koštati zajedničke sreće.
Odlučila se obračunati sa svojim životom. Sa svojim željama, sa svojim ciljevima, sa svojim poimanjem muškog roda, s potrebom za muškarcima općenito, i sa potrebom za svojim muškarcem. Shvatila je da njen muž od svoje ljubavnice dobije sva potraživanja, a nema nijednu obvezu. Muž je napravio isto ono što je napravila Ljubljanska banka tijekom raspada Jugoslavije. A mudra se žena osjećala se poput hrvatskog štediše.
Nakon dugih, besanih noći, Mudra žena shvatila je što joj je činiti - prestala je izvršavati svoje bračne obveze. Muž je jutrom odlazio na posao u zgužvanoj košulji, neuparenim čarapama, i neopranih zuba.
Izdržao je tako jedno vrijeme, a potom se razveo od Mudre žene i oženio Ljubavnicu. Međutim, Ljubavnica mu je dosadila već nakon godinu-dvije. Pretvorila se u rospiju, kao što se svaka žena pretvori jednom kad je oženiš.
Muž se, ležeći u krevetu sa svojom novom ženom, često u svojim mislima vraćao u prošlost. Nedostajala mu je Mudra žena. Kako je vrijeme prolazilo, teret slatkih uspomena bivao je sve teži.
I zato je Muž počeo pisati svojoj Bivšoj ženi duga pisma. Počeo joj je slati cvijeće i kupovati bombonijere. Šarmirao ju je kao onomad, prije više od desetljeća. Njegove su plave oči ponovo postale tople.
I tako je Mudra žena postala ljubavnica svog bivšeg muža. I uživala u životu kao nikad do tad, oslobođena svih predrasuda.

Ma ‘ko mi je uzeo plažu? August 10, 2006

Nekih 6 metara od mora nije ničije vlasništvo. Pristup moru nikom ne bi smio biti onemogućen ni na koji način. Zbog čega (jer smo država u kurcu) to nije tako u Maloj Luci pored Omiša sasvim mi je jasno, ali nije mi je KAKO JE MOGUĆE da je to tako VEĆ PAR GODINA.

Kad odlučite otići na kupanje u Malu Luku, tamo gdje je baš fina plaža, na ulazu u mjesto dočeka vas rampa i gospodin koji od vas traži 20 kuna za ulazak u mjesto. Molim? Halo? Kako i zašto?

Stanovništvo tog omanjeg mjesta pored Omiša organiziralo se i počelo naplaćivati ulaz u svoje mjesto s lijepom plažom. Čujem da su to od njih vidjeli i oni iz Marine pored Trogira pa da i tamo naplaćuju upad, al s obzirom da tamo nisam bila osobno, ne mogu vam reći je li to zaista tako. No ono u Maloj Luci ostavilo me prošle godine skroz šokiranom. Prošla sam tamo i ove godine - ista stvar. Kao da je netko kupio cestu do mora il čak čitavo mjesto.

“Kako možete naplaćivati upad u misto?” pitala sam joÅ¡ lani gospodina koji je zadužen da po zvizdanu skuplja po 20 kuna ‘po autu’ za ulazak u to mjesto. Platit će ili budale il oni kojima se stvarno viÅ¡e ne da tražiti parkirno mjesto pored magistrale. Ja sam, bogami, uporna i ne dam da me deru ako baÅ¡ ne moraju. Iz diÅ¡peta ću tih 20 kuna potroÅ¡it na benzin i otići malo dalje.
Todorić je uzeo neki otočić pod koncesiju, ali tamo se možete doći kupati. Po zakonu. Inače ne, jer vas njegove grdosije tjeraju s posjeda. Tako vas i ova rampa u Maloj luci tjera od tamo, i to zato jer im nitko niÅ¡ta ne može. Policiji se po suncu ne da raditi, osim kad im treba para za pivu pa iz kafića izaÄ‘u na ulicu i kazne prvog jadnika kojem se u koloni nije dalo vezivati. S ovim im se ne zamarati il su s njima sklopili ‘posao’ pa ubiru proviziju. Tko će ga znati…Znam samo da mi je nekad izuzetno žao Å¡to nemam policijsku značku pa da im mogu mogu oduzet sve te ilegalno stečene pare i naplatiti im globu da bi sljedećih 20 godina morali iznajmljivat apartmane da je plate. A ako su ih nekako legalizirali, voljela bih vidjeti te ‘face’ koji su dozvolili da se zakupi državna cesta i spriječi pristup moru.

MasculFiber: Izgubljene među policama August 9, 2006

U svojoj knjizi ‘ZaÅ¡to kupujemo?’ Paco Underhill, prema recenzijama punokrvni antropolog prodaje i direktor tvrtke za istraživanje i savjetovanje Envirossell, navodi rezultate istraživanja o prosječnom vremenu koje žene provedu u kupovini. S obzirom da ga je naručio neimenovani američki lanac trgovina kućnim potrepÅ¡tinama, dobivene rezultate treba uzeti s debelom rezervom.

Žena će tako u trgovini s drugom ženom prosječno provesti 8 minuta i 15 sekundi, žena s djecom 7 minuta i 19 sekundi, žena koja kupuje sama 5 minuta i 2 sekunde, dok se kupovina u društvu muškarca svodi na svega 4 minute i 41 sekundu.
Prema navedenom ispada da su muškarci, barem kada je šoping u pitanju, za žene najgori mogući ograničavajući faktor, smetala koja su im svojim neprestanim prigovaranjem kraj polica s deterdžentima u stanju zagorčati život do mjere da nakon nepunih 5 minuta iz trgovine izlete van vrišteći:
 
-          O BOŽE, ZAŠTO JA?! Zašto se baš meni morao dogoditi muž koji zna da aloa vera ne nagriza ruke kao limun?!
 
Odgovor je jednostavan -  konzumeristička emancipacija. S početkom 21. stoljeća muškarci su odlučili dokinuti klišeizirani status dežurnih cukala i konačno, pored silnih vrećica, uzeli stvar u svoje ruke. I znate što? U tome su postali toliko uspješni da njihovu nepodnošljivu lakoću kretanja između polica Underhill uspoređuje čak s odvezanim čamcima, pa se nemojte začuditi zateknete li jednog kako baletanskom elegancijom i pogleda uprtog u daljinu u košaricu trpa deterdžent pjevušeći:
 
-          ViÅ¡e volim vjetar, nego mirnu luku…
 
Dakle, muškarci su jednu običnu nabavku namirnica pretvorili u, rekli bi kritičari, umjetnost s dosad neviđenom razinom motoričke estetizacije i poetske pronicljivosti, doživljaj usporediv možda jedino sa slalomskom vožnjom velike Janice Kostelić – brzo i u malenim lukovima sve do same blagajne!

S druge strane, da je Anji Paerson uistinu toliko stalo do Velikog kristalnog globusa kao što priča, uredila bi da se kraj skijaške staze otvore štandovi s drangulijama čiji će sjaj plijeniti pažnju Snježne kraljice daleko duže od prosječnih 5 minuta i 2 sekunde, pogotovo ukoliko joj se k tome pridruže Martina Ertl i ostale kolegice. Od gomile žena s pancericama na nogama, naime, doista nije za očekivati da će kupovinu obaviti u nekom za skijaške anale posebno vrijednom roku.