Turisti na našim plažama July 18, 2006

Ljudi odrasli u turističkim krajevima redovno imaju miÅ¡ljenje o turistima prilično negativno. ÄŒak i ako od njih žive. Jer uzurpiraju njihov teritorij u sezoni odmora. Ne krijem da s turistima nikad nisam doÅ¡la na zelenu granu, pa i sama ne volim biti u toj ulozi, a oni su mi uvijek inspiracija za pljuckanje. A kako sam ovih dana konstantno okružena istima, ne mogu preÅ¡utjeti neke reminiscencije koje su mi pale na pamet dok sam čitajući Kunderu na plaži sluÅ¡ala klince iz susjedstva kako vriÅ¡te skačući u more ne bi li impresionirali vrÅ¡njake suprotna spola. Uglavnom…

Svako ljeto ista priča. Imam taj određeni problem s turistima, na plaži. Oni stranima malo čak i više nego domaćima. Jer ti strani imaju te neke navike koje me od djetinjstva iritiraju, pa mi je valjda grč u želucu pri pogledu na njih ostao do dana današnjeg. I koliko god bila tolerantna i skretala pogled s njih, opet mi nije ugodno u njihovoj blizini. Zaboga, ti ljudi čoporativno dolaze na plažu, ono, dvije-tri obitelji, bar tri generacije. Leže na dekama (nadam se ne hotelskim) umjesto na ručnicima koji su danas tako lijepi, veliki, mekani i jeftini. Iako gotovo redovno imaju neki ugostiteljski objekt na najviše deset minuta hoda od plaže, oni ipak ponesu dva-tri portable hladnjaka sa sendvičima, vodom, pivom, pomidorima, čokoladama i većinom stvari koje ni ja u svom frižideru nemam. Kao da se spremaju za rat, bogati. Jer nikad se ne zna kad možeš ogladniti, a šta ćeš se micati s plaže, gdje god kreneš trošiš novce. Ovo je besplatno, jel. Da ne spominjem kako sam kao klinka bila zavidna na šarenim luftićima i svoj sili gadgeta koje su donosili u svojim velikim autima. Pa fotkanje, snimanje kamerama i tako to. Srećom, danas se boje snimati jer osjećaju valjda naše zle poglede kad kamera slučajno skrene prema tuđem djetetu. I neka, bolje je tako. A i glasni su ti stranci. Osobito oni koji dolaze iz većih gradova. Nije da mi smetaju glasni ljudi ni inače, ali svejedno, slušanje stranog jezika samo me još više podsjeća da na plaži koja mi je najbliže doma i na koju sam morala nekad plaćati upad baš radi tih stranaca, sad jedva da imam gdje staviti ručnik.

A namjerno ne želim ići na neka osamljena mjesta, iako bih tamo izbjegla te koji me smetaju. Ne, neću. Jer volim gužvu na plaži i volim sresti poznate mi ljude, jer cijeli dan šljakam i kad konačno dođem na plažu hoću urbani odmor, ne samoću. Kad se zaželim apsolutnog mira i tišine (što sumnjam da mi se može dogoditi, ali ajde) pobjeći ću negdje na Vis. Ili barkom od uvale do uvale. Do onda idem na plaže koje su mi u nogodohvatu. Ali sad se pažljivo smještam dalje od gore navedenih, ako već moram nekog slušati u blizini, onda preferiram jezik kojeg razumijem najbolje. A onda obično naletim na domaće turiste, kontinentalce. Ti znaju biti fora. Ni sami se, većinom, ne osjećaju kao turisti, ne izvoljevaju i ponašaju se normalno. Osobito ovi koji dolaze u Opatiju, mislim takvima očito kupanje u moru i nije najnapetiji dio odmora. Da je, išli bi negdje gdje nije pogled na industriju Rijeke ili gdje je bar more bistrije, a plaže su doista plaže. Naši su mi zanimljivi i jer su opušteniji i u điru su. Kupanje, sunčanje, kava, kupanje, pivo, sunčanje, pivo. Neloš koncept, priznajem. Jedino im malo zavidim jer oni mogu tako cijeli dan, ipak su na odmoru. Ali opet, ja mogu cijelu sezonu po pola dana, pa mi je računica ipak ok.

No, uglavnom… Okupah se na Lidu. BaÅ¡ volim Lido, možda zato Å¡to onaj pijesak u moru i ispod ručnika djeluje tako atipično za ove krajeve. Nekad se tamo odlazilo svakodnevno, cijelog ljeta, to je bilo mjesto za lokalne. Turistima se nije svidio pijesak na betonu i stijene pri ulasku u more. A meni je to odličan koncept, jer Å¡ljunak me žulja, ne mogu po njemu hodati ni ležati, a ulazak u more skačući sa stijene mi je najdraži. Ono hodanje u more s plaže mi je tlaka, nikako ući u more, stalno je prehladno. UÄ‘em do koljena, pa par minuta privikavanja, pa do guze, pa uh, tamo je opako, kad dolazi do pupka trebam joÅ¡ par minuta privikavanja. E onda mi je već pomalo glupo, jer hoću se okupati, pa konačno uÄ‘em u poluskoku na glavu. U meÄ‘uvremenu su frendovi ili već na izlasku, ili zimogrozniji od mene pa su joÅ¡ u fazi postepenog ulaska u more. I sve skupa bezveze… E zato volim skočiti s nekog kamena, preskoči se taj dosadan dio ulaska i zabavnije je. Osobito ako iz mora gledaÅ¡ ostale kako im ide. Heh, koliko je frajera izgubilo frajersku titulu na tim mjestima…

ZaÅ¡to spomenuh Lido u priči o turistima? Zato Å¡to tamo iz nekog razloga ne dolaze te stranjske obitelji, nisu nikad ni dolazile i taj je dio Opatije bio osloboÄ‘en obiteljskog cjelodnevnog izležavanja. A kako se nekoć davno naplaćivao upad, naravno da sam izbjegavala odlaziti na to mjesto iako je tamo bila najbolja ekipa. Danas je to neka sasvim druga priča. Upad se viÅ¡e nigdje ne plaća, plaža je donekle ureÄ‘ena, a onaj divlji dio bliže parku ostao je netaknut. Kao nekad. Klinci iz susjedstva. Tourist-free zona. Uh, kako mi je to falilo… Samo Å¡to sad sve to gledam iz neke druge perspektive.

Leđend July 17, 2006

I Buš tako napokon krenija na Iran, a? – pljucne Pice rezignirano – Jeba ćaću svoga!
Koji Bush koji Iran čovječe – začuđeno dignem obrvu – nije ti Bejrut u Iranu. Libanon men, Li-ba-non i Iz-ra-el!
Li-ba-non Iz-ra-el I-rak I-ran Al-kai-da Hez-bola Ebo-la Si-ri-ja Na-mi-bi-ja Kuuu-vajt Sve-je Is-ti Kuuu-rac! – izdreči se – Buš je to, upanti šta san ti reka – i zagrize pomidoru krvnički, ne bi da se zvala George.
Kako ti veliš Pice moj – zameškoljin se na šugamanu, bacin oko na mulić sa kojeg se Sjebani Propeler u prozirnim bijela kupaćima upravo spremao naglavačke baciti u plićak.
Sve bi rabin bez miga Cije iša ratovat, moš´mislit – i dalje je prežvakivao dok mu se pomidora cidila niz usta - sve ti je to Bušova spaćka.
Vjetrić je iz pravca mulića donosio glasno šmrcanje.
-Mislin da bi tribali zvat Hitnu, Sjebani je…
-Sjeban! Cili svit je danas sjeban upanti to!
Kako ti veliš Pice moj – onaj kamenčić me opet bocne u rebra ali mi se nije dalo micat, s mulića se sad čulo glasno ispuhivanje nosa.
UN držu pederi i slabići – pljucne listić od pomidore – Ge8 nos ti posran, češu svoja muda jebe se njima, imaš i koji kukumar? – uvali nos u frižiderić rasturajući mi cilu koncepciju.
- Pogledaj ispod paštete.
- Imaš paštetu! – sad uvali komplet glavu skupa s maskon za ronjenje, na njoj – čajna, jetrena?
- ÄŒajna, of kors.
- Podravka, Gavrilović?
- Podravka, imaju nagradnu igru.
Jebeš to. Gavrilović je zakon – razočarano šmrcne i izvuče glavu. U ustima je držao kukumar ko ptičar ukokanog fazana. Iz pravca mulića sa napadnim jecajem dopre i ´ Poljuuubi zemlju, po kojoj hodaaa…´ vjetrić je ovaj put donio i zvuk nečijeg radia.
Posli Gavrilović krenovaka iz važa, nema više ništa. Iznad krenovaka iz važa – ništa! Samo krenovke i nebo! Upanti to! – zahruska kukumar.
Kako ti veliš Pice moj – rukon naletim na kap smole šta je pala sa borića – Psmtr..!
´Za moga sina Matu šta plovi na brodu Dalmacija u daleki Japan od njegove majke ča ga puno voli ova pisma od Mate Miše Kovača…`
Njega je Manitu prston taka ispod skalpa! – drekne hruskajući kukumar.
A? – trgnen se uplašeno. Malo me s ovim zateka.
Ma gledaj šta radi. Ma gledaj budalu šta sad radi, privrće se u plićaku – kukumar je pokazivao u pravcu mulića pa se fala bogu smirim.
Jedu li oni krenovke u Sivernoj Koreji, a? – uporan je bio kukumar.
´Ona ti ništa, ona ti ništa nije kri-iiii-vaaaaaaa…´
U Sjevernoj Koreji? – smola se nije dala, ni struganjem o kamen. Psmtr..moraću nać´ nešto drugo.
- Oće im zabranit i krenovke ili samo bombe?
Bombe? – smola se i dalje nije dala, samo san šporkala ručnik. Psmtr.. moraću se dić´.
´Ostani tu, tu je tvoooooja mati…´
I kako uopće moš´ nešto zabranit nekomu, ako oti ništa i nema! – kukumar zapoentira u zraku.
Kako ti veliš Pice moj – dobacin priko ramena ispirući smolu s ruke u moru.
Šmrc – javi se Sjebani iz plićaka.
- E Sjebani?
- Razbija san glavu.
Zajeb stari moj, zajeb – da ću sućutno ja.
Oće me Pice doć´spasit? – da će s nadom on.
- A Sjebani moj kako da ti rečen.. Pice ti je trenutačno zaokupljen svjetskin problemima. Nema ti on vrimena za humanitaran rad.
A ništa onda – Sjebani razočarano šmrcne, pokupi svoj roza šlauf i otpliva na drugi kraj vale.
´Ostani tu, još će sunceeeee sjati…´

Parlamentarne kavice July 16, 2006

Ako se sjećate prvog dijela mandata Račanove Vlade i Mesićevog predsjedovanja zasigurno pamtite i njihove famozne kavice s graÄ‘anima. Bila je to jedinstvena prilika organiziranim skupinama penzionera iz prigradskih staračkih domova da nekog relevantnog upitaju (obično sirotu tajnicu u prolazu): A ka’će penzija?! Ionako prezauzetim domaćinima sve se to ubrzo učinilo kao joÅ¡ jedna od bespotrebnih obveza u nizu koje su se viÅ¡e-manje elegantno rijeÅ¡ili.

  S druge strane Markovog trga leži Sabor, središte domaće parlamentarne demokracije. Da je kojim slučajem riječ o nekoj stranoj, neposredni kontakti zastupnika i njihovih birača bili bi sasvim normalna stvar. Želite li im se na nešto potužiti, iznijeti svoj genijalan zakonski prijedlog ili samo čestitati na dobro odabranoj kravati, to možete učiniti bez većih problema. Dovoljno je nazvati, ugovoriti sastanak i doći u predviđeno vrijeme.

  U Hrvatskoj izložena praksa postoji tek na pojedinačnoj razini, kod zastupnika koji su takav standard ponaÅ¡anja primjenili u svojim izbornim jedinicama i zahvaljujući tome u njima uživaju odreÄ‘enu popularnost. S druge strane, većina ih se navikla na ‘kontakt’ putem prijenosa sjednica, bombastičnih naslova u medijima te tu i tamo pokojeg pisamca koja uglavnom započinju isto: ‘PoÅ¡tovani, zahvaljujem na donaciji…’ Politička volja za neÅ¡to viÅ¡e zasad ne postoji, a ono malo ’sretnika’ Å¡to je doživjelo Å eksa i u njihovom prirodnom staniÅ¡tu uspjelo je to preko GONG-a, udruge koja je svojim programima i doslovnim povlačenjem za rukave donekle otvorila zakonodavce za javnost.

  Pa ipak, kada bi ta volja i postojala, zastupnici građane ne bi imali gdje primati. Apsurd je, s kojim se i oni slažu, da uz sva prava i privilegije koje uživaju, osim fotelje u sabornici nikakvog stalnog ureda nemaju. Naime, za takav komfor morate biti najmanje potpredsjednikom jednog od saborskih Odbora. Doduše, svojevremeno je čak i postojala inicijativa za pronalaženjem adekvatnih prostorija, ali to je sad već neka druga priča.

  Što se ove tiče, o njoj će se s približavanjem datuma nadolazećih parlamentarnih izbora raspravljati sve više. Iako sama po sebi možda ne spada u ključna pitanja kojima se visoka politika bavi, vrlo je dobar indikator razine političke kulture u jednom društvu.

“Technology giveth and technology taketh away.” July 15, 2006

Elektroničke knjige - jesu li budućnost (i ujedno smrt) “klasičnih” tiskanih knjiga ili su samo joÅ¡ jedan medij koji je pronaÅ¡ao svoje mjesto u modernom načinu života? Prije nekoliko godina, s pojavom prvih e-knjiga, prognoziralo se svaÅ¡ta: od drastičnog smanjenja upotrebe papira u svakodnevnom životu do potpunog nestanka tiskanih knjiga. Kada e-knjige nisu prouzročile boom kakav se očekivao, prognostičari su okrenuli ploču i počeli predviÄ‘ati njihov polagani nestanak, marginalizaciju ili oživljavanje u nekoj prijemčivijoj budućnosti. Danas su tiskane knjige joÅ¡ uvijek svuda oko nas, papiri nam se nesmiljeno talože na stolovima i u ladicama - ormari nam pucaju od tolikih kilograma papira - ali su i e-knjige joÅ¡ uvijek tu, vrÅ¡e svoj uporni proboj u naÅ¡u tradicionalističku stvarnost.

Je li to dobro ili loÅ¡e, pitanje je sad? Hoće li e-knjige postupno proglodati svoj put do naÅ¡e svakodnevice ili će nastaviti svoj podjarmljeni suživot s običnim knjigama? Hoće li se obične i e-knjige početi nadopunjavati i možda stvoriti sasvim nov oblik književnog izričaja? Hoće li e-knjige “služiti” običnim knjigama ili će obične “služiti” e-knjigama? Hoćemo li ih ikada cijeniti jednako? Hoćemo li downloadati aleksandrijske knjižnice za koje nam neće biti potrebne police već samo diskovni prostor? Ili će knjige od papira zauvijek ostati nenadomjestive? Pitanja su na koja postoji tek pokoja futuristička spekulacija.

Danas, kada se u Hrvatskoj govori o padu interesa za kulturu i posebice knjigu, s jedne strane raste pojava e-knjiga, a s druge opstaju i ustraju piratske verzije knjiga - tj. skenirane i obraÄ‘ene knjige koje se većinom preko news grupa ili peer-to-peer programa nude za besplatni download. Cory Doctorow u svom članku “Science fiction is the only literature people care enough about to steal on the internet” na te megabajte i gigabajte piratskih knjiga gleda dobrohotno i sebe daje kao pozitivan primjer. Njegov prvi roman “Down and Out in the Magic Kingdom” moguće je u cjelosti i besplatno skinuti s interneta na njegovim osobnim stranicama. Roman bilježi preko 650 000 downloada, pa ipak tiskana je verzija već u Å¡estom izdanju! E-knjige zapravo potiču prodaju tiskanih knjiga - barem kada je SF u pitanju. Kada autor samostalno i dobrovoljno ponudi svoju knjigu besplatno putem interneta, kada joÅ¡ i dozvoli čitatelju direktnu povratnu informaciju putem bloga ili osobnih stranica, kada se čitatelj bez posrednika može upoznati s piscem i njegovim djelom, kada ga nitko ne tjera da kraj te i te priče ili tog i tog romana može saznati samo ako plati toliko i toliko, onda je i čitatelj spremniji odvojiti novac za tiskano izdanje. Jer, kaže Cory, “najveći problem SF pisca je anonimnost, a ne piratstvo”. Kad se pred nas stavi opcija da kupimo knjigu nekoga za koga nismo nikada čuli ili nam njegovo ime tek priziva neka sjećanja ili knjigu nekoga koga poznajemo osobno ili preko interneta, za koju ćemo se odlučiti? Ova je logika možda nepobitna, no je li primjenjiva i na Hrvatsku?

Nedavno sam se neugodno iznenadila kad sam na domaćoj news grupi pronašla popis piratskih e-knjiga domaćih nakladnika. Iako sam se sa skeniranim knjigama stranih autora susrela već milijun puta, to me nikada nije zasmetalo, odnosno na to nikada nisam pomislila kao na neku strašnu nepravdu. Radilo se uglavnom o djelima koje bi svatko želio pročitati i imati, ali ih iz ovih ili onih razloga nije želio ili nije mogao kupiti. Radilo se, naravno, i o dostupnosti, a na internetu je sve samo jedan klik udaljeno od tebe. No, ovaj se put radilo o domaćim izdanjima i čak nekim domaćim autorima. I to mi se učinilo jako, jako pogrešno.

Hrvati vole sve Å¡to je besplatno, sve Å¡to se dijeli, daje za džabe, uzet će na kutije, trebalo ili ne trebalo. Legalno ili ilegalno. No, razmiÅ¡ljaju li oni koji troÅ¡e sate na skeniranje tih knjiga i oni koji te knjige skidaju, kakvu medvjeÄ‘u uslugu rade domaćem izdavaÅ¡tvu? Američki će pisac možda i zaraditi pristojan novac od prodaje svoje knjige u domovini, pa i svijetu, te mu tamo neki Hrvat koji skine njegovo djelo s interneta i neće prouzročiti preveliku Å¡tetu, no koliko će zaraditi domaći autor i domaći izdavač čije se skenirane knjige besplatno rasparčavaju, a tiskane skupljaju praÅ¡inu po policama? Koliko će u budućnosti biti izdanih knjiga kao posljedica toga? Hoće li domaći čitatelj, kako tvrdi Cory, uz svoju ilegalnu knjigu biti ponukan nabaviti i legalnu? Hoće li ga činjenica Å¡to sad “poznaje” autora nagnati da se baci u taj ogroman troÅ¡ak kupovine knjige? Hoće li pomisliti da dotični autor možda nije jedan od ljubitelja besplatnog, barem kad je o njegovoj knjizi riječ - knjizi na kojoj je radio mjesecima, možda godinama, koja je dio njega samog? A Å¡to je legalnim besplatnim e-knjigama? Imaju li one ikakvu poticajnu ulogu na domaće izdavaÅ¡tvo i je li im to uopće cilj? I koja je uopće shvrha e-knjiga? Postoje li one kao alternativa samo zato Å¡to nam je takva tehnologija dostupna ili doista imaju nekakvu budućnost?

Vraćajući se polako na početak ovog teksta, u nemogućnosti sam izvesti ikakav zaključak. Tehnologija srlja naprijed, a mi kaskamo za njom pokušavajući je dostići, ni ne shvaćajući zapravo kamo nas vodi. No, ne postojanje cilja ne znači da ga sami ne možemo barem privremeno uobličiti. Možda je primjer Coryja Doctorowa nešto o čemu bi domaći nakladnici i autori trebali porazmisliti, nekakav privremeni cilj i ujedno novi način reklame i privlačenja publike. Možda trebamo uzeti tu tehnologiju, kada već postoji, i stvoriti njezinu svrhu, kada je već toliko nedefinirana i mutna, a dostupna. Bi li takva taktika u Hrvatskoj imala uspjeha ili su sve ovo suvišna pitanja na koja ne postoje konkretni odgovori?

Tsotsi (Gavin Hood) July 14, 2006

Na ovogododiÅ¡njoj dodjeli Oscara jedan od velikih favorita u kategoriji “Best Foreign Language Film” bio je palestinski film Paradise Now. Nagradu mu je meÄ‘utim ispred nosa odnio južnoafrički kandidat Tsotsi autora Gavina Hooda. Kad pogledate film moći ćete samo Å¡utke skinuti Å¡eÅ¡ir (ako ga iz nekog razloga nosite) u znak priznanja cijeloj ekipi Tsotsija, riječ je o majstorskom djelu na gotovo svim razinama filmskog zanata.
Tsotsi je mladi vođa četveročlane bande koja dolazi sa rubnih dijelova Johanesburga. Predgrađa čine sklepane kućice u blatu, zlokobna s jedne i očajna s druge strane, atmosfera koja vlada u tim dijelovima grada izgleda gotovo nestvarno. Zloglasne brazilske favele prema ovom naselju izgledaju gotovo poput dječjeg vrtića. Tsotsi je svoj ugled izgradio iznimnom surovošću, iako izgleda krhko i lomljivo s gotovo djevojačkim crtama lica, njegov autoritet je neupitan. Kad padne noć četvorka odlazi u grad gdje pomno odaberu žrtvu, prate je i na koncu je opljačkaju. Scena pljačke u prepunom vagonu gdje Tsotsi i ostala trojica opkole čovjeka tražeći od njega novac koji je netom prije neoprezno izvadio iz džepa spada među najsurovije i ujedno najbolje režirane scene koje ste mogli vidjeti na filmu. Na prvi pokušaj žrtve da pusti glas i tako privuče pažnju ostalih Tsotsi mu proboda srce čeličnim tankim šilom skrivajući oružje iza njeogve kravate. Za to vrijeme ostali ga pridržavaju svojim tijelima i nitko od putnika nema pojma što se događa. Na slijdećoj stanici jednostavno ostavljaju žrtvu i izlaze s ostalima van. Jebeno surovo i uvjerljivo - antologijska scena koju je moguće vidjeti samo kada napustite teren dobro poznatih kinematografija zapadnog svijeta.
Iako Tsotsi djeluje u zajednici s još trojicom prijatelja on je zapravo vuk samotnjak. Oni ne znaju niti njegovo ime, niti prošlost, a on uglavnom ne govori o sebi. Poznaju ga samo pod nadimkom Tsotsi što u prijevodu znači - ubojica, zlikovac. Jedne večeri Tsotsi nakon svađe s prijateljima sam odlazi u bogatu četvrt gdje ženi ukrade automobil pri tom je teško ozlijedivši. Par kilometara dalje otkrije da se na zadnjem sjedištu nalazi beba stara svega par mjeseci. Iako u prvi mah želi otići s plijenom i ostaviti dijete u autu pokraj ceste ipak se vraća po bebu kada začuje njen plač. U opasnom ubojici i kriminalcu, čiji životni put je bio zacrtan gotovo samim rođenjem na rubu civilizacije, odjednom se nešto prelomi. Gledajući to bespomoćno stvorenje Tsotsi se prisjeća svog djetinjstva, na smrt bolesne majke i surovog oca. Sjećanja za koja je mislio da su zauvijek potisnuta sada izbijaju na površinu.
Gavin Hood kroz sudbinu glavnog lika maestralno progovara o sudbini Afrike, turobnog kontinenta od kojeg svijet uglavnom okreće glavu, kontinenta izjedenog AIDS-om, glađu, siromaštvom, kriminalom, surovim ratovima i konačno - potpunim beznađem.
Bez želje da nešto uljepša, oduzme ili doda, ovaj film bolje od ičega upozorova na mjesto slamanja civilaizacije i duboku podijeljenost čovječanstva na megabogate i one koji umiru od gladi. S jedne strane svijet koji brine o tome nosi li Paris Hilton gaćice ili ne na nekom eventu i s druge strane cijeli jedan kontinent osuđen na polaganu smrt. S nekoliko majstosrkih panoramskih prikaza okruženja u kojem Tsotsi živi i u kojem je odrastao Hood otkriva istinu onakvom kakva ona stvarno je. Djeca čiji su roditelji umrli od AIDS-a u Tsotsijevom kraju žive u betonskim cijevima, odbačena i ostavljena od svih. U susjednim državama njihovi vršnjaci nose kalašnjikove, nemaju djetinjstvo, nemaju nikakvu šansu. Ti klinci su osuđeni na smrt. Tsotsi je bio samo jedan od njih, nije imao nikakvu šansu.
Tsotsi je osim spomenutog Oscara osvojio cijeli niz nagrada na raznim festivalima. Odličan scenarij, režija, soundtrack, fotografija, montaža i gluma čudesnog Presleya Chweneyagaea.
Film vrijedan poštovanja, obavezno pogledati.

godina proizvodnje: 2005
trajanje: 94 min.
režija: Gavin Hood
scenarij: Gavin Hood, Athol Fugard
producent: Peter Fudakowski
fotografija: Lance Gewer
montaža: Megan Gill
glazba: Paul Hepker, Mark Kilian
uloge: Presley Chweneyagae, Mothusi Magano, Percy Matsemela, Jerry Mofokeng, Themby Nyandeni, Terry Pheto, Zola
ocjena: 10/10

8. Motovun FF - pogled iznutra July 13, 2006

Proteklih nekoliko tjedana sam se osim nogometom bavio i pisanjem kataloga za 8. Motovun FF koji će se ove godine održati od 24. - 28.07. Promatrajući usput i kako izgleda stvaranje jednog filmskog festivala, usput i meni najdražeg, mogu vam iz prve ruke posvjedočiti da je to sve skupa jedan grozničavi, organizirani kaos. Lista filmova je u početku poprilično duga, Pavičić i Grlić pregledavaju materijale, Pavičić usput obilazi festivale kao npr. Cannes i vremenski se lista sužava ali konačni program je još uvijek negdje u magli. Naziru se tek obrisi onoga što će na koncu činiti 8. Motovun FF. Pavičića nisam vidio, on spada u najelitnije jedinice festivala, istureni napadač smješten negdje u protivničkom 16-ercu.
Grlić izgleda poput kakvog dobroćudnog medvjeda, dominantna figura, na prvi pogled staložen, jede trešnje, obavi poneki telefonski razgovor, pregleda mejlove, pripali pljugu i onda ode na nekakav sastanak ili jednostavno nestane. On je igrač starog kova, voli češku i rusku filmsku školu, on je recimo srednji vezni.
Mirković je nogometnim rječnikom rečeno Å¡ef obrane, neÅ¡to poput Canavara u reprezentaciji Italije, ali ne toliko temperamentan. On koordinira apsolutno svim dogaÄ‘anjima, stalno je onlajn i ako nastavimo s nogometnom terminologijom on je zadužen za to da ne primimo gol. Oko sebe rasporeÄ‘uje ostale igrače, razine i meÄ‘urazine djelovanja. Finalni festivalski proizvod, od viuzualnog identiteta preko programa do popratnih sadržaja, financija i ostalih sitnica je u velikoj mjeri rezultat njegovog rada. U svemu ima prste i na sve utječe u manjoj ili većoj mjeri. Da bi se dobio katalog ili knjiga u kojoj su predstavljeni svi programi, filmovi i sve ostalo potreban je cijeli niz ljudi. Katalog MFF-a vam je ona “landscape” knjižurina s debelim kartonskim koricama i to je zapravo knjiga cijelog festivala, dobiju ju svi akreditirani novinari, posjetioci festivala ju mogu nabaviti po, čini mi se, dosta prihvatljivoj cijeni i ona je zapravo vjeran portret cijelog festivala, vodič kroz festival ali i uspomena na njega.
Moj dio posla je bio predstaviti sve filmove iz gotovo svih programa, osim kratkih filmova koje mislim radi Korovljev, i nekih portreta poput onog o Mileni Dravić ili Semki Sokolović koje uglavnom napiše Mirković. Počeo sam pisati kada izgled programa nije bio ni izbilza jasan i cjelovit, a kamoli raspored projekcija na samom festivalu. Osim filmova i biografija samih autora ove godine smo radili i filmografije autora. U moj dio posla ide i pribavljanje fotografija za filmove. To je ponekad iznimno zajeban posao, ali na kraju se nekako sve složi. Djevojka koju ćemo ovom prilikom zvati Twiggy je spona između mene i dizajnera, grafičara koji će od tih materijala na kraju napraviti knjigu. Mirković je sveprisutan i sva ta hrpa materijala ide i preko njegovih ruku. Kada si npr. uzmem previše pjesničke slobode u opisima nekog filma on to nenametljivo skrene u neki prihvatljiviji oblik. Onda dolaze na red lektori i prevoditelji jer cijeli katalog ide paralelno i na engleskom jeziku.
U cijeloj stvari je zanimljiv i dio u kojem prevodimo naslove filmova. Kako npr. prevesti film Quinceanera? Da li ostaviti tako kako je jer tako se zove svojevrstan obred, proslava kojom djevojčica prerasta u ženu. Kako se to događa na njen 15. rođendan tako smo na kraju i preveli film - Petnaesti rođendan. Nema previše prostora za manevriranje oko prevođenja samih naslova, ne smiješ se previše udaljiti od onoga što je autor htio reći, a stvar opet mora biti prilagođena našem jeziku. Za Dukićev film Wristcutters: Love Story prijevod bi mogao glasiti Samoubojice: Ljubavna priča, no na kraju je sam Dukić tražio da se film prevede kao Pizzeria Kamikaze, a pod tim imenom će vjerojatno na jesen i ići u distribuciju po kinima. To je inače onaj film koji se pojavio ove godine na Sundance festivalu, priča je vrlo zanimljiva kao i glumačka postava (Tom Waits između ostalih).
Djelić po djelić i mozaik se polako slaže, programi poprimaju svoj konačni oblik.
u glavnom programu će biti nekoliko vrlo jakih naslova, u programu BIS moći ćete vidjeti 8 legendarnih naslova koji su igrali na prošlim izdanjima festivala. Između ostaloga tu je i prošlogodišnji pobjednik Smrt gospodina Lazarescua koji je na 7. MFF-u igrao u kinu Bauer na samo jednoj projekciji što znači da ga je tada vidjelo nas stotinjak sretnika. Ako niste, pogledajte iz BIS programa i austrijski film Pasji dani. U poslijeponoćnim terminima na Barbacanu ove godine idu i 4 glazbena dokumentarca: Heavy Metal, Laibach, Pankrti i Ramonesi, ali da ne duljim - o programima 8. MFF-a detaljnije u nekom od narednih postova.
Bestseler će ove godine na Motovunu, osim Zrinke i mene, koji nećemo moći pogledati previše filmova (prestari i prezaposleni), imati i svog službenog izvjestitelja. Dobili smo naime akreditaciju za Aristona pa će on ovaj put biti naša najisturenija špica. Naoružan šatorom, vrećom za spavanje, laptopom i digitalcem on će vam kroz seriju reportaža predstaviti ovogodišnji MFF. Do početka hrvatskog filmskog Woodstocka ostalo je još 11 dana..

Muke po žanru, dio III. July 12, 2006

Battlestar Galactica (2003.) je ime na usnama (jagodicama prstiju?) svih ljubitelja SF-a. Na forumima, web stranicama, news grupama i real life okupljalištima te čudne ljudske vrste - SF fanova - ta se serija spominje. Preporuča je se. Hvali je se. I to s razlogom.

Battlestar Galactica ima dugu i klimavu povijest. 7. srpnja 1978. godine premijerno je prikazana trosatna pilot-epizoda, s Lorneom Greeneom, Richardom Hatchom i Dirkom Benedictom u glavnim ulogama, koja je polučila veliki uspjeh. Od rujna 1978. do travnja 1979. godine na američkoj TV postaji ABC prikazana je serija od 17 epizoda, no bila je ukinuta zbog lošeg rejtinga. No, već se u siječnju 1980. na ABC-u pojavljuje spin-off - Galactica 1980. Iako je početak bio obećavajuć, dolazi do pada kvalitete te je nakon deset epizoda serija ukinuta. Mnogi je smatraju jednom od najgorih serija u povijesti SF-a. Međutim, originalna je serija s godinama stekla kultni status i bilo je nekoliko upornih, ali bezuspješnih pokušaja oživljavanja. Sve do 2003. godine i pojave trosatne miniserije Battlestar Galactica. Krenulo se ispočetka. Izbrisana je prošlost i stvorena je nova Battlestar Galactica.

U listopadu 2004. godine krenula je nova serija i do sada su prikazane dvije sezone, dok se treća očekuje na jesen ove godine. Glumački veterani poput Edwarda Jamesa Olmosa i Mary McDonnell, suvisao scenarij, odlični specijalni efekti, vrhunska režija i glazba te pomalo “retro” izgled serije, brzo su je odveli na sam vrh TV produkcije. NagraÄ‘ena je nagradom Saturn u tri kategorije: za najbolju seriju u sindikaciji, za najboljeg sporednog glumca i za najbolju sporednu glumicu. Američki je časopis Time novu Battlestar Galacticu proglasio najboljom serijom u 2005. godini. Osvojila je i nagradu Peabody, kojom se priznaje iznimno postignuće i zasluge u područjima radijskog i televizijskog programa. Naposlijetku, dobila je i Huga za najbolju dramsku seriju. A sada je nominirana i za Emmyja.

MeÄ‘utim, u kuloarima se može čuti negodovanje. Jer, unatoč svoj sili pohvala i nagrada, Battlestar Galactica može Emmyja dobiti samo za najbolju kostimografiju, najbolje vizualne efekte i/ili zvuk. Žanr joÅ¡ jednom puÅ¡i zbog toga Å¡to je žanr - i to ne samo u slučaju Battlestar Galactice. Ni ostale žanrovske serije nisu bolje proÅ¡le po pitanju nominacija: Stargate Atlantis je, primjerice, dobio nominaciju za glazbu, a Smalville za obradu zvuka. Nijedna žanrovska serija - osim Lost, koja se ionako ograÄ‘uje od žanrovske stigme - nije nominirana u nekoj “ozbiljnijoj” kategoriji. Nekima SF serije očito izgledaju i zvuče super, ali nemaju niÅ¡ta drugo za ponuditi. To je neÅ¡to s čim se stotine i tisuće fanova diljem svijeta ne bi složilo.

I dok se, unatoč Å¡ikaniranju, u svijetu željno iščekuje treća sezona, domaća će publika imati zadovoljstvo vidjeti zbog čega postoji cijela ta strka oko Battlestar Galactice. Već od jeseni bi, naime, na HRT-u trebalo početi prikazivanje miniserije i prve sezone, a priča se i o drugoj sezoni novoga serijala. Domaći se fanovi već pripremaju te je pokrenuta stranica Galactica Centar i otvoren forum, a kao Å¡to rekoh na početku, o seriji se može diskutirati na mnogim drugim domaćim forumima - poput NOSF foruma, Monitorovog foruma, foruma HRT-a, foruma Popcorn Cinema itd. Pričekajte jesen i pogledajte zaÅ¡to je Battlestar Galactica svima najbolja, “unatoč” i “usprkos” žanru!

Saši Z. dres hrvatske nogometne reprezentacije July 12, 2006

Nakon duge, teške i iscrpljujuće bitke koja je, kao i SP u Njemačkoj, trajala cijelih mjesec dana originalni dres hrvtaske nogometne reprezentacije osvojio je Saša Zelenović. Tijekom prvenstva izmjenjivali su se lideri na tablici, najduže je na vrhu proveo trećeplasirani Horvat. No pred sam kraj natjecanja po grupama Saša je izbio na prvo mjesto koje je zadržao preko osmine, četvrtfinla, polufinala i sve do finala. Horvat je na kraju zauzeo 3. mjesto dok je na 2. mjestu igrač ili igračica iz kladionice Favorit, profić dakle. Eksperiment Mračnog da sve utakmice odigra 0:0 u potpunosti je propao - Mračni je naime uvjerljivo posljednji sa 41 osvojenim bodom ili 86 bodova zaostataka za pobjednikom. Mračnom kao utjeha može poslužiti činjenica da je jedan od rijetkih koji je pogodio da će utakmica Hrvatska - Japan završiti bez golova. Saši najiskrenije čestitke, a svima ostalima više sreće u nekoj od slijedećih kladionica.
Iako je do početka lige prvaka ostalo još malo vremena pokušat ćemo pronaći sponzore te upriličiti još jedno natjecanje s možda još izdašnijim nagradama.

1. Saša Zelenović 127
2. Favorit 125
3. Horvat 123

Moderirani komentari July 11, 2006

Samo da podsjetimo kako su svi komentari na Bestseler.net MODERIRANI. To znači da svaki upisani komentar stavlja na listu čekanja kako bi ga administrator odobrio (moderirao), a u praksi se to događa nekoliko puta dnevno. Da bi se vaš komentar automatski pojavio na listi, potrebno je upisati email adresu i tada će komentari biti objavljeni odmah nakon upisa u slučaju da je account s tom email adresom imao prethodno odobreni komentar. Razlog zbog kojeg se svi komentari moderiraju je želja da se sa stranica izbace svi neprimjereni komentari koji nisu vezani za temu teksta, odnosno kako bi izbjegli spamiranje.

Hgspot smeća July 10, 2006

Hgspot. Dućan u kojem kupujem od njegovih samih početaka, kad je bio dućan užasa u garaži. 2×2 prostorijica u središću onda. Pa recimo, radio sam s jednim od osnivača dotične firme kad sam Å¡vercao compove. Veli da su imali ovak Å¡emu. Naruči se 2 Å¡lepera modema za koje se pouzdano zna da rade bluescreen po spajanju, po ekstremno niskoj cijeni koja je bila brijem pola dolara po komadu, i onda ih se dila po, brijem da je cijena bila 100 kn, nebitno. Ljudi su dolazili k njima i tukli ih, doslovno. A-a, nije pomoglo. Odgovor odgovornih bio jest da treba skinut drivere s neta, novu verziju. S neta na koji se ne može, jer modem ruÅ¡i win. I tak, prolazile su godine, a ja sam se nasluÅ¡avao tragičnih i tužnih priča svjedoka i žrtava prijevare ljudi iz hgspota. No, mene to nije pretjerano jebalo. Kad sam Å¡vercao compove, kod njih sam kupovao procesore, jer nakon kaj su si (navodno) zapalili skladiÅ¡te puno amd-a, cijena amd-a kod njih je bila neusporedivo povoljnija nego kod bilo kojeg od Å¡vercera i kvartovskog dobavljača. Jednostavno su bili najjeftiniji, a svaku neispravnu komponentu su mi zamijenili u roku odmah. Da, bilo je naporno čekat u podrumu, pa nakon 45 minuta čut kak zapravo eh, nemaju viÅ¡e tih napajanja, pa dal bi neki cd-rom u zamjenu. Reko ok, je princip ‘oćeÅ¡ žvaku umjesto kusura’ ali dobro, nisu tolika stoka. I tak, godine su prolazile, ljudi su dobivali živčane slomove, ali ja sam bio miran. PotroÅ¡io sam gomile para tamo, kao i moja familija, nikad nije nikakvih problema s njima bilo.

No, valjda su i kod mene morali upotrijebit pravilo i bit cigani nad ciganima, nakon godina korektnosti. Ok, relativne korektnosti. Kao što rekoh, ja sam bio ok s njima iako sam tu i tam bio svjedok nekorektnog sranja, no zatvarao sam trzajuće oko pred istim, te čak reklamirao dotičnu firmu, jer nisam s njima imao većih pizdarija, što je bila valjda nevjerojatna iznimka. Dakle, kupio sam mobitel. Mobitel koji je na kraju ispao žešće sranje zapravo, ali nakon kaj mi je zadnji uspio upast u wc tijekom pokušaja spuštanja vode nakon nužde broja 2, reko jebemu mater, kupim mobitel do dva godišnje, i uvijek kupim jeftino sranje, ovaj put oću kvalitetan telefon koji će potrajat bar 3 godine, kao što su nokie 3310 onomad činile. Ne znajuć ono što sad znam, a to je da je nokia otišla u krasan kurac u zadnjih godinu dana jer izdaju više modela nego kaj mogu popratit kvalitetnim softwareom, izabrah nokiu. 6131. Reko ok, nije jeftina, ali ima sve potrebne điđe. Kartice do 2 gb, neke tamo media playere, sve mogu u džepu imat. I tak, za idućih par godina i više nego tražim od mobitela. Odlično.

Iskoristit ću ovu priliku i da nabrzaka recenziram mobitel. Mobitel ima po običaju za nokiu, jako pametno ureÄ‘en software, jako brzo pristupa svemu, fini media player, odličan zvuk, ali ta divna 1.3mpix kamera je sranje. Ne da je loÅ¡a, baÅ¡ je jebeno sranje od kamere. Siemens, koji prezirem i koji je zavrÅ¡io u wc-u imao je bolju kameru. SE f500i je imao bolju kameru. Pod umjetnim svijetlom, kamera nokie 6131 jednostavno jako voli na 30% slike postavit zelene točkice. Ono, kockasto, zeleno, loÅ¡e vidljivo, katastrofa. Sad držim u ruci nokiu 6630 smartphone koja je isto 1.3mpix, ali je kamera NEUSPOREDIVO bolja. K tome kućiÅ¡te djeluje izuzetno krhko, i ne bi ju preporučio nikome kome stvari vole ispadat iz ruku. No, rekoh kad sam ju već uzeo, pogledat ću dobre strane, a to je jeben zvuk, lako koriÅ¡tenje i mogućnost proÅ¡irenja do 2gb. Nisam se pretjerano žalio zapravo, do momenta…do momenta kad sam skužio da iako sam bateriju propisno formirao, ista drži manje od jednog dana. U uputama su mi napisali da pričekam par dana, da bude ona. I čekam ja par dana. I ona niÅ¡ta. Kak sam radio ko serviser tih sranja, nije prvi put da sam u ruci držao aparat koji poradi nekakvog kurÅ¡lusa sisa viÅ¡e struje nego bi trebao. I da, bluetooth je jako volio prekidat. BaÅ¡ jako jako.

I uzeo ja mob te ga odnio u hgspot. Reko dragi hgspoćani, ovaj aparat je neispravan, molit ću drugi. Prema zakonu o zaštiti potrošača, na drugi imam pravo. To vam, dragi ljudi, piše u toj knjižici koju sam fotokopirao u narodnim novinama, članak 410. Pogledat ću točno kak se zove. Uglavnom, novi mob. Vele oni a-a, nema novog aparata, to morate rješavat sa mobisom koji je uvoznik i serviser. Reko gledajte, oni su odgovorni prema vama, vi prema meni. Ja veze sa mobisom nemam, nit želim imat. Kupio sam novi aparat koji je ispao neispravan i novi aparat za isti želim dobit. Ma kakvi. Držali su nas jedno 2 sata tamo, svako malo mijenjajuć razlog iz kojeg mi novi aparat ne mogu dat. Prvo sam prekasno došao. Onda nemaju više taj model. Reko super, dajte mi neki drugi. Onda sam ga sigurno ja oštetio. I daju oni meni drugu bateriju, ignorirajuć to kaj im govorim da mi puca kurac za bateriju, da je mob neispravan i da želim drugi. Iznimno drska, bezobrazna, nestručna i ne toliko inteligentna bagra. Da ne spominjem da su frajeru koji je skupa sa mnom bio u servisu rekli da mu particioniranje diska na lapu i ugradnja dvdrw uređaja košta 3 - 4 tisuće kuna, s tim da kod particioniranja moraju pobrisat čitav disk. Valjda to rade sa installom od wina, nisu čuli za partition magic. Jebeš ti kupnju programa, pa oni su samo servis techno MEGAstorea. Debili. A i ugradnja dvdrw zacijelo košta 4 soma, nije da možeš čitav lap sa dvdrw ugrađenim kupit za tu lovu.

I daju oni meni novu bateriju i otprave me. Reko ok, ovak ću bar dokazat da sam u pravu. Naravno, baterija, koju sam dobio već do pola napunjenu je po punjenju izdržala 18 sati (na standbyu, bez media playera i sranja) i ja sam se vratio vratit mobitel, prethodno se konzultiravši (nekoliko puta) s čovjekom iz društva za zaštitu potrošača. Isti mi je rekao da odem u hgspot do gospodina Nikšića koji je šef reklamacija i da će mi mobitel biti zamijenjen. Ok. Odem ja tam. Dolazi neki drugi lik, govori da je Nikšić na sastanku i u startu mi govori da mi mob ne može bit zamijenjen. Ja pizdim. Bio je bahat, elokventan ko azijska riba sabljarka sa touretteovim sindromom i izgledao je antipatično. Ono, u startu me odjebo. Ja mu govorim kak mob NE radi, a on mi govori da odem u mobis. Reko, ja nemam nikakve jebene veze s mobisom, to je VAŠ posao, vi ste odgovorni prema meni kao prodavač, ne interesira me mobis, ne želim ić tamo, odjebite, dajte mi drugi jebeni mobitel. A-a. Reko ok, čekat ću Nikšića, šefa reklamacija. Sjednem se na kavu, za 10 minuta dolazi onaj isti gnom i veli da mu dam mobitel malo. Dam ja njemu mobitel. Tip pronalazi mikromrlju na unutarnjoj strani telefona i govori aaaa ne, pa ovo je mehanički oštećeno, nemremo vam zamijenit nikako. Prvo je dakle bilo to da sam došao prekasno, pa zapravo oni opće nemaju veze s tim mobom, a sad sam ga oštetio. Potom govori da sam ga možda uronio u vodu ili bacio na pod. Da sam tada imao pištolj, pucao bi mu u stopalo i on više nikada ne bi trčao.

Dolazi NikÅ¡ić i ponavlja sve kaj je ovaj ponovio. Oni se cigane za 2700kn, a zaraÄ‘uju nevjerojatne cifre. Ponavlja da on tu niÅ¡ nemre, da mu je ŽAO jedno 10 puta, na Å¡to sam mu rekao da prestane s tim brijat, jer mu puca kita i nije mu žao, na kaj ovaj opet ponavlja da mu je žao, a sve poradi činjenice da je nekorektni oligofren. Veli da odem u mobis i donesem potvrdu da mobitel nisam fizički oÅ¡tetio, Å¡to ja i činim. ÄŒovjek iz druÅ¡tva za zaÅ¡titu potroÅ¡ača mi je u par navrata spominjao državnu inspekciju i da ih prijavim, Å¡to sam ovima u hgspotu i rekao, ali nisu me jebali pol posto. I tak, nazovem ja državni inspektorat, veli mi tip da kopiram garanciju, račun i opiÅ¡em kaj se dogodilo. Reko more. I nakon kaj sam u narodnim novinama kopirao zakon koji me Å¡titi a koji sam namjeravao upotrijebit u idućem okrÅ¡aju u hgspotu, krenem kopirat račun i garanciju. I tu skužim malenu, no krasnu te presudnu nepravilnost kod istih. Naime, garancija je napisana te izdana 23.6., a ja sam mob kupio 24.6., Å¡to upućuje na činjenicu da je mob kupljen, vraćen te prodan meni drugi dan. Krasno. Odoh u mobis po potvrdu da nisam ja sjebo mob. Rekli mi da čekam. Ja čekao. 3 jebena dana sam potroÅ¡io na to da dobijem nekaj kaj sam platio i bio sam iznimno živčan, ali sam čekao. Pisamce sa kopijom garancije i računa je otiÅ¡lo u državni inspektorat i nisam viÅ¡e bio tak nabrijan. Naravno, do momenta ponovnog susreta sa metiljavim osobljem servisa te reklamacija hgspota. Naravno, rekli su da na potvrdi iz mobisa piÅ¡e “aparat je ispravan” i da ja njima nisam rekao da je aparat neispravan. Pa jebem ti mater milu, ispravan u kontekstu fizičkih oÅ¡tećenja, to su i tražili. Ali ne, i dalje me nastaviÅ¡e jebat ko debila da mi ne mogu zamijenit.

I da mi gnom za pultom gnoma iz telefona na uho. Nikšić. Objašnjava mi kako nemre zamijenit. Ja prijetim sjekirom i ćelavim prijateljima, govorim kak mi je pun kurac njega, njegovih sranja i jebenog dućana i da mi da drugi mob, čitam mu zakon u kojem piše da su oni odgovorni prema meni, a mobis prema njima. Ali ne, tip i dalje baljezga svoje. U čekaonici servisa čovjek kojem su već četvrtu neispravnu matičnu uvalili isti tjedan, deda sa neispravnom nokiom, par iz, alo BIHAĆA, kojima su ovi zametnuli comp koji je bio na servisu i tako. Čovjek s matičnom je bio najnesretniji, a pored njega je bila baba koja mi je probala objasnit da sam ili možda ipak ja sjebo mob, a ovo s datumima na garanciji da su možda malo zeznuli. Da, štambilj s datumom se lako sjebe. Čitav mjesec je 23.6. Nakon kaj sam Nikšiću napomenuo činjenicu da garancija i račun imaju drugačije datume, promijenio je ploču. Tu je onda krenulo lizanje guzice, te su mi vratili lovu ne samo za mobitel, nego i za karticu, koju mi nisu trebali zamijenit. I sad, da slučajno nije bilo šeme sa garancijom i računom, ja bi u ruci držao neispravan mobitel od 2700kn s kojim ne bi mogao ništa napravit. 3 jebena dana su me natezali ko majmuna, optuživali da sam sam strgao mob, da sam ga bacio u vodu, slali me u mobis, nemam pojma kaj sve ne, izbjegavajuć zakon o zaštiti potrošača samo tako. I nije im neugodno, ne. Jer su jadna smeća. 3 dana za 2700kn. Katajebenastrofa. Ono kaj oni ne znaju, bar do ovog momenta, je da su papiri otišli u državni inspektorat. I da želim da ovi izađu na teren jer su ispali prejadni. I jer dnevno varaju ljude na istu spiku. Nemojte se zavaravat, ve-mil je recimo isto smeće od firme. Meni su mjesec dana jebali mater s neispravnom matičnom pločom, a trebao mi je comp za rad. Stvar je u tome da je onaj zakon o zaštiti potrošača jako dobro napisan i da mi možemo vratit neispravnu robu i tražit novu u prilično razumnom roku, a to nitko od prodavača ne radi. A ne radi to jer su glupa stoka, a hrvati lijeni nekaj napravit što se toga tiče.

Hgspot je smeće od firme i nadam se da mogu popit nekakvu globu radi ovog. Ako ne samo radi toga, radi 100 drugih sranja koja rade ljudima. Ljudi, tužite stoku. Onak, brijem da ih sam tak možemo natjerat da počnu radit relativno korektno. Ili vam jednostavno puca kurac, što je vjerojatnije, jer je i meni pucao, s obzirom na to da problema s njima prije nisam imao. Uglavnom, nemam pojma kaj više. Firma koja zarađuje milijune, lovu o kojoj ja sanjat nemrem se cigani za 2700kn. No, vjerojatno baš zato zarađuju milijune.