Nestručni savjetnik: Kako prodati stan? (2/4) July 31, 2006

Nakon što ste odredili cijenu nekretnine koju prodajete (vidi prvi dio), potrebno je doći do potencijalnih kupaca. Prva bitna odluka je ići na direktnu prodaju ili preko agencija. Surfanjem po netu i provjeravanjem uvjeta karakterističnih ugovora o posredovanju pri prodaji nekretnine, otkrila sam da hrvatske agencije uzimaju u principu 2-5% provizije na kupoprodajnu cijenu od prodavača i još toliko od kupca. Dakle, ja sam imala 3.000 eura razloga za direktnu prodaju, odnosno sama oglašavati stan.

Druga bitna odluka je bila gdje oglašavati. Prema tradiciji prvo sam otvorila stranice Plavog oglasnika i ostavila oglas kod njih. Procedura predaje oglasa im je dovoljno komplicirana da čovjek doživi slom živaca – nakon registriranja koje zahtjeva nevjerojatne uvjete obzirom da se radi o besplatnom oglasniku, svaki oglas prije objave prolaze kontrolu. Pri toj kontroli jedan moj oglas je odbijen jer nije odgovarao općim uvjetima, a drugi je korigiran, iako su bili gotovo identični i pisani u formi poput mnogih već objavljenih. Poražavajući rezultati cenzuriranja mojeg oglasa o prodaji stana dobivaju još manje smisla ako znamo da u svakom broju Oglasnika ima barem 500 oglasa za prostitutke i slične jebaljke. U sljedećem izdanju Oglasnika moj oglas se pojavio i to u potpunom obliku u tiskanom izdanju te bez broja telefona u internetskom. Rezultati su bili gotovo nikakvi – nekoliko poziva nekolicine čudaka. Nakon objavljivanja druge serije oglasa koju sam dodatno platila 30-tak kuna kako bi broj telefona bio dostupan i u web izdanju te se oglas ponavljao tri puta, odziv je bio nešto veći (oko 6 poziva dnevno, prvih 5 dana objave), ali većina su bili neozbiljni kupci.

Alternativa Plavom oglasniku bio je KupiProdaj, u kojemu sam oglas ostavila paralelno. Procedura predaje oglasa je jasna, način predaje izrazito jednostavan, pregled postojećih oglasa pregledan, odziv potencijalnih kupaca odličan – oko 10-tak poziva dnevno, sljedećih tjedan dana, redom ozbiljnijih kupaca. Frekvencija poziva se dodatno povećala postavljanjem slika stana jer su takvi oglasi sami po sebi atraktivniji.

Na oglase ostavljene u gore navedenim oglasnicima javile su mi se i neke agencije, kojima sam onda pristala da stave moj stan u svoju ponudu, ali sam tražila da se njihova provizija nadogradi na moju cijenu. U konačnici to znači da bih ja dobila koliko tražim, a kupac bi, ni neznajući, platio obje strane provizije. Agenti tih agencija bile su redom pričljive babe, simpatične u nastupu, koje ciljaju na olfo iskrenost, suptilno se hvaleći svojim odličnim rezultatima prodaje. Posebno pikaju na osjetljivu točku svakog prodavača koji prodaje stan barem tjedan dana – kontakt sa svakakvim ljudima, garantirajući predselekciju kupaca, čime se smanjuje broj dokonih šetača, a dolaze samo oni istinski zainteresirani. Niti jedna od tih agencija mi nije dovela niti jednog jedinog potencijalnog kupca. Da sam njih čekala da mi prodaju stan, prodala bih ga do penzije.

Promišljajući malo, bez ikakvog iskustva o marketingu ili psihologiji prodaje, već samo malo zdravog razuma, shvatila sam da bih sužavajući profil ciljanih kupaca, mogla postići veću cijenu, a brže prodati stan. Naime, promatrajući svoje kvartovske prijatelje i poznanike, skužila sam da ih većinu vežu uspomene za taj kvart i jednostavno ne žele otići iz njega. Segmentacija tržišta, rekli bi ekonomisti. Sjela sam za kompjuter i napravila mali prodajemstan letak, koji sam onda isprintala u više od 200 primjeraka. Uzela sam škare i nareckala brojeve telefona tako da se mogu otkidati te krenula u jednu višesatnu šetnju kvartom. Lijepila sam letke na stupove javne rasvjete, stabla te ulazna vrata haustora (izuzev onih na kojim ja eksplicitno bilo napisano da je zabranjeno lijepljenje). Odziv je bio ogroman. Preko 30 poziva dnevno, od kojih je oko 10 bilo ozbiljnih. U konačnici, troje najozbiljnijih kupaca moga stana, od kojih sam ja odabrala u konačnici onog najboljeg, su do mene došli upravo na taj način.

 (nastavlja se)

Te noći … July 31, 2006

Prošlo je više od tri godine otkad sam prvi put prisustvovao koncertu Orkestra za venčanja i sprovode u Zagrebu. Radi slabog interesa koncert je tada premješten iz velike u malu dvoranu Doma Sportova, gdje se skupilo oko 2.500 ljudi. Otprilike jednak broj posjetitelja je prošle subote pristustvovao koncertu u Umagu, na teniskom terenu Stella Maris koji prima oko 6.000 ljudi. Prije koncerta se govorilo o mogućnosti da Goran Bregović i njegova grupa nakon nastupa odsviraju nešto i u obližnjem otvorenom klubu, ali je slab posjet vjerojatno učinio dodatni nastup suvišnim. Doduše, kasnije se pokazalo da se takve publike ne bi trebali posramiti niti popularniji muzičari – na terenu se ludo plesalo, gibalo, snimalo, slikalo, tiho uživalo, nježno njihalo uz mrmljanje izvornih riječi balada Bijelog Dugmeta prepjevanih na romski jezik. Koncert je zapravo bio poklon svima koji su se našli u blizini terena, jer su se živi zvukovi trubača nemilosrdno pogonjenih bubnjanjem mladog Alena Ademovića raznosili kilometrima uokolo, iako se činilo da najveći dio poruke ostaje neuhvatljiv i nama na tribinama te odlazi negdje uvis, kao da se prkosno obraća nijemim zvijezdama. Nismo ponovo pronašli bratstvo i jedinstvo unatoč tome što su preko pjesme «Ederlezi» svi do jednog pripadnika južnoslavenske jezične skupine pjevali izvorne riječi «Đurđevdana»; štoviše, u jednom trenutku se činilo da je divlji ples publike ispred tribine vrlo nalik gibanju koje se može vidjeti na turbo-folk koncertima, i od toga me i na mom sjedalu visoko na tribinama uhvatio blagi nemir. Ali kad je Vaska Jankovska završila s pjesmom «Aven Ivenda», svi su shvatili da u nebu iznad Istre postoji nešto duhovno i da to duhovno dolazi iz svih nas. Pjesme «Te Kuravle» i «Elo Hi» (prepjev «Te noći kada umrem») su publiku uvjerile kako je Bregović zagrebao i ispod pastirskog rocka i došao do samo pastirskog, samotnog, ogoljenog, ispod jesenskog, nepodnošljivo tmurnog balkanskog neba, gdje vlada samo pjesma koja nije pisana radi popularnosti, već da bi podržavala ovaj život i prenosila njegovu poruku, njegov vjeran odraz koji se s prenosi generacije na generaciju tamo negdje na jugu bivše Jugoslavije. Time je preokrenuo usmjerenje naših predrasuda prema Romima, Makedoncima, Bugarima i Srbima, jer mi možemo raspravljati o njihovom «mentalitetu», «političkom usmjerenju», «intelektualnom nivou», ali ne možemo negirati da nas zvukovi limenog orkestra tjeraju na gibanje, da nam od teškog bubnja podrhtavaju pluća i da nas vanzemaljski glas Jankovske tjera da se zapitamo o postojanju božanskog. Kao što je jednom rekao Bregović, najljepše je kad svi znaju za pjesmu a ne znaju autora, kad ona postane «narodna». Bez obzira na optužbe o preuzimanju romskih, gruzijskih ili drugih muzičkih motiva i njegovu relativnu pasivnost na pozornici, Bregović je za života napisao dovoljno «narodnih» pjesama da bi zaslužio poštovanje.
Da je Bregovićev nastup pogonjen osjetljivim mehanizmom se vidjelo kad je radi popuÅ¡tanja koncentracije prekinuo Vasku Jankovsku u uvodu pjesme «Aven Ivenda» i vratio ju na početak – meni je razlog promakao jer se sve desilo jako brzo a i publika se joÅ¡ nije utiÅ¡ala od prethodne pjesme. Upravo Danijela i Ljudmila Radkova te Vaska Jankovska, uz sjajnog pjevača i bubnjara Alena Ademovića (koji je zamijenio Ognjena Radivojevića) su bili nositelji čitavog koncerta. Nema osobe kojoj zvonki glasovi bugarsko-makedonskog ženskog tria nisu zaustavili dah, malo tko je izbjegao hipnotički učinak Å¡upljeg zvuka bubnja tanke, prenapregnute kože; namjerno posebno ne naglaÅ¡avam limeni orkestar jer su oni klasa za sebe i neophodan dio grupe – bez njih, Ademovićev na momente suludi ritam bi odjekivao u praznom. Od početka pjesme «Maki Maki» je bilo jasno da je Ademović vjeÅ¡to skrivena zvijezda koncerta; iako u prvom redu orkestra, njegovo mjesto je nezahvalno jer se nalazi odmah uz Bregovića, koji je bio odjeven u svoje tradicionalno bijelo odijelo i koÅ¡ulju. Ademović je nosio crnu koÅ¡ulju i hlače, a lice mu je u trenucima najžešće svirke bilo pokriveno do vrata dugom valovitom kosom koja se živo tresla jer u svojoj omamljenosti vlastitim ritmom nije Å¡tedio ni samog sebe. Tek nakon koncerta sam pročitao da je on dečko od kojih devetnaest godina, u Å¡to mi je bilo teÅ¡ko vjerovati. Naime, Ademović ima promukli glas pijanog cigana, vječno očajne i ljubavlju izmorene balkanske pijanice koja četrdeset godina svaki vikend a i pokoji radni dan provodi u zadimljenim lokalima i na seoskim zabavama. Ako sa svojih 19 godina na ovaj način nosi koncert, vjerojatno i sam nesvjestan toga, živo me zanima kako će njegov nastup izgledati za koju godinu a i kasnije, koliko će on u svojoj daljoj budućnosti doprinijeti promoviranju i razvijanju živog narodnog melosa s juga Balkana. Ademovićev rast bi mogao dozvoliti Bregoviću da svoje mjesto zamijeni dirigentskim; Bregović vjerojatno može svirati gitaru kao Stefanovski, vjerojatno može nositi temu neke makedonske narodne pjesme i komponirati instrumental u kojem bi njegova gitara bila vodeći instrument, ali za to u ovom aranžmanu nema potrebe. Od prvih desetak stvari Bregović je značajnije sudjelovao u tri-četiri, a i onda je njegova gitara bila prikrivena, kao da je bila namjerno utiÅ¡ana na razglasu. Na trenutke se činilo da kretnjama svoje uzdignute ruke daje ritam nekoj drugoj pjesmi, kao da je pomalo odsutan i nesiguran u motive posjeta njegovog koncerta i stoga s nejasnom vizijom Å¡to treba činiti i kako voditi nastup. NesuÄ‘eni profesor marksizma istovremeno odaje dojam uvredljive rock-zvijezde i vrhunskog, neshvaćenog umjetnika; on će položiti ruku na srce kad bude pozdravljao publiku, ali će im za vrijeme koncerta razmaženo davati upute kako se trebaju ponaÅ¡ati. Pokupit će svoj honorar i otpraÅ¡iti u sljedeći grad; iako voli putovati, njega ljudi ne zanimaju, on neće posjetiti obližnji klub nakon koncerta, a ako to i učini, onda neće napuÅ¡tati druÅ¡tvo davno stečenih prijatelja i mijeÅ¡ati se s «rajom». Tako se Bregović ponekad čini nesigurnim, nedorečenim, nedovrÅ¡enog životnog i autorskog puta. Nije mu stalo da ga prepoznaju i da bude slavan – on želi prodavati ploče i mirno prolaziti kroz najveće gradske gužve bez da ga itko prepozna ili traži za autogram. Neka ostane samo muzika, a on će putovati, kao Å¡to je rekao u jednom nedavnom intervjuu: «Sanjao sam da negdje ostanem na putu, recimo na Tajlandu, Filipinima. Htio bih da brodom odem na južna mora… Putopise bi trebalo zabraniti, oni su opijum za narod. Imam osjećaj da neko potplaćuje te ljude da piÅ¡u takve putopise samo da ljudi nigdje ne bi sami kretali. Umjesto da putujeÅ¡ oni tamo putuju umjesto tebe pa ti to prepričavaju. Sve je sračunato: da si sve manje životinja, a sve viÅ¡e biljka. Oni bi da ti uvale korjen i da tu kao kreten sediÅ¡.»

Njegova muzika je do mene stigla preko dalekog istoka Rusije, gdje je izuzetno popularan, kao i filmovi Emira Kusturice. U tom nevjerojatnom obratu sam počeo sluÅ¡ati glazbu čije motive sam prezirao i bezobzirno trpao u kategoriju «folk» muzike; u Å¡umu kritika, sugestija, optužbi na račun Bregovićevog plagijatorstva, nacionalne pripadnosti, nejasnog opredjeljenja spram ratnih zbivanja na Balkanu, jasno sam uhvatio samo jednu njegovu poruku dok smo nježno pjevuÅ¡ili izvorne riječi pjesme “Elo Hi” koju je u promijenjenom aranžmanu s Bregovićevim Orkestrom za venčanja i sprovode prepjevala Ofra Haza:
…

Te noći, te noći kad umrem
Kada odem, kad me ne bude
Samo će dvije žene da se probude
Jedna je moja mati, ona će plakati
Druga si ti, ti ćes me kleti.

…

autor: Arsenyev

Povratak s Brda filmova July 30, 2006

Svečanom dodjelom nagrada završen je osmi po redu Motovun Film Festival. Sasvim očekivano, nagradu publike te nagradu u kategoriji A-A ( od Austrije do Albanije ) dobio je film The Wristcutters: a love story odnosno Pizzeria kamikaze redatelja Gorana Dukića. Propeler Motovuna, glavnu nagradu, dobio je austrijski film Gledaj lijevo – desno ( look both ways ) redateljice Sare Watts. Nagradu FIPRESCI koju dodjeljuje međunarodni žiri filmskih kritičara osvojio je dokumentarac Erwina Waggenhofera Mi hranimo svijet, a isti je film dobio i nagradu Amnesty International koju specijalni žiri dodjeljuje filmu koji najbolje promiče i problematizira tematiku ljudskih prava. Projekcije pobjedničkih filmova tokom zadnje večeri odgođene su zbog pljuska i grmljavine što su se spustili na zidine Motovuna. Gromovi su doslovce parali nebo, a kiša je pljuštala kao da želi isprati sve ljude s trgova i na neki im bizaran načinreći da je Festival završen.

Pogledao sam dvoznamenkasti broj filmova kojima sam uglavnom bio zadovoljan. Ipak, neki su filmovi bili veliko razočaranje. To prihvaćam kao logičnu činjenicu ako uzmemo u obzir spomenuti broj filmova. Drago mi je što je Dukićev film osvojio nagrade kao što sam i predvidio u jednom od javljanja. Što se koncepta samog Festivala tiče, ne mogu previše govoriti jer nisam bio prethodnih godina da usporedim, no po riječima ljudi koji tamo hodočaste duže vrijeme, koncept je isti svake godine uz neke sitne kozmetičke zahvate i promjene vodstva. Ideja MFF-a kao festivala koji promiče kulturu filma potpuno je ostvarena i ovogodišnji Festival definitivno nije zadnji kao što su neki mediji najavljivali pa i pomalo krivo interpretirali.

Ljudi koji su sudjelovali u organizaciji učinili su odličan posao. Ovelik broj volontera bio je cijelo vrijeme na raspolaganju dok je generalni sponzor ( neplaćena reklama ) Vip učinio odličan, ali zaista odličan posao. Po cijele ste dane mogli pristupati Internetu iz bilo kojeg dijela Motovuna i to velikom brzinom bez pretjeranog zagušenja. Jednu sam stvar primijetio i volio bih je istaknuti ovdje budući da sam ovo shvatio kao svoj prvi novinarski posao. Naime, gledao sam ( neću reći - učio ) kako svoj posao rade afirmirana novinarska imena i pomalo se razočarao njihovim pristupom. Prva zamjerka ide na račun nekolicine njih koji su u press centru sjedili i doslovce prepisivali recenzije filmova iz kataloga, a da ih nisu pogledali te su tekstove publicirali pod svojim imenom i kao svoje viđenje Festivala. O tome mogu svjedočiti jer su na računalima spremali tekstove koji su bili dostupni i u koje sam iz čiste znatiželje i usporedbe zavirio. Zatim je tu jedna vrsta bahatog odnosa prema ostalom osoblju i publici te na kraju ponekad u suštini kriva interpretacija i izvrtanje tuđih riječi. Ako ikad postanem takav novinar, slobodno me zavežite na stup srama.

O skandalima ne mogu govoriti jer su svi bili režirani i nisam primijetio niti jedan pravi. Inače, ta ideja mi se odlično svidjela jer je, kao što je i Zrinka Cvitešić na zatvaranju primijetila, odličan način da se ironizira slavljenje svega glumačkog osim onog esencijalnog dijela – glume. Glumaca sam vidio svega dvadesetak i očekivao sam veći broj. Što se broja posjetitelja tiče, on je ove godine nešto manji, ako je vjerovati iskustvima ljudi kojima je ovo bio osmi po redu Festival.

Dobrotvorne akcije prodaje umjetnički modeliranih kaciga kao i donacije sms porukom traju i nakon festivala. Podrobnije informacije mogu se naći na njihovoj web stranici, a na zadnjoj press konferenciji je objavljeno kako je pet od jedanaest kaciga već licitirano.

Primijetio sam nevelik broj političara, ali opet je, naravno, bilo istupa. Naime, Vesna Pusić pri dolasku je parkirala automobil na mjesto predviđeno za odvoz sadržaja kemijskih zahoda i krenula na zidine ne plativši kartu. Uvrijeđen volonter zagradio joj je auto željeznom ogradom tokom večernjih sati sve dok se njezin muž nije ispričao u njeno ime i platio kartu. Ako već verbalno podržavaju ovakve manifestacije, onda bi bilo u redu da u njihovoj realizaciji sudjeluju kao i svi ostali.

Populacija koja je naseljavala Motovun proteklih dana bila je podosta raznolika. Ljudi su pristigli iz svih kraja svijeta pa sam tako imao prilike primijetiti Švicarce, Engleze, Mađare, Srbe, Slovence, Japance, Njemce, Francuze itd. Zadnji se dan kamp pomalo ispraznio već u jutarnjim satima, dok su navečer pristigli svi partijaneri iz okolnih mjesta da se provedu na Motovunskim ulicama. Glazbu je puštao čak i Dalibor Matanić ( kojeg nisam uspio intervjuirati, nažalost ), a proći glavnu ulicu bio je oveći problem i trebalo je vremena i živaca za pripita laktarenja.

Sasvim je logično da su cijene prehrambenih proizvoda bile i više nego nerealne. Drugog me dana na putu iz kampa povezao jedan od ugostitelja i, ne uvidjevši moju novinarsku akreditaciju, ispričao mi kako građani Motovuna žive od i za ovaj Festival te da je zarada enormna. Temperature su visoke, atmosfera je ubitačna i normalno da je potreba za tekućinama povećana, no ipak su malo precijenili svoje proizvode. Osobno nisam ljubitelj bureka, ali oni koji su ga htjeli kupiti morali su izdvojiti 15kn za isti što mi je bilo fascinantno jer sam navikao da ne košta više od 7kn.

Sa samim sam kampom zadovoljan, osim sa stajanjem u redovima za tuševe i ponekim posjetiteljima kojima je jedini cilj bio sjediti ( skakati i demolirati ) u kampu po cijele dane i opijati se. Već spomenuh da postoje dvije publike koje tamo dolaze. Ona koja gleda filmove i ona koja se provodi. Nekako sam uspio spojiti gledanje filmova i provod na uštrb sna i odmora. Očekivao sam nešto više socijalizacije s ljudima u kampu, no jednostavno nisam bio dovoljno prisutan.

Da zaključim; odlično sam se proveo, počastio se mnoštvom kvalitetnih filmova, otipkao pokoju karticu teksta i iskoristio svoju prvu akreditaciju. Niti je ovo zadnji Festival, niti sam ja tamo prvi i zadnji put. Hvala Zrinki i Quintani koji su mi omogućili akreditaciju i zvali me da s njima doprinosim Festivalu.

Nestručni savjetnik: Kako prodati stan? (1/4) July 28, 2006

Prije otprilike dva mjeseca našla sam se u situaciji da moram prodati stan i kupiti drugi. Kako sam agoniju traženja novog stana potpuno zaobišla, odnosno oduševila se trećim stanom koji sam pogledala već prvog dana obilaženja i odmah ga odlučila kupiti, uslijedila je agonija prodaje postojećeg stana. Obzirom da je u mojoj obitelji sve naopako, tako za prodaju stana nije bila zadužena gospođa majka od 50-tak godina, kao što bi bilo u svakoj normalnoj obitelji, nego je odgovornosti pala na ramena male kćerkice odnosno mene. Tko bi normalan dao studentici od 20+ godina da prodaje svu životnu imovinu svojih predaka ne znam, ali to je već za neki drugi post.

Čim sam se odlučila za novi stan, sjela sam doma za komp i morala krenuti u akciju prodaje starog. Prvo je trebalo postaviti cijenu stana. Vjerujući lokalnim pričama o cijeni stanova u mom uskoro bivšem kvartu, prodala bih stan u bescijenje. Ipak, pogledavši cijene sličnih stanova u oglasnicima te na stranicama agencija za prodaju nekretnina koje sam izguglala, shvatila sam su se cijene vinule u neslućene visine te da moj stari i oronuli stan vrijedi pravo bogatstvo.

Najbitniji parametar kod određivanja cijene stana je lokacija, odnosno kvart u kojemu se nalazi. Kvartovi bliže centru su u pravilu skuplji, kao i oni na sjeveru u podsljemenskoj zoni. Od kvartova za nas obične smrtnike, dobru cijenu drži zapadni dio grada. Unutar kvarta bitna je konkretna lokacija – pogled na Vukovarsku bi odmah spustio cijenu zbog buke.

Sljedeći bitni parametar je starost zgrade (što starije, to jeftinije – iznimke moguće u području strogog centra), kao i kat na kojemu se stan nalazi. Ljudi u principu nemaju preveliku želju živjeti na 15. katu nebodera jer nije pretjerano ugodno, a ako nestane struje ili se liftovi pokvare broj stepenica koje treba prijeći je ogroman. Stanovi do 4. kata (osim niskog prizemlja) su u principu najpoželjniji.

Orijentacija stana na sjever može dodatno spustiti cijenu zbog malo dnevnog svjetla odnosno gotovo potpunog izostanka sunca, balkona koji nakišnjavaju i gotovo uvijek prisiljavaju na ograđivanje te hladnoće u zimskim danima. Stanovi u tzv. limenkama, odnosno zgradama koje imaju limene ploče umjesto dijelova fasade su također ne pretjerano poželjni zbog hladnih zima i vrelih ljeta. Potkrovlje je rizično zbog eventualnih prokišnjavanja te zafrkancije oko saniranja toga (iako se financira iz novca cijele zgrade), kao i radi enormnih vrućina kada zaprži sunce koje prisiljavaju na jake klima uređaje. Ipak, luksuzni penthouse stanovi čine iznimku.

Raspored u stanu je izrazito bitan – traže se ne pretjerano velike spavaće sobe, velike kuhinje i kupaonice, balkon je poželjan, kao i lijep pogled s prozora. Utjecaj uređenosti stana je gotovo zanemariv, odnosno za stari stan spreman za preuređenje u odnosu na isti takav u kojemu su uređeni kupaonica, parketi, promjenjena stolarija i slično, cijena bi se razlikovala 50-100€/m2. U konačnici, prodavatelju je u većini slučajeva neisplativo uređivati stan isključivo radi prodaje.

Ipak, svi spomenuti parametri nisu potpuno nepoželjni, već utječu na snižavanje ili povećanje cijene, dok je posjedovanje vlasničkog lista uz čistu vlasničku strukturu (tzv. 1/1 – jedan na jedan) gotovo uvjet za uspješnu prodaju stana.

Cijena stana izražava se u €/m2, a ukupna se računa obzirom na netto površinu stana, dakle balkoni, terase, spremišta i garaže se uračunavaju s određenim koeficijentima. Relevantna kvadratura je ona upisana u vlasnički list po zadnjoj izmjeri.

Ipak, odmah u startu treba odrediti neki minimum koji se traži te dodati oko 100€ po kvadratu jer svi kupci očekuju da im smanjite cijenu barem za toliko. Moja je pogreška bila što sam ostavila samo 50€/m2 za spuštanje, što psihološki gledano nije pretjerano dobro. Ljudi vole misliti da prolaze jeftinije.

Ljudi vole precjenjivati vlastite nekretnine, kupci podcjenjivati. Prodavatelju je uvijek cijena mala, kupcu velika. Ako vam se žuri s prodajom snižavanje cijene je najbolja požurnica, ako imate dovoljno vremena možete očekivati veću cijenu – svaka roba ima svoga kupca.

(nastavlja se)

Motovun - dan treći i četvrti July 28, 2006

Dva su dana prošla od zadnjeg javljanja s Motovuna. Vrućina i dalje ne jenjava, afmosfera je i dalje visoka i ugodna. Promatrajući malo ljude koji dolaze na Motovun, moja uvijek prisutna želja da budem sociolog natjerala me da ih grupiram; tko, što i kako. Imamo tri kategorije ljudi. Prvi su filmofli koji ovdje dolaze gledati filmove i to uglavnom po cijele dane rade. Drugi su oni koji su došli piti i umočiti ( što noge u obližnje more, što glavu u hladnu vodu ), a treći su oni koji se ovdje prave važni. Hrpa volontera koji viču na ulazu na projekcije jer ih zbog nedostatka mjesta ne puste i time im uzurpiraju ego. Ja spadam u ovu treću skupinu preseratora. Ne biste vjerovali što se sve ovdje može dobiti akreditacijom.

Peti i posljednji dan je u tijeku. Mnoštvo je filmova odgledano, još nekoliko njih ide danas i onda slijedi proglašenje pobjednika. Prvi je poznati pobjednik proglašen sinoć. Amnesty International MFF-a dao je nagradu dokumentarnom filmu We feed the world. O filmu sam pisao prethodno. Što se glavnog pobjednika tiče – teško je još uvijek reći. Dvoumim se između Pizzerie kamikaze i sinoć odgledanog filma Nešto kao sreća. Prethodnih dana trajalo je snimanje kratkih filmova koji će ući u konkurenciju, zatim poneko predavanje o filmovima i snimanju istih te samom festivalu. Teško je pohvatati sva događanja kojih ovdje ima zaista mnogo.

Nešto kao sreća film izašao je iz češko–njemačke radionice redatelja Bohdana Slame koji ujedno potpisuje i scenarij. Nekolicina mladih ljudi iz iste četvrti bori se za egzistenciju. Mlada djevojka Monika ima dečka koji, trbuhom za kruhom, odlazi u Ameriku. Ona tamo treba stići nešto kasnije, ali odgađa put jer njena prijateljica s kata više, Dasha, majka dvoje djece, alkoholičarka i pomalo shizofrenična osoba, odlazi u bolnicu na liječenje. Tamo saznaje da je opet trudna. Tonik, glavni glumac, sve se to vrijeme nalazi negdje na marginama života ljudi oko sebe. On je mlad i bez određene perspektive, ne želi raditi u tvornici kao svoj otac i ne želi prodati staru i ruševnu kuću istoj. Na kraju je ipak primoran to učiniti. Što zbog tete koja ga na umoru to zamoli, što zbog toga što je Monika otišla, a on je ostao sam i zaljubljen. Dasha je rehabilitirana i nezahvalno se vratila po svoje sinove koji su privrženiji Moniki nego njoj. Film završava nedorečeno. Monika se vraća, a Tonik je nestao. Još jedan pogled na siromašni krajolik Češke, aluzije na Kunderine romane i konec.

Film sam doživio poprilično intenzivno i priznat ću da je to prvi film ovdje poslije kojeg sam sat vremena besciljno lutao po zidinama, pijuckao preplaćeno ( 13kn pola litre ) Favorit pivo i razmišljao o svom životu i životu likova iz filma. Scena koja je jako teška i udara ravno na živce jest ona u kojoj drogirana majka odlazi iz kuće usred noći i ostavlja uplakanu i gladnu djecu. Opet se na njima prelomilo to što je ona imala i ima nesretan život. Najveća moguća nepravda. Djeca nisu ništa kriva.

Trećeg dana Motovuna uspio sam pogledati samo jedan jedini film i zbog toga žalim jer je tokom dana bilo vjerojatno kvalitetnijih filmova od filma Nevinost. Naime, radi se o svojevrsnom eksperimentu. Što sa živcima ljudi, što s načinom pričanja filmske priče. Kao što to biva u alternativnim kuloarima Motovunskog festivala, ubrzo se pročuje koji je film dobitnik epiteta „kultni.“ Mogu vidjeti zašto ova čudna priča o djevojčicama koje odrastaju u izoliranom inernatu i bivaju uvježbavane da se bave plesom, odnosno da istim zarađuju za uzdržavanje internata, nosi taj epitet. Internat je pak smješten negdje u neodređenom mjestu i neodređenom vremenu. Sastoji se od dva dijela koji su prerezani šumskim putom po kojemu najstarija od djevojčica svako veče pješaći s jednog kraja na drugi. Film počinje tako što djevojčica Iris izlazi iz lijesa i upoznaje svoje nove cimerice i prijateljice. Isto tako film završava, samo što je druga djevojčica u pitanju. Pitao sam i sebe i ostale što se u tom filmu zapravo događa i o čemu je film i svuda sam pronašao identičan odgovor – nemam pojma. Na izlasku iz kina Barbacan, koji je ove godine pomaknut na drugu lokaciju zbog rušenja zidina, moglo se čuti uglavnom negodovanje. Na filmu Nevinost publika je mahom bila ženska. Nisam mogao to ne primijetiti. O razlozima još uvijek razmišljam.

Prije svake glavne projekcije, ovisno o kinu, počaste nas kratkim filmom ili kratkim animiranim filmom tako da sam imao prilike ponovno odgledati već zaboravljene filmove poput Ribljeg oka i Surogata. Ljudi potom plješću, a organizaciji se uglavnom nema što zamjeriti. Dogodilo se da je tokom projekcije jednog slovenskog filma nestalo zvuka, zatim da je Surogat „pukao“ u polovici prikazivanja i to je uglavnom to.

Danas ću vjerojatno imati prilike popričati s Daliborem Matanićem čiji je film Volim te također sinoć prikazan u konkurenciji. Film smo svi imali priliku vidjeti na jednom od nacionalnih programa. Priča tog filma jest odlična, ali realizacija nije ono što sam očekivao. Svejedno, jedan od boljih domaćih filmova što sam ih ja gledao.

Kad sam pričao o kategorijama publike na samom početku, spomenuo sam preseratore. Moram primijetiti kako ovdje ima podosta istih i to pomalo iritira. Moji dragi Miljenko Jergović i još draži Ante Tomić na Motovunu uglavnom se slikaju s ljudima. Meni je žao što se nisam odvažio i uslikao s našim književnim veličinama ili se barem napio s njima, ispričao im pokoju ideju i u ovo doba sljedeće godine tužio ih zbog autorskih prava.

Kad sam već kod pisaca, moram spomenuti da su sinoć Ivica Prtenjača, Radenko Vadanjel, Gordan Nuhanović i Edo Popović, Profilova četvorka, čitali ulomke svojih novih književnih ostvarenja. Izuzetno mi je simpatično ovo šurovanje filmaša s književnicima jer na kraju krajeva, zna se tko bez koga ne bi mogao.

Čovjek koji je otišao korak dalje, a koji ovdje neće biti imenovan, mladi je glumac iz jedne od sapunica proizašle iz domaće kuhinje. Sjedio je nasred trga i plakao. Performans ili je zaista imao razloga? Ne znam. Moja mu je draga prijateljica, kojoj je pak on drag, dala maramicu, na što ju je samo kratkotrajnim smješkom ispratio.

Inače, ovdje sve vrvi skandalima. Svako veče novi. Sinoć se tako Darija Lorencin za vrijeme čitanja Četvorke popela drvo te glasno i sočno psovala. Na takve ekscese smo se naviknuli jer ih ima svako veče i poprilično su simpatični. Isto kao i uvodna špica koja je jedno od genijalnijih ostvarenja, a njezini se kreatori tuže kako im je to najlošije što su do sad učinili.

Ovo je ujedno i moje zadnje javljanje iz Motovuna iz čisto tehničkih razloga. Istih onih zbog kojih nisam objavljivao fotografije. U pet sati popodne je press konferencija na kojoj će proglasiti pobjednike. Odmah potom hitam na film pa nisam siguran hoću li vam moći donijeti svježe novosti, dok izvještaj o zadnjem danu i jedan dulji, ozbiljniji i odmorniji komentar na cjelokupni događaj, ljude koji su ga organizirali i filmove koji su ga činili tek slijedi.

Ničiji sin July 27, 2006

Izidor Barić (Božidar Alić) je intelektualac, doktor znanosti, bivÅ¡i politički zatvorenik, a zapravo prije svega snob i sociopat. Želi biti političar i kao neovisni kandidat ući u parlament. Svoju političku kampanju gradi na nekoliko stvari. Kao prvo, bio je politički zatvorenik Å¡to je «neoboriv dokaz» njegove odanosti domovini. To potkrepljuje čestim naglaÅ¡avanjem svoje osobne tragedije: Ivan (Damir Orlić), njegov sin jedinac je stradao u Domovinskom ratu i ostao invalid. Glavna točka njegova programa je sprečavanje najboljih hrvatskih sinova da sami sebi oduzimaju živote zbog proživljenih trauma u proÅ¡losti i besperspektivnosti u sadaÅ¡njosti. U jednom trenutku, Izidorovo konstantno vježbanje političkih govora pred ogledalom prekida dolazak Srbina Sime (Zdenko Botić, umjesto najavljenog Adnana Palangića), njegovog bivÅ¡eg zatvorskog čuvara. Simo ga pokuÅ¡ava ucijeniti u ime neraščišćenih računa za protekcionizam koji je uživao u zatvoru. I tu počinje zaplet ove predstave koja prikazuje ‘mnogoličnost’ ljudske prirode i suočava se s nekim tipično hrvatskim tabuima.

Nakon očajno izkarikiranih predstava u Riječkom HNK poput «Magarca» (koja je valjda prikladnija za nekakav kabaret nego Narodno kazalište) ili «Uspon i pad Malog Glasa» (koju samo sjajna vokalna izvedba jazz klasika od strane Ivane Starčević sprečava od dobivanja slične ocjene), svježi vjetar kojeg su donijele Riječke ljetne večeri, jako je dobro došao. Prvo je u sjajnom ambijentu uz samo more ove godine ponovno izvođena cijenjena predstava «Mirisi, zlato i tamjan», a sada je u krugu nekadašnje trsatske vojarne i budućeg sveučilišnog kampusa izvođen crno-humorni psihološki triler «Ničiji sin» Mate Matišića u režiji Vinka Brešana.

I u ovoj predstavi moguće je vidjeti ponešto karikiranja koje je tako dobro poznato u novijim Zajčevim predstavama i to poglavito kroz lik policijskog inspektora (Alen Đaković), a Božidar Alić pak ostavlja dojam kao da je izvan predstave slično prepotentan kao i lik Izidora kojeg tumači (moguće da je tako izgledalo zbog velike uvjerljivosti njegove glumačke izvedbe, ali nekako sumnjam). No generalno gledajući, glumački je predstava solidno odrađena i to počevši od Damira Orlića, koji je po mom nestručnom mišljenju odradio najbolji posao, Olivere Baljak koja tumači Izidorovu ženu Anu. Od važnijih lica među sporednim ulogama pojavljuju se Leonora Surijan (Ivanova bivša žena Antonija), Nikola Stanišić (Ivanov sin Josip), može se vidjeti i «lice iz sapunice», Dražena Mikulića, kao pacijenta u umobolnici koji je zajedno sa svojom bolničkom ekipom u nekoliko navrata pružio zanimljive vokalne izvedbe.

Scenografija na otvorenom je vrlo prikladna za tople ljetne večeri, ali za ovu predstavu i nije toliko nužna pa se nadam da će se predstava na jesen premjestiti u zgradu HNK Ivana pl. Zajca i nastaviti izvoditi. Ako se to dogodi, pogledajte je, isplati se.

Motovun - u paklu drugog dana July 26, 2006

Iako je ritam Festivala izuzetno naporan i ima gusto zbijen program filmova od kojih se nekoliko njih preklapa, ipak sam sinoć imao manje problema s tehničkim detaljima i mogao sam u miru odgledati nekoliko filmova. U nekima sam se podosta razočarao tako da film Pizzeria kamikaze definitivno ostaje moj jučerašnji favorit.

Austrijski film Pasji dani ( Hundstage ) redatelja Urlicha Seidla sasvim odgovara motovunskom kalupu u koji lijevaju istu tematiku postojanja sumornog života običnih ljudi koji se bore s običnim problemima. Manje više svi filmovi koje do sad gledah odgovaraju tom kalupu što uopće nije loša stvar jer nam je smrad života svakidašnjica, a iluzorni mirisi snova ionako budu samo to – snovi. U četvrti gdje se ništa posebno ne događa, nekoliko ljudi živi svojima životima. Oni su mladi koji nisu savršeni, tuku svoje djevojke i prijete pištoljima zbog ljubavi. Oni su ljudi u starijim godinama koji obilaze swingerske partije dok pri povratku kući ne razgovaraju sa supružnikom, samo prođu kroz sobu gdje je nekad živjelo njihovo dijete i čijom je smrću umro i njihov brak. To su ljudi koji se ne znaju ponašati u društvu i dosadno zadiru u tuđu intimu što na kraju bude kažnjeno još jednom uobičajenom metodom – silovanjem. Oni su stari i ogorčeni, pokušavaju vratiti mladost, pate za prošlim danima, žive na margini života ili su jednostavno obični. Film Pasji dani upravo je to – običan život čovjeka koji u biti živi kao pas. Okružen svojim problemima i samim sobom, ne gledajući na okolinu i ne brinući tuđe brige. Ljubav je nešto što su imali i izgubili ili nešto što nikad nisu otkrili. Oni jednostavno lutaju životom.

Što se atmosfere samog Festivala tiče – na visokom je nivou. Motovun je točno ono čemu sam se nadao i o čemu sam slušao. Mnoštvo mladih svuda uokolo tokom projekcija i poslije, a ponajviše u tmini noći, sjede na zidinama i u kampovima, zabavljaju se na ovaj ili onaj način, oslobođeni svih briga. One su ionako tematika filmova pa se nema smisla baš cijeli dan zamarati svakodnevnim životom. Bijeg na Motovun jedan je od onih bjegova koji se u potpunosti isplate. Organizacijska je strana veoma korektna, ljudi su raspoloženi pomoći i odgovoriti na svako pitanje, a najveći problem i dalje ostaju redovi za tuširanje i ponekad preglasna glazba. Još je jedna zamjerka povezana s malim incidentom koji se danas dogodio. Poznaniku je nešto ugmizalo u uho i trebao je primiti hitnu medicinsku pomoć. Kad smo potražili istu od odgovornih, uputili su nas u nekoliko desetaka kilometara udaljen Pazin. Kad smo pak došli tamo, rekli su nam da nije bilo potrebe za tim. Vjerojatno greška u komunikaciji. Dobra je strana odlaska u Pazin pronalazak prave plave lagune na kojoj se tek nekolicina ljudi kupa pod slapom. Uz malo nagovaranja i početnog straha, skočio sam s desetak metara visoke litice i okupao sam u prohladnoj vodi riječne uvale smještene tek nekoliko metara izvan Pazina.

Što sa sobom preko dana domaći je dokumentarni film Ivone Juke, a radi se o grupi zatvorenika iz Lepoglave koji rade na adaptaciji Shakespearovog djela San ljetne noći. Topla je to priča o načinu života i razmišljanu zatvorenika koji su lišeni slobode i suočeni s nedjelima koja su počinili. Od pljački banke do ubojstava. Jedno im je zajedničko; na svoju kaznu i na ono što su učinili gledaju s određene distance i s prihvaćanjem. Pomalo karikirano i s humorom opisuju što su učinili, kako su prije živjeli i kako sad gledaju na život. Što se promijenilo, kakvi su im planovi i zašto su osobe kakve jesu. Pogled na zatvorenike malo drugačiji nego što to svakodnevno možemo vidjeti u seriji Oz. Zanimljiv film i zanimljiva tematika, ali nikako mi nije sjeo. Unatoč tome, dao bih mu visoku ocjenu.

Mi hranimo svijet nagrađivani je i veoma gledani austrijski film Erwina Wagenhofera o hrani; načinu proizvodnje, distribuciji, odnosima proizvodnih moći, odnosima između pojedinih zemalja i o onom najokrutnijem odnosu bogatih i gladnih. Film je to veoma aktualne tematike o kojoj smo mogli jako mnogo čitati i gledati posljednih godina. Afere vezane uz genetski modficiranu hranu nisu pretjerano eksponirane, ali su doprle i do nas. Ovaj film govori upravo o činjenicama za koje malo ljudi zna, a koje su veoma važne za sve. Radi se o proizvodnji hrane koje bi, uz današnju tehnologiju, trebalo biti dovoljno za čak 12 milijardi ljudi, a opet svake 4 minute jedno dijete umre od gladi i žeđi. Razvijeni svijet nasuprot nerazvijenom. Prije filma su mi govorili kako će mi se ogaditi sva hrana, no nije se dogodio taj efekt, samo sam reagirao kao i većina ljudi – zgrozio sam se na izjave predsjednika Nestlea ( koji je, a to nisam znao, najveći prehrambeni koncern u svijetu ) kako firme trebaju brinuti isključivo o profitu i uvijek gledati kako ga povećati bez obzira na žrtve i ono što se može dogoditi i što se događa pritom. Osim toga, film ne donosi nešto ekstra senzacionalno i posebno, ali budi svijest i potiče na razmišljanje i u krajnju ruku – djelovanje.

Motown revival band - prošao je i dan prvi July 25, 2006

Počelo je. Sinoć je i svečano otvoren ovogodišnji Motovun film festival, osmi po redu. U nešto drugačijem vodstvu i s ponešto drugačijim programom. Uz selektore filmova Rajka Grlića i Jurice Pavičića, ovogodišnja je direktorica MFF-a Ljiljana Radić Kišević. Zemlja suradnik ove godine jest zemlja glumaca, a cijeli je festival u duhu obnove motovunskih zidina pa je na svečanom otvorenju svatko dobio jednu građevinsku kacigu. Jasna je poruka odaslana – spasite zidove grada Motovuna. Kao i na svakom festivalu ove veličine i važnosti, dogodio se skandal. Glumica Nina Violić glasno je reagirala kada je krivo pročitano ime župana Ivana Jakovčića. Naravno, taj čin ne treba shvatiti ozbiljno, kao i one što slijede. Sve u duhu zemlje suradnika – zemlje glumaca. Festival je otvoren australskim filmom gledaj lijevo – desno, redateljice Sarah Watt, o čemu je više pisao Quintana.

A kako je izgledao prvi dan? Počeo je uz mnoštvo negativnih vibracija. Pritom mislim na sve muke koje sam prošao da bih uopće došao do Motovuna. Kazna za prebrzu vožnju, sat vremena vozikanja po Rijeci ne bismo li se vratili na autocestu, nekoliko krivih skretanja, krivo sporazumijevanje sa službenicima na ulazu i na kraju smještaj u kampu. Uz mali potok, tik na ulazu u šumu i na neravnom terenu od kojeg će bol u leđima ostati još dugo prisutna. A tek je prva noć prošla. Spavanja ovdje praktički nema. Negdje između pet i šest ujutro uspio sam tek na tren ubiti oko. Što zbog glasne glazbe koja dolazi sa svih strana, što zbog projekcija koje traju do dugo u noć. Dogodio se i jedan mali skandal u kampu. Naime, netko je sasvim domoljubno izvisio zastavu na jedno drvo i ujutro je pronađosmo okrenutu naopako. Je li to zbog nedostatka domaćih filmova, istarske rakije ili zbog toga što je nekolicina prisutnih do ranog jutra puštala odviše domoljubne pjesme i glasno iskazivala svoju nacionalnu orijentaciju? Teško je reći, no ništa ne može uništiti ono zajedništvo koje nastaje kada stojimo u desetak metara dugim redovima i čekamo malo iznimno hladne vode za tuširanje ili pak uporabu kemijskog wc-a. Osim toga, nemam što zamjeriti. Istarska je rakija poprilično kvalitetna, čak i za mene pivoljupca.

Pišem ovaj nastavak odmah po povratku s jedne odlične projekcije. Radi se o filmu Pizzeria kamikaze, odnosno The wristcutters: A love story u originalu. Redatelj Goran Dukić napravio je ovaj film prema noveli Etgara Kereta i uspio u potpunosti prenijeti platnom sve bitne poruke. Prvo što me privuklo filmu još prije početka Festivala bila je činjenica da Tom Waits glumi. No njegova je uloga u filmu podosta nevažna iako se radi o liku koji na kraju bude nešto poput sretne vile zaposlene u administraciji. Radi se o depresivnom mladiću koji si oduzima život i dolazi u svijet samoubojica koji se ni po čemu ne razlikuje od normalnog svijeta. Osim što se ljudi tamo ne smiju i što mala čuda nisu tako strašna ni čudna. Zaposli se u Pizzeriji Kamikaze i dobije smještaj s jednim Austrijancem koji je u cijeloj priči apsolutno nebitan. Ubrzo pronalazi prijatelja Eugena, Rusa koji na ovom svijetu živi sa cijelom svojom obitelji. Svi su samoubojice. I tu počinje iskreni crni humor, referirajući se na sreću cijele obitelji sada kada su ovdje svi na okupu, koji se proteže čitavim filmom dajući mu notu realnosti koju rijetko susrećemo kod ljudi. Nekako mislim da to isticanje realnosti i jest jedna od najvažnijih tema ovih filmova; svojevrsni kriterij odabira s kojim sam zadovoljan. Zia, glavni protagonist filma, kreće na put kada saznaje da mu se djevojka ubila prije više od mjesec dana. Odlučan je da je nađe jer je voli, ali putem pokupe autostopericu Mikal koja cijelo vrijeme tvrdi da je slučajno ovdje završila ( overdose ) te koja je u potrazi za glavnim i odgovornim ljudima na tom svijetu. Njih pronalaze tek na kraju kada i Zia pronalazi svoju djevojku, ali su se stvari promijenile. Njegova je djevojka postala vjerski fanatik, a Zia se putem zaljubi u Mikal. Nakon velike racije glavnih i odgovornih zbog nereda koji je je izazivao samoprozvani Kralj, vođa fanatika, Zijina prva ljubav bi odvedena isto kao što i Mikal. Na kraju Kneller ( Tom Waits ) , za kojeg se ispostavi da je bio tajni agent GIO ( Glavni i Odgovorni ) uzima Zijine i Mikaline spise i odnosi ih sa sobom. Nekoliko trenutaka kasnije, Zia i Mikal bude se u istoj sobi u bolnici. On zbog prerezanih žila, a ona zbog predoziranja.

Tokom filma publika se počesto smijala na konverzacije glavnih glumaca i na njihovu interpretaciju života poslije smrti, za kojeg u jednom trenutku kažu da “vjeruju kako su svi zatočeni u svijetu živih.” Osim odlične glume poznatih glumaca kao Å¡to su Shannyn Sossamon i Leslie Bibb i odlične, zanimljive priče, ovaj film krasi istovremeno osloboÄ‘enost od smrti i osloboÄ‘enost od stereotipnih normi jednog skupog filma, nerijetko loÅ¡ije kvalitete. ÄŒini mi se da je smrt ove godine glavna tema u Motovunu, Å¡to možda i nije čudno kad je sve ovdje u znaku smrti zidina Motovuna.

Ovo je prvi film koji pogledah danas i izuzetno sam zadovoljan. Bit ću toliko slobodan i predvidjeti da će dobiti jednu od nagrada. Vjerojatno onu od publike, sudeći po reakcijama iste danas nakon projekcije. Ne događa se često da se poslije filma plješće, ali ovdje u Motovunu to nije rijetkost.

Dok sam gledao film, Motovun je temeljito oprala kiša i spustila temperaturu za 5 stupnjeva što je odlično, ali i napravila blato oko kampa što i nije tako odlično. Večeras je još na programu ( između ostalog ) dokumentarac We feed the world o hrani koju jedemo. Pogledat ću ga, ali ne znam koliko će pametno biti pisati o tako delikantnoj stvari. Do sljedećeg javljanja iz Vipova centra koji su napravili ( i rade ) fenomenalan posao.

Motovun, dan prvi - australski trijumf July 25, 2006

RAD OSLOBAĐA (Damjan Kozole)

Na Motovunu ove godine Slovenci imaju najbrojniju reprezentaciju. Došao je, između ostalih, i Damjan Kozole sa svojim filmom Rad oslobađa.
U kratkom govoru prije projekcije autor je naveo da mu je bila namjera snimiti jedan mali, obični film o jednom malom običnom čovjeku i njegovim
velikim, ali na žalost uobičajenim  problemima na ovim prostorima.
Peter je strojarski tehničar koji je nedavno izgubio posao.
Nema potrebe za njegovim zanimanjem te stoga iz dana u dan odlazi na Zavod za zapošljavanje.
Njegova supruga Vera radi na općini i nezadovoljna je stanjem svog muža, koji sve češće pije s prijateljima u kafiću, a ne donosi nikakav novac u obiteljsku blagajnu.
Nju zanemaruje pa Vera odluči da će se odseliti zajedno s njihovom kćerkom.
Njena odluka postaje time lakša kada Peter otkriva da je Vera već neko vrijeme ljubavnica svog direktora.
Peter tako ostaje sam i više ne vidi nikakvo svjetlo na kraju tunela.
Kozole je u ovom skoro srednjemetražnom formatu (trajanje filma je svega 71 min.) doista i ispričao
jednu običnu priču o jednom običnom čovjeku, ali je balansirajući između drame i komedije na kraju podnudio možda ipak običniji film nego mu je to bila namjera.

GLEDAJ LIJEVO - DESNO (Sarah Watt)

Definitivno najbolji film prvog dana festivala. Australska redateljica koja se do sada uglavnom bavila animiranim filmom odlično je odradila svoj
prvi igrani film. Pakleno je vruć vikend, a ljudi se bore s neočekivanim događajima koji su ih snašli.
Nick posjećuje doktora opće medicine od kojeg dobiva užasavajuću dijagnozu no mora pričekati savjet specijalista do ponedjeljka.
Meryl se vraća s pogreba i do ponedjeljka mora završiti svoj projekt kako ne bi dobila otkaz, a Andya muči ultimatum njegove djevojke
te mora razmisliti o ’sretnoj vijesti’, o njenoj neplaniranoj trudnoći.
Koristeći se animiranim međuscenama Sarah Watt je oslikala filmsko platno živim bojama, dinamičnom, živom pričom čiji junaci suočeni s iznenadnim problemima promišljaju o životu i daleko više o smrti.
Iznenađuje kvaliteta kompletne glumačke postave i način na koji likovi svode smrt na veličinu s kojom se može i mora živjeti.    

Dajmo im da čitaju! July 20, 2006

Jedan sam od onih domaćih studenata koji su, da bi uopće došli do faksa, morali prijeći zapreke veće od samih prijamnih ispita i testova znanja. Prvu sam godinu odradio relativno jednostavno i uz financijsku pomoć roditelja, ali sam već za drugu dobio određene ultimatume i ovisit ću sam o sebi. Drugim riječima, neću imati roditeljsko-ekonomsku pozadinu iza sebe za vrijeme studiranja. Naravno - nisam jedini. Mnoštvo mladih studira i radi. Bori se vlastitom ambicijom protiv kruljenja u želucu i prohladnog vjetra u cipelama. U takvim si okolnostima student može priuštiti tek stan i hranu, tu i tamo ponešto opijata i droge, čisto da psihički ne potone. I to uglavnom bude to.

Bilo kako bilo, s prijateljicom sam sinoć prošetao knjižarom i uspio si za 118 kn s popustom priuštiti dvije knjige za zbirku, uglavnom sadržanu od naslijeđenih ili slučajno zaboravljenih knjiga. Dok sam ostatak novca vraćao u hlače, osjetio sam svoju hladnu studentsku iskaznicu pod prstima i otpratio signal do mozga gdje se rodila jedna sasvim nevina i teško ostvariva ideja, ali opet dovoljno ambiciozna da je ovdje bezobrazno predstavim.

Mjesečna subvencija za hranu na X-icu iznosi oko 1100 kn. Od tog iznosa, čak i kada baš svaki dan jedem u menzi, ostane mi minimalno 500 kn neiskorišteno. Zašto taj novac ne bi bio iskorišten na drugi način? Zašto ne bismo mogli kupovati knjige na X-ice? Možete li to zamisliti? Ministarstvo ostvari suradnju s knjižarama ili ode dovoljno daleko da otvori vlastitu knjižaru gdje studenti kupuju knjige sa stalnim popustom od kojih 35-40%.

Tu vidim još mogućnosti, ne nužno legalnih, ali opet mogućnosti. Jedan bi dio studenata preprodavao knjige kupljene na vlastitu X-icu, ali mislim da se oko toga ne trebamo bojati, barem što se tiče navika čitanja mladih ljudi. Ipak ću biti optimist i pomisliti kako bi u toj situaciji počelo masovno kolanje knjiga među studentima, više volje za čitanjem, više znanja i na kraju - više rezultata. Tada bi nam svima bilo bolje već u startu. Drveća bi rasla, ruže cvale, a zelena trava mirisala. Čiča miča - gotova je o knjigama priča.