Kad se uvečer vraćam kući, obično prolazim kroz Šenoinu ulicu. Na uglu Šenoine i Palmotićeve sadržaj se pločnika iz uobičajenih pukotina na asfaltu, zgaženih žvakaća, cigareta i pokoje smrdljive gadosti koju ne želim pogledati niti u nju ugaziti – odjednom pretvara u nešto drugo. Što se više približavam tome uglu, sve češće krckavo gazim po odbačenim čepovima Ožujskog i Karlovačkog, sitnim krhotinama stakla i odbačenim, pokvarenim upaljačima. Po tom krckanju znam da sam mu blizu. Visu. Ne otoku na jugu Jadrana. Visu - još jedinoj pravoj alkoholičarskoj birtijetini u gradu.

Što je Zagreb nekada bio…

Ne zalazim u Vis i mislim da sam onamo zalutala možda dva ili tri puta u životu, a i tada u očaju nikotinske krize, provjeravajuć drže li možda cigarete (što, dakako, drže – Opatiju i Kolumbo – jednaka pomoć kao i da su mi ponudili Nicorette). Usprkos tome, u njegovu postojanju nalazim nešto utješno i poznato. Vis je, naime, stjecište marginalaca, a ti su marginalci jedna od rijetkih stvari koja je preostala od onoga što je Zagreb nekada bio.

Neću se pretvarati da sam “žena iz naroda” niti se preseravati sroÄ‘enošću s “ulicom”. Vis nikada nije bio moj svijet, Å¡to zbog životnog stila, a Å¡to zbog spola (jer, zanemarimo sad sve ravnopravnosti spolova – svijet Visa je muÅ¡ki svijet i jedina žena koja mu se bez bespovratnog gubitka samopoÅ¡tovanja može pridružiti obavezna je konobarica u Borosanama). No uvijek je bio tu. I uvijek je bio dio ovog grada, koji je istovremeno velik i beskrajno malen, istovremeno austrijski Å¡minker prognan u provinciju i balkanski cuger koji je zbog prokockane zemlje u rodnom selu pobjegao u anonimnost velikog grada. Sve je to Zagreb. Barem je bio.

Strah i prezir pod Sljemenom

Prije kojih dvadeset-dvadesetpet godina dvaput bih tjedno, nešto kasnije navečer, prolazila ulicom u kojoj se nalazi Vis jer sam se tim putem vraćala iz Škole stranih jezika. Sjećam se da sam svoje odrastanje i samostalnost mjerila hrabrošću koja mi je dozvoljavala da ne pređem na drugu stranu ulice, a koja se s vremenom povećavala.

Kada sam se prvi put odvažila na taj korak, bilo mi je svega dvanaest godina i kroz obaveznu sam grupicu koja se uvijek zadržavala ispred birtije prošla ubrzana koraka, ruku prekriženih na prsima i pogleda spuštena u pod. Spotakla sam se na nekoliko krhotina, škripavo zgazila dva do tri metalna čepa na pločniku i nastojala ne udahnuti miris oštrog, cigaretnog dima, pomiješanog s mirisom odstajala vina. Zanimljivo, ali svi su se lokalni alkoholičari kojih sam se toliko bojala pristojno razmakli i pustili me da prođem. Bez ijedne upadice.

To se s vremenom promijenilo. Negdje u petnaestoj, sada već ne prilikom povratka iz Škole stranih jezika, nego s kakvog spoja ili obilaska kultnog mjesta, ponovo sam počela izbjegavati tu stranu ulice jer su do tada pristojni i pomalo zabrinuti ljudi u izlizanim kaputima odjednom počeli progovarati jezikom kojeg sam se beskrajno bojala, a imao je veze s ništa manje zastrašujućim tjelesnim pokazateljima moga puberteta.

Uskoro sam, negdje s punoljetnošću, shvatila da mi prelaženje na drugu stranu ulice nimalo ne pomaže i da još nitko nije umro od opscenih primjedbi pa sam – baš u inat (jer to mi je u to vrijeme ionako bio glavni motiv za bilo kakvu akciju) – ponovo počela prolaziti zaobljenim asfaltom pred Visom. Onda su me počeli žicati cigarete. Pa sitniš.

Borosane, konzerva s muhom i bačve

Negdje iza dvadesetpete, postalo mi je potpuno svejedno pa sam u potrazi za cigaretama konačno i ušla kroz ta rasklimana vrata. Ostala sam osupnuta. Istodobna ispranost i slikovitost lokala jednostavno me opčinila pa sam i nekoliko trenutaka nakon što mi je konobarica objavila maloprodajnu raspoloživost Opatije i Korone zurila u prostoriju. Zapamtila sam detalje. Šank s izlogom u kojem je stajala konzerva EVA sardina, potpuno izblijedjela omota i s jednom mrtvom muhom. Stolice od plastičnih, isprepletenih, crvenih i jarko plavih traka, plastični stolovi oblijepljeni tapetom koja je glumila drvo. Zidovi obojani masnom, žutom bojom, strop sa spaljenom mrljom (možda od eksplodirane žarulje), plastični, narančasti, gotovo pop-artovski luster, prepun sitnih, uginulih vinskih mušica. Bačve, da bačve vina pokraj mršave konobarice koja je, osim Borosana, nosila i onaj bijeli, platneni rajfić u kosi. S mušterijama se dovikivala promuklim glasom, svakoga prizivajući imenom.

Trgnula sam se i izašla tek kad sam shvatila da i oni zure u mene, da su podigli glave s izblijedjelih dečko-baba-kralj-zvanja i šaka još uvijek zabijenih u klimavu površinu stola, gdje su naglašavale uskličnu interpunkciju dnevnopolitičkih rasprava.

Drugi svijet. Svijet u koji nikada nisam pripadala, ali koji je uvijek obitavao na rubovima mojeg svijeta, na neki ga način ograničavao, ali i djelomično objašnjavao.

Ono što me opčinilo nije bilo to što je unutrašnjost Visa bila toliko drugačija od moga svijeta. To sam znala i bez prolaska kroz njegova vrata. Opčinilo me to što je nosio neke sasvim identične oznake kao i svijet u kojem sam odrasla i živjela.

Fasadni i dvorišni Zagreb

Vis nije jedina takva birtija. Zagrebom ih je (bilo) razasuto na stotine; u svakom kvartu barem deset, no Vis je najbliži mojoj zgradi. Moja zgrada, pak, ponosno stoji u jednom od bolje ureÄ‘enih kvartova zagrebačkog srediÅ¡ta, u dobro osvijetljenoj ulici s tramvajskim stanicama, najnovijom cestovnom signalizacijom i elegantnim fasadama. Zagreb kakav vidite na Dnevniku i zbog kojega se sva ostala regionalna srediÅ¡ta bune da “sve ide u Zagreb”. Besprijekorno i raznobojno, pastelno oličene fasade, naruÅ¡ene su tek tu i tamo kojom vanjskom jedinicom klima-ureÄ‘aja, joÅ¡ jednog znaka umjerenog blagostanja ovdaÅ¡njih stanovnika i njihovog pretendiranja statusu bečkog Å¡minkera.

Moja je zgrada, međutim, podijeljena na dva dijela; jedan gleda na ulicu, a drugi na dvorište. Živim u dijelu koji gleda na ulicu i rijetko kada zalazim u dvorišni dio; samo kada me neka nužda natjera u posjet susjedima. Zagledate li se, međutim, kroz prozor jednog od stanova s dvorišne strane moje zgrade, vidjet ćete jedan potpuno drugačiji Zagreb. Dvorišni Zagreb, volim mu tepati.

To je Zagreb srušenih, drvenih šupa i divlje izgrađenih kućica na tobože zelenim površinama urbanih dvorišta, Zagreb kojem su sve unutarnje fasade pale, a pomalo ispadaju i cigle, Zagreb po kojem lunjaju boležljive mačke, gomila se krupni otpad, rublje suši na razapetoj užadi, zrak ispunjava prašina isklofanih tepiha i miris vlažnih podruma te Zagreb u čijoj se panorami odjednom – sasvim neobjašnjivo (jer s ulične strane nisu vidljivi) – nadvijaju tornjevi toplane i ostalih industrijskih postrojenja.

S dvorišnih prozora moje zgrade vidi se Zagreb pokrajnjih uličica u kojima se automobili parkiraju gotovo jedan drugome u krilu, Zagreb kojemu je ulična rasvjeta uglavnom porazbijana i Zagreb u kojem obitava Vis. Takav grad nikada ne vidite na Dnevniku, ali on nije samo odraz trenutne bijede hrvatskoga društva, nego Zagreb kakav je oduvijek postojao, jednako kao i moja kvartovska «birtijetina».

Moja osobna urbana geografija

Možda će vam to zvučati paradoksalno, ali birtijetina Vis i pogled prema dvoriÅ¡noj panorami moje zgrade ustvari su jedna od suÅ¡tinskih sastavnica zagrebačke urbanosti. Naravno, i uÅ¡minkane zgrade, tramvajska pruga, obnovljene fasade, kazaliÅ¡ta i ostale dobro nam znane kulturne odrednice gradova takoÄ‘er su znak urbanosti, ali na svijetu ne postoji ni jedno jedino doista urbano srediÅ¡te koje je u stanju “progutatiW svu svoju fenomenologiju i smjestiti je u uÅ¡minkanu fasadu.

Gradovi su po svojoj prirodi multikulturni, a to se onda odnosi i na njihovu geografiju, subkulturu i marginalne slojeve. Urbanost se očituje u specifičnoj, simboličnoj, prvom pogledu koji počiva na ušminkanim fasadama i novim trgovačkim centrima, nedostupnoj geografiji – osobnoj geografiji raštrkanih točkica u prostoru kroz koje svaki stanovnik grada crta svoj plan ulica i trgova.

Jednostavnije rečeno, pitate li me za glavne odrednice “mojeg Zagreba”, dobit ćete sasvim drugu sliku nego da ste imali prilike pitati mojeg pokojnog oca, odraslog u vlažnoj, rudeÅ¡koj ulici, u kojoj se voda pumpala na “železnog”. Zagreb gradom čini to Å¡to takve, različite slike njegove geografije, druÅ¡tva i kulture, koegzistiraju. U slučaju Visa, sasvim blizu jedna drugoj. Isprepliću se i dotiču.

Novo doba

Vremena su se promijenila pa se promijenio i Zagreb. Većina zagrebačkih Visova preuređena je i debelim slojem make-upa prenamijenjena u sasvim druge svrhe. S njihovom napadnom uređenošću i time primjerenim cijenama promijenila se i klijentela. Zanimljivo je to što se ja danas više bojim proći kraj štokojeg ušminkanog kafića negoli kraj Visa. Vis je, u svom lokalnom alkoholizmu, marginalnom i potpuno nepovezanom i sa čim značajnim u svijetu koji se oko njega obrtao, prije svega mnogo tiši od svojih, novoušminkanih nasljednika. Vis će vam dobaciti opscenu primjedbu, zagadit će vam ulicu smradom ustajalog vina i krhotinama staklenih boca, pa možda koji put i kakvom pijanom tučom. U Visu, međutim, rijetko će kada eksplodirati bomba ili se potezati pištolji. Njegovi posjetitelji jednostavno nemaju dovoljno novca za takvo što. Nisu ga nikada imali. Oni su oduvijek na rubu ovoga grada, čak i kad se nalaze u njegovu središtu. I njihovo istjerivanje iz grada možda ne bi značilo propast urbanosti Zagreba, ali svakako Zagreb pretvara u nešto drugo, nešto sasvim različito od Zagreba kakav je nekad bio.

Zato, kad prolazite kraj Visa, pustite lokalnog alkoholičara da vam dobaci koju bezobraznu. On je dio vašeg svijeta. I više no što mislite.

hr.digg|glasuj