Kako prodati knjigu? June 20, 2006

Pričajući proÅ¡loga puta o tiskanju knjiga spomenuo sam kako se već naÄ‘u tiskare (govorim o klasičnim, digitalne su druga priča) voljne raditi knjige i u nakladama od 250 ili 300 primjeraka. No, piscu koji se tek upuÅ¡ta u knjigotvornu igru to se može učiniti malo. “Jeb’o državu u kojoj moju knjigu neće kupiti barem tisuću ljudi”, može uskliknuti. I da, jeb’o državu, onako iz načela, ali to ne mijenja neke činjenice.
Neko relativno nedavno istraživanje pokazalo je da u Americi knjige kupuje 2,5% stanovniÅ¡tva. Prenesem li nekritički taj podatak na Hrvatsku, kad već za neko naÅ¡e istraživanje ne znam, dolazimo do brojke od 125.000 knjigokupnih Hrvata. Å to dobro zvuči, a? Ali istraživanje niÅ¡ta ne kazuje o tome koliko knjiga kupuje svaki od njih. Teoretski, svatko tko je u životu kupio jednu knjigu ulazi u taj broj jednako kao i onaj koji tjedno kupuje dvije ili tri tako da spomenutu Å¡estoznamenkastu cifru teÅ¡ko da u prvom naletu može doseći ijedna knjiga. Koji su naÅ¡i bestseleri (osim bestseler.neta, dakako), zadržimo li se samo na domaćim autorima? Kiosk-biblioteka “Premijera” s tiskanih 50.000 i inicijalnom prodajom oko polovice, vjerojatno. Arijana ÄŒulina, podržana televizijskom popularnošću, s dvadeset i neÅ¡to tisuća. Sve ostalo se kreće znatno niže: Jergovićevi “Dvori od oraha” su - prema podatcima iz tiskare - do nekog datuma lani bili otisnuti u tri tisuće primjeraka, Å¡to je zapravo sjajno budući da je normalna strategija otisnuti pet stotina primjeraka domaćeg autora, razaslati ih u knjižare i onda razglasiti kako je “prvo izdanje rasprodano” i nadati se da će to pogurati prodaju.
Knjižare, kad sam ih već spomenuo, omiljena su tema kukanja naših nakladnika. Ono što se s ratom dogodilo jest da je prodaja pala, zarada otišla na dnevne troškove, nakladnici ostali neisplaćeni, knjige prestale stizati u knjižare, kupci ostali bez mogućnosti doći do novih knjiga. Zbog toga vrzina kola mali nakladnici danas šalju knjige samo knjižarama koje plaćaju unaprijed (što znači onima kojima su kupci ostavili broj kartice kao garanciju da će knjigu kupiti; što znači da se prodaje samo informiranim kupcima koji znaju što traže, a nikad slučajnom vršljaču), dok veliki ponekad šalju primjerke okolo zbog reklame ili se uključuju u Hrvatsku specifičnost: otvaranje vlastite knjižare.
Na nekom seminaru kojega sam jednoć pohodio, poljski nas je predavač obavijestio da je Hrvatska jedinstvena među tranzicijskim zemljama po tome što je 75% (ili 70%? ili 80%?) knjižara u vlasništvu izdavača. Kužite problem? U svojoj knjižari izdavač može cijenom favorizirati vlastita izdanja, sigurno će ih oklijevati izmjenjivati s konkurencijom, a kupcu preostaje samo baviti se onim čime se ne bi trebao baviti: pamtiti tko je što izdao i tražiti njegovu knjižaru (ili kakav knjiški sajam) kako bi prošao što jeftinije.
(To u Zagrebu. Izvan Zagreba, gdje nakladničke knjižare uglavnom nisu, bogtepitaj kakvo je stanje.)
Proći jeftinije nam je i inače nacionalni sport, a kod knjiga barem ne mogu nikoga kriviti Å¡to se njime bavi. Otkako su kiosk-naklade pokazale kako cijena broÅ¡irane (pa i kartonirane, ali ne pretjerujmo) knjige može ‘ladno biti dvadeset i devet kuna, nekako mi je bed platiti ma i kunu viÅ¡e. No, shvaćam nakladnike: želite li knjigu tutnuti pod nos čitateljima, to jest distribuirati je po knjižarama, suočit ćete se s “rabatom” koje one traže. “Rabat” se, pak, kreće od 30% (u mojim dragim strip knjižarama koje su ionako priča za sebe), preko 40% (Superknjižara, Algoritam), 45% (Profil Megastore) do 50% (minimalni postotak kojega će distributer uzeti kako bi umjesto vas raznosio knjige ostatkom zemlje). S obzirom da bi nakladnik ipak neÅ¡to i zaradio, a ne može računati da će nakladu baÅ¡ svake knjige (ako ijedne) rasprodati, proizvodna cijena se množi s minimalnim faktorom tri, najčešće četiri ili pet, ponekad sedam. Pa tako, troÅ¡kovi tiska 10 kuna, drugi troÅ¡kovi (plaće, priprema, nedajbože honorar autoru) možda joÅ¡ deset), a knjiga na policama sto do stopedeset kuna.
Kako onda nakladnici opstaju? Preko dragog nam Ministarstva, uglavnom. Traže se potpore i tiskaju samo knjige koje su ih dobile. Zatim se knjige nose na “otkup” (koji je u zadnje vrijeme malo smrÅ¡avio) i nada se da će država biti milostiva i otkupiti bar sto komada za biblioteke. Bibliotekama se prodaje i direktno, snube ih nakladnici i trgovački putnici, nude popuste i Å¡estomjesečne odgode plaćanja, samo kako bi k sebi povukli Å¡to veći dio jedinog sigurnog novca u čitavoj priči: onog državnog.
Jedna od sedamnaest stvari kojima se bavim u isto vrijeme je nakladništvo. Krenuo sam u njega prije tri godine prilično idealistički: napravit ću najbolja moguća izdanja knjiga (i stripova) u koje vjerujem i kvaliteta će ih prodati sama od sebe. Yeah, kako bi se to lijepo reklo, right.
Knjigu za koju nitko nije čuo nemoguće je prodati. Skupu je knjigu nemoguće prodati. Knjigu koju se ne može naći nemoguće je prodati. Iz čega proizlazi da će se prodati pristupačna knjiga za koju su ljudi čuli i koju mogu naći iza prvog ugla, prije no što im druge brige izbace knjige iz glave. Napraviti jeftinu knjigu, efikasno je distribuirati i reklamirati može samo veliki nakladnik. Mali nakladnik, hobistički small press poput mojega, se u cijeloj priči samo igra nakladništva: kad bi ministarstvo zatvorilo dovod financijskog kisika, masa bi se nas pikzibnera poizvrtala na leđa.

Vidio sam nakladnike koji se snalaze na različite načine: sponzorstvima, vanity-pressom, vlastitim uličnim Å¡tandovima, mijenjanjem naklada s drugim nakladnicima, digitalnim tiskom u vlastitom podrumu (tiskaju se korice, a knjižni se blok dotiskuje po potrebi, komad po komad, ako treba) … Ali sam shvatio i da idealizmu u cijeloj priči nema mjesta. NakladniÅ¡tvo je posao, prodaja knjige je vjeÅ¡tina za sebe kojoj ljubav prema knjizi može biti samo na smetnju. I znam da ne znam kako odgovoriti na pitanje s početka ovoga teksta.

Ne znam kako prodati knjigu.

(mcn)

PS Ali da pokuÅ¡am: moj nagraÄ‘eni roman “Žuta minuta” i zbirka eseja “Stripocentrik” stoje samo po dvadeset i devet kuna (nema poÅ¡tarine ako uzmete obje) - piÅ¡ite na mcn (at) hi.htnet.hr.

Petra Brnardić: Zaboravite na pornografiju! June 19, 2006

Povod ovom razgovoru je izložba «Schizomania» mlade i nadarene slikarice Petre Brnardić (1978.)

PB: Izložbom se metaforički tuširam pred svima u prljavoj javnoj kupaonici, razarajući malograđanski moto: vrline javne, poroci tajni. Fotke sam prožela atmosferom horora, fantastike, suspensa, jer tu nije riječ o pukoj ispovijedi luđakinje, već o nadgradnji, stvaranju vlastitih izvedenica arhetipova i nove, osobne mitologije, kroz grcanje u vlastitom gnoju i zlatu: od slabosti i odvratnosti sagraditi oltar. Vjerujem da je to punk-umjetnost. Želim da u radu bude prepoznato ono za što sam potajno navijala. Naravno, ljudima ne mora se svidjeti (mogu imati leptiriće u trbuhu, suzu u oku ili poriv za povraćanjem), ali moraju prepoznati da to nešto ima težinu, opojnost i izvedbenu kvalitetu.

Moram ti čestitati na hrabrosti. Bojiš li se da će izložba biti površno i pogrešno shvaćena?

PB: Razotkrivanjem i razgolićavanjem tijela simbolički prikazujem ne samo svoju tjelesnost i seksualnost (koju, dakako, slavim), već prvenstveno intimu, emocije, sadržaje i turbulencije psihe. Mnogo crvenila (ambijent je, mljac, gotovo bordelski) asocira na krv i rane, što upućuje na one negativne, destruktivne emocije, kao na mjestu zločina iz strasti. Intimu prikazujem potencirano, dramatično i halucinantno, koristeći vizualne metafore, kolažiranje i fragmentiranje (namjerno čineći prizore nalik kadrovima filma), da bih lakše opisala ono unutarnje, izvan kategorija fizičkih činjenica.
Kolaži su sastavljeni gotovo isključivo od autoportreta, jer cilj mi je samoanaliza, rovanje po sebi (iako, priznajem, svojim demonima ne želim smrt, jer nesavršenosti i rupe vječni su poticaj stvaranju). To opsesivno umnažanje vlastitih slika neki doživljavaju kao degutantnu narcisoidnost, ali idealiziranje sebe stavljam bok uz bok autoironiji i grotesci. To postavu dodaje krabuljno, karnevalsko – satirično slavlje što razblažuje prvoloptašku morbidnost. Uz varljivo zavodljive prizore stavljam slike poružnjivanja i samoranjavanja: nisam tuđi, već vlastiti objekt.

I, možeš li procijeniti gdje na kraju stižeš?

PB: ÄŒini mi se da nastojim istražiti androginiju, prikazujući je nabijenu senzualnošću, koja govori- sama sam sebi dovoljna. Ne bih se svrstala pod “žensko pismo”, gdje se veliki broj autorica sebe prikazuju kao ženu, majku, umjetnicu, domaćicu, kurvu u krevetu, he he… Time same sebe i dalje svrstavaju u patrijarhalno-katoličke kodove, no, eto, u tom zlatnom kavezu, prihvaćenom iz uroÄ‘enog im mazohizma, uspijevaju biti svestrane… Ja, pak, slavim ono pogansko, predkršćansko, mitsko biće, slobodnog lovca, a masturbacija koju često uprizorujem simbol je te “samodovoljnosti” i žudnje za bijegom iz okova rodnih uloga. Možda sam ipak feministica, s drugačijim sredstvima od “oficijelnih feminjara”, i time u mom radu ipak čuči neki Ä‘avolčić aktivizma i druÅ¡tveno referentne umjetnosti.

U izložbu si uključila i pjesme, meni je jasno zaÅ¡to su tu, ali pojasni malo ljudima…

PB: Pjesme, otisnute na ružičastom papiru, uključila sam u postav da budu protuudar brutalnosti, sirovosti i izravnosti slike. Naime, pjesme su, kao medij po sebi, suptilnije, slojevitije, i baÅ¡ zbog te lisičje-zmijske pritajenosti jače zarezuju i prodiru dublje. Riječ “pička” u pjesmi ima posve drukčije konotacije od slike dragog nam ženskog organa. U tome je i opasnost: da se slika shvati doslovno. Zato su tu pjesme, da sve približe i razjasne nježnijim duÅ¡ama nižeg “Å¡ok-praga”. Zaboravite na pornografiju: kod mene je pička ulaz u duÅ¡u, i kad uÄ‘ete u meandre, labirinte i limbove ovog kolažnog vatrometa, potrebno je neÅ¡to viÅ¡e od slinjenja i drkadžijskih poriva. Ne želim se svidjeti, ne želim uzbuditi, već potresti, bilo da je riječ o “trivijalnim” osobnim demonima koji ne zanimaju nikog drugog doli mene, bilo da se ipak može iščitati neÅ¡to viÅ¡e i dublje. Netko se u meni mora prepoznati. Nadam se.

Dakle, šok strategija…
PB: Å ok radi Å¡oka prezirem, te sam ga ovdje (zlo)upotrijebila kao dobroćudni mamac svim lijenčinama koji hodočašća umjetničkim zbivanjima smatraju kaznom, poput posjeta bolesnoj baki. No, u svoju obranu: i sama sam se jezivo naježila postavivÅ¡i tog monstruma na zidove, ne prepoznajući se, i sve htjela spaliti, ili barem skinuti, jer suočavanje sa sobom je surovo i opasno po snove. Da, htjela sam i spojiti jednu tako nepopularnu vrstu umjetnosti, poeziju, s vrlo rasprostranjenom strategijom Å¡oka i Å¡ake u trbuh. No, Å¡to su slike vulgarnije i lascivnije, to pjesme jače naglaÅ¡avaju ranjivost, bol, strah, ambivalenciju… Recimo, rezanje i puÅ¡tanje krvi kojima neki nesretnici žele poniÅ¡titi, bar za tren, psihičku patnju, prazninu, osjećaj neprilagoÄ‘enosti, nepripadanja ničemu, hladnoću svijeta…

Vratimo se poeziji, planiraš li objaviti knjigu pjesama?
PB: Poezija je najintimnija komora mene, sve ono duboko, nesnimljivo, neiskazivo slikom, poput duhova koji ne vole fotoaparate. Pisanjem stvaram mikrokozmose što izmiču racionalnosti vizualnog. Volim zamišljati likovnost i pjesništvo osobama: prva je ekscentrična, bučna, ekscesna, psovačka, ratoborna, druga pritajena, tajnovita, podmukla; prva je vatreno, druga hladno oružje. Pisati sam počela kad sam shvatila da mi u bavljenju vizualnom umjetnošću nešto nedostaje: počela sam je mrziti i gnušati je se, vidjevši da me ne izražava potpuno, ostavljajući me krnjom i praznom. Slikovno je bilo tupo i neprijemčivo za neke emocije i senzacije koje može izroniti samo pisana riječ. Vizualnost uvijek sa sobom nosi breme tvarnosti i opipljivosti, dok eteričnost i apstraktnost jezika poezije omogućuju stvaranje i čaranje najbajkovitijih i najnezamislivijih kombinacija. Zbirka već maše na vidiku.

Nakon fotografije slijedi povratak slikanju? Uostalom, to si i studirala…

PB: Pogodio si. Željela bih slikati svakodnevno, ali za takvo što treba biti imućniji, zbog materijala kojeg, kad zaronim u pituranje, trošim nemilice, praktički proždirem. Volim tu procesualnost, prljave posljedice strastvenog špricanja i šibanja akrilom na i oko platna, i neizvjesnost konačnog ishoda. Slika je teži zalogaj, ne podnosi puke efekte kojima u fotografiji mogu manipulirati i iskoristiti ih u strukturi rada, a da ne ispadnu površnima i šminkerskima. No, malo se rastužim kad mi kažu da su mi fotografije najintrigantniji, najjači dio opusa. Valjda zato jer ih «porađam» ne samo s užitkom, već i s lakoćom. Naravno, u budućnosti mi je vrhunski cilj objediniti klasične i suvremene medije, pozabaviti se instalacijama i prodrijeti u prostor, oživljavajući čitav ambijent.

Na otvaranju si pustila muziku koja je dobro odgovarala duhu izložbe, iako mislim da po tom pitanju nisi bila posve proračunata. Nadalje, u uglu je bio slide show na kompjutoru, tu su bile i pjesme… Je li sljedeći korak performans?

PB: Performans? O, da, ali još nemam hrabrosti izvesti ga. Performing zahtijeva maksimalnu, nepogrešivu čistoću ideje i jasnu viziju o tome što se želi poručiti, a bunar iz kojeg crpim još je pun korova, kukolja, kaotičnosti. Nema tu manirizama, slijepih ulica. Za to bih trebala naučiti manipulirati vremenom, snaći se u dramskoj dimenziji, moći iskomunicirati ideju, biti posve sigurna u svome tijelu i pojavnosti. Lako je raskošno podastrijeti materijalne rezultate umjetničkog čina nastale u nekoj mračnoj izbi ili skladištu: pravi izazov, što mi potiče tahikardiju, jest stati gol, sam i izložen pred gomilu (ili hrpicu), i uspjeti zadržati njihovu pažnju do samog kraja. Kad jednom izvedeš performans, čini mi se, više nema skrivanja pred samim sobom, imaš osjećaj da sve što radiš od tada mora biti umjetnost, ili imati neki smisao. To nije glumljenje drugog, kao u filmu, to si sada ti, preplavljuje te i određuje, utetovirano je u tvoj životni izraz i stil.

Dakle, pogledajte fotografije, pa trknite do ateliera Artenativa, gdje izložba otvorena do 23.6. Galerija se inače nalazi u Gajevoj, u ulazu na kojem piše «Dalmacijavino».

Vratiti obitelj na stadion? June 18, 2006

Za vrijeme nogometne utakmice SAD-Italija (koja je usput rečeno, nešto najluđe što se do sada na Mundijalu moglo vidjeti) stadionske su kamere po običaju švrljale po prepunom gledalištu Vražjeg kotla zumirajući pomaknute likove i obdarene ljepotice. Dakle, uobičajen folklor ovakovih manifestacija.

No u jednom je trenutku kamera uhvatila nešto neuobičajeno za takav uzavreli ambijent – plavokosu možda dvogodišnju bebu navijača (?) u naručju roditelja navijača.

Idilična obiteljska slika rekli bi - da nije bilo činjenice da se baš u tom trenutku na terenu doslovno prolivala krv, a jedna polovica gledališta je drugoj polovici htjela učiniti baš isto.

Mjesto za bebu? Nipošto! Štoviše, prizor nevinog djeteta i prizor agresije na djelu, groteskno su se razilazili.

U zadnje vrijeme kroz naše se medije provlači teza o ´nužnosti povratka obitelji na stadione´. Organiziraju se kojekakvi humanitarno-zabavni nazovi spektakli (čitaj: Derbi) koji su ruku na srce samo poligon za reklamu lokalnih politikanata koji cijelom problemu hrvatskog sporta uopće ne pristupaju ozbiljno i s namjerom da ga riješe. Zašto nametanje teze o ´nužnosti povratka obitelji na stadione´ smatram čistim politikanstvom?

Zato što se promicanjem ovakovih parola uopće ne rješava srž problema modernog sporta. Neće samo isprazni poziv nekoga da obitelj dođe na stadion - tu obitelj i dovesti na stadion!

Uostalom, zar je obitelj ikada i bila na stadionu? Budimo realni, tu i tamo očevi bi poveli svoje muške potomke na koji ogled, ali da su kompletne obitelji išle na utakmice - mislim da o tome u našem patrijahalnom društvu nikad nije bilo ni govora (i ne samo u našem). Za dolazak obitelji na stadion trebaju se stvoriti neki preduvjeti kao što su sigurnost, mir, nedostatak ikakove agresije u ikojem pogledu, zaštita mlađahnog potomstva, a tko to danas može garantirati? Takvoga nema.

Tek se promjenom cjelokupnog mentalnog sklopa današnji čovjek može, od pojedinačnog agresivnog ljubitelja sporta prebaciti na – miroljubivu obiteljsku zajednicu koja prati sport.

O kakvom je mentalnom sklopu riječ? Pa uzmimo za primjer spomenutu utakmicu SAD-Italija. Promotrimo je sa svih strana, tu imamo što?

Na terenu imamo dva tima koji se bespoštedno i krvnički tuku za pobjedu, dva tima koja su sebi za cilj postavila samo jedno – pobjedu, a cijena koju su spremno za to platili (tri crvena kartona, razbijena arkada, bezbroj prekršaja) je - fair play. I to se smatra normalnim.

Zatim sljedeće što imamo je publika (što na tribinama što pred TV i radio prijemnicima), navijači. Navijači koji svoje timove podupiru u krvničkoj igri isto tako agresivnim, ratničkim, zaglušujućim navijanjem, skandiranjem, psovanjem, prosipanjem različitih izlučevina itd (pogledati sliku). I to se isto smatra normalnim. Ta ajmo samo pokušati zamisliti navijanje bez onog moćnog ´muškog huka´, bez one snage i žestine (´Tko ne skače nije Čeh´ u usporedbi sa ´U boj, u boj za narod svoj´, smiješno zar ne?).

Zatim imamo i novinare, reportere, voditelje, koji o utakmici izvještavaju koristeći ratnu terminologiju kao da se javljaju sa bojišnica Iraka (´teški boj, rovovska bitka, do zadnjeg čovjeka, ginu na terenu…´). I to se opet smatra normalnim.

Sve se to smatra normalnim, odnosno taman dopuštenim za ovakve masovne spektakle – i eto o kakvom cjelokupnom mentalnom sklopu govorimo.

Sve dok se ovakav pristup sportu smatra normalnim, roditelji koji vode djecu na ovakva zbivanja – ispadaju nenormalni.

Da bi došlo do promjene o kojoj naši politikanti govore (i tako skupljaju predizborne poene), da bi ta obitelj došla na taj stadion, da bi to dijete sigurno došlo i otišlo sa njega, treba mijenjati –mentalni sklop igrača sportaša, mentalni sklop gledatelja, mentalni sklop komentatora, mentalni sklop današnjeg društva. A u to se baš ne uzdam.

Ko te ljubi dok ja haklam June 18, 2006

Naše nogometno iskrcavanje na Normandiju nije do kraja uspjelo. Recimo da smo se uz minimalne gubitke prebacili na rezervne položaje odakle moramo zaskočiti slabiji, ali zato fanatičniji Japan. Mediji su žurno prenijeli vijest da je u našem kampu došlo do svađe, ali nitko ne donosi detalje. Možda je to samo finta za Japance, da se malo opuste prije ogleda danas u 15:00, a možda je stvarno došlo do svađe. U navodnoj svađi su sudjelovali Šimunić i Klasnić, a po nekima i Robert Kovač. Suigrači kolegijalno nisu htjeli hraniti medije detaljima, a ovi opet nisu ništa išli izmišljati pa će sve biti zaboravljeno jednom glatkom pobjedom.
DosadaÅ¡nji tijek prvenstva su baÅ¡ kao i prije 4 godine obilježili suci svojim katastrofalnim dijeljenjem nepravde. FIFA inzistira da u sudačkim redovima bude svega i svačega i usput daje nebulozne instrukcije. Tako npr. igranje rukom u 16-ercu viÅ¡e nije penal. Nabrojao sam do sada 3 igranja rukom u 16 metara i niti jednom se niÅ¡ta nije dogodilo. Ni dosta prekrÅ¡aja i povlačenja u magičnih 16 metara se ne sudi. Od nogometa se vidjelo malo, najopasnijima su se pokazali Argentinci koji su u 2 susreta zabili 8 golova i faktički se proÅ¡etali “skupinom smrti” koja to viÅ¡e nije. KomÅ¡ije iz SCG su proÅ¡li katastrofalno, isto su se namrtvo isposvaÄ‘ali, skoro i potukli meÄ‘u sobom.
Nova skupina smrti je nastala jučer kada je rastrčana reprezentacija Gane razmontirala Češku, a Američani s 8 igrača u polju pružili herojski otpor Italiji (povlačenje talijanskih vojnika iz Iraka očito nije leglo u pravo u vrijeme). Utakmicu je obilježio i kriminalni, divljački De Rossijev udarac laktom u lice McBridea. Do kraja utakmice vodio se pravi rat na terenu a šminkerski Talijani nisu uspjeli pobijediti tako da im je plasman u osminu finala sada potpuno neizvjestan.
Što s tiče navijanja naši su apsolutni šampioni, svi drugi navijači su u usporedbi s našima tek kazališna publika. U divljanju i huliganizmu prednjače domaći navijači koji su do sada vinovnici najvećih nereda. Englezi su do sada bili mirni i bezopasni poput bubamara, Poljaci koji su uz nas i Srbe prokazani kao najopasniji odlaze doma skupa sa reprezentacijom. Odlaze i navijači SCG iz istih razloga. Dođe li do utakmice Engleska – Njemačka domaći organizatori će valjda poslati vojsku da osigurava liniju razdvajanja između zapadnoeuropskih navijačkih plemena.
Prvi favorit prvenstva, Brazil, ima problema s Ronaldom. Navodno je čovjek gojazan i slabo igra, a ne smije nitko da ga stavi na klupu jer lovi golgeterski rekord. Kod Ronalda su problemi počeli davno, još u Milanu. Problemi su bili ljubavne prirode, navodnu mu je Seedorf „ulazio u verenicu“ baš kao što je navodno onaj beogradski šaner iz filma „Kad porastem biću Kengur“ ulazio u Batistutinu djevojku. Ronaldo opet ima nekakvu manekenku i normalno – čovjek je ljubomoran. Ko zna šta ona radi dok on igra protiv Hrvatske.
Masa golova na prvenstvu pada u posljednjim minutama utakmica tako da ćemo morati danas Japan natrpati u prvih 45 minuta. Predviđam 2-3 razlike za nas i remi Australaca i Brazilaca.
Od nogometa ne stignem ništa drugo pogledati, sve aktivnosti sam sveo na minimum. Stigao sam samo pogledati Hloverkinu emisiju o blogu, gospođa Flander je stalno ponavljala jedno te isto o zamkama koje donosi internetiranje, Matija je iznosio pozitivne strane bloga kao i Opaljena koja je jedina branila boje blogera. Na kraju je kolumnist T-coma, mislim da se zove Bojan Mušćet, spomenuo i Bestseler kao primjer medija kojeg uređuju blogeri. Onda su svi kimnuli glavama i krenula je odjavna špica. Eh, da, i Hlo ozbiljno razmišlja da otvori blog i da „blogira“.

Vis, pošta 10 000 June 15, 2006

Kad se uvečer vraćam kući, obično prolazim kroz Šenoinu ulicu. Na uglu Šenoine i Palmotićeve sadržaj se pločnika iz uobičajenih pukotina na asfaltu, zgaženih žvakaća, cigareta i pokoje smrdljive gadosti koju ne želim pogledati niti u nju ugaziti – odjednom pretvara u nešto drugo. Što se više približavam tome uglu, sve češće krckavo gazim po odbačenim čepovima Ožujskog i Karlovačkog, sitnim krhotinama stakla i odbačenim, pokvarenim upaljačima. Po tom krckanju znam da sam mu blizu. Visu. Ne otoku na jugu Jadrana. Visu - još jedinoj pravoj alkoholičarskoj birtijetini u gradu.

Što je Zagreb nekada bio…

Ne zalazim u Vis i mislim da sam onamo zalutala možda dva ili tri puta u životu, a i tada u očaju nikotinske krize, provjeravajuć drže li možda cigarete (što, dakako, drže – Opatiju i Kolumbo – jednaka pomoć kao i da su mi ponudili Nicorette). Usprkos tome, u njegovu postojanju nalazim nešto utješno i poznato. Vis je, naime, stjecište marginalaca, a ti su marginalci jedna od rijetkih stvari koja je preostala od onoga što je Zagreb nekada bio.

Neću se pretvarati da sam “žena iz naroda” niti se preseravati sroÄ‘enošću s “ulicom”. Vis nikada nije bio moj svijet, Å¡to zbog životnog stila, a Å¡to zbog spola (jer, zanemarimo sad sve ravnopravnosti spolova – svijet Visa je muÅ¡ki svijet i jedina žena koja mu se bez bespovratnog gubitka samopoÅ¡tovanja može pridružiti obavezna je konobarica u Borosanama). No uvijek je bio tu. I uvijek je bio dio ovog grada, koji je istovremeno velik i beskrajno malen, istovremeno austrijski Å¡minker prognan u provinciju i balkanski cuger koji je zbog prokockane zemlje u rodnom selu pobjegao u anonimnost velikog grada. Sve je to Zagreb. Barem je bio.

Strah i prezir pod Sljemenom

Prije kojih dvadeset-dvadesetpet godina dvaput bih tjedno, nešto kasnije navečer, prolazila ulicom u kojoj se nalazi Vis jer sam se tim putem vraćala iz Škole stranih jezika. Sjećam se da sam svoje odrastanje i samostalnost mjerila hrabrošću koja mi je dozvoljavala da ne pređem na drugu stranu ulice, a koja se s vremenom povećavala.

Kada sam se prvi put odvažila na taj korak, bilo mi je svega dvanaest godina i kroz obaveznu sam grupicu koja se uvijek zadržavala ispred birtije prošla ubrzana koraka, ruku prekriženih na prsima i pogleda spuštena u pod. Spotakla sam se na nekoliko krhotina, škripavo zgazila dva do tri metalna čepa na pločniku i nastojala ne udahnuti miris oštrog, cigaretnog dima, pomiješanog s mirisom odstajala vina. Zanimljivo, ali svi su se lokalni alkoholičari kojih sam se toliko bojala pristojno razmakli i pustili me da prođem. Bez ijedne upadice.

To se s vremenom promijenilo. Negdje u petnaestoj, sada već ne prilikom povratka iz Škole stranih jezika, nego s kakvog spoja ili obilaska kultnog mjesta, ponovo sam počela izbjegavati tu stranu ulice jer su do tada pristojni i pomalo zabrinuti ljudi u izlizanim kaputima odjednom počeli progovarati jezikom kojeg sam se beskrajno bojala, a imao je veze s ništa manje zastrašujućim tjelesnim pokazateljima moga puberteta.

Uskoro sam, negdje s punoljetnošću, shvatila da mi prelaženje na drugu stranu ulice nimalo ne pomaže i da još nitko nije umro od opscenih primjedbi pa sam – baš u inat (jer to mi je u to vrijeme ionako bio glavni motiv za bilo kakvu akciju) – ponovo počela prolaziti zaobljenim asfaltom pred Visom. Onda su me počeli žicati cigarete. Pa sitniš.

Borosane, konzerva s muhom i bačve

Negdje iza dvadesetpete, postalo mi je potpuno svejedno pa sam u potrazi za cigaretama konačno i ušla kroz ta rasklimana vrata. Ostala sam osupnuta. Istodobna ispranost i slikovitost lokala jednostavno me opčinila pa sam i nekoliko trenutaka nakon što mi je konobarica objavila maloprodajnu raspoloživost Opatije i Korone zurila u prostoriju. Zapamtila sam detalje. Šank s izlogom u kojem je stajala konzerva EVA sardina, potpuno izblijedjela omota i s jednom mrtvom muhom. Stolice od plastičnih, isprepletenih, crvenih i jarko plavih traka, plastični stolovi oblijepljeni tapetom koja je glumila drvo. Zidovi obojani masnom, žutom bojom, strop sa spaljenom mrljom (možda od eksplodirane žarulje), plastični, narančasti, gotovo pop-artovski luster, prepun sitnih, uginulih vinskih mušica. Bačve, da bačve vina pokraj mršave konobarice koja je, osim Borosana, nosila i onaj bijeli, platneni rajfić u kosi. S mušterijama se dovikivala promuklim glasom, svakoga prizivajući imenom.

Trgnula sam se i izašla tek kad sam shvatila da i oni zure u mene, da su podigli glave s izblijedjelih dečko-baba-kralj-zvanja i šaka još uvijek zabijenih u klimavu površinu stola, gdje su naglašavale uskličnu interpunkciju dnevnopolitičkih rasprava.

Drugi svijet. Svijet u koji nikada nisam pripadala, ali koji je uvijek obitavao na rubovima mojeg svijeta, na neki ga način ograničavao, ali i djelomično objašnjavao.

Ono što me opčinilo nije bilo to što je unutrašnjost Visa bila toliko drugačija od moga svijeta. To sam znala i bez prolaska kroz njegova vrata. Opčinilo me to što je nosio neke sasvim identične oznake kao i svijet u kojem sam odrasla i živjela.

Fasadni i dvorišni Zagreb

Vis nije jedina takva birtija. Zagrebom ih je (bilo) razasuto na stotine; u svakom kvartu barem deset, no Vis je najbliži mojoj zgradi. Moja zgrada, pak, ponosno stoji u jednom od bolje ureÄ‘enih kvartova zagrebačkog srediÅ¡ta, u dobro osvijetljenoj ulici s tramvajskim stanicama, najnovijom cestovnom signalizacijom i elegantnim fasadama. Zagreb kakav vidite na Dnevniku i zbog kojega se sva ostala regionalna srediÅ¡ta bune da “sve ide u Zagreb”. Besprijekorno i raznobojno, pastelno oličene fasade, naruÅ¡ene su tek tu i tamo kojom vanjskom jedinicom klima-ureÄ‘aja, joÅ¡ jednog znaka umjerenog blagostanja ovdaÅ¡njih stanovnika i njihovog pretendiranja statusu bečkog Å¡minkera.

Moja je zgrada, međutim, podijeljena na dva dijela; jedan gleda na ulicu, a drugi na dvorište. Živim u dijelu koji gleda na ulicu i rijetko kada zalazim u dvorišni dio; samo kada me neka nužda natjera u posjet susjedima. Zagledate li se, međutim, kroz prozor jednog od stanova s dvorišne strane moje zgrade, vidjet ćete jedan potpuno drugačiji Zagreb. Dvorišni Zagreb, volim mu tepati.

To je Zagreb srušenih, drvenih šupa i divlje izgrađenih kućica na tobože zelenim površinama urbanih dvorišta, Zagreb kojem su sve unutarnje fasade pale, a pomalo ispadaju i cigle, Zagreb po kojem lunjaju boležljive mačke, gomila se krupni otpad, rublje suši na razapetoj užadi, zrak ispunjava prašina isklofanih tepiha i miris vlažnih podruma te Zagreb u čijoj se panorami odjednom – sasvim neobjašnjivo (jer s ulične strane nisu vidljivi) – nadvijaju tornjevi toplane i ostalih industrijskih postrojenja.

S dvorišnih prozora moje zgrade vidi se Zagreb pokrajnjih uličica u kojima se automobili parkiraju gotovo jedan drugome u krilu, Zagreb kojemu je ulična rasvjeta uglavnom porazbijana i Zagreb u kojem obitava Vis. Takav grad nikada ne vidite na Dnevniku, ali on nije samo odraz trenutne bijede hrvatskoga društva, nego Zagreb kakav je oduvijek postojao, jednako kao i moja kvartovska «birtijetina».

Moja osobna urbana geografija

Možda će vam to zvučati paradoksalno, ali birtijetina Vis i pogled prema dvoriÅ¡noj panorami moje zgrade ustvari su jedna od suÅ¡tinskih sastavnica zagrebačke urbanosti. Naravno, i uÅ¡minkane zgrade, tramvajska pruga, obnovljene fasade, kazaliÅ¡ta i ostale dobro nam znane kulturne odrednice gradova takoÄ‘er su znak urbanosti, ali na svijetu ne postoji ni jedno jedino doista urbano srediÅ¡te koje je u stanju “progutatiW svu svoju fenomenologiju i smjestiti je u uÅ¡minkanu fasadu.

Gradovi su po svojoj prirodi multikulturni, a to se onda odnosi i na njihovu geografiju, subkulturu i marginalne slojeve. Urbanost se očituje u specifičnoj, simboličnoj, prvom pogledu koji počiva na ušminkanim fasadama i novim trgovačkim centrima, nedostupnoj geografiji – osobnoj geografiji raštrkanih točkica u prostoru kroz koje svaki stanovnik grada crta svoj plan ulica i trgova.

Jednostavnije rečeno, pitate li me za glavne odrednice “mojeg Zagreba”, dobit ćete sasvim drugu sliku nego da ste imali prilike pitati mojeg pokojnog oca, odraslog u vlažnoj, rudeÅ¡koj ulici, u kojoj se voda pumpala na “železnog”. Zagreb gradom čini to Å¡to takve, različite slike njegove geografije, druÅ¡tva i kulture, koegzistiraju. U slučaju Visa, sasvim blizu jedna drugoj. Isprepliću se i dotiču.

Novo doba

Vremena su se promijenila pa se promijenio i Zagreb. Većina zagrebačkih Visova preuređena je i debelim slojem make-upa prenamijenjena u sasvim druge svrhe. S njihovom napadnom uređenošću i time primjerenim cijenama promijenila se i klijentela. Zanimljivo je to što se ja danas više bojim proći kraj štokojeg ušminkanog kafića negoli kraj Visa. Vis je, u svom lokalnom alkoholizmu, marginalnom i potpuno nepovezanom i sa čim značajnim u svijetu koji se oko njega obrtao, prije svega mnogo tiši od svojih, novoušminkanih nasljednika. Vis će vam dobaciti opscenu primjedbu, zagadit će vam ulicu smradom ustajalog vina i krhotinama staklenih boca, pa možda koji put i kakvom pijanom tučom. U Visu, međutim, rijetko će kada eksplodirati bomba ili se potezati pištolji. Njegovi posjetitelji jednostavno nemaju dovoljno novca za takvo što. Nisu ga nikada imali. Oni su oduvijek na rubu ovoga grada, čak i kad se nalaze u njegovu središtu. I njihovo istjerivanje iz grada možda ne bi značilo propast urbanosti Zagreba, ali svakako Zagreb pretvara u nešto drugo, nešto sasvim različito od Zagreba kakav je nekad bio.

Zato, kad prolazite kraj Visa, pustite lokalnog alkoholičara da vam dobaci koju bezobraznu. On je dio vašeg svijeta. I više no što mislite.

Vruće: rezultati natječaja za priče s bloga! June 15, 2006

Dragi prijatelji, dragi pisci, draga naša blogerska i kulturna javnosti, evo popisa priča koje će nakon provedenog natječaja biti uvrštene u zbirku priča s bloga (u izdanju Naklade Zoro):

Darko Lugonja: Kratke domaće (bito.blog.hr) Zrinka Pavlić: Špagete sa šalšom (zrinskopismo.blog.hr) Vlado Gašperov: Igrati se (miskoi.blog.hr) Marko Goreta: Bonanca (debelkurac.blog.hr) Skota: Veličanstveni Grga (skota.mojblog.hr) Blaženko Karešin: Hvatač i Neuhvatljiva (poesy.blog.hr) Martin Birač: Svi psi idu u raj (blue.mojblog.co.yu) Ivan Filipović: Krasotica (herostrat.blog.hr) Paola Kranjčević: Noć u kojoj je otišao Igor (mrtvipisac.blog.hr) Gordana Lukačić: Okus marmelade (chablis.blog.hr) Ivan Branisavljević: Kako je Alje odrastao (alje.blog.hr) Luka Ostojić: Little sister (vikend.blog.hr) Zvonko Škrapić: Depsin posljednji uzdah (creativa.blog.hr) Mirsada Andriollo: Oprosti za grah (blueville.blog.hr) Ivan Tobić: Priče o Milenku iz pivnice (idolmladih.mojblog.co.yu) Refik Mujezinović: Misli sa trotoara (bosanskoludilo.blogger.ba) Inga Kiseljak-Jarec: Ne volim vas (olifant.blog.hr) Vlasta Radosavljević - Helix: Berta (ikapds.blog.hr) Adnan Mujagić: Klub (armin.blog.hr) Dario Rukavina - Porto: Trambulin za snove (porto.blog.hr) Eduard Pranger: Dobar, loš, zao (pismohrana.blog.hr) Igor Kokoruš - Lebowski: Vikend priča (lebov.blog.hr) Tihomir Horvat - Wall: Slatka mala (wall.blog.hr) Krešimir Dujmić - Levi: Odlazak putnika prvog razreda (levijatan.blog.hr) Jesus Quintana: Kako sam prvi put sreo Bukowskog (jesusquintana.org) Plejadablue: Dalekovod (plejadablue.blog.hr) Ibro Duraković: Zakletva (viljuskapisesrcem.blogger.ba) Pupa: Tužni jebač (pupindnevnik.blog.hr) Plamenko Muratović: Prošnja (cortomaltese.blogger.ba) Kruno Čudina: Noćni pjevač (beirut.blog.hr) Tatjana Jambrišak: Oni (carobnibrijeg.blog.hr) Aleksandar Janković: Stara prijateljica (zlipodstanar.blog.hr) Zlatan Mirkić: O alkoholu i poljupcu (daywalker.blog.hr) Ivana Bahun: Ljepota greške (freethinker.blog.hr) Boris Racanović - Pajo Pakšu: Giljam dade (vinkovci.blog.hr) Dudominus: Igra bez skrivača (svijetlocrno.blog.hr) Vedrana Trlek: Ćevapi (tramtincica.blog.hr) Irena Rašeta - Ples ljepote (irescorneroffice.blog.hr) Danilo Stojić: Noćna vožnja (undergrad.mojblog.co.yu) Kamelija Kauzlarić: Dandy (kore.blog.hr) Krunoslav Turda: Igra za vojnike Irena Šafarik Župić: Sub (svilska.blog.hr) Arsenyev: Jutarnji sastanci & konzultacije (arsenyev.blog.hr) Marko Dujić: Na tisuće minijaturnih sunčevih klonova obješenih o badem (hausmannskost.blog.hr) Ivan Bašić: Dragi Dnevniče (freestyler.blog.hr) Amir Mundžić: Ecce homo (drjabuka.blogger.ba) Mario Dominiković - Strokewski: Masakr nad Stelom motornom pilom (stroke.blog.hr) Svjetlana Lugar: Da nisi kasnila ili priča s tri bljedozelena pridjeva (lucija9.blog.hr) Igor Mavrin: Mobitel (stravicni.blog.hr) Hadžinica: Srce (hadzinicasa.blogger.ba) Lamija Grebo: U dimu sjećanja (missmjesnezajednice.blogger.ba) Davor Suhan: Dalaj Lama, ni u Tibet ni u Nebo (davors.mojblog.hr) Goran Bogunović - Gawrun: Ribe ne osjećaju bol (wrunga.blog.hr)

U popratnom pisamcu urednik zbirke Davor Šišović kaže:

Zahvaljujem na trudu svim autorima koji su poslali priče na natječaj. Ukupno ih je stiglo 380, neki su poslali samo jednu, neki dvije, neki tri. Naravno da jedno od načela natječaja treba biti selekcija, i da će svi razumjeti da je za zbirku trebalo napraviti izbor od prispjelog materijala. Volio bih kada bi i uvršteni i neuvršteni autori pisali i dalje, bit će još natječaja, i bit će još prilika za objavljivanje.

Zbirka od 53 izvrsne priče, kojom želimo pokazati da blog nije getoizirana subkultura nego moćna i kvalitetna književna snaga, ulazi u fazu tehničke pripreme. Priče će biti lektorirane, ali uz poštivanje jezika na kojem su izvorno napisane. O tome kada će se knjiga pojaviti i kako će se javno predstavljati, redovito ću vas izvještavati. O, još kako ću vas izvještavati!

Davor će izvještavati, a Bestseler prenositi. Stay tuned!

Moj gay prijatelj June 15, 2006

Mi provincijalci nemamo baÅ¡ priliku vidjeti te životinje. Nemamo gay prijatelje, nemamo gay parade, nemamo čak ni majice “He’s gay, I’m not” - niÅ¡ta nemamo. Onda ti se dogodi da odeÅ¡ u zoo vrt na ekskurziju s razredom i pitaÅ¡ drugaricu: “A gdje drže gayove?” A ona veli: “Nema ti tog u nas, mi smo komunisti.” A ti misliÅ¡, pa jebote i Tito i komunizam kad ja ne mogu vidjeti gaya u zooloÅ¡kom vrtu.

S vremenom odrasteš, pa na tulumu ugledaš dvije pijane djevojke kako se ljube. Onda si jedno pet godina uvjeren da gayovi nisu životinje, nego pijane ženske. I čudiš se kako netko može mrziti gayeve. Negdje oko 25. ovog mjeseca, na teve-u prvi put ugledaš gay muškaraca. Koji možda i nije gay, ali radi gay paradu. Puno se prašine digne oko te parade, pa ju odlučiš pogledati. Putem teve-a, naravno.

I vidiš njih jedno dvjestotinjak šarenih, našminkanih gayeva koji negdje idu. Na prvi pogled izgledaju puno normalnije od onih koji ih gledaju sa strane, deru se na njih, prijete, što li već. Na drugi pogled ponovo gayevi izgledaju normalnije, kao i na treći, četvrti, peti i svaki ostali. Jer ne možeš shvatiti kome ta hrpa veselih mangupa može smetati. Onda ti prijatelj katolik objasni da je to zlo i da to Bog nije potpisao. Iako ih je napravio. Sad, pomisliš da kažeš frendu da Bog griješi, ali jebiga, ipak to i nije najpopularnija rečenica koju smiješ uputiti frendu katoliku.

Jedne sam večeri sam kraj prijatelja za kojeg sam mislio da je gay. Bio je pijan i onako, pomalo dosadan, pričao je nešto o politici, a meni se nije dalo raspredati o tome, pa sam odlučio povesti konverzaciju o gayevima.

“Ej, stari, ja te moram neÅ¡to ozbiljno pitati. Nemoj se naljutiti. Jesi li ti gay, nije da imam neÅ¡to protiv vas?” - upitah.

To je pitanje uzrujalo mog gay prijatelja.

“ZaÅ¡to misliÅ¡ da sam ja gay?”

“ÄŒuj, uvijek si u odijelu, imaÅ¡ onu aktovku, nekako čudno držiÅ¡ cigaretu u ruci. Uvijek si ljubazan i dobar, ne psujeÅ¡, pa sam mislio…”

“Ma ne… ÄŒovječe, sad si me sjebao… Pa nisam uopće gay, nije da imam neÅ¡to protiv njih, stvarno. A koliko dugo već misliÅ¡ da sam gay?” - rekao je čudeći se.

“Otkad sam te upoznao. Oprosti.”

“Ne trebaÅ¡ se ispričavati.”

“Nije da imam neÅ¡to protiv gayeva.”

“Ma nemam ni ja.” - veli on, i sjeti se - “Sinoć sam prc’o. Ozbiljno. Ne mogu biti gay, prc’o sam. A jednom sam na ljetovanju spavao s tri žene. Ne lažem.”

Složili smo se da nema teorije da ne možeš istovremeno biti gay i spavati s ženama. Ali bilo mi je žao što nemam gay prijatelja. On je bio najbliže gayu po mojoj percepciji.

Tužan sam, jer sam izgubio gay prijatelja kojeg nikad nisam ni imao. Jedini tračak svjetlosti koji se na kraju ovog mračnog tunela nazire su žene od mojih prijatelja. To su, ljudi moji, takve rospije da je samo pitanje trenutka kad će prvi kupiti ružičaste balerinke i početi me častiti žestokim pićima nakon kojih izgubiš svijest, a sljedećeg jutra ničeg se ne možeš sjetiti, pa ni odakle ti hemoroidi.

Poteškoće s blog.hr-om June 14, 2006

Zbog načina na koji je programirano preuzimanje naslova tekstova s blogova članova mreže, a čiji su blogovi smješteni na blog.hr servisu privremeno su ukinuti svi feedovi. Razlog je tehničke prirode i feedovi će biti vraćeni kada blog.hr riješi tehničke probleme koji ga muče posljednjih nekoliko dana.

Bush u Iraku. Pa gdje su ti bombaši samoubojice kad ih trebaš!? June 14, 2006

Bush se tajno teleportiro na mjesto zločina, toliko tajno da niko nije znao da će doći, ni tajne službe, ni Amerikanci, ni Iračani, ni Laura, ni vojnici, ni pingvini, a vrlo je lako moguće da ni on sam nije znao di je - dok mu tamo nisu rekli:

- Predsjedniče ovo je Bagdad.

- Beograd? Gud, gud! Gled tu bi in Iraki capital.

A tamo u Bagdadu dočekao ga je bunovni ne znam koji po redu irački premijer kojeg su očito digli iz postelje, pljuvačkom mu zaglancali friz i gurnuli pred američkog predsjednika i kamere s uputom – Aj mali, i budi ljubezan!

Američki predsjednik mu je onda nešto reko, nešto što vlastitom narodu nikako ne može reći a tako bi htio, pa se teleportiro da barem njemu kaže ako svojim Amerima ne može:

- Vidiš maj boj, kad mi Ameri nešto obećamo to mi Ameri i ispunimo i kad nekoga ukokamo onda ga brate ukokamo (u Zarkawijevom slučaju - iscipelarimo).

Sad mi nešto čisto nevezano pada na pamet, čisto onako slučajno rekla bih, ma kako se ono onaj zove? Onaj bradati, znate? Onaj šta je srušio Twinse, onaj što je bio izgovor za besmisleni napad na Irak i još uvijek Busha vuče za nos? Bin Laden jeli? Šta s njim? Ništa.

A kad je ne znam kojem po redu iračkom premijeru teleportirani američki predsjednik reko to što je reko, ovaj je nešto zakimao glavom kao da je razumio to što je čuo iako ništa nije razumio što je to njemu američki predsjednik upravo reko i na kraju se raziđoše.

Ne znam kojeg po redu iračkog premijera odvelo u nepoznatom pravcu.

Američkog predsjednika teleportiralo - natrag.

I ja se sad pitam, pa gdje su ti bombaši samoubojice kad ih trebaš!? ;0)

Hrvatska - Brazil, može li David srušiti Golijata? June 13, 2006

Danas je dan D, naše nogometno iskrcavanje na Normandiju. Večeras u 21:00 ulice svih gradova po Hrvatskoj bit će puste poput površine bilo koje puste planete u galaksiji. Počet će veliki obračun nogometne reprezentacije Hrvatske protiv peterostrukih prvaka svijeta i kako reče jedan novinar jučer – najskuplje sportske momčadi koja je ikada hodala svijetom. Brazil ili legendarni Selecao, kako ih još zovu, ima u svojim redovima sve same nogometne čarobnjake koje predvodi zastrašujuće moćni kvartet Ronaldo, Ronaldhino, Adriano i Kaka.
Malo toga nam ide u prilog. Kao prvo Brazil pune 72 godine nije izgubio utakmicu na otvaranju svjetskog prvenstva, a bili su na svim do sada održanim svjetskim prvenstvima još tamo od 1930.
O njima se zna sve, oni su toliko jaki i moćni da su odigrali svega 2 zajebantske pripremne utakmice. Njihovi treninzi su otvoreni za javnost jer nemaju što kriti. Sve se zna kad je riječ o Brazilu, nema tu nikakvih tajni. Znamo šta jedu, na kojem boku spavaju, koga je od njih varala žena, koja auta voze, gdje su rođeni, gdje igraju, koliko su golova postigli, znamo brojeve na njihovim žutim dresovima, znamo i kako proslavljaju pogotke … sve.
Međutim oni o nama nemaju pojma. Ili bar neki od njih, poput izvjesnog Cicinha. Pita ga jedan naš novinar jučer jel možda čuo za nekog hrvatskog igrača, barem jednog jedincatog.
„Ma jok“ veli nadmeni Alien u žutom dresu. Pa baš nikoga brate? Nikoga!
Kakva razina samopouzdanja, kakav bezobrazluk. Sve do tog trenutka sam bio žalosno uvjeren da su nam šanse manje od makovog zrna. Nakon što je Cicinho izjavio da nije čuo niti za jednog našeg igrača počeo sam odjednom vjerovati da možda ipak postoji jedan mali prolaz, nekakva jebena pukotina veličine mišje rupe kroz koju bi se naša repka mogla provući i ostati neporažena večeras.
Ako su Brazilci do te mjere nadmeno samouvjereni i sigurni da će nas razvaliti večeras možda im se takav pristup može obiti o glavu. Možda je to naša šansa. Mogao bi proraditi nekakav neviđeni inat, dišpet, kod naših igrača pa da i mi njih probamo napasti, opaliti koju loptu po golu. Nekakav slobodnjak s jedno dvajs – dvajsdva metra da izvede Srna pa da Dida zapliva kroz zrak poput debelog šarana, a lopta mu fijukne pravo pod prečku i zakoprca se u mreži.Iako ovdje ne vrijedi čak ni ona Katalinićeva poznata izjava „Pa i oni su ljudi, ne lete“, jer po svim pokazateljima Brazilci za silu mogu i poletjeti, ipak sam uvjeren da postoji ta jedna mala mišja rupa nade za nas. E koja bi to fešta bila, bilo bi ko onda kad je otpisani izraubani Ivanišević filmski, poput Doca Holidaya, došao niotkud i ušao u legendu osvojivši Wimbledon. Bila bi to fešta nad feštama. Ne moramo pobijediti, ali recimo da bude nekih ravnopravnih 1:1 ili 2:2. Vjerujem da bi Cicinho, momčić rođen 1980., nakon toga zapamtio barem tog jednog ili dvojicu strijelaca..