Nitko nikada ne bi čuo za Annu Pappenheimer da je umrla prirodnom smrću. Bila je obična bavarska kućanica i neuka supruga putujućeg čistača septičkih jama. No povijesne su je knjige zabilježile jer je umrla u morbidnom javnom spektaklu.

Nakon Å¡to je u tamnici priznala sve za Å¡to su je optužili, mučili su je užarenim Å¡karama na glavom minhenskom trgu, a zatim spalili na lomači izvan gradskih zidina. Gomila je urlala zajedno s nesretnicom… Slučajnom namjerniku iz daljine čitav se skup mogao učiniti poput vesela karnevala, no Anna Pappenheimer zajedno je s tisućama drugih žena pogubljena u progonima vjeÅ¡tica čiji se mračni vrhunac u Europi odigrao izmeÄ‘u četrnaestog i sedamnaestog stoljeća. Raspon prijestupa za koje ih se optuživalo kretao se od uniÅ¡tavanja usjeva do izazivanja pobačaja, ali sve su optuženice nakon dugotrajnog inkvizicijskog ispitivanja priznavale jedan zajednički zločin. JoÅ¡ od 1275. godine i prvog javnog pogubljenja francuske “vjeÅ¡tice” Angele de la Barthe, priznavale su zločin poznavanja Đavolova penisa.

Opisivale su ga svakojako; kao golem crni organ prekriven ljuskama ili kao račvastu izraslinu nalik zmijinu jeziku. U nekim je “vjeÅ¡ticama” budio neopisivu i nekontorliranu žudnju, a nekima tek nanosio bol kojoj se, meÄ‘utim, nikako nisu mogle oduprijeti. Kakav god bio, Ä‘avolji je penis bio glavna zvijezda svih inkvizitorskih zapisa iz doba progona vjeÅ¡tica i koliko god fiktivan bio, govori nam o dvije zanimljive stvari. Jedna je priroda ženskih seksualnih fantazija, a druga način na koji su srednjevjekovni promicatelji vjere doživljavali muÅ¡ki spolni organ.

Ljudi koji su smaknuli Annu Pappenheimer, naime, ljudsko tijelo nisu smatrali hramom. Smatrali su ga smradnom ljuÅ¡turom prepunom grijeÅ¡nih nagona i opscenih izlučevina koje iz njega neprekidno i nekontrolirano eruptiraju. Sjeme su, dakako, smatrali najgorom od svih tih izlučevina, a s obzirom da si nisu znali objasniti ćudljivu narav organa iz kojega izlazi – pripisali su je nečastivoj čaroliji. Povezali su je i sa spolom koji taj organ ne posjeduje, ali ga svojom pojavom “pobuÄ‘uje” – ženskim.

Druga glava

Odnos s vlastitim penisom oduvijek je zbunjivao muÅ¡karce, kaže autor knjige “Druga glava: kulturna povijest penisa” (A Mind of its own: a culture history of the penis), David M. Friedman. Sama činjenica da su “dečki” jako privrženi svom “pimpeku” po sebi nije nimalo čudna. Riječ je o dijelu njihova tijela; i mi smo privržene svojim udovima i spolnome organu. No, ono Å¡to je muÅ¡kome udu kroz čitavu povijest ljudskoga roda davalo toliku izvantjelesnu važnost i zbog čega su mu pripisivana svakojaka značenja – upravo je penisova ćudljivost.

Ostalim vanjskim organima vlastita tijela, naime, i muÅ¡karci i žene upravljaju voljno. Želimo li pomaknuti ruku, skvrčiti nogu ili odmahnuti glavom, dovoljno je da takvo Å¡to poželimo. Penis se, baÅ¡ kao i ruka, noga, glava ili nos nalazi s vanjske strane muÅ¡karčeva tijela, a ne podvrgava se uvijek volji svoga vlasnika. Leonardo Da Vinci jednom je zapisao: “Nerijetko se dogaÄ‘a da penis spava, a muÅ¡karac je budan, no čest je i obrnut slučaj; penis bi se igrao, a muÅ¡karac mu zabranjuje aktivnost.” Odnos izmeÄ‘u muÅ¡karca i njegova penisa zbog toga je svojevrsno nadmetanje u moći koje je stoljećima postavljao svakome muÅ¡karcu poznato pitanje: “Tko je ovdje gazda? Tko kime upravlja? Ja njime ili on mnome?”

Sve do kasnog dvadesetog stoljeća, muškarci nisu znali odgovor na to pitanje, ali su si zato postavljali još jedno. Ako ONI ne upravljaju svojim spolnim organom, TKO ili ŠTO ga čini tako svojeglavim? Takvo propitkivanje iznjedrilo je čitave kulturne koncepte, cijelu skrivenu povijest iza dobro nam poznatih bitaka, carstava i znanstvenih otkrića iz prošlosti. David M. Friedman dijeli je na šest poglavlja.

Demonski Å¡tap

U prvome, nazvanom “Demonski Å¡tap”, autor se bavi drevnim i srednjevjekovnim poimanjem penisa. Kulture poput babilonske, egipatske, grčke i rimske, penisu su pripisivale božanske moći. Sumerski bog Enki penisom je stvorio i razdvojio Eufrat i Tigris, a egipatska božica Izida božanskom čarolijom mrtvome Ozirisu stvorila novi penis čijim je sjemenom začet Horus, predak svih faraona. Grci su penis smatrali sredstvom prijenosa mudrosti i časti (arete) s muÅ¡karca na dječaka i time pedagoÅ¡ki opravdavali danas nezamislivi spolni odnos izmeÄ‘u odraslog “mentora” i njegova mlaÄ‘ahnog “učenika”. Rimljani su Å¡tovali vječito erektivnog boga Prijapa, postavljajući njegov kipić u dvoriÅ¡ta obiteljskih kuća, ne bi li im donio sigurnost i plodnost.

Srednjevjekovno poimanje penisa takoÄ‘er je bilo nadnaravno, ali s drugim predznakom. Smatralo se, naime, da penisom gospodari sam Sotona. Rodonačelnik takvoga shvaćanja bio je sv. Augustin koji je zapisao da je “…neposluÅ¡nost uda suÅ¡tinsko utjelovljenje robovanja grijehu”. Penis je nazvao muÅ¡karčevom kaznom za podlost, kugom i znakom prvotnoga grijeha. Time je duboko obilježio ne samo srednjevjekovno nego i općekršćansko shvaćanje penisa i otvorio vrata svoj sili koncepata, poput grijeÅ¡ne prirode spolnosti, zle prirode svakoga tko potiče tu spolnost (žene) i celibata kao vrhunske vrijednosti.

Strojna poluga

Humanizam i renesansa svojim su interesom za znanost uvelike promijenili taj stav. Crteži seciranoga ljudskog tijela u bilježnicama Leonarda Da Vincija, prvi Vesaliusov anatomski udžbenik, flamanski znanstvenik Regnier de Graaf s prvom studijom ljudskoga penisa u povijesti i Leeuwenhoekovo otkriće mikroskopa čovjeku su otvorili pogled u unutraÅ¡njost vlastita tijela, a umjetnički prikazi nagih muÅ¡kih bedara (čak i Isusovih!) s penisa su polako ali sigurno povukli kršćansku mističnu koprenu. Tijelo je postalo prirodno sklopljen “stroj”, a penis njegova “poluga”. Nisu mu pripisivane vrijednosti dobra i zla; renesansni su ga znanstvenici samo nastojali proniknuti, jednako kao Å¡to su nastojali proniknuti funkciju ljudskoga mozga, želuca, miÅ¡ića… Iz tog doba datira i otkriće da je erekcija “povezana s cirkulacijom krvi”, Å¡to će u novije doba izroditi revolucionarna otkrića i promjenu odnosa moći izmeÄ‘u muÅ¡karca i njegova penisa.

Štap za točno mjerenje

Mračna poglavlja u povijesti penisa tu ipak ne prestaju. Sedamnaesto stoljeće i nova geografska otkrića zapadnog su muÅ¡karca odvela u daleke krajeve, gdje se susreo s nečim Å¡to ga je istodobno opčinilo i užasnulo. Bio je to penis na tijelu pripadnika drugih rasa. Prvi istraživači Afrike za sobom su u Europu donijeli (u nekim sredinama i situacijama joÅ¡ uvijek tvrdokoran) “mit o makrofaličkom crncu”. Strah bijelog Europljanina od (kako će kasnija istraživanja pokazati – činjenično nepostojećeg) GOLEMOG i hiperpotentnog crnačkog penisa stvorila je svu silu zvjerskih rasnih predrasuda, ali i bolesnih shvaćanja spolnih nagona. Osim Å¡to se crnce s njihovim “ogromnim spolovilom” prikazivalo kao “bliže roÄ‘ake majmuna iz praiskonske praÅ¡ume”, spolni se nagon u bijeloga muÅ¡karca stao smatrati “neciviliziranim” simptomom bolesti koju svakako treba izliječiti. Penis je postao “Å¡tap za točno mjerenje” muÅ¡karčeve pripadnosti “civiliziranoj ljudskoj” i “neciviliziranoj i polumajmunskoj” rasi.

Cigara

Nitko, meÄ‘utim, nije imao takav utjecaj na poimanje penisa u umu modernoga čovjeka kao Å¡to je to imao Sigmund Freud. U poglavlju naslovljenom “Cigara” David M. Friedman opisuje sve Freudove penisologije i falocentrični pogled na svijet. Iako velikan znanosti o ljudskome umu, Freud je u misli modernoga čovjeka ustoličio i mnoÅ¡tvo predrasuda, kao Å¡to je ona o inferiornosti ženskoga roda radi neposjedovanja penisa (podrobno razraÄ‘ena teorijom o “zavisti na penisu”) ili postojanja dvije vrste orgazma; “klitoralnog” i “vaginalnog”, gdje je ovaj prvi “inferioran” i, riječima Herr Professora, “…trebao bi prestati postojati sa seksualnim sazrijevanjem žene i njenim susretom s penisom.” Prema Freudu, dakle, žene ne samo Å¡to su inferiorne zbog toga Å¡to ne posjeduju penis, nego bez muÅ¡karca (odnosno njegova penisa) ne znaju čak niti biti – prave žene.

Trupac - razarač

Takav stav, začudo, nimalo nije naljutio pripadnice prvih feminističkih pokreta. Jedna od prvih američkih feministkinja, Emma Goldman, godine je 1909. pobožno pohaÄ‘ala sva Freudova predavanja na massachusettskom Clark Universityju i oduÅ¡evljavala se Freudovom kritikom graÄ‘anskog morala. Opčinjena dojmom da austrijski profesor povezuje druÅ¡tvenu emancipaciju žena s njihovim seksualnim oslobaÄ‘anjem, ova je gorljiva feministkinja Sigmunda Freuda nazvala “divom meÄ‘u patuljcima”, te pri tom miÅ¡ljenju ostala sve do svoje smrti 1940. godine. Očito se nije dovoljno udubila u teorije Herr Professora.

Drugi val feminizma raskrstio je s frojdističkim oduÅ¡evljenjem 1968., kad je Anne Koedt na prvoj Nacionalnoj konferenciji za emancipaciju žena održala referat pod naslovom “Mit o vaginalnom orgazmu”. Odbijajući definiciju vlastitog identiteta prema odnosu s muÅ¡kim spolnim organom, feministkinje su otvorile novo poglavlje u kulturnom poimanju penisa. David M. Friedman u svojoj ga je knjizi nazvao “Trupcem – razaračem”, prema feminističkoj tvrdnji da su muÅ¡karci u povijesti svojim penisom zapravo nastojali “zaposjesti” žene i držati ih u potlačenom položaju. Izvorno temeljena na teoriji o ravnopravnosti bez obzira na spol ili spolni organ, feministička je teorija u nekim svojim frakcijama otiÅ¡la i korak dalje. Andrea Dworkin i Susan Brownmiller ukrućeni su penis nazvale glavnim krivcem za nasilje nad ženama i odrekle mu bilo kakvu druÅ¡tvenu ili emotivnu vrijednost.

Å tokoji se zapadnjački muÅ¡karac osjetio ugroženim čak i najumjerenijom inačicom feminističkog stava prema penisu; onoj koja kaže: “Mi ga NE TREBAMO, mi ga samo ŽELIMO – onda kad nam to odgovara.” U tome su prednjačili Hugh Heffner i Norman Mailer koji je jednom prilikom napisao: “Feminizam i žensko preuzimanje kontrole nad kontracepcijom uniÅ¡tili su autentičnu muÅ¡ku spolnost. To se dogodilo zbog toga Å¡to su žene, kontrolirajući začeće, zapravo preuzele vlast nad penisom. MuÅ¡ka je spolna premoć prije toga preokreta bila apsolutna. Svaki je muÅ¡karac ženu mogao ‘izjebati do smrti’, ako već ne u samome spolnom činu, a onda devet mjeseci kasnije, u porodu. Božanska moć nad životom i smrti sama je svrha postojanja penisa i njegove moći, a pojava ju je Anne Koedt, Kate Millett i kontracepcijske pilule jednostavno razorila. MuÅ¡ki je spolni organ postao tek – vibrator.”

Neprobojni balon

Mailerovo prozno i grozno pretjerivanje zajedno je sa stvarnim strahom velikog broja muÅ¡karaca od impotencije nametnute “feminističkim oduzimanjem moći” zacijelo naÅ¡lo utjehu u zadnjem, vjerojatno najrevolucionarnijem poglavlju o povijesti penisa.

Ključna imena za konačan prevrat u odnosu moći izmeÄ‘u muÅ¡karca i njegova spolovila su Giles Brindley i farmaceutska tvrtka “Pfizer”. Giles Brindley godine je 1983. na kongresu američkih urologa u Las Vegasu priredio predstavu kakvu čak niti taj grad nikada nije vidio. Održao je predavanje o erekciji i eksperimentalnim kemikalijama kojima se omogućuje njeno postizanje. Isprva se sve činilo normalnim. Britanski je znanstvenik okupljenim kolegama objasnio krvožilni mehanizam koji dovodi do erekcije i načine na koji ga se kemikalijama može potaknuti. Svi su ga pozorno i mirno sluÅ¡ali, a tek se pokoji sudionik zapitao zaÅ¡to li je Britanac za tako važnu prezentaciju obukao donji dio trenirke. Nitko nije znao da si je Brindley prije referata u hotelskoj kupaonici ubrizgao kemikaliju o kojoj je govorio, no na kraju su predavanja saznali. Predavač je, naime, izaÅ¡ao iza govornice i – spustio hlače. Zatim se zaputio prema kolegama urolozima i svoj ukrućeni, razgolićeni penis prezentirao stručnom oku, da se kasnije ne bi govorkalo o umjetnim protezama i sličnim prevarama.

Brindleyjev skok s pozornice na američkom uroloÅ¡kom kongresu 1983. u Vegasu bio je viÅ¡estruka revolucija. Osim Å¡to je to bilo prvi put da na znanstvenom kongresu prepuna dvorana muÅ¡karaca znalački promatra ukrućeni penis drugoga muÅ¡karca, od tog je trenutka pitanje: “Tko vlada kime? MuÅ¡karac penisom ili penis muÅ¡karcem?” dobilo odgovor za kakvim su vlasnici toga organa težili stoljećima prije vegaÅ¡kog kongresa. Brindley je izumio kemikaliju koja kontrolira penis. MuÅ¡karac je konačno zauzdao neposluÅ¡nog nevaljalca.

Od Brindleyjevog referata do “Pfizerove” prve tržiÅ¡ne promocije Viagre proÅ¡lo je desetak godina i nekoliko stotina laboratorijskih eksperimenata koji će usavrÅ¡iti kemikaliju i dokazati kako problem nije toliko u postizanju, koliko u zadržavanju erekcije. No pojava Viagre u svim ljekarnicama diljem svijeta od svakog je penisa učinila neÅ¡to Å¡to David M. Friedman naziva “neprobojnim balonom” i zadnjim poglavljem u muÅ¡karčevoj borbi s nepouzdanim organom.

Cijena nove igračke?

Tajnovitost muškosti sa svim pridruženim strahovima i neurozama tisućljećima je muškarca nagonila na nametanje vlastite volje svijetu. Dok se sa svijetom još koliko-toliko uspješno nosio, vlastitome penisu nije uvijek uspijevao naložiti željeno ponašanje. Penis se ponašao po svom. Imao je drugu, zasebnu glavu.

Više je nema. Erekcijska industrija promijenila je konfiguraciju muškoga spolnog organa i nepouzdani prototip zamijenila boljim modelom. Cijena te nove, moćne igračke, zasad nam je još uvijek nepoznata. S vremenom ćemo saznati možemo li si je priuštiti.

hr.digg|glasuj