Jeste li računalno pismeni? June 30, 2006

Vremena se mijenjaju, radnom snagom se trguje. Radna mjesta danas su relativno nestabilna u usporedbi s radnim mjestima u vrijeme komunizma. Svima bi nam cilj trebao biti, biti konkuretan na današnjem tržištu rada, a jedna od osnovnih karakteristika danas poželjnog radnika jest računalna pismenost koju svi spremno navodimo u svojim životopisima. I dok rijetki mogu u toj rubrici navesti čitav niz operativnih sustava i aplikacija, većina se referencira na MS Office, paket aplikacija američke tvrtke Microsoft od kojih su najpoznatije Word, Excel i PowerPoint.

Vidjela sam u životu podosta tuđih životopisa i zajednička karakteristika im je bila autorovo navodno poznavanje Officeovih alata ili barem Worda i Excela. Ali iskreno, koliko ljudi danas stvarno zna raditi u navednim programima? Je li dovoljno znati upisati tekst u Word i nacrtati tablicu u Excelu, da bi mogli za sebe reći da se služite tim programima? Moje iskustvo govori da je danas samo oko 10% populacije sposobno u velikoj mjeri iskoristiti svu funkcionalnost navedenih alata i samo oni u potpunosti „zaslužuju“ navesti to u svom CV-u. Navedenu populaciju sačinjavaju prvenstveno mlađi ljudi, orijentirani tehničkim i djelomično prirodnim znanostima. Udio istinski računalno pismenih „društvenjaka“ je poražavajući. Posebno je otužna činjenica da postoje diplomirani pravnici ili ekonomisti, tek izašli sa sveučilišta, koji jedva da znaju baratati mišem ili promijeniti upis s malih na velika slova (aka pritisnuti Caps Lock).

Europska računalna diploma (ECDL – European Computer Driving Licence) formalna je potvrda o osposobljenosti za korištenje osobnog računala, a znanje i vještine koje ECDL testovi ispituju smatraju se danas osnovnom normom informatičke pismenosti. ECDL je priznat u velikom broju zemalja svijeta (izvan Europe postoji ekvivalentna diploma pod drukčijim nazivom), između ostalog i u Hrvatskoj. U Strategiji razvitka Republike Hrvatske naveden je i prijedlog prihvaćanja ECDL-a kao osnovnog kriterija za osposobljavanje zaposlenika u državnoj upravi i lokalnoj samoupravi. Nisu rijetki niti poslodavci koji posjedovanje barem ECDL Core diplome navode kao obavezan ili poželjan uvjet za dobivanje određenog posla. Položeni ECDL ispiti dokazano povećavaju produktivnost, što su mnoge tvrtke prepoznale te ulažu u znanje svojih zaposlenika plaćajući im tečajeve te izlaske na ispite.

Osnovni ECDL program sastoji se od sedam modula: 

1. Osnovni koncepti informacijske tehonologije

2. Korištenje računala i upravljanje datotekama 

3. Obrada teksta 

4. Tablične kalkulacije 

5. Baze podataka 

6. Prezentacije 

7. Rad u mreži i internet

Položivši svih sedam osnovnih ispita osoba stječe ECDL diplomu koja jamči dobro snalaženje u MS Windows okruženju te poznavanja osnova Worda, Excela, PowerPointa, Accessa, Outlook Expressa te Internet Explorera. Nakon stečene Core diplome postoji mogućnosti polaganja naprednih ispita 2.-5. modula te stjecanje Expert diplome. 

Polaganje ECDL ispita odvija se u ovlaštenim ispitnim centrima pod vodstvom Hrvatskog informatičkog zbora (HIZ-a), a postoji i mogućnost pohađanja tečajeva koji služe kao pripreme za ispite. Takve tečajeve održavaju mnoge informatičke škole u Hrvatskoj. Više o ECDL programu na http://www.ecdl.hr. 

Polaganje ECDL ispita najbolji je pokazatelj vaše računalne pismenosti i vama, i vašem trenutnom i budućem poslodavcu. Ipak, svaki od tih ispita košta i razlog zašto ja sve ovo navodim su prvenstveno svi oni čije je znanje daleko od onog što je danas osnovna informatička pismenost. Upravo za takve, različiti ECDL tečajevi su kao stvoreni! Bez obzira polagali li na kraju ispite ili ne, obrazovati se možete. 

Kako ćete znati je li informatički pismeni? 

Ako još uvijek u Wordu radite sadržaj lupkajući po točkicama, 

ako vam Pivot tablica zvuči kao nešto iz kladionice, 

ako vam je jedina asocijacija na AutoShapes sprava za vježbanje s tele-prodaje, 

ako vam je primarni ključ onaj koji nije rezervni, 

ako ne znate razliku između POP3 i SMTP servera, 

vjerujte mi - informatički ste nepismeni. 

Kotrljanje: Velike trendovske seobe (izlasci u Rijeci) June 28, 2006

Sjećam se teorije o tome kako nastaje moda: vodeći dizajneri uzmu uzorke boja koje su se nosile prošle dvije-tri sezone pa izaberu novu koja uz njih nikako ne smije pasati. Često mi se čini da slična maksima vrijedi i za mjesta za izlaženje.
 
Kad sam doÅ¡ao u Rijeku, u zenitu slave su bili tadaÅ¡nji rock i disco klubovi. Te sam godine bio zaokupljen nekim drugim stvarima i nisam ni slutio da će vrijeme tih slavnih klubova, o kojima se i danas priča, nepovratno proći. Počinjala je era Opatijskog Ä‘ira. Ta je era i općenito značila smrt disko klubova ovih prostora, kao i svakog drugog mjesta koje se usudilo naplatiti ulaz u zatvoreni prostor, a da nije posrijedi nekakav koncert ili party. Na opatijskom Lidu je otvoreno nekoliko modernih koktel barova koji su puÅ¡tali glasnu glazbu i radili cijele noći. Nisu imali odvojene plesne podije, plesalo se posvuda (i nigdje). U tim su barovima vikendom bile neopisive gužve sa stihijski organiziranim paradama previsokih potpetica, Å¡minke, ‘markirane’ odjeće i inih kozmopolitskih stvari (osim potpetica, navedeno vrijedi za oba spola). Na parkiraliÅ¡te izmeÄ‘u tih barova je vodila cesta konstantno zakrčena automobilima koji su se spuÅ¡tali do njega, okrenuli se i vratili. Taj je vozački podvig od nekoliko stotina metara trajao bar pola sata (zbog zakrčenosti) i nije imao svrhu u nalaženju parkinga (jer je to graničilo s nemogućim) nego u pokazivanju. A pokazivalo se je svaÅ¡ta, od prastarih, spuÅ¡tenih golfova i kadeta do skupih sportskih bmw-a vjerojatno kupljenih roditeljskim donacijama. Rijeka je u to vrijeme zjapila prazna. I to prilično doslovno.
 
Sve se to izokrenulo tijekom samo jedne zime. Nakon par godina vladavine Opatije, na riječkoj rivi i Korzu je otvoreno par lokala idejno sličnih onima u Opatiji (neki čak iz iste franšize). Dok kažeš keks, Opatija je opustjela i cijela se parada taštine i sjaja preselila u Rijeku. Osim lokacije, sve je zapravo bilo isto. Svatko ima svoju teoriju zašto su u jednom trenutku svi bili voljni putovati u Opatiju, a sada nije ama baš nitko. Međutim, jedina smislena teorija mi je čista promjena đira.
 
Nisam volio te lokale (u Rijeci, kao ni prije toga one u Opatiji) pa sam se čak i pomalo pakosno veselio kad sam vidio da im se nadzire krah. No to je bilo glupo od mene, sva se je rulja, ponovno preko samo jedne zime, preselila u odjednom jako popularne pubove. Od jednom su svi bili protiv Å¡minke i počeli ulagati znatne napore da bi bili prirodni. Naravno, od trenutka kad alternativa postane mainstream, prestaje biti alternativa i postaje mainstream. :-) Å ala. No činjenica je da se niÅ¡’ nije promijenilo osim Ä‘ira. «Živimo u vrijeme kad je in biti out»©
 
Sada mi ljubitelji pubova moramo samo čekati da đir-inercija odvede rulju negdje drugdje, a u njima ostanu oni koji tamo zaista žele biti. Kada? Tko zna, možda već sljedeće zime.
 
Kroz  promatrano vrijeme primjećivao sam i neÅ¡to drugo: ima mjesta koja zadržavaju relativno konstantnu posjećenost. U pravilu su to ona mjesta koja ne podliježu Ä‘iru nego guraju neku svoju spiku. (Ekonomisti bi rekli: koja su segmentirala tržiÅ¡te i usredotočila se na izabrani tržiÅ¡ni segment.) Ukoliko su u toj spiki pogodili, vjerojatno nikada neće biti prepuni, ali ni potpuno prazni (osim ako ih niotkuda pogodi Ä‘ir, kao sada pubove). ÄŒini se da je to formula za uspjeh u dugom roku: ne pokuÅ¡avati slijediti trendove nego naći svoje mjesto pod suncem i nastojati ga se držati i unapreÄ‘ivati ga. Zapravo, nije li u životu i inače često tako? Hm…

Zakrpajmo motovunske zidine June 27, 2006

Motovun, 26. lipnja 2006. – Organizatori Motovun Film Festivala u suradnji s generalnim sponzorom Vipnetom pokreću niz akcija pod zajedničkim nazivom „Zakrpajmo motovunske zidine“, najavljeno je na današnjoj konferenciji za novinare. Zidine tog srednjovjekovnog istarskog gradića u kritičnom su stanju, a predstavnici Festivala, Vipneta i Istarske županije istaknuli su da im je cilj prikupiti novac za njihovu sanaciju i što bolje upoznati javnost o hitnosti rješavanja toga problema.
– Ostala su još točno četiri tjedna do početka Motovun Film Festivala 2006. i grad će uskoro ponovo biti u središtu pozornosti javnosti i medija. Želimo iskoristiti tu priliku da ovom akcijom upozorimo na problem koji je važniji i veći od naše priredbe, na činjenicu da vrijedan primjerak kulturne baštine treba našu pomoć i brigu. Motovunske zidine stoje na svom mjestu više od šest stoljeća i naša je dužnost zaštititi ih od propadanja – naglasio je Igor Mirković, producent Motovun Film Festivala.
Premda je stanje zidina uzrokovalo neke tehničke probleme, Festival će se održati i ove godine, no imat će i dodatnu funkciju: njime organizatori žele upozoriti da je problem urušavanja samo saniran, a kvalitetno i potpuno rješenje tek treba poduzeti. Ujedno pozivaju sve koji su, zahvaljujući Festivalu, u Motovunu doživjeli lijepe trenutke, da sudjeluju u akciji „Zakrpajmo Motovunske zidine“ i daju svoj simbolični doprinos očuvanju grada koji je širom otvorio vrata filmašima i filmofilima. Tako od 26. lipnja do 28. srpnja svi Vip korisnici mogu slanjem SMS poruke bez sadržaja na broj 66091 donirati 3,66 kn (PDV je uključen).
– Vipnet je već treću godinu generalni sponzor Motovun Film Festivala, najpoznatijeg nezavisnog filmskog festivala u Hrvatskoj. Napori organizatora MFF-a da pomognu jednom od najljepših istarskih srednjovjekovnih gradova, koji ga već godinama ugošćuje, inspirira nas da se kao društveno odgovorna tvrtka uključimo u obnovu zidina koje su se počele urušavati krajem prošle godine – rekla je Andrea Blažičević, rukovoditeljica Marketing komunikacija Vipneta.
Umjetnički direktor Motovun Film Festivala, Rajko Grlić, predstavio je akciju u kojoj će se umjetnički oslikane zaštitne građevinske kacige prodavati na dražbi, a prikupljen novac iskoristiti za obnovu zidina. Inicijativu organizatora i sponzora Motovun Film Festivala na konferenciji je podržao i Mladen Dušman, pročelnik za kulturu Istarske županije.

Kad bi barem svaki osjećaj trajao tako dugo… June 27, 2006

Reklama za neko ljepilo za depilaciju. Ćuća od svojih 15 godina, klasično neuhranjena jer se to sad fura, lomi nogu i dolazi kod doktora da joj stavi gips.
I doktor joj stavi gips. I onda oni objasne da s njihovim voskom (koji ne boli kad se čupa), dlake ne rastu četiri tjedna. I dođe Ćuća kod doktora, on joj ga skine, pogladi nogu i kvrcne onim čekićom u koljeno.
Ćuća ga okine nogom u jaja. Refleksno. Ubrzani glasić ponovi slogan reklame - Kad bi barem svaki osjećaj trajao tako dugo…
Pitanja koja mi se sama po sebi nekako nameću:

Zašto ljudi forsiraju kosture po reklamama. Još ću se zaželit onog iritantnog krmića s božićnog HT-a.
Zašto na reklamama vosak ne boli?
Zašto doktor pipa maloljetnu curicu?
Koje to dlake i nakon depilacije kojom pizdom materinom ne rastu 4 tjedna, pa da depiliram bradu i ostatak koji se runi…
Zašto bi itko želio da ikom drugom traje osjećaj boli u mudima?
Ko je tu lud???

Kinematografija u provinciji June 26, 2006

Odlazak u dubrovačko kino već duže vrijeme izaziva mi strepnju. Hoće li biti predstave taj dan? Već je treći dan prikazivanja filma, je li optimistično očekivati zainteresirane gledatelje? Zimi je nešto bolje. Zimi za velike nevere, orkanske bure ili deprimirajućeg juga uvijek se nađe slučajni namjernik, besposleni pijančina, nogometaš ili zaljubljeni srednjoškolski par koji u zagrijanoj kino dvorani vide idealno sklonište od nepogodnih atmosferilija. Međutim, kad zatopli, situacija se stubokom mijenja. Ako je pri tom riječ o nekom ne-hollywoodskom spektaklu ili, gluho bilo, nekom alternativnom, umjetnički nabrijanom uratku, onda je stepnja sasvim opravdana.

A o kakvoj strepnji je riječ, pitate se vi, sada već zbunjeni čitatelji? Dakle, nekad davno, u sumornim kancelarijama “Kinematografa Dubrovnik” navodno je utvrÄ‘eno pravilo da se projekcija ne održava ako je u kinu manje od 7 (riječima: sedam) gledatelja. Sic! Naravno da je riječ o izmiÅ¡ljotini koja je rezultat dogovora udarne trojke: prodavačica karata – “kidatelj” karata – kino operater ali dugo godina ta varka je je uspijevala. Sve dok jednog vrućeg, ljetnog dana kada sam zaista očajnički želio pogledati neki film, dakle..sve dok se tog dana nisam pozvao na izmiÅ¡ljeni Zakon o telekomunikacijama i kino distribuciji, naveo Narodne novine broj 12/93 te usput, zlu ne trebalo, napomenuo svoje prijateljske odnose sa v.d. direktoricom. Nemate pojma kako pali nabrajati izmiÅ¡ljene zakone. Nikad nitko ne provjerava i svi a priori vjeruju. Od tada, očajnički me mrze (odbili su mi izdati pokaz za kino predstave, neÅ¡to slično kao pokaz za autobus jer sam kao inventar u dubrovačkim kinima smatrao da mi takvo neÅ¡to naprosto pripada). MeÄ‘utim, svoje pravilo o nužnosti 7 nazočnih gledatelja i dalje sprovode nad ovim jadnicima koji ne poznaju dovoljno dobro zakone. Kao ja J

Film “Transamerika” u 7.30 p.m. po zaista sparnom danu i nije bio najbolji izbor tog dana.

Stigao sam u 7.25 i stigao sam prvi. Još dok sam prilazio pult gdje gospođa ugodne vanjštine prodaje karte, primjetio sam ispod oka da me promatra sa neskrivenom mržnjom. Mržnja je to po defaultu. Tzv. sindrom uslovljene mržnje.

- Dobar dan – ja ću.

- Dobar dan – ona će meni sasvim prihvatljivom uljudnošću.

- Pa nisam valjda prvi? – opet ću ja unaprijed znajući odgovor.

- Ma jesi. A moram ti reći (nakon spominjanja Zakona … nas dvoje smo na “ti”. I djecu mi obožava. Žena smatra da sam je možda trebao na večeru pozvati jedared) film je (i sad na ovom mjestu ide povjerljivi Å¡apat) film je sranje. Sra-nje. Neka, bože-me-prosti, lezbejka, zapravo nije lezbejka nego muÅ¡karac koji želi postati žena, pa mijenja spol, pa putuje po Americi i …i …tako cijeli film.

- Ali, ali film je imao puno nominacija, nagrađivan je i hvaljen – pokušam se pobuniti.

- Ma kakve nagrade, film je sranje kažem ti ja, valjda ja znam. 20 godina ja tu radim.

- A dobro onda. Idem ja – pomirljivo ću srameći se istodobno zbog sebe, nje, Dubrovnika, svega – i krenem ponizno prema izlazu. Eksces kao rjeÅ¡enje bezizlazne situacije sve manje prakticiram. A tako sam željan ekscesa. Tako sam željan da je poÅ¡aljem u tri pičke lijepe materine – mislio sam dok sam izlazio iz kine. A onda tračak nade. Dvoje zaljubljenih koji su izgledali upravo kao da bi rado gledali “Transamerican” krenuli su prema blagajni. Zastao sam gledajući plakate filmova koji će u skorije vrijeme (prilično varljiva kategorija, op.a.) stići a onda me zazvala.

- Ajdeee. Može sada.

Kao dobro istrenirani kučić zaletio sam se prema ulazu bojeći se da ne predomisli. Ona, oni, kino operater, Sanader, bilo tko..

I Å¡to reći? Transamerika je jedan lijep, ugodan filmić prepun empatije (za ovaj izraz čuo sam tek prije par godina i rado ga rabim sveudilj mu se radujući). “Odvratna lezbejka” iz riječi kino blagajnice je odlična Felicity Huffman – jedna od “kućanica” koja je vrhunski odradila svoju ulogu transseksualke pred operacijom promjene spola.

Na kraju, bilo nas je čak 5 u ugodno klimatiziranoj dvorani.

Istovremeno, na drugim gradskim lokacijama, za manje od 20 dana počinju Dubrovačke ljetne igre. Tražit će se karta viÅ¡e po cijeni od 200, 300 kn bez obzira o kojoj je predstavi riječ. Je li film manje umjetnost od kazaliÅ¡ta? Nije li, u konačnici, ipak “samo” o glumi riječ? Ili je možda ipak “problem” u tome Å¡to se “tamo” može biti viÄ‘en? Biti u prvim redovima, naročito na premijernim predstavama, stvar je druÅ¡tvenog prestiža. Istovremeno, u zimskom periodu, kada su glumci već otiÅ¡li a Grad prepuÅ¡ten sumornoj letargiji, jedva se namakne neÅ¡to gledatelja da se režije poplaćaju. Valjda su to oni istinski zaljubljenici umjetnosti?

Ne tako davno, vjerujući u svemoć medija, u poplavi muzičkog kiča koji je dopirao sa radio postoja (to je isto što i stanice samo veće, op.a.) smatrao sam da bi recimo…višemjesečno ili čak dugogodišnje puštanje neke kvalitetnije muzike uzrokovalo i promjenu muzičkog ukusa širih slojeva nacije. Mislio sam da bi recimo Urban ili Gustafi ili čak Tamara Obrovac mogli zamijeniti ono što dolazi iz majstorske radionice gospoje Vjekoslave. Ah, kakva greška. Kakvo glupo razmišljanje. I kakva glupa vjera u prosjek.

Ljudi jednostavno vole i žele gledati “Ljude u crnom”, žele sluÅ¡ati Magazin i to je jednostavno tako.

Ona manjima, koja se ne zadovoljava povrÅ¡nim kičom mora tražiti svoje skrovite kutke moleći pri tom Boga (ili koga već) da ih u tim mračnim i nedovoljno domoljubnim mjestima, bude barem 7. Ko vas jebe “alternativo“, odselite u …štajaznam…Niskozemsku, recimo. I tamo se ženite bando jedna pedofilska. I ko je jamio …i Å¡tatigajznamitakodalje. Hm, da…

Na Bazenu June 25, 2006

 Što da radi čovjek kojeg paklena vrućina i dosada toliko obuzmu da se ozbiljno poigrava idejom samoubojstva. Spraši si metak u glavu i ostavi malu poruku kraj propucane lubanje na kojoj piše «Bilo mi je dosadno»!? Ne, takav čovjek ode za vikend na bazene. Između žderanja ćevapa i sladoleda, ispijanja pive od 15 kuna te naravno kupanja, bazeni su sjajno mjesto za promatranje ljudi. To je nešto poput egzotične divljine gdje se mogu promatrati različite vrste životinja, pod uslovom da promatrani ne znaju da ih se promatra.
Karakteristični su starci. Oni se uvijek nekako spontano okupe i zauzmu jedan bazen-obično je taj za neplivače. Oko bazena prostru svoja bijela, masivna ili osušena bezdlaka tjelesa i pokušavaju dobiti željeni ten, kao da će im to nekako pomoći u životu-oni su svejedno jednom nogom u grobu. Karakteristični su parovi. Obično su bijeli i debeli. Podsjećaju na morževe. Muški dio te zajednice nosi šešir i ne uvlači trbuh, ženski dio ne nosi šešir i uvlači trbuh. I to govori ponešto o takvim ljudima, a te su stvari toliko jednostavne za pročitati tako da ih uopće neću objašnjavati.
Pored bazena koji je rezerviran za ekskluzivno društvo vidljivo umirućih, nalazi se omaleni bazen za dječicu. Obično je u obliku kruga, a voda je do gležnja. Moj stari nikad nije naučio plivati jer ima smrtni strah od vode-jednom se kao mali skoro utopio u rijeci i od tada se boji vode. Uglavnom, prije dosta godina sam bio na bazenima s roditeljima i dok smo ja i stara plivali, stari se zabavljao sa klincima u dječjem bazenu. On je njih prskao, oni njega itd. Sve je to izgledalo poprilično nevino, ali jednoj se zabrinutoj majci nije tako činilo. Pozvala je one nekakve spasioce da izbace «pedofila» iz bazena. Tu je nastala malo veća frka jer se stari uvrijedio i htio se fizički obračunati s mužem dotične gospođe koja ga je nekoliko puta i to vrlo glasno nazvala pedofilom. Najprije je povaljao jednog spasioca na pod jer ga je ovaj uhvatio za ruku, a onda je krenuo prema mužu od one luđakinje koji, moram to reći, nije bio ništa kriv osim što je šutnjom i ozbiljnim licem davao nekakvu potporu svojoj ženi. Sreća je da smo prije policije došli ja i stara koja je smirila situaciju nakon čega smo otišli i moram li to reći-nikad se više nismo zajedno vratili.
Najzanimljiviji je najveći bazen. Tu se okuplja šarolika životinjska svita. Vele da je glupost najraširenija bolest. Da je popraćena bolovima, cijeli svijet bi odjekivao u bolnim jaucima, a boga mi i ovaj bazen. Još jedna stvar koju ne razumijem je ta silna euforija koju proizvodi-pa valjda ta voda, nemam drugog objašnjenja. Kao da se kupaju u acidu, stvarno ne znam. To je neobjašnjivo, neshvatljivo i riječima neopisivo. Djeca se prskaju, njihovi glupi roditelji mažu jedno drugog kremom pored bazena-čitaju «Sportske Novosti» i rješavaju križaljke, mladići izvode nisko kreativne skokove na glavu da bi impresionirali djevojke, spasioci se šetkaju u onim smiješnim majicama i bare ženske koje prodaju sladoled. Inače, i spasioci i sladoledarke su crni kao cigani i samo je vrijeme kad će ispitivati doktora i pogoditi pravu životinju («Jel mačka, doktore, pas, antilopa ili šišmiš» «Ma rak, dijete, rak»).
Još jedna stvar koja mi je zanimljiva je to da se muškarci, pa tako i ja, kupaju u kratkim hlačicama. Sjećam se, kao klinac, kupao sam se u kupaćim gaćicama. Žene se kupaju u gaćicama u kojim se faktički sve vidi ili barem nazire, a muškarci se skrivaju iza kratkih hlača. Mislim, stvarno. Po nekakvoj logici, valjda bi trebalo biti obrnuto. Uskoro će se žene početi kupati gole, a muškarci u kombinezonima. Ne znam, cijeli svijet ide u kurac i naopako pa tako valjda i to.
Osim kupanja i velikih gastronomskih užitaka, na bazene se, naravno, ide radi suprotnog spola. Ima tu svačega, kao i svugdje, i dobrog i lošeg. Shvatio sam da je finta praviti se nezainteresiran, što meni nikad nije bio problem jer sam takav i obično. Barem sam izbjegao brukanja koje slijede nakon propalih pokušaja impresioniranja, čega sam se nagledao u životu. No nakon gledanja svih tih guzica i sisa, sjetio sam se svog djeda. Jedan šarmantan penzić, inače, u kolicima je i vrlo sliči na onog starkelju iz «Alan Forda». Mislim da sam bio 5-i razred, kad mi «broj 1» kaže: «Slušaj sinko, ništa se ti ne boj, samo ti njih rušaj. Jebeš ti to šta ona veli «ne», to ti zapravo znači «da». Da ona stvarno misli ne, ona bi se počela divljački bacati i zapomagati, grebati te ili udarati. Samo ti rušaj…i još jedna stvar, sinko, kad ti nju pipkaš tebi se diže, ali ti-ako pipkaš nju, je li, ne osjetiš da se išta diže…e, ako osjetiš, to je onda zajebano…ali normalno je da ne osjetiš, je li tako…i ti sad sigurno misliš da ona ne želi…ma raste i njoj sinko, ali unutra…samo ti ruši». Godinu sam dana mislio da cure imaju kurac negdje u trbuhu i da im se diže. Istinita priča. I žalosna, u neku ruku.

 

Ja se nikako ne mogu asimilirati u tu opću euforiju kliničkog ludila bez barem 5 piva. Uz malu pomoć sunca, alkohol me drži 5-6 sati i uspijem se nekako zabaviti. Dok moji prijatelji skaču u vodu i pokušavaju impresionirati maloljetne tinejđerice ili starije cure s dečkima, ja se pripit/pijan spuštam s djecom na onim toboganima. U svim mogućim pozama predvodim red djece koja žive da bi se spuštala toboganima. Dolje ih čekaju roditelji, a oni im mašu i spuštaju se kukavički s nogama naprijed. Tek kad ja probijem led s određenim, moglo bi se reći, akrobatsko-kaskaderskim spuštanjima, tek onda oni uviđaju sve mogućnosti tobogana i imitiraju me, ali bezuspješno. Djeca. Jebeni Holden, koji mu je kurac bio?!
Tu su i brojne divne rekreacije. Stolni tenis, pravi tenis, badminton i mini-golf. Mi uvijek odabiremo mini-golf jer je staza dosta udaljena tako da se može pripaliti pljuga ili dvije u miru od spasilaca. Ima jedan, zovemo ga Mič Bjukenon, koji je skoro zvao policiju-dali smo mu 100 kuna pa je odustao. Lagano napucavamo lopticu i napušavamo se, kad li odjednom, nešto veliko i bijelo spava na stazi. Stavilo ručnik i spava. Hrče. Mislim da je bila Njemica. Lagano ošamućen, frend je ubode štapom. Ona ništa. Ja je ubodem štapom. Opet ništa. Drugi, najpijaniji i najagresivniji prijatelj je opizdi nogom. Konačno se probudi i bojažljivo pogleda prema nama. Netko je ispalio: «Šta je, jel se ti možeš sama dići ili da zovemo Green Peace?»

Legli samo na pod od smijeha, doslovce, a baba je pobjegla. Ubrzo je i Mič Bjukenon dojurio do nas ali smo bili previše opušteni pa samo ga poslali u pizdu materinu. Sigurno je htio opet 100 kuna.
Mič je naš stari znanac. On je jedan od onih ljudi koji život shvaćaju kao jednu veliku predigru. Živi u iluziji da ga sve žene žele pojebati i da mu muškarci zavide. Se ženama ne zna pričati, osim flertati. Uvijek pokazuje svoje kristalno bijele zube u lažnom osmijehu i skoro nikad nema majice. Dobro, ima i više nego pristojan torzo, ali svejedno. Nikad ga nisam vidio u vodi, čak sumnjam i da ne zna plivati. Ali što se zna otrcano uvaliti, Isuse Bože. I još mu to i prolazi. Da vidi neku ženu koja se da davi i panično lupa rukama i nogama, sigurno bi se lagano kulerski došetao do nje, napeo mišiće, izbacio zube i izustio: «A zašto se dama davi sama!?»
Jebeni Mič, nekako uvijek ukrade priču iako ga isprva nisam niti htio spominjati.

 

Da li se zvijezde rađaju ili stvaraju? June 24, 2006

Nakon hladnog tuša i povratka nogometne reprezentacije vrste u hrvatsku pod okriljem noći, krenuo sam analizirati teoriju koju je prije nekoga vremena američki ekonomist Steven Levitt objavio na stranicama New York Timesa, a koja ukratko glasi; Da li se zvijezde rađaju ili stvaraju?

Naime, ekipa ekonomista je uočila da se u sportu vrlo često događa kako pobjedničke momčadi imaju zanimljivo grupiranje rođendana članova tima. FIFA primjerice, kao datum za kvalifikaciju nogometaša temeljem kojeg oni mogu sudjelovati na natjecanju koristi prvi siječnja. Ideja iza teorije je da ako je primjerice tzv. cut-off datum prvi siječnja, da će tada treneri i selektori prirodno odabirati nogometaše koji su rođeni bliže tom datumu budući da su oni po svojem fizičkom razvoju napredniji od igrača koji su rođeni kasnije tijekom godine.
Analizom datuma rođenja nogometaša rođenih u 1979 ili kasnije (dakle onih koji su stari 18 godina ili manje) distribucija je slijedeća:

Siječanj—52
Veljača—43
Ožujak—35
Travanj—38
Svibanj—38
Lipanj—25
Srpanj—29
Kolovoz—31
Rujan—26
Listopad—35
Studeni—22
Prosinac—27

Promatrajući ovu tablicu, nije teško zaključiti kako je 32.4% sudionika rođeno u prvom kvartalu i dodatnih 25,2% u drugom kvartalu godine, tako da je u ostatku godine rođeno svega 42,5% nogometaša. Ova distribucija definitivno podržava teoriju.

Gledajući tablicu starijih nogometaša, dakle onih koji su bili stariji od 18 godine na datum 1. siječnja 1979 godine, distribucija je slijedeća:

Siječanj—22
Veljača—23
Ožujak—22
Travanj—23
Svibanj—27
Lipanj—31
Srpanj—29
Kolovoz—36
Rujan—34
Listopad—27
Studeni—32
Prosinac—29

Iz ove tablice je lagano uočljivo kako je distribucija datuma rođenja starijih nogometaša podjednaka tijekom cijele godine, iako je većina grupirana u razdoblju od srpnja do rujna.

Promatrajući hrvatsku reprezentaciju nije teško zaključiti kako ona osobito prati ovu teoriju, naime gledajući naše nogometaše mlađe od 18 godina, nije teško uočiti kako su Pletikosa, Vranješ, Babić, Klasnić, Serić i Bošnjak rođeni u prvom kvartalu godine (dakle, 50% igrača mlađih od 18 godina na dan 1. siječnja rođeno je u prvom kvartalu godine), dok je kod igrača starijih od 18 godina taj podatak bitno drugačiji i iznosi svega 25%).

Ako si date truda i downloadate excel tablicu sa svim igračima nogomentnog prvenstva (a možete je pronaći ovdje), tada možete na kraju prvenstva usporediti ovu teoriju sa dobnom strukturom pobjedničke momčadi, malo igranjem sa sortiranjem, uočio sam kako je 54% svih igrača mlađe od 18 godina, dok je taj odnos primjerice momčadi Brazila, koju svi smatraju favoritima svega 36%.

Puno više podataka o ovom fenomenu možete pročitati na Freakonomics blogu.

Naprasni prekid kruha i igara June 24, 2006

JoÅ¡ od onog ljeta 1998. Hrvatima se svidjelo živjeti u nogometnom balunu, da se tako izrazim. Kao Å¡to Amerikanci imaju blic-pamćenja na trenutak kad je ubijen Kennedy ili kad su sruÅ¡eni Blizanci, tako i svaki Hrvat zna gdje je bio i Å¡ta je radio kad su naÅ¡i 1998. razbili Njemačku, i poslije igrali s Francuskom za finale. Od tada smo se viÅ¡e puta ufuravali u taj isti film slavlja, euforije, kockica, nogometnih lizalica, navijačkih boja… ali realnost bi nas ubrzo hladno otuÅ¡irala. Naime, za svo to ludilo koje zna biti jako ugodno ako mu se prepustite, potrebna je barem minimalna podrÅ¡ka sa sportskog terena.

Da, upravo tako! Klasična zamjena teza, rekao bi Å eks. Nije slavlje tu radi nogometa, nego nogomet radi slavlja. Budimo iskreni, broj nogometnih znalaca i onih koji gledaju Svjetsko prvenstvo radi nogometa, radi same igre, je daleko manji od broja onih koji ga gledaju samo zato da bi se veselili uspjesima Hrvatske, lokali s prijateljima po prepunim kafićima, plesali po trgovima, urlali do dugo u noć… Zato i hrabro nudim tezu da je naÅ¡a nogometna reprezentacija u stvari samo povod općenarodnom slavlju, euforiji, feÅ¡ti koja je trebala trajati… Rezultati su manje važni dok se nekako gura, ali ovaj put se izguralo jako slabo - niti jedna pobjeda, niti jedan povod za slavlje. 

Potvrdu ovoj tezi naÅ¡ao sam jutros u svom lokalnom dućanu. Prodavačica (lajava baba od 50-ak godina) koja je jučer navečer sva okićena u crveno i bijelo, obojanog lica, ubrzano prodavala pivo prije utakmice i žurila u obližnji kafić, dan poslije dočekala me poslovično objeÅ¡ene face i znakovito rekla “E, ti naÅ¡i nogometaÅ¡i - sve su nam pokvarili”. Mislim se ja… kako to nama pokvarili? Pa da, nema viÅ¡e iščekivanja utakmica, nema te čarolije koja čak i ovakvu babu iz mini-marketa pretvara u vatrenu navijačicu… Sve su nam pokvarili, u par dana su nam dali do znanja da smo u najboljem slučaju mediokritetna nogometna nacija, samo tri puta smo urlali himnu bez sluha, samo tri puta smo imali dobar razlog da ločemo u neograničenim količinama. Mislim, glupo bi bilo da sad nastavimo s tim i opet se vraćamo na onaj minimalni uvjet potreban za naÅ¡u feÅ¡tu - bar nekakav uspjeh na terenu. I to je ono Å¡to im i ja najviÅ¡e zamjeram - ne loÅ¡u igru, ne trčanje na nivou Å¡tićenika doma za stare i nemoćne, ne Tomasovo rukovanje sa loptom… zamjeram im Å¡to sad viÅ¡e nemamo zaÅ¡to lokat i veselit se.

Mnogi će druÅ¡tveni kritičar pasti u zamku kritiziranja konzumerizma (navlastito piva) i agresivnog marketinga vezanog uz SP - to je laka i očita tema. Ali meni je žao Å¡to su naÅ¡i nogometaÅ¡i svojom traljavošću rasplinuli sve ono Å¡to je bilo surealno i nekako bolesno privlačno u Hrvatskoj ovih dana - auta sa zastavicama, prepuni kafići, SuÅ¡ecov glas koji treÅ¡ti sa terasa, beskrajne rasprave i analize, sise Mile Horvat… A najteže mi pada to Å¡to je nekoć vatrena i vesela navijačica iz mini-marketa opet samo sredovječna nadrkana baba.    

 

 

Razum i osjećaji June 23, 2006

Od trenutka kad je kročila u dnevni boravak osjetio sam da će to biti jedan od onih dana kad muÅ¡ko u vezi (a to sam najčešće ja) ni kriv ni dužan fasuje poput vola u kupusu. ÄŒak je i svoju Svetu Torbicu posebno bezosjećajno frljacnula na pod. Potom je svoju dnevnu mantru izrecitirala rezignirano, bez onog uobičajenog strastvenog sjaja u očima: “Kako možeÅ¡ živjeti u ovakvom svinjcu, ne bi prstom mrdnuo ni da se čopor Å¡takora useli kod nas i počne nas lagano grickati, bila je moja majka u pravu kad je rekla da se takva propalica jednom raÄ‘a, ali ja sam bila premlada i naivna”.
A ja sam sjedio na trosjedu i bez iluzija o olakotnim okolnostima čekao presudu. Naš stan toga dana nije bio neuredniji nego inače, nešto je drugo prekinulo tanku liniju duševnog mira moje drage, kad se tog četvrtka vratila s posla. Samo sam se nadao da posuđe ne poleti prema meni.
Minute su prolazile kao sati, a sati kao godine, prije nego Å¡to je draga progovorila.
“Stvarno nisi niÅ¡ta novoga primijetio danas na meni?” - pitala je razočarano. Ni Anatoly Karpov na takvo pitanje nema odgovora. Ne postoji strategija dovoljno dobra za takvo pitanje. Jer to nije pitanje, to je osuda. Osuda bez mogućnosti žalbe.
“Da nisi smrÅ¡avila?” - pokuÅ¡ao sam naivno.
“HoćeÅ¡ reći da sam bila debela?” - odgovorila je. Okej, to je to, prijatelju, odgovarati u ovakvoj situaciji jednako je gicanju u živom blatu, svakim pokretom sve viÅ¡e toneÅ¡. ÄŒekao sam da Njena milost ponovo progovori.
“Kad sam se danas vraćala s posla, otiÅ¡la sam u frizerski salon i htjela se počastiti minivalom. Ali bila je gužva, pa sam se predomislila.” - rekla je - “A ti nisi niÅ¡ta primijetio.”
“Kako da primijetim neÅ¡to Å¡to ne postoji?” - naivno sam upitao.
“A kako ljudi vjeruju u Boga iako nema znanstvenih dokaza da on postoji? Trebao si osjetiti. Ljudi osjećaju, znaÅ¡. Svi osim tebe. ÄŒitala sam danas u Mili da parovi koji su dugo u vezi, u kvalitetnoj vezi, osjećaju takve stvari. Ti ni nakon pet godina provedenih sa mnom ne možeÅ¡ osjetiti takvu sitnicu! S kim sam ja bila toliko dugo u vezi? Mi smo stranci. Pola sam svog desetljeća bacila u vodu!” - rekavÅ¡i to, umorno je sjela i u trenutku ostarjela, poput Doriana Graya.
A s naslovnice Mile, koja je izvirivala iz Svete Torbice odbačene na pod, smiješila se Vlatka Pokos i nije mislila ništa loše. A moja Ljubav je, kao i svakog četvrtka, spremala stvari i odlazila kod svoje mame.