Svjetsko prvenstvo na Bestseleru May 23, 2006

Uvjeravali su me kako svjetsko nogometno prvenstvo započinje za nekoliko dana i kako bi bilo dobro da kombiniramo starohrvatsku pasiju za nogometom (navodno najvažnijom sporednom stvari na svijetu) zajedno s malo hazarderskih igara, te da napravimo malu online kladionicu. Petnaest dana kasnije i Bestselerova kladionica je online.

Pravila su vrlo jednostavna i novac vam nije potreban da bi sudjelovali, a unatoč tome možete dobiti nagradu. Prva nagrada je originalni dres hrvatske nogometne reprezentacije i sve što vas dijeli do njega je da se logirate na stranice kladionice i ispunite očekivane rezultate svih 48 utakmica prvoga kola prvenstva, a potom odaberite i četiri reprezentacije po redosljedu broja danih golova. Kladioničar koji će pogoditi ili će se najviše približiti stvarno postignutome rezultatu dobitnik je dresa.

Ja sam svoja predviđanja zabilježio i sada je red na vas.

Iako osim bloga golmana Tvrtka Kale-a nisam dosada naišao na druge nogometno orijentirane blogove, sasvim sigurno će se u slijedećih nekoliko tjedana na netu pojaviti neproporcionalno veliki broj tekstova o toj tematici. Ako ste još i alpha-geek te o nogometnoj tematici pojma nemate, ovo je jedinstvena prilika da kroz igru na sreću preko interneta (koja vas objektivno ne košta ništa, a možete dobiti doista vijedan i originalni dres) naučite nešto o tom masovnom i kod nas vrlo popularnom sportu.

Životni stil na dva kotača May 23, 2006

Posjedovanje motocikla (aktivno) je već samo po sebi izražavanje životnog stila. To vrijedi za sve motocikliste osim dijela onih kojima je motocikl samo prijevozno sredstvo (policajci i vojnici na motorima, pokoji lugar, možda poneki poÅ¡tar…). No i meÄ‘u samim motociklistima su razlike poprilično velike. Prema motociklu kojeg netko vozi i prema opremi koju nosi, prilično se pouzdano može ustanoviti koji je osnovi motiv pojedinog motociklista. Može se shvatiti je li riječ o adrenalinskom fanatiku, avanturistu, ljubitelju prirode ili gradskom Å¡minkeru kojemu je primarno svoju pilu parkirati 11,5 cm od ulaza u najpopulariji kafić u kvartu/gradu.

Ostatku svijeta su vjerojatno motociklisti (s pripadajućim motociklima) teški za raspoznati unutar skupine poput Kineza. No zapravo, u njihovom svijetu sve vrvi od šminke i pokušaja izricanja stava. Ovom prilikom pokušati ću izdvojiti par novijih modela motocikala kojima se izražava snažan stav. Recimo da je riječ o attitude motociklima.

Moto Guzzi Griso

Ovaj motocikl predstavlja pokušaj za povratak posrnule talijanske marke na staze stare slave. Riječ je o vrlo agresivno dizajniranom motociklu s tipično Motouzzijevskom tehnologijom poprečnog smještaja V2 agregata. Što se tiče same tehnologije, valja naglasiti da je riječ o potpuno novom proizvodu s novim motorima i novim naprednim rješenjima okvira i ovjesa koji sa starim uradcima ove marke dijeli samo osnovnu koncepciju.

Griso se proizvodi u dvije verzije i to s 850 kubičnim i 1100 kubičnim agregatom. Manji se preporučuje manje iskusnim vozačima koji bi mogli imati problema s većom snagom i okretnim momentom snažnijeg. Kako su osim u obujmu jedine razlike u paleti boja, macho image je zajamčen s oba modela.

Iako je udobnost za upravljačem i voznost tih modela je ponešto lošija od one srodnih im modela Breva, Griso je predodređen da postane kult.

Yamaha MT-01

Kad već pišem o modelima koji su na putu da postanu kult, ne mogu ne spomenuti slavnu Yamahu V-Max koja je kult već dugi niz godina. Iako se više ne prodaje u Europi, mnogi je smatraju jednim od najboljih motocikala svih vremena. Bila je i ostala pravi muscule bike, ali i power cruiser. Tome uopće nije smetalo da je teška za voziti i da joj ovjes i kočnice nisu dorasli ogromnoj snazi motora.

Kad je Yamaha početkom prošle godine predstavila model MT-01, svi su govorili o nasljedniku V-Maxa. Odmah su se sastavile afirmacijska i negacijska ekipa.

S 1670 kubičnih centimetara zapremine, 90 ks snage pri samo 4700 okretaja u minuti i 153 nm okretnog momenta, MT-01 je puno bliže specifikacijama nekog kompaktnog automobila nego motocikla. Odnos okretnog momenta i težine čine vožnju tog monstruma sličniju modernim turbo-dizelašima nego tipičnim dvokotačnim zujalicama. Ovog se muscule bikea ni Mad Max ne bi stidio.

MV Agusta F4 Senna

Iako nije najbrža, ni najstabilnija, a zasigurno ni najudobnija u klasi, za MV Agustu F4 bi mnogi ljubitelji supersportskih motocikala dala svoju jurilicu i doplatili još puno novca, kad bi ga imali. Ta je raritetna ljepotica u ovogodišnjoj Senna ediciji prosječnih 2,5 puta skuplja nego usporedivi japanski trkači. Za cijenu od basnoslovnih 252000 kn nudi najfiniju tehnologiju na dva kotača i puno-puno ekskluzivnosti. Samo za odlikaše.

Ducati Paul Smart 1000 L.E.

Kad je Ducati u samo osinje gnijezdo, na sajam motocikala u Tokyo doveo prototipove Paul Smart i Sport 1000, mnogi su zinuli u čudu. Bili su to motocikli sazdani na osnovama suvremene Ducatijeve tehnologije, a izgleda iz vremena kada su motocikli imali dušu. Osebujniji od njih je ovdje predstavljeni Paul Smart.

Ono što nije uspjelo Volkswagenu s Beatleom, ni Chrysleru s PT Cruiserom, uspjelo je Ducatiju s Paul Smartom. Tko je rekao da svi moderni sportaši moraju biti nalik kao jaje jajetu?

Harley-Davidson VRSCD Night Rod

TeÅ¡ko da čak i u Europi predstavljanje lifestyle motocikala može proći bez ikone ‘vjetra u kosi’ Harley-Davidsona. No unutar samog Harleya, Rod serija je neÅ¡to sasvim drugačije. Ona ide putem kojim kroče japanski sportski cruiseri koji su pak iÅ¡li putem Harleya pa se malo odmakli. :-))) Reklo bi se da je riječ o Harleyima za one koji ne žele voziti Harley (Kako bi rekao novinar Motorcycle Cruisera). Imaju vodeno hlaÄ‘enje, tri disk kočnice, puno snage i modernih linija!

Najnoviji predstavnik serije je Night Rod, najsnažniji serijski Harley u programu.
Osim što je najsnažniji, po mom mišljenju je i stilski najuspješniji. Mnogi ljubitelji sport-cruiser filozofije neće žaliti novca.

Derbi Mulhacen 659

Derbi je marka odavno dokazana na tržištu skutera i laganih sportskih motocikala. Međutim, proboj u svijet pravih motocikala nije mali korak. A na taj korak Derbi će se odvažiti modelom Mulhacen. Bezobrazno odvažnih linija ovaj motocikl podsjeća na nekoć popularne scrambler motocikle, multifunkcionalne strojeve koji su svojevrsna preteča današnjih enduro motocikala.

Ducati Hypermotard

I najbrže rastući segment motocikala, popularni supermoto ima svog konja za ovu paradu. Riječ je o konceptnom Ducatijevom modelu Hypermotard koji je krajem prošle godine oduševio motociklistički svijet. Reakcija proizvođača nije izostala: Hypermotard ulazi u proizvodnju već za sljedeću sezonu.

BMW HP2

Zlobnici će reći: «BMW je ponovno uspio: napravili su ružni motocikl za puno novaca». Činjenica je da mnogima njihov uradak HP2 neće biti lijep, no izgled nije ni zamišljen kao njegova glavna kvaliteta.

Ovaj ‘monstrum’ je najjači serijski hard enduro motocikl na svijetu. Uskim Å¡umskim putevima, praÅ¡njavim makadamima, kaljužama, a možda ponekad i cestama kotrljati će se 105 ks snažan i 196 kg težak hard enduro s boxer motorom! Cijena? Prava sitnica.

Vespa GTS 250

Da, tehnički gledano Vespa nije motocikl nego skuter. No svima je jasno da je puno više od skutera. Talijanska ikona već desetljećima juri gradskim ulicama diljem svijeta. Nema nijednog ozbiljnijeg proizvođača skutera koji ne proizvodi nekakvu kopiju Vespe. No original je samo jedan.

U svom najnovijem izdanju nudi snažni 250 kubični agregat, 12 colne kotače i disk kočnice. Potpuno je u skladu s vremenom, a istodobno potpuno svevremenska. Za ne veću cijenu nego usporedivi skuteri iste zapremine, s Vespom se dobiva image kulera koji se ne mora libiti u odijelu parkirati pred operom, ali ni otići na bajkerski susret koji obiluje pivom, istetoviranim debelim bajkerima i striptizetama.

I za kraj, sastavio sam malenu tablicu s najosnovnijim podacima za ove motocikle. Koga zanima više lako će to izguglati.

Jug - prvak Europe u vaterpolu May 21, 2006

Jug je naš, samo naš
Jug je naš, samo naš
A ja pooonosan Juuugaaaš – orilo se noćas iz 3000 grla na gruškom bazenu gdje je dubrovački Jug, po treći put u svojoj bogatoj karijeri, postao prvak Europe u vaterpolu. Pobjeda je tim veća kada se zna da su Jugovi protivnici bili tri talijanska kluba, financijski znatno moćniji od hrvatskog prvaka.

U polufinalu, Jug se susreo sa Savonom, po mišljenju mnogih stručnjaka, klub najboljih individualaca u čijim redovima nastupaju Srbin Šapić i Mađar Kasas. Od 4 sudionika završnog Final foura, jedino je Savona bez naslova prvaka Europe.

Jug je otvorio utakmicu odlično, naročito je bio raspolozen kapetan Elvis Fatović sa tri pogotka. Nakon toga slijedi pad koncentracije u Jugovoj igri i druga četvrtina završava Savoninom prednošću od dva gola. Međutim, već na početku treće četvrtine, Jug izjednačava i do kraja se vodi velika, bespoštedna borba između dvije zaista vrhunske momčadi. Ogroman teret na Jugovoj strani podnio je Mile Smodlaka, koji je morao igrati gotovo cijelu utakmicu zbog ozljede Dobuda još u prvom dijelu igre. U dramatičnoj završnici Karać je postigao vodstvo za Jug koje je ostalo do kraja. 9:8 za Jug.

U finalu Jug je igrao sa Pro Recom koji je u polufinalu pobijedio Posillipo istim rezultatom kojim je završila i prva polufinalna utakmica.

Odlična igra Juga u obrani, zaustavljeni Vujasinović, Calcaterra i Szivos bili su ključ pobjede. Uz to, valja istaći još jednu bravuroznu partiju velikog Mile Smodlake, ništa manje dobro Ognjena Krzića koji na zalazu karijere pruza partije zivota, te još jednom kapetana Fatovića i na golu nesavladivog Gorana Volarevića. Konačna pobjeda 9:7 i još jedna zasluzena europska kruna neznantno je pomućena sa dvije nesportske geste – namjerno ozlijeđivanje Krzića u samoj završnici utakmice te proglašenje mađara Szivosa (inače, zaista odličnog igrača) za najboljeg igrača turnira. Ta titula donijela mu je «čak» 1000 eura.

Inače, pobijednik turnira Jug, dobit će za titulu europskog prvaka «cijelih» 17.500 eura. Koji novci! Pokušajte na trenutak zamisliti Dinama ili Hajduka (ili mozda Rij….no dobro, nećemo pretjerivati) ..dakle, ova dva najveća hrvatska kluba na europskom tronu. Da, da..zvuči smiješno ali pokušajte zamisliti počasti kojim bi bili obasuti u slučaju takvog scenarija. Uopće ne sumnjam da bi najzasluzniji među njima postali, u najmanju ruku saborski zastupnici. Valja napomenuti da je utakmicu, pazljivo tipkajuci na mobitel ili gledajući vrhove vlastitih cipela, promatrao i hrvatski premijer.

Feštalo se noćas na Stradunu. Bila je to Jugova noć jer Severina, hvala Bogu, ipak nije uspjela više od zasluzenog 13. mjesta.

Ajmo đetići, Kekec je slobodan - red je na vas! May 21, 2006

Referendum u Crnoj Gori! Danas je za Crnu Goru Dan D, danas Crnogorci odlučuju o vlastitoj nezavisnosti. Ovo je dan za kojeg se pokojni don Branko Sbutega lavovski borio, za tu prekrasnu mogućnost osamostaljenja koju Crna Gora početkom 90ih nije iskoristila (kao što su Slovenija i Hrvatska), već je nažalost izabrala savez sa, čistog srca mogu reći - silom zla. Vrijeme je prošlo, a prilike su nadam se sazrile da crnogorski narod pokaže odlučnost.

Don Branko je proročanski rekao da se boji da toliko žuđenu samostalnost Crne Gore neće doživjeti. A kako bi bilo lijepo da je mogao. Crnogorci nemojte ga iznevjeriti.

Ajmo đetići, otpilajte onaj sraman savez, osvjetlajte obraz, sjetite se svoje povijesti, obnovite svoju državnost, vratite vlastiti ponos! Hrvatska navija za vas.

Na kraju krajeva, jeste gledali Eurosong? Skandinavci za svoje, južnjaci za svoje, ruska ekipa za svoje, ko će kome nego svoj svome?! Ajde ljudi konačno se osamostalite pa ćemo se i mi jeli… dogovoriti. ;0)

Crna Goro, svi na glasovanje – zaokružite DA za samostalnost!

The Da Vinci Code May 20, 2006

Vjerojatno će ovo biti jedna u nizu recenzija i miÅ¡ljenja o ovom, kao, jako kontroverznom filmu. Nakon gledanja, mogu odmah reći - niÅ¡ta spektakularno ni kontroverzno. Film je jako vjerna preslika istoimene književne uspjeÅ¡nice. Možda mu je to i najveća mana zato Å¡to, usprkos trajanju od dva i po sata, ostavlja dojam da je previÅ¡e toga natrpano, odnosi meÄ‘u likovima se ne stignu razviti, kao da svi odraÄ‘uju Å¡to je moguće viÅ¡e u zadanom vremenu, da bi se sve stiglo prepričati i objasniti. Onima koji nisu čitali knjigu ili nisu upoznati s tim dijelom povijesti bit će malo teže pratiti radnju…

Uglavnom, film se vrti oko priče o tajnom društvu Sionski Priorij koje čuva Najveću Tajnu koja može srušiti moć Crkve na zemlji. A ta Tajna je da Isus nije bio Sin Božji nego običan čovjek, oženjen za Mariju Magdalenu s kojom je imao djecu i čija potomci i danas žive. Crkvena udruga Opus Dei želi naći posljednje Kristove nasljednike i uništiti Priorij i tajnu da bi očuvala svoju moć. Cijeli film je niz zagonetki i šifri koji vode do istine i lokacije Svetog Grala, koji nije, kao što se uobičajeno misli, kalež - nego osoba - Marija Magdalena. Sveti Gral koji treba naći je grob Marije Magdalene i svi dokumenti koji prokazuju prevaru Crkve.

Kad se sve to zna i joÅ¡ poneÅ¡to povijesti, film može biti interesantan, pa čak i poučan. Napravljen je prilično dobro, sa flash-backovima u davnu povijest, iako ostaje ona zamjerka da se previÅ¡e toga htjelo reći u dva i po sata tako da je sve nekako zgužvano i nesreÄ‘eno. Ali kad se tome doda i besplatna reklama Crkve koja preporučuje izbjegavanje filma, jedan sasvim mediokritetan hollywoodski uradak dobiva veliku pažnju. A ta pažnja je rezultat intrigantne teme, sam film možete slobodno pogledati i staviti u kategoriju “eto, i to smo odradili”.

Nekoliko marginalija iz kina za kraj: zbog razvikanosti u kino su masovno krenuli svi, pa sam cijeli film morao sluÅ¡ati kako tip curi objaÅ¡njava svaki detalj - tko su templari, tko je car Konstantin, Å¡to je to apostol, a zaÅ¡to se oni bore, a tko je pobogu sad Marija Magdalena…

Kod prijevoda knjige je bilo priča o katastrofalnom prijevodu koji je zbrzan da bi knjiga Å¡to prije izaÅ¡la na tržiÅ¡te pa su npr. “immaculate conception” preveli na hrvatski kao “časna koncepcija” umjesto bezgreÅ¡no začeće… Sinoć u filmu slična stvar kod prijevoda - pita lik “Koliko čaÅ¡a vidiÅ¡ na slici?” i odgovara “Not a single one!” Å¡to uredno prevedu kao “Samo jednu!” dok bi naravno, točan prijevod bio - niti jednu.

Metalci Lordi sjekirama protiv Severine i Å¡tikle May 20, 2006

Došao je i taj dan. Ako ima netko da još ne zna večeras se u Ateni održava spektakularni godišnji festival kiča i lakih nota ili kraće rečeno Eurosong. Ovo „lakih nota“ valja uzeti s rezervom jer će pored raznih sladunjavih, u šljokice odjevenih izvođača, nastupiti i jedan pravi pravcati heavy metal band. I te kakav band, sa dalekog sjevera Europe, iz Finske, dolaze prestrašni metalci Lordi. Vođa banda Mr. Lordi i ostatak skupine izgledaju kao da su pobjegli iz najstrašnijih noćnih mora, horrora, rpg-a Diablo i samog pakla. Oni će se pjesmom Hard Rock Hallelujah pokušati suprotstaviti našoj uzdanici Severini koja se, fala bogu, osjeća bolje.
Našoj Seve, ako ni to ne znate, netko podmetnuo virus za večeru pa je bila malo bolesna, a ni ostatak reprezentacije se nije osjećao najbolje. Virus je pobijeđen preko noći rezultatom 3:1 za naše i sad je opet sve u redu. Huh..
U svakom slučaju nemojte večeras ni za živu glavu propustiti veliko finale Eurosonga, manifestacije koja je nakon dugog niza godina konačno uspjela postati karikatura same sebe.
Krilata čudovišta iz Finske s motornim pilama i srednjevjekovnim sjekirama protiv štikle i ostatka Europe. Ako to nije show onda ni Jerry Springer show nije show.

BUDDHA U SUPERMARKETU: Kako izgubiti frajera u sedam dana, a ko u filmu May 18, 2006

 

Poznajete li, drage moje, one zabite njemačke gradiće u kakvima se čovjek pita zašto je željeznica tu uopće izgradila stanicu? Pripizdine su to u kojima se  naizgled, beskonačnost ukočila ponad nekoliko šarenih kuća s balkonima i prozorima prepunim cvijeća; okružene nepreglednim poljima žutog krmnoga bilja, osuđene na vječnu samoću, u kojima se odjednom osjeti sva njihova bezimena tuga, jer ne vidi se čovjek, ne čuje ptica, pa čak se ne može vidjeti ni kako se lijeno proteže kakav tusti mačak. I kroz takve sam gradiće danima putovao sa svojom dragom sve do Velikog Grada.

Veliki grad ima autobusnu stanicu. Autobusna stanica je prostrana i na njoj se nalazi metalna klupica. No, što ja radim na autobusnoj stanici? Sjedim na toj klupi kao na kakvoj ljuljački i ne, ne čekam autobus. Ljuljam se. Ili, kao da se klatim. Ja na lijevoj strani, dok na desnoj ravnotežu održava mladi Čeh. Mojih je godina, u mnogočemu meni nalik. Iza nas u hladovini sjede pravi muškarci. Sjede u čoporima i ispijaju hladnu točenu pivu. Tako čvrsto i nepokolebljivo u hlad je velike bundeve svojevremeno zasjeo i starozavjetni prorok Jona prkoseći Jahvi zbog sudbine grada Ninive. I da lukavi Jahve nije poslao crva da nagrize njen korijen pa je ova ubrzo usahla, a sunce stalo nemilosrdno paliti Joninu usijanu tintaru dovodeći ga tako pameti na pravdu Boga, durio bi se Jona u toj debeloj hladovini do kraja i konca vremena i svijeta.

Kada su naÅ¡e žene u pitanju, tu je, baÅ¡ kao i u ovom starozavjetnom primjeru, izliÅ¡an svaki poziv na pravdu i logiku…  OpustoÅ¡it će one police u robnoj kući kako su i naumile, tu zaista ne trebate biti neki prorok, ispeglat će nepokolebljivo karticu baÅ¡ kao Å¡to se Jahve namjerio razračunati sa onim nesretnim gradom. Jer tako je zapisano! U zvijezdama… ili na mjesečnom izlistaju računa kreditne kartice - sasvim svejedno. Od pogleda na jedno i na drugo u svakom slučaju zastaje dah.

Da smo mladi Čeh i ja sjeli u hlad, popili koju pivu, opustili bi se i postali hrabriji, počeli prigovarati. Ovako… ovako samo sjedimo na autobusnoj stanici, tamo na metalnoj klupici nitko vas ništa ne pita i možete u miru promatrati prolaznike. Od njih više naučite o gradu nego da ste obišli sve njegove muzeje i riznice. Vidi se da smo stare iskusnjare preživljavanja, veterani mnogih putovanja u dvoje. Odmah smo se prepoznali i samo se jedan drugom nasmiješili bez szvišnih riječi. Uskoro izlaze i njih dvije svaka sa svojim plijenom, trofejem s putovanja. Dobro su prošle pri kupnji. Bila je neka paklena rasprodaja. Da nemaju ušiju, osmijeh bi im se tri puta omotao oko glave. Cvrkuću. Smirene su i zadovoljne. Od sada pa na dalje, bit će krotke i pokorne u svemu što predložimo.

A vi? Za koji tjedan idete po prvi puta sa svojim novim muškarcem na putovanje ili na godišnji. Nervozni ste. Zašto? Pa zato jer ste već bili na putovanju sa bivšim muškarcima i iskustvo vam nalaže da vaše prvo zajedničko putovanje vrlo lagano može biti i – posljednje. 

Volite li tuÄ‘e filmove? Krenimo onda zajedno na jedno putovanje iz ne tako daleke proÅ¡losti. Sjećam se da je bila velika dilema: Pariz ili Portugal. On je želio romantično putovanje u Portugal. Zauvijek se izgubiti u uličicama Lisabona, da, baÅ¡ kao u wendersovom filmu, utopiti se u njenim zagrljaju, u svim onim mirisima, hrani, vinu i Fadu. Oh, Fado… No ona je htjela u Pariz, Grad svjetlosti. I naravno da su sletjeli u Pariz. Pratite ih? Uživljavate li se u njihove uloge? 

UzbuÄ‘enje putovanja drži vas cijela 24 sata. PrilagoÄ‘avanje novim običajima, zvukovima i mirisima ne dozvoljava da se opustite i počnete dosaÄ‘ivati, da budete iritirani svime onim Å¡to prije putovanja niste uočili jedno kod drugog. Hotelski seks daje vam da izdržite do jutra. No već sljedećeg jutra maske počinju padati. On je budan već od 6 sati, isplanirao je cijeli program: toliko toga za obići u ovom gradu, a tako je malo vremena… Vi biste spavale i izležavale se do podneva. Ta na godiÅ¡njem ste! On vas nervozno iščekuje za doručak u lobbyu hotela, gdje ispija već drugu kavu, najodvratniju i najskuplju koju je ikada platio. Ponovno je i propuÅ¡io i sve si misli, zar je vrijedilo proći pola Europe radi ovakve kave? Pa bolju ima u svom kvartu! I evo vas napokon, otvaraju se vrata lifta i on gleda kako izlazite u punom sjaju spremna da pokorite Grad Visoke Mode. Dok sjedi onako u trapericama, tenisicama, sa fotoaparatom oko vrata i turističkim vodičem u rukama osjeća se beznačajno… Niti ga ne primjećujete u gomili turista.

- Ah tu si…- kažete kad ga napokon ugledate - idemo u shopping.  
- Doista sam lijen za shopping – pokušava on, no naravno, ne pomaže.

On želi obići muzeje, znamenitosti, vidjeti neke od pariÅ¡kih kafića na Saint-germain-des Pressu, prepustiti se istančanim okusima francuske kuhinje, kakvoj boci kvalitetnog vina, uživati u romantičnoj vožnji Sienom, zaljubiti se u vas, zavesti vas ponovno i opet iznova na ulicama ovog grada. A vi? Vi se jednostavno želite probuditi u nekom Å¡armantnom hotelu u centru Pariza i cijeli dan posvetiti sebi, a zatim uroniti u urbani lifestyle, butike visoke mode o kojima ste oduvijek sanjali, napraviti neki suludi shopping, izaći na neko mondeno mjesto, u kakav lounge bar, tražiti mjesta gdje se susreću drugi ljudi i po svaku cijenu izbjeći odlazak u hotelsku sobu nakon večere gdje bi vodili ljubav, gledali TV ili čitali knjigu. Paris je t’aime, Grade svjetlosti! U Å¡utnju ste pretvoreni dok preskačete pseća govanca. Grad Zaljubljenih? Pa durite se već drugi dan.

On pokušava biti grub jer se boji vlastite samoće. Vi bi željela biti arogantna, zato što ste ipak izabrali biti sama te večeri. On vam uzvraća tugom jer zna da nema ničega goreg na ovom svijetu. I dok šećete uz rijeku, sami ste u dvoje. Kroz njegovu glavu prolazi misao: usamljen sam!

I vi znate da ga gubite zauvijek.

 

Šuicid dubrovačkog turizma May 18, 2006

Sigurno ste čuli za Dubrovnik? To vam je ona varošica na jugu Domaje, niti 20 km udaljena od Cavtata. Varošica je to koja je, kako mediji tvrde, prva priznala Ameriku čime je omogućen nezadrživi razvoj iste kao velike svjetske sile. Ostaje i ona druga mogućnost - ne-vjerovati medijima. Ja eto, ne vjerujem ni da postoji Amerika a kamoli da ju je Dubrovnik prvi priznao. Ne vjerujem jer su me čitav život lagali pa sad pušem i na hladno. Govorili su mi da imamo najljepše more, najveća rudna bogatstva, najbolje stručnjake i najhumanijeg vođu, najveće kurčeve te da Hrvati u prosjeku jebavaju barem jednom dnevno te da mogu dvaput bez vađenja. A tek Dubrovnik?!?
“Za Jugoslaviju se možda i ne zna ali za Dubrovnik svi znaju” – stara je, otrcana sintagma kojom su nas uvjeravali u vlastitu veličinu. I zaista, uopće ne sumnjam da neki seljak iz argentinskih paÅ¡njaka razmiÅ¡lja upravo ovako: “Uh, samo da zavrÅ¡i ova sezona ispaÅ¡e, da ovce smjestim na sigurno i onda mogu na ljetovanje u Dubrovnik”.
Uz ovu postojala je joÅ¡ jedna, niÅ¡ta manje izlizana a a glasila je ovako: “Lako je vama, vi imate turizam”. E ta me ljutila i to opasno.
Tko ima turizam? Da zaista, tko ima turizam??!? Konobari i kuhari sa plaćom koja je ispod hrvatskog, ionako bijednog prosjeka? Trgovci - robovi u velikim trgovačkim lancima? Poljoprivrednici? Koliko god percepcija bila drugačija, ne iznajmljujemo svi apartmane na moru.
Još tamo 80-ih prošlog stoljeća, Dubrovnik je bio perjanica hrvatskog turizma da bi krajem desetljeća došlo do stanovite stagnacije a onda, zbog rata, potpunog pada. Nakon privatizacije na hrvatskih način, hoteli su se počeli obnavljati, sve je opet živnulo i apetiti su porasli.
I što se događa danas? Na koji način vrla dubrovačka vlast kormilari u situaciji kad je namirisala veliki novac?
U proteklih nekoliko godina, nema značajnije odluke dubrovačkih gradskih otaca koja nije, nakon silnih protesta javnosti, odgođena, prolongirana dok se bijes ne stiša. Počelo je sa uvođenjem imovinskog cenzusa pri plaćanju vrtića. To je neslavno propalo. Onda su zakuhali sa dodijelom koncescija dubrovačkim taksistima. I tu su izazvali veliku pomutnju i pobunu. Pa su prolongirali. Nova u nizu bravuroznih odluka su povećanje naknade za korištenje javnih površina u staroj gradskoj jezgri za 300% Ej??? Ne 10, 40 ili 70 nego 300% I opet prolongiranje, ovaj put samo do 15. lipnja kako bi se ugostitelji prilagodili novonastaloj situaciji.
I prilagodili su se, itekako su se prilagodili. Najnovije vijesti kažu da će kava u Cele, na Stradunu biti 12 kuna (sic!) a sok umjesto dosadašnjih 17, bit će 19 kn (?) Mjesečni najam gore spomenute, kultne restauracije iznosi 160.000 kuna. Mjesečno.
Dubrovačka gradonačelnica izjavljuje ovih dana da su cijene nekretnina u Gradu prenapuhane. I što čini da bi potkrijepila svoju tvrdnju? Naravno, priprema odluku o povećanju komunalnog doprinosa za opet 300%. Izgleda da joj se 300% sviđa. Toliko je poskupio i parking na Pilama iza Atlasa. Ali, misli ona i na siroti puk pa su ostala parkirališna mjesta poskupila samo 100%. Sa 5 na 10 kuna. U sretnim gradovima postoje tzv. Zone pa shodno tome i različite cijene. Ali ne i u Dubrovniku. Dubrovnik je toliko jedinstven da je naprosto šteta neke dijelove razlikovati od drugih. Zamislite koji bi to jal bio da se npr. U Lapadu naplaćuje 10 kn a u Gruž samo 5 kn? Pa pojeli bi ih jebote….

Neki zlonamjerni reći će i to da se članovi Gradskog poglavarstva ne voze autobusom a i svi imaju rezervirane besplatne parkinge. Ali to su oni zavidni koji bi rušili u krvi stečenu milu nam Domaju. To su oni koji stalno pričaju o socijali a zapravo misle na mračni socijalizam. E neće nama takvi….
U biti, najljepše od svega je to što je turizam u funkciji svojih građana. Eto, neki dan je objavljeno da je, po košarici, Dubrovnik za 1000 kn skuplji od Zagreba. Pa što? Zato mi imamo turizam, ko vas jebe. Kod vas su nekretnine znatno jeftinije. Pa što? Zato mi imalo najprozirnije more na svijetu. Toliko je prozirno da se ponekad pitam ima li ga uopće?
Jel’ kod vas bio vajsprezident Dik? Nije? Eto vidite. Plačite!!!!
Mislim da ću svojih 40-ak kvadrata stambenog jada ipak prodati i preseliti u Moslavinu (ima gore u unutrašnjosti nešto što se tako zove?), Kupit ću gore 20 hektara zemlje na kojoj ću uzgajati činčile. Znam da to više nije in ali nisam ni ja. Bit će to mazohizam na hrvatskih način.
A vama eto turizam. Å uicidalni.

I.R. BABOON May 18, 2006

Priča ide ovako:

Prije nekih dvadesetak godina, u jednom kenijskom nacionalnom parku živjele dvije grupe babuna.

Nazovimo prvu grupu Milivojevići, a drugu Jerkovići.

Važno je napomenuti da meÄ‘u babunima vlada stroga hijerarhija – muÅ¡ki su agresivni i natječu se za status unutar grupe. Cure raÄ‘aju djecu alfa mužjacima, no tu i tamo skurvaju se i s ‘betama’. MeÄ‘u stručnjacima za primate prevladava miÅ¡ljenje da se cure spanÄ‘avaju s betama zato Å¡to su ovi pažljiviji & osjećajniji, kako prema ženkama tako i prema mladunčadi.

Idemo dalje:

I Milivojevići i Jerkovići živjeÅ¡e normalnim babunskim životom. Jeli su Å¡to bi im palo pod ruku, tukli su se, svaÄ‘ali, mirili, uzajamno si trijebili buhe, odgajali djecu, prijateljevali, oboljevali, umirali…

No, jednoga dana stanje se iz temelja promijenilo. Nakon uspješne propagandne kampanje kenijskog turističkog saveza, nacionalni park se uvrnuo u poželjno turističko odredište. Navališe posjetitelji.

Milivojeviće krenula sreća.

Iz nekog razloga upravo na njihovom dijelu teritorija turisti se počeli zaustavljati i užinati. A kako su majmuni simpatična živina, turisti pola jedu, pola Babunu daju. I ne samo da su ih posjetitelji počeli hraniti, nego i uprava parka odlučila na tome mjestu instalirati kontejnere za smeće. Milivojevići dobili samoposlugu.

Od toga je doba Milivojević babunska družina prestala odlaziti u stare spavaonice u savani. Smjestili se na niska stabla u blizini kontejnera. Zorom, čim sunce grane, poÄ‘ipaju s grana na tlo i krene krkanluk. ViÅ¡e nitko ne hoda naokolo u potrazi za voćem i povrćem, stoka se uljenila, žive od rente k’o Paris i Nicky Hilton.

Sakriveni u visokoj travi sve to promatrali Jerkovići i pucali od babunskog jala.

Milivojevići krkaju i provode se, a oni i dalje jad i bijeda. Ako pošteni Jerković do smiraja dana ušićari skromnu šaku datulja, dobro je prošao. Doslovce sastavljaju kraj s krajem.

‘Kako s ovakvim cenama da prehranim dete?’, vajkaju se Jerkovići i tužno vrte glavama. Sirotinjo, sirotinjo, i bogu si teÅ¡ka!

Nije prošlo dugo, krenuo kriminal.

Agresivniji Jerković mužjaci, alfa šef i druge potencijalne alfe, krenuli u napad na Milivojeviće. Utrčavaju u teren i mlate kud stignu, skaču na kontejnere, otimaju hranu, pale i žare.

Traje to neko vrijeme te dolazi do preraspodjele dobara.

Ljudsku hranu sada jedu Milivojevići (u nešto manjim količinama) te poduzetniji i agresivniji Jerković mužjaci.

No, uskoro pukne tragedija.

Ekipa oboli od TBC zaraženog mesa iz kontejnera i svi pocrkaju.

Prežive samo oni koji nisu jeli junk food – Jerković ženke, Jerković mladunčad i Jerković beta mužjaci. Brojčani odnos ženki prema mužjacima padne/skoči na 2:1.

Zavlada Arkadija.

Nekoć stroga hijerahija oslabi. Beta mužjaci su daleko manje agresivni. Brže i lakše se mire pri svađama, ne mlate mladunčad i ženke, sudjeluju u kolektivnom timarenju, a događa se i nešto dotad neviđeno – odrasli mužjaci počeli su se i međusobno trijebiti!

Opisani fenomen primatolozi nazivaju ’selektivno usko grlo’.
Riječ je o promjeni druÅ¡tvene sredine koja je pak rezultat demografske promjene unutar grupe. Ne mijenja se samo brojčani odnos mužjaci-ženke, već i tip ‘osobe’. Kod Jerkovića ostadoÅ¡e emotivci – zlobnici bi rekli: Å¡onje.

Priča se nastavlja.

Mjesto radnje isto. Vrijeme – nekoliko godina kasnije.

Ženke savanskih babuna cijeli život ostaju s grupom u kojoj su rođene. Mužjaci pak u adolescentskoj dobi moraju otići i pridružiti se drugoj grupi.

Među Jerkoviće dolunjaše novi mladići.

Ranije, kada su alfe još bili na životu, pridošlice bi alfa džombe cipelarile i mučile dokle god se gušteri ne bi izborili za RESPEKT. Ženke bi ih također dugo ignorirale. Sve u svemu, ne bi im bilo lako. Međutim, u novim okolnostima grupa je prihvatila dođoše relativno brzo. Imigranti također neobično brzo usvojiše običaje Jerkovića i tako se ova babunska Arkadija nastavila.

Jerković mladići koji su pak otiÅ¡li meÄ‘u druge babune najvjerojatnije nayebaÅ¡e. Pretpostavljamo da su u novoj postojbini ostali dobri dečki, Å¡to će reći drže beta status. Na ovakav ishod ukazuju rezultati istraživanja koja je provodio Frans de Waal s rezus i dugorepim makakijima. Pokazalo se da se manje agresivne jedinke iz ‘finih’ grupa (dugorepi) nisu povampirile preseljenjem u sredinu s agresivcima (rezusi).

BTW – De Waalovu knjigu “Prirodno dobri – podrijetlo ispravnog i pogreÅ¡nog kod ljudi i drugih životinja” objavila je 2001. Naklada Jesenski i Turk.

Zašto ovo pišem???

Čitajući o Jerkovićima i Milivojevićima prisjetila sam se jednog ne tako davnog putovanja (1998.) u zapadnu Hercegovinu.

Islandski prijatelj i ja zatekli smo se na nekom drumskom putu u okolici Čapljine. Vani prži zvidzan, oko nas gušteri i poskoci. Iz suprotnog smjera nailazi drugo vozilo, neki lokalac. Cesta je uska, dovoljna tek za jedan automobil i netko od nas se mora skloniti s puta.

Nikada neću zaboraviti lice iza stakla u automobilu koje nam je prilazilo! Čovjek je bio spreman za konflikt, lice u grču, oči izbezumljene, tik je do pičkaranja, vađenja kalašnjikova, bacanja bombe kašikare! Odluka se morala donijeti u hipu – ili on ili mi??? Život nam ovisi o tome tko će pomaknuti kola!

A dugorepi makaki Islanđanin, ni ne kužeći u kakvom smo srazu Titana, ne trepnuvši skrene kolima u stranu i galantnom kretnjom mahne čovjeku da prođe.

Nesretnik prošao, a na licu mu izraz nepojmljivog šoka i nevjerice – kao da vam osamdesetogodišnja baba, ničim izazvana, zadigne suknju i pokaže Franjo Tuđman tetovažu na dupetu!

***

Baš poput mladoga babuna, dogodilo mi se da sam u zrelo doba dolunjala u Jerković pleme. Kulturni šok koji sam doživjela preseljenjem na Island najviše se ticao upravo manjka one glupe, apsolutno nepotrebne i uzaludne agresije koju sam svakodnevno proživljavala kod kuće.

Odmah po dolasku primijetila sam jednu nevjerojatno zanimljivu i usudila bih se reći, šokantnu stvar – tamo životinje ne bježe od ljudi! Hodate cestom, sretnete mačku, a ova ne pobjegne! Dapače, one društvenije se s vama i pomaze, dok one manje društvene tek provjere imate li za njih kakvu đakoniju pa nastave svojim putem.

Možete li vjerovati da te ludače imaju u vas povjerenje!?!

Kraj gradskog jezera cestu prelaze majka patka i njezini pačići. Kola staju. Čekaju da familija prođe.

Kolika razlika od makarske plaže gdje petogodiÅ¡nji dječak kaže ocu: “Gle, galeb!”, a stari mu ni pet ni Å¡est dobaci: “Udri ga kamenom!”.

A opet, otočani nisu glupi sentimentalci – meso se jede, životinje se ubijaju, psi baš nisu popularni u gradu. Nema slinavog romantiziranja, ali objesno i bespotrebno nasilje se ne tolerira.

Naravno, ima i tamo svega Å¡to je ljudsko; maltretiranja obitelji, pijanih tuča, ubojstava, kriminala… No, usporedba s Jerkovićima i dalje stoji pa se pitam – Å¡to se dogodilo sa straÅ¡nim krvoločnim vikinzima koji su prije desetak stoljeća harali sjevernim morima, otimali, silovali i palili??? Kakvo ih je ’selektivno usko grlo’ zadesilo?

I za kraj – anegdota s reykjavičkog jezerceta koja ukazuje da se neki rezusi ne mijenjaju unatoč preseljenju među dugorepe makakije.

Dakle, na tom jezercetu živi svakojaki pačji, guščji i labuđi svijet. Vikendom se tamo okupljaju djeca s roditeljima i onda kruhom hrane živinu. Velika je to radost i za klinčadiju i za pačadiju.

No, hudo bilo, lokalne novine javljaju strašnu vijest!

Viđene su tri osobe – dvije odrasle žene i dijete – koje su prošlog vikenda, usred bijela dana došle na jezerce, iz plastičnih vrećica izvadile kruh i počele hraniti ptice, a kad se jedna guska približila da žvakne krajac direktno iz ruke, cap!, zamahnu starija gospođa rukom, zavrne guski vrat u sekundi, zašušulji je u onu plastičnu vreću i u tren oka opaka trojka napusti mjesto zločina!

Novine opisuju šok nazočnih – mlađarija se rasplakala, unezvjereni roditelji ne znaju kako da ih utješe. Identitet neobičnih žena i dalje je nepoznat. Moja čarobna kugla govori da završava na IĆ.

MasculFiber: Bračne vode - kako motivirati na plivanje? May 17, 2006

Već kao novorođenče čovjek zna plivati. Mašući svojim ručicama i nožicama grabi vodu poput zlatnog retrivera dok na raport svog gazde kreće po upucanu patku. Eto, toliko su ljudi odmah po rođenju sposobni snaći se u vodi! Pomislio bi netko da će se takav trend nastaviti i dalje. Međutim, on naglo prestaje.

Možda je tako s razlogom. Možda Bog ne želi da svoju karijeru nastavimo kao vodozemci, inače bi nam podario plivaće kožice pa ne bismo morali učiti plivati ponovno nakon samo 5, 6 godina. A svi koji su to prošli dobro znaju kako je to živi pakao.

- Damire, lupaj nožicama! – mučili su me. – Glava gore! Ne gutati vodu! Ne prskaj okolo! Hajde, još samo nekoliko metara do patkice!

Zahvaljujući tom gumenom strašilu (istočnoeuropske igračke s početka osamdesetih i nisu bile izrađivane prema baš previsokim estetskim kriterijima) mogu se pohvaliti kako sam sasvim solidan plivač. Doduše, još mi se tu i tamo dogodi da u zanosu kraula progutam nešto malo vode, ali siguran sam da ni plivačke veličine nisu imune na takve sitne pogreške. Ja se barem ne moram kompromitirati u interviewima žutom tisku o razlozima zbog kojih se jedan plivački profesionalac depilira. Osobno držim da tih nekoliko dlaka uistinu ne može biti opravdanje da je nekome postizanje olimpijske norme izmaklo za dlaku.
Prava je Å¡teta to ne postoji nekakva Olimpijada za jezične bedastoće, jer izraz ‘bračne vode’ s kvalifikacijama na istu ne bi imao apsolutno nikakvih problema. Dapače, MeÄ‘unarodni olimpijski odbor dao bi joj mogućnost izravnog plasmana.
Pitam se što je njegov tvorac htio reći? Uostalo, tko je bio? Nesretni muž koji je tugu zbog nesretnog braka odlučio utopiti u nekoliko litara vode? Ne preostaje ništa drugo nego nagađati. No sigurno je jedno: bračne vode ne slute na dobro, jer u protivnom bi Al Bundy, slavni prodavač cipela iz istoimenog serijala bio itekako sretan svojom crvenokosom ženom šopingoholičarkom, priglupom kćerkom i seksualno frustriranim sinom, a pas koji govori lajao bi kao i ostali normalni psi. Pošto je situacija u toj obitelji daleko od bilo kakve normale, posve je očekivana pojava da i životinje tu imaju nešto za reći, pri čemu ne morate biti dr. Dolittle kako biste razumjeli što. Problemi u spavaćoj sobi, vječno prazan frižider, tetrapak za mlijeko koji je pun samo kada se u njemu nalazi voda tek su dijelići nimalo lijepe slike. Barem ne dovoljno lijepe da nekog normalnog motivira na brak. Nekog tko želi imati psa koji laje.
Država koja želi poticati svoje građane na sklapanje brakova ne bi smjela koncesije dodjeljivati TV kućama u čijem bi se programu našle serije poput ove. Što se naslova tiče, u obzir dolaze eventualno dokumentarci o vodama oko otoka Brača, uz obvezu isticanja napomene kako u njima nema niti jednog morskog psa. Hrvatska je ipak turistička zemlja koja želi privući turiste, nikako ih otjerati. Kad bi takvu logiku kreiranja javnog mnijenja primijenila i na brak, daleko bi se više ljudi odlučilo zaključiti ga.
Svojedobno je kampanja ‘Mala zemlja za veliki odmor’ polučila sasvim zadovoljavajuće rezultate po pitanju animiranja stranih gostiju da posjete Jadransku obalu i na njoj potroÅ¡e pokoju novčanicu. Danas ostavljaju čitave buntove i sve većim posjetama pretvaraju Hrvatsku u prvoklasnu destinaciju masovnog turizma.
Ankete pokazuju da su se na takav potez odlučili primarno zog čistoće naših obalnih voda. Tako je primjerice Bavarcima kao poznatim ljubiteljima piva Hrvatska pravo otkriće. Dosta im je, kažu, onog talijanskog mulja.

- Ja stavila u njega majn bir hladiti, - žalio se jedan, - aber vaser tak šmucih da ga više ne našla!

Sve ovo pruža dovoljno čvrstu garanciju da bi uz dobro osmišljeni marketinški pristup i brak s vremenom mogao dobiti na cijeni. Idejni predložak već postoji, samo ga je potrebno malkice prilagoditi, pa bi se glavnina kampanje trebala temeljiti na isticanju komparativnih prednosti braka pred samačkim životom, a dosadašnje iskustvo govori: tajna je u vodi.
Stručnjak za reklamu kojem bi kampanja bila povjerena bio bi lud kad bi odstupio od provjerenog modela. Osim toga, zna da mu je za potpun uspijeh potrebno joÅ¡ dvoje – jako ime i zvučni slogan. Stoga, nakon mjeseci pregovaranja oko iznosa honorara angažira Luciana Pavarottija koji, grleći svoju mrÅ¡avu suprugu-tajnicu i briÅ¡ući od topline reflektora znojno čelo pred kamerama pjeva: ‘Zahvaljujući modi i ja sam u bračnoj vodi!’