Na jedan iPod može stati više od 20.000 pjesama, a negdje sam pročitao da je Myspace.com početkom travnja imao više od 70.000.000 aktivnih korisnika, od kojih se nekih 40.000 nalazi u Morrisseyovoj friends listi. Što nam govore ovi podaci? Da je budala onaj koji za glazbu plaća više od mjesečnog flatratea? Mene su ove cifre zaintrigirale koliko i postotak glasova birača koje je osvojio Lukašenko, a koje je objavila bjeloruska radio-televizija. Podaci koji nam ne govore ništa o kvalitetu muzike koja se tamo vrti, već možda samo ističu činjenicu da veliki broj ljudi ima višak slobodnog vremena. Wayne Rosso, koji se je krajem sedamdesetih muvao oko Sex Pistols, a danas je poznat kao vlasnik online portala za razmjenu glazbenih i video fajlova (Grokster) i koji se je svojevremeno proglasio Johnny Rottenom interneta, legalizirao je svoju djelatnost i postao vlasnik legalne online-burze Mashboxx koju podržavaju i veliki diskografski koncerni. Neprijatelj broj jedan postao je preko noći najbolji prijatelj. Dakle, Grokster je ugašen, Limewire i Edonkey će se uskoro zatvoriti, Kazaa je ionako postala beznadezan slučaj, a Bittorent se pokušava iščupati iz ilegale. Na pitanje što će u budućnosti biti s ilegalnim internet burzama za razmjenu, Rosso odgovara da je s tom praksom završeno. Svoju tvrdnju podvlači podacima da je u siječnju ove godine samo još 885 milijuna pjesama bilo ilegalno ponuđeno na internetu, dok je sredinom 2003. godine ta brojka iznosila 1,1 milijardu, a broj brzih internet priključaka se u tom vremenskom periodu gotovo utrostručio.

Ohrabren ovakvom izjavom Rossoa, Peter Rasch, Å¡ef odjela za suzbijane internet piraterije u Njemačkoj, takoÄ‘er najavljuje kraj ilegalne razmjene preko interneta te prognozira da će se uskoro o internet pirateriji govoriti kao o New-Economy Hypeu i da nećemo moći ni shvatiti da je tako neÅ¡to bilo nekad moguće. Za njega postoji joÅ¡ par problemčića koje treba rijeÅ¡iti, a to su FTP-serveri, Freenet i nekoliko ruskih platformi, ali po njegovim riječima to je sve dostupno samo za par tisuća profesionalaca i nema viÅ¡e govora o nekom masovnom pokretu. “GaÅ¡enjem Nepstera i co., otklonila se prava opasnost, a alternative joÅ¡ nisu pronaÄ‘ene, niti će ih biti.” Naravno, tko imalo poznaje situaciju na netu, zna da su ovo gluposti. Pravi uzrok pada internet razmjene leži u činjenici da su resursi uveliko iscrpljeni i da je većina ilegalaca već odavno skinula gotovo sve Å¡to im je bilo interesantno. Nove koščice koje svakodnevno izbacuje danaÅ¡nja glazbena industrija su ionako predviÄ‘ene za legalne konzumente koji jedva da znaju konfigurirati Outlook ili sl. Ako se mene pita, moj je odgovor da će se u budućnosti pop-glazba, uglavnom, sluÅ¡ati samo preko Myspacea i iPod inačica. A Å¡to za budućnost (sadaÅ¡njost) pop-glazbe znači ako uskoro glazbu budemo sluÅ¡ali samo preko Myspacea, blogova i podcastova? Ako se uzme u obzir da su bendovi poput Arctic Monkeys ili Clap Your Hands Say Yeah popularnost stekli prvenstveno preko cirkulirajućih mp3-ca na netu, stigne se do zaključka da se u stvarnosti niÅ¡ta nije promijenilo. Prije su se presnimavale kazete i slale razglednice, danas se te stvari obavljaju brže preko interneta. Dakle, joÅ¡ jedna mogućnost viÅ¡e da se nabavi muzika.

Da li će netko o glazbi čitati na stranici Pitchfork-magazina ili držati u ruci papirnati NME, postaje više pitanje vjernosti i ukusa. Možda ce zvučati reakcionarno, ali kao banka podataka za ljude koji znaju što traže, internet je izvrsna stvar, ali kao medij koji po svojim zakonima izbacuje nove stvari, sortira ih i etablira, internet je apsolutna truba. Onaj tko upija sa interneta glazbu samo kako mu iPod ne bi zjapio prazan, pronači će na internetu besplatnu glazbu, ali istovremeno postati pasivni konzument. Histerično skupljanje muzike dovodi do toga da obskurne, netalentirane i grupe ispod svakog nivoa (poput recimo Tekkan u Njemačkoj) konzumentu se nipočemu ne razlikuju od Arctic Monkeys, osim ako u odlučujećem momentu didaktičku ulogu ne odigraju stari mediji. Oni koji preferiraju slušanje glazbe na tradicionalnim medijima su skeptični prema čudima interneta. Većina će reći da Clap Your Hands Say Yeah nisu vrijedni da se čuju uživo, jer imaju loš pedigre internet benda, što uopće ne mora biti točno. Ako već govorimo o kraju centralizirane pop-kulture, kakvu smo je do pojave interneta poznavali, moramo prihvatiti i negativnu stranu ove demokratizacije nosača zvuka. To znači, tko zakasni koji tjedan naći će na mp3-blogu samo mrtav link, a negdje u nekom dućanu vinil Nick Drakea će čitavu vječnost čekati dok se ne primjeti koliko je važan.

hr.digg|glasuj