Posljednjih dana sam se na svome blogu bavio tematikom izbora, političkih programa i općenito kako prigrabiti vlast; a sve skupa je krenulo kada je konspirator (inače redoviti komentator poslovnih tema na mome blogu) iznio teoriju kako se do pozicije na vlasti može doći putem dobitka od pola milijuna kuna na Milijunašu. Ideja je doista zanimljiva jer je Milijunaš postao dio večernje kulture četvrtkom i nedjeljom i svaka osoba koja bi postigla imalo značajniji rezultat (a dobitak pola ili svih milijun kuna definitivno spada u takve rezultate) dobila bi puno prostora u medijima koji bi se mogao iskoristiti kao platforma za lansiranje političke platforme i krenulo u osvajanje vlasti.

Komentari su se počeli slijevati, te su se neki ostvrtali na moja još uvijek idealizmom zasićena razmišljanja, a neke sam uspio dovoljno isprovocirati kako bi (barem se tako čini) otvorili blog samo kako bi mogli odgovoriti na ideje i pitanja postavljena na blogu. No ono o čemu nisam pisao su moja stvarna politička iskustva kojih je dosada bilo u doduše vrlo malim i nebitnim dozama.

Moja politička borba počela je tamo krajem vijeka prethodne države kad sam se iz niti sam ne znam kojih razloga bio kandidirao za predsjednika socijalističke omladine. Ovo je bilo zanimljivo vjerojatno zbog toga što je u mojoj srednjoj školi još uvijek tada postojala kancelarija samo za takvu osobu, a usput su išle i neke sitne privilegije poput recimo pisanja ispričnica, te obavezno sudjelovanje u razmjenama s bratskim školama u susjednoj nam i nepopularnoj državi. Ove razmjene koje su u startu bile namijenjene učenicima s vremenom su se pretvorile u razmjene nastavnika, a sve skupa je više ličilo na sindikalni izlet prepun razvrata i raznih drugih devijantnih ponašanja (koje je bolje zaboraviti), dok su razmijenjeni učenici štitili dostojanstvo škole zajedno sa svojim istočnim kolegama.

Jedna od mojih prvih odluka nakon Å¡to sam postao predsjednik, bila je promjena naziva organizacije kojoj sam bio na čelu u sterilni Savez omladine. Ovime sam zaradio poziv na razgovor u obližnju općinu (gdje sam već bio gost zbog jednog drugog političkog problema o kojem nisam voljan raspravljati na ovome mjestu) gdje su me upozorili da kako ja to samo doÄ‘em i ukinem neÅ¡to Å¡to oni u tome času grade već pedesetak godina? Ja sam tada diplomatski odgovorio kako socijalizam nije baÅ¡ popularan i kako ljudi imaju negativne konotacije na tu riječ i da smo se mi samo preimenovali no i dalje radimo po starome. Izgovor je proÅ¡ao, u Å¡kolu sam se vratio i nekoliko mjeseci kasnije sam ukinuo i taj Savez omladine, no tada je već stigla 1990ta i nitko viÅ¡e niÅ¡ta nije pitao. Moglo bi se dakle reći kako sam (barem u svojoj Å¡koli) bio stečajni upravitelj ili barem grobar tog relikta proÅ¡losti. Kancelarija mi je ostala do mature, neke pogodnosti ne nestaju ni promjenom režima…

Moj drugi pokuÅ¡aj političkog angažmana bio je tamo negdje 1999te kada sam se ponudio jednoj političkoj stranci; konkretnije, ponudio sam neka konkretna znanja koja sam bio voljan podijeliti s njima a sve kako bi imali bolji izborni rezultat. Stvar je nažalost pukla na doslovce 300kn koliko je bilo trebalo platiti odreÄ‘enu uslugu i nakon toga sam ja postao demotiviran, a moj “oficir za vezu” mi je rekao kako treba pričekati izbore jer će nakon izbora biti novaca. Ja sam im odgovorio kako će nakon izbora imati toliko novih prijatelja da ono Å¡to sam ja htio učiniti neće niti doći na temu razgovora i uostalom, to je vrijeme kada treba otići istu stvar ponuditi gubitnicima izbora.

Istu sam priču ponovio joÅ¡ nekoliko puta, no tipičan odgovor je kako “joÅ¡ nije vrijeme”, nije mi jasno Å¡to to točno znači niti kada bi to vrijeme trebalo stići?

Kada je pravo vrijeme za revoluciju/evoluciju? Boje li se naši političari nečeg novoga? Misle li oni možda da je postojeće uređenje najbolje što se napraviti može?

hr.digg|glasuj