Mnogi će se, sa smijeÅ¡kom sjetiti ove znakovite rečenice čije se autorstvo pripisuje “najvećem meÄ‘u kamiondžijama” – trebinjskom gradonačelniku Božidaru Vučureviću. MeÄ‘utim, tih 90-ih u jeku rata za Dubrovnik, neposredno nakon paklenog 6. prosinca kada je gorio i Stari grad, nije zvučala niti malo duhovito. Dapače. Božo će ipak ući u povijest po rečenici s kojom, uzimajući u obzir njegov IQ, teÅ¡ko da ima veze.
Jeste li posljednjih mjeseci primijetili oÅ¡tru kampanju u medijima koja za svrhu ima “normalizaciju odnosa u jugoističnoj Europi“? Počelo je neposredno pred crnogorski referendum kada se uporno i bez ograda Crnogorcima daje bezrezervna podrÅ¡ka u njihovom nastojanju za osamostaljenjem. Najčudnije u svemu je da čak ni najveći desničari, “Hrvati po zanimanju“, nisu naÅ¡li za shodno preispitati takvu podrÅ¡ku. Uporno se provlači teza da su Crnogorci uvučeni u rat s Hrvatskoj jer, Bože moj, sve su samo Srbi krivi a jadni Crnogorci su zavedeni. Pa čak i sve ono Å¡to su popljačkali po Konavlima i Župi, sve je to preuveličano. “Nije to baÅ¡ tako bilo“.
ProÅ¡le su godine, rane polako zacjeljuju, treba ići dalje. Sve to stoji. Ali čemu taj silni napor da se Crnogorce rehabilitira od počinjenih zločina? Å toviÅ¡te, uporno se provlači teza da bi Hrvatska trebala biti meÄ‘u prvima koji će priznati novoformiranu državu. Priznanje crnogorske države uopće nije upitno ali velika većina Srba i Crnogoraca ni danas nije spremna, bez ograda priznati krivnju za ratna razaranja. JoÅ¡ uvijek je tu onaj veliki “ali”….
Shodno težnji ka normalizaciji, sramežljivo ali u posljednje vrijeme sve češće, provlači se ideja da bi se i Trebinjci trebali ispričati Dubrovčanima eda bi i ti odnosi napokon zaživjeli. “KomÅ¡ije smo, treba živjeti“.
Bolji poznavatelji krvave proÅ¡losti znaju da su najveći četnici dolazili iz trebinjske Å¡ume i malo dalje iz Nevesinja. Tako je bilo u 2. svjetskom ratu a tako je i u ovom posljednjem, Domovinskom. Od Trebinja, Dubrovčani nikad nisu imali velike koristi. U Trebinje se iÅ¡lo na janjetinju i eventualno po koji rezervni dio za fića ili stojadina. Osim toga, dio dubrovačkih “zanatlija” kojima je teÅ¡ko bilo pohaÄ‘ati 4 godine srednje obrtničke Å¡kole, kupovali su diplome u Trebinju. I to su naÅ¡i odnosi.
I sada bi se trebali miriti? Sada, kada, navodno umjereni, načelnik trebinjske općine Dobroslav Ćuk ističe kako je rat “…projiciran negdje daleko od Trebinja i Dubrovnika te da graÄ‘ani Trebinja za to nisu krivi pa onda nema razloga da se Trebinjci ispričavaju Dubrovniku, niti obratno”. Niti obratno?!? MeÄ‘utim, činjenica je da Dubrovnik Trebinju treba puno viÅ¡e pa se onda pokuÅ¡ava iznaći formulacija kojom bi obje strane bile zadovoljne. A koja je zapravo svrha isprike ako velika većina graÄ‘ana Trebinja tako ne misli? ÄŒisti, goli interes? Zar nam se čitav život na to sveo? Ne treba zaboraviti ni to da je Trebinje jedan od rijetkih gradova koji su rijeÅ¡ili muslimansko pitanje. Danas naime, muslimana u Trebinju naprosto nema.
Navodno je i u pripremi tekst isprike a glasio bi nekako ovako:
“Sa žaljenjem konstatiramo da je dio zla koje je zadesilo Dubrovnik doÅ¡ao i s trebinjske strane i mi vijećnici SO Trebinje, izražavamo žaljenje Å¡to se to dogodilo. Ljudski je grijeÅ¡iti, ali je joÅ¡ ljudskije priznati greÅ¡ku i pokuÅ¡ati je ispraviti. Za to i postoje one teÅ¡ke, ali lijepe riječi IZVINI I OPROSTI. Ne treba zaboravljati proÅ¡lost ali u interesu je graÄ‘ana Trebinja i Dubrovnika, te budućih naraÅ¡taja i moramo gledati u budućnost”.

Eto, normalizacija se odigrava na ovim našim krvavim prostorima, nužno je osigurati protok tržišta i kapitala, trebalo bi nastojati i upirati i više.
Evo recimo, znameniti srpski književnik – četnik u slobodno vrijeme, Momo Kapor lije krokodilske suze zbog činjenice da više nikad neće u Sarajevo, Dubrovnik…. A zašto sirotom čovjeku to onemogućiti? Evo, u proljeće slijedeće godine predviđeno je otvaranje hotela Libertas? Zašto upravo oni ne bi ugostili velikog srpskog pisca i time još jednom pokazali na djelu sposobnost praštanja zabludjelim ovčicama. Pa i samo ime hotela – libertas (sloboda, op.a.) na simboličan način bi karakteriziralo taj, nadasve human čin.

Živjela normalizacija!!!
P.S. Na slici uz članak je fotogorafija dubrovčanina Pava Urbana, koji je u svojim 20-im poginuo od četničke granate, možda baš ispaljene iz pravca Trebinja.

hr.digg|glasuj