Time management April 24, 2006

Koliko me je oduševio novi izgled Bestselera, toliko mi je bio odličan i opis mene kao blogera, garant iz pera Quintane. Svaka mu stoji, od srkanja kapućina sa Pticom, do pisanja postova once in a blue moon, barem u zadnje vrijeme. Što me potaklo da razmislim zašto ja u stvari ne pišem više toliko kao prije i kako uopće danas ljudi raspolažu svojim vremenom.

U tranziciji smo očito usvojili neke odlike zapadnog poimanja vremena - u stara vremena je ideal bio raditi Å¡to manje, zajebati poslodavca gdje god možeÅ¡, voljeli smo taj režim gdje plaća ide, a ja ležim. Danas je teÅ¡ko ne čuti na svakom koraku izjave poput “u gužvi sam…”, “totalna mi je ludnica…”, “reci, žurim, javim ti se poslije…” I nekako mi se uvijek čini da postoji i mala doza mazohističkog uživanja u tome. Valjda se ljudi osjećaju važni i traženi ako su konstantno u gužvi i ludnici, iako će za javnost bez iznimke puhati kako jedva čekaju godiÅ¡nji, kako im je svega dosta i samo Å¡to ne daju otkaz. Pa čak se i ja često osjećam korisnije radeći u brzom ritmu, nego kad sam mrtvo puhalo. Ali ipak, ljudi, nije ideal da smo konstantno u gužvi. Pravo bogatstvo je ipak imati vremena i za sebe i svoje guÅ¡te. Vjerujem da gužva neće daleko pobjeći, bit će tu i nakon Å¡to malo stanemo da pomiriÅ¡emo cvijeće.

I tako, u svoj toj gužvi, obično strada ono što želite raditi, jer svo vrijeme pojede ono što morate raditi, a to što dan traje samo 24 sata nikako ne pomaže. Želim i spavati, a prečesto se osjećam kao onaj jadničak iz nescafe reklame, zbog 4-5 sati sna ne kužim ništa rano ujutro dok se ne nafilam kofeinom, a krug se stalno vrti - kasno u krevet, rano na noge.

Sa nostalgijom se prisjetim studentskih dana dangubljenja, kada je najveća obaveza bila odrediti s kim ću danas popiti kavu i gdje ću večeras eventualno izać vani, ako ima para. Banja za mozak, nit brige, niti pameti… Ali i to vremenom dopizdi, barem meni. Dok sam prije ljude koji bi na kavi sjedili manje od 45 minuta gledao kao čudake, danas sam baÅ¡ ja taj kojeg nakon pola sata kafenisanja hvata nervoza i crvi u dupetu. Po glavi mi se krenu motati sve obveze i sve “korisnije” stvari koje bi trenutno mogao raditi, a ja tu srčem kapućina. Zato sam proÅ¡li vikend odlučio pobijediti to u sebi i sunčanu subotu i nedjelju proveo u ugodnom druÅ¡tvu, na suncu, uz druženje, kavu, hranu, zajebanciju, jednostavno - mozak na paÅ¡u, i bilo mi je odlično.

Jedan oblik traćenja vremena koji je kod mene opstao i grčevito se ne da promijeniti, barem dok sam puÅ¡ač, je mjerenje vremena cigaretama… “Evo, zapalit ću joÅ¡ jednu pa idem radit…” “JoÅ¡ jedan duvan pa ću sredit stan…” Naravno, to je grozomoran gubitak vremena, ali eto, Å¡ta se može, prestat puÅ¡it možda?

Imajući sve to u vidu, i u strahu od moguće tužbe, obećavam da ću ispoÅ¡tovati ugovor potpisan sa bestselerom i pisati češće od 5-6 puta godiÅ¡nje, pa kome drago, kome krivo…

A sad još jednu cigaretu, pa ću objavit ovaj post.

Vitez od osobne i potraga za svetim formularom April 24, 2006

Kad me prst sudbine bezobzirno piknuo u oko, kroz suze postao sam svjestan dvije nedaće koje me pogodiše. Prva, gubitak svih dokumenata i nije toliko strašna, ali pomisao na drugu, odnosno pomisao na sve one administracijske prašume kroz koje ću se morati probijati da izvadim nove isprave, u meni izazva Weltschmerz kakvu ni Krleža opisao nije. Ovaj tragikomičan ep o hrabrom mladiću koji se uputio po nove isprave počinje u jednoj od zagrebačkih policijskih postaja.

Kroz zavrzlamu nedefiniranih trgova i ulica, upadam u policijsku stanicu gdje odmah na početku bivam diskriminiran zbog svojeg kriminalnog izgleda kojeg ni moja prijateljska faca ne uspijeva oslabiti. Nesigurno, s rukom na pištolju, vratar me upućuje dvije zgrade niže ne bi li mi tamo ponudili usluge koje od njih zahtijevam. Na drugom ulazu opet ista situacija. Vratar me uputi do informacijskog pulta, ne skidajući pogled s mene. S informacijskog pulta, kroz neprobojno staklo pojavljuje se neprijazna pojava koja zbog profesionalne deformacije u svima vidi čisto zlo, za lisice i zatvor spremno. Hrabar mladić, vitez od osobne u potrazi za svetim formularom započinjem konverzaciju koja će se kasnije pokazati kao jedna od retardiranijih u njegovom mladom i neiskusnom životu.

Prva zapreka je bila obična kemijska olovka koju nisam imao kod sebe, a koja mi je bila nužna. Kako je policajac onkraj stakla imao samo jednu, naišli smo na nepredvidivu zapreku. Umalo odlučih odustati kad se vrli redarstvenik dosjeti kako bi mogao on pisati, a ja ću pričati. Kao u onom vicu kad jedan policajac čita, drugi piše. Samo što ovdje ja nisam bio policajac, a ovaj se nije sjetio alternative - posuditi mi tu olovku.

Nakon što je unio osnovne podatke koje sam mu dovikivao kroz rupice u staklu i nakon što je par puta potražio moj savjet oko pravopisnih problema, zatražio je da mu izgovorim ime svojeg fakulteta. Ni sam ne znam zašto.

- Fakultet političkih znanosti

- A iz Bjelovara si?

- Da, ali studiram ovdje u Zagrebu.

- Fakultet politike, a ti iz Bjelovara - ponovi začuđeno i zastane. Zbunjen, još jednom naglasim te podatke i prvo pitam sebe, a odmah potom i njega u čemu je problem i zašto me gleda s tolikom nevjericom, ushitom i svjetlom u očima?

- Hah! Pa još jedna Đurđa Adlešić! - uzvikne on ponosno. Da mu staklo nije smetalo, potapšao bi me po ramenu i preporučio nekoliko problema da ih uguram na dnevni red. S gnušanjem u želucu dajem mu državni biljeg i odlazim dok on kroz smijeh brblja u bradu nešto o Đurđi Adlešić.

Sljedeća stanica je bila gradska knjižnica u koju sam došao prijaviti gubitak iskaznice, poradi moguće zlouporabe. Sve bi bilo u redu da se nagluha službenica nije dvije minute čudila kako sam mogao izgubiti dokumente i majčinski nastrojena mi davala savjete za ubuduće. Uslijedilo je previranje oko toga jesam li ja izgubio dokumente ili sam ih možda izgubio.

- Pa izgubio sam ih, gospođo - već iznerviran povičem.

- Ta jesi li siguran da si ih izgubio?

- Gledajte gospođo, imao sam ih prije par sati u tramvaju, sad ih više nema. Ako nisu naišli mali patuljci koji kradu olovke koje padnu na pod, čarape koje nestaju ispod kreveta u tajnu prostoriju, onda sam ih izgubio. Naime, nema ih.

- Znači siguran si da si ih izgubio’

- Jesam, gospođo, siguran sam.

- Mogao si to odmah reći.

Glasno uzdahnem dok mi se tlak u krvnim žilama povećava, a mislima mi prolaze učinkovite metode dekompresije. Primjerice, ja, vitez od osobne nabijam na veliki mač dotičnu gospođu i režem ju u krvavijim scenama od onih iz Hostela koji se pokazao kao jedan od lošijih horora. Zašto su uopće stavili Tarantinovo ime kad i nije puno toga napravio? Iz misli me prene piskutav glas administrativne zaposlenice koja konstatira kako je gubitak prijavljen i kako se moram vratiti ovdje kroz par dana. Silazim stubama i prisjećam se Lebove priče o gospodinu Horvatu koji izmučen sličnim problemima poseže za krvavim rješenjima.

Prvi dio epa završava u provinciji gdje me jedna bezuba i brkata starija dama kudi kako sam opet mogao izgubiti zdravstvenu iskaznicu. Naime, pred koji dan sam podigao novu. Ja se duboko ispričavam što sam možda bio žrtva đeparenja, draga gospođo, i što sam se usudio doći moliti vas da radite svoj posao te mi date potrebne formulare. Da vam se iskupim tako što ću vam donijeti veliku čokoladu i kavu? Ili da vam možda stavim određenu svotu novaca na pult? Ma neću gospođo, radije ću se, ako to bude potrebno liječiti kod lokalnih vračara.

Oni mi barem neće spoticati što sam pogubio dokumente. Njima neću morati platiti biljege i siguran sam da neće postavljati retardirana pitanja. U međuvremenu, vitez od osobne se povlači u svoj dvorac gdje će ubijati zmajeve kako bi se riješio nastalih frustracija. A opet, kad pomislim ovako realno, možda su današnji zmajevi, zaposlenici za pultovima državnih institucija mnogo veći neprijatelji od onih lijepih zelenih životinjica. Potraga se nastavlja.

Pelješki most i autocesta prema Sisku April 24, 2006

Hrvatska ima najlošiju koncepciju razvitka autocesta u svijetu, a veći dio krivnje počiva na politici koja uvijek srlja. Riječ je o boljševičkom sindromu oduševljavanja građenjem; kaže Ivan Dadić, profesor na Fakultetu prometnih znanosti.

Dadić tako u Poslovnom dnevniku (21/22 travnja) kritizira aktualne bombastične projekte poput Pelješkog mosta i autoceste preme Sisku, a već izgrađenoj Dalmatini zamjera brojne nedostatke, od prevelike udaljenosti od gradova (Splita npr.) do premalo čvorišta i stoga ogromnoj neiskoristivosti ceste za lokalno stanovništvo. Brojni argumenti i meni kao čitatelju koji nemam nikakvog pojma o građevinarstvu ni cestogradnji stvorili su dojam kako se s mnogim stvarima požurilo bez temeljite analize, a projekti koji su najavljeni po Dadiću su ravni propasti. Autocesta prema Sisku nema nikakvu opravdanost, jer bi npr. brza željeznička linija ljudima koji u Zagreb putuju na posao bila daleko elegantnija i isplativija. Zamislite samo problem parkiranja, naplate cestarine, naftnih šokova koji su recimo aktualni upravo danas i slično. Pelješki most koji bi trebao koštati nekih 300 milijuna eura (a znamo da konačni iznosi znaju biti premašeni u 90% slučajeva) mogao bi se zamijeniti kvalitetnim trajektnim linijama i autocestu ostaviti na čvrstom tlu prijateljske BiH, jer u krajnjem slučaju; zaustavljanje zbog granične procedure ili zbog naplate mostarine – isto ti se piše čak i da izuzmemo faktor plaćanja prelaska mosta itd.

Davnih godina u jednoj raspravi o kanalu Dunav-Sava, jedan je vizionar primijetio da će ga Hrvatska izgraditi tada kad se u razvijenom svijetu ljudi već budu teleportirali. Nije daleko od istine, a niti daleko od vizionarstva gradnje autocesta nauštrb električne željeznice koja je prihvatljivija u ekonomskom, ekološkom i svakom civilizacijskom smislu.

Švedska vlada prije nekoliko je mjeseci donijela deklaraciju kojom će kroz nekoliko godina zemlju učiniti neovisnom o uvozu nafte, tj. koristit će onoliko koliko je sama kadra proizvoditi, a napori će biti usmjereni alternativnim oblicima energije koji god to bili. Čak i Brazil, koji je daleko od razvijene Švedske za pogon automobila koristi etanol i to čak nekih 30%. Brazilci su se na uvođenje etanola odlučili još za naftne krize početkom 70-tih, a kod nas se kriza sprječava vladinom administrativnom zabranom državnoj INI da podiže cijenu iznad 8 kuna. Koma od politike i vizionarstva.

Vijesti o ministru Å ukeru

U kontekstu velikih infrastrukturnih projekata kao Å¡to su spomenuti most i autocesta, znakovito je svakodnevno pojavljivanje ministra financija na tv ekranima i tiskanim medijima pri spominjanju zaduživanja, kredita, MMF-a, aranžmana i slično. Nije mi promaklo; ne računajući lokalne izbore u Velikoj Gorici, ministar se bavi isključivo zaduživanjem. Njegovi jedini uspjesi su povoljno zaduživanje, povoljan aranžman s MMF-om, povoljniji krediti i slično. Niti jedna vijest od ovog čovjeka ne tiče se kakvog, ne daj bože, smanjivanja državne potroÅ¡nje, poreznih olakÅ¡ica, razvoja ili sličnog. I onda, za boravka spomenutog ministra u SAD-u, pročitam tekst u Jutarnjem koji kaže kako su hrvatski financijski stručnjaci u Washingtonu; mislim, koji stručnjaci? Pa Å uker može biti jedino stručnjak za podizanje kredita, sve ostalo je ovom čovjeku totalna nepoznanica. Kako protumačiti njegovo konstantno oduÅ¡evljavanje time Å¡to smo uspjeli podići povoljan kredit? Sory ministre, mene pri ovolikoj zaduženosti zemlje daljnje zaduživanje uopće ne oduÅ¡evljava…

Borci protiv turbofolka na Porinu 2006 April 24, 2006

“Dok sam ja gradonačelnik, ni u jednoj gradskoj dvorani neće biti cajki i turbofolk parada.” - rekao je Đapić u komentirajući u Večernjem listu incident sa privoÄ‘enjem trubača iz Surdulice.

Dio dvoglave vladajuće osječke aždaje je još dodao kako nema nikakvih ingerencija nad policijom, ali pozdravlja njihov postupak. Stavljajući se tako u prve borbene redove kontra pošasti zvane turbofolk (koju Rambo Amadeus nije izmislio nego joj je samo dao ime) Đapić bi zaslužio pohvale da nije samo jedne male sitnice.

Tko bi prema postojećoj definiciji (onoj iscrpnoj koju potpisuje Rambo) više pripadao fenomenu zvanom turbofolk - trubači iz Surdulice ili sam Đapić? Po mnogo čemu Đapić je tipični pripadnik novonastale turbofolk elite pa ako su trubači u Osijeku nečija prvokacija onda je i on provokacija. Razlika je međutim velika, između njega i njih. Dok su limenu glazbu iz Srbije zaustavili pripadnici policije, Đapića će se Osijek nešto teže riješiti. čovjek je naime, da podsjetimo, izabran na demokratskim izborima. Grad na Dravi ga je dobio u alkemičarskom koalicijskom paketu sa HDZ-ovim otpadnikom i novopečenim zagovornikom regionalizma, neprikosnovenim Branimirom Glavašom. Pripadnici najcrnjeg političkog turbofolka vedre i oblače u Osijeku, ali po zakonima koji vrijede u ovoj državi to je legalna situacija i tu se uglavnom ne može ništa.

Drugi dio ove dvoglave aždaje, glava Glavaš, isto se izvrsno zabavljao na Porinu. Duhovit kakav već je, pojavio se sa petokrakom na kapi i majicom Pink Floyda ironizirajući ni on više sam ne zna što. Najprije samoga sebe. Pa može li se onda nazvati licemjerjem to što ova dvojica pružaju otpor prema trubama iz Srbije.

Ma jok, poznato je naime da se pripadnici turbofolk elite sukobljavaju između sebe. Način života koji vode podrazumijeva takvo ponašanje. Đapić je profesionalni domoljub i tko će nas obraniti od mrske trube ako ne on. Dok mi spavamo on će budno paziti na nas. Inače, svirači iz Srbije otišli su u susjedno dvorište, u klub izvjesnog Borbaša, gdje su svirali do mile volje. To je onaj isti Borbaš kojeg je svojevremeno za Sanaderov obračun protiv Pašalića, u Lisinskom, Glavaš osobno angažirao i njegove momke u crnom instalirao na ulaz u dvoranu. Ironično je što je po mnogima zahvaljujući baš ovom potezu Sanader danas tu gdje je.

Glavaš se u međuvremenu povukao u svoju regiju gdje pliva poput šarana u Dravi. Upriličili su on i Đapić i kulturnu manifestaciju prvog reda u gradu. Porin karavana gostovala je u osijeku ove godine. Podijeljene su i mnoge nagrade, jedino ništa nije ostalo za Natali Dizdar iako je cura kandidirala za čak 8 glazbenih hrvatskih Oscara. Dio nagarada joj je ispred nosa pokupio mladac Dragojević. Let 3 je dobio 2 Porina i za kraj su nastupili preobučeni u Severine, u crvenim haljinama i sa crnim perikama. Riječani možda imaju i pravo nudeći na fenomen Štikle jedan potpuno zajebantski pogled. Seve je onaj dio turbofolka od kojeg nikoga neće zaboljeti glava. Možeš je slušati ili ne slušati, imaš izbor.

Što ćemo s fanovima Pink Floyda kojima smetaju trube u gradu? Tu je izbor bitno sužen, u demokraciji moraš pristajati i na one njene naplavine i nuspojave koje ostavlja za sobom.

Nepopravljiva ljevičarka April 23, 2006

Sažeta definicija mene kao blogersko nepopravljive ljevičarke, dobrano me uzdrmao. Vidjeti dijagnozu moje bolesti, ovako crno na bijelo odnosno crno na Bestseleru, nije mi ostavilo mjesta za uzmak -Nešto valja poduzeti i to smjesta! -zaključih jutros gledajući se u ogledalo. Svi simptomi su tu, socijalističko blijedilo, krvavo podlivene oči i izraženi očnjaci, lijevi.
Za početak –PAU!- odmah se opaučim po lijevom obrazu -Aha, evo ti na! Tiš´meni bit´ ljevičarka! E neš!

Tek onda skužin da san se opaučila lijevon rukon pa –PAU!- ponovin to sa desnon.

Sljedeći korak – egzorcizam! Sjurin se dva kata niže -Daj Škoru! -Pice još krmeljiv uzmakne na moju piđamu sa malim srpovima i čekićima – Daj Škoru! –arlaukom ponovin ja –Iz sebe istjerujen nepopravljivog ljevičara mene, daj Škoru kad ti velin!!!

–Dobro da PTSP nije doma, ovo ti je za njega svetinja, ne bi ti on to da iz kuće –Pice povr´ Škore nabaci i Thompsona, Zečića, osvrne se te zlu ne tribalo –tutne i Đuku Čaića.

-A di ti je stari? –strpan Đuku u džep.

-Iša na pečeno, Jambo časti.

Minutu kasnije nadglasavajući do kraja razvaljenu liniju –.el ti o.. .oma.e .ta? –upita Pice.

Iz zvučnika je orilo SUDEEEE MIIIIII, JER SAM BRANIOOOOO…

-.ta?? –upitan ja istjerujući opako ljevičarstvo zajedno sa sluhom iz oba bubnjića.

SVOJE NAJDRAZEEEEEEE, SUDEEEEE MIIIIIIII!!!

-.itan .el ti o.. .oma.e?? –ponovi Pice.

SUDEEEEEEE MIIIIIIIII!!!

-.ta??? –ponovin ja.

JEBATE GLUVU PITAN JEL TI OVO POMAŽE ŠTA?!? –ispali Pice dušu skupa sa žvakon.

-A Å¡ta ja znan, ne bih rekla.

On zakoluta očima i prebaci na Čavoglave – Pazi sad, kad on veli ono ´Za dom´ ti se tu ubaciš sa onin ´spremni´ jesi razumila?!

-Aha, znači prvo on, prvo on jeli, pa onda ja..

-Tako je, samo prati ritam, uhvati ritam jesi uhvatila? Samo prati ritam.. evo pazi sad kad on, e sad ti, sad ti, saaaad ti! SAAAAD jesan reka sad!!! Aj u kuac tebi je slon prdnija u uvo, još mi reci da ne znaš mjerit kukuruz!

-Pa šta da radim? –već u očaju zasuzim ja –kako da istjeram tog ljevičarskog đavla iz sebe, kako, kako, KAKOOO!!!

-Daj se sredi, Doktor će znati.

-Doktor?

-E Doktor. Stari me vodija njemu kad me uvatija s travon –pljucne Pice –Folov mi. I ponesi šibice.

-Å ibice?

-Ništa ne pitaj.

Pet minuta kasnije, kod Doktora -Isplazi jezik. Reci aaaa. Dobroje.

-I Doktore, ima li šta od nje? –Pice je škiljio preko Doktorova ramena ravno u moje ždrijelo.

Hm, hm.. –promrmlja Doktor ne puštajući mi jezik -znaš šta bi bilo dobro, ako imaš šta staroga da spalimo, nešto ka Partijsku knjižicu ili štakod takoga?

-Njemanj gnjišisu njišan bilja u Pajtjilji.

-Nemaš? –Doktor se sav ozari i oslobodi mi jezik -Pa za tebe unda ima nade!

-Ali iman kapu s petokrakon, crvenu maramu i onaj prsten ako će to pomoć?

-Plastični ili metalni?

-Šta plastični ili metalni?

-Prsten bolan! Pitan te jeli plastični ili metalni?

-Aha, pa.. metalni –procijedin, sve mi nekako neugodno zbog toga.

-Fijuuuu! –zazviždi Pice već s iskustvom- To će bit´ problem! Moj je bija plastični pa je lako gorija, ali metalni.. iće teže.

-Mala, a jesi probala sa Škoron? –upita Doktor žvrljajući nešto u blokić.

-Ma sve Doktore, i Škoru i Thompsona i Zečića..

-Čaića?

-…i Čaića, ma sve!

-I Čaića pa ništa?! –u blokiću nešto prekriži.

–Nema ti ona ritma Doktore, slov jon je prdnija u uvo –doda Pice.

-Hm, hm.. znači tako –zabilježi i to -Dakle ništa partijska, ništa epolete, ništa štafeta, ali marama, petokraka, prsten, da, da, plisirana suknja, mrežaste bičve? Da, da, možda, možda, hm, hm..

-Daj Doktore na zajebaji bilo je i težih slučajeva moš ti to, aj – pljucne Pice.

-Nema druge, palimo! Biraj – Doktor ispod kauča izvuče hrpu uokvirenih fotografija druga Tita –Oš u civilu, oš uniformu, oš zelenu, oš bilu, oš na Brijune, oš Galeba, oš ovu lovačku, sa jelenon bez jelena, oš šinjel, oš oćale, oš kubanska, oš cigaršpic, oš šapku, oš titovku, oš sam, oš sa Naseron, oš sa Nekruon, oš sa Bartonon, oš sa Liz, oš sa Sophijon, biraj!

-Može ova –stidljivo proberem.

-Bijela admiralska, Galeb, odličan izbor! –kimne Doktor i hrpu gurne natrag pod kauč. Ispod fotelje izvuče kanistar –Donila si šibice? Dobroje. I mala pazi, dok ovo gori ti imaš ponavljat slideće riči i upanti ih ka sveto pismo ´Oj Stipice oj Račane izile vas crne vrane!´ jesi upantila? Ponovi! Nemoj ni slućajno štakod pomišat, poslidice bi mogle bit katastrofalne!

Poslije pet minuta u potpuno spaljenom dvorištu -A sad provjera - mala koja ti je najdraža košulja?

-Nije košulja nego maja, ona sa Che Guevaron.

-En´ti srce Issovo, pa jel´ baren crna, gosputisinjsku!?!

-Crvena –procijedin s mukon, Pice se od srama poklopi rukon.

-O crka Račan dabogda! Mala ja san učinija sve u mojon moći, tebin triba specijalist!– Doktor rezignirano digne ruke.

-Ajme šta ću sad –jauknen ja.

-Pljuc –pljucne Pice.

-Čekaj mala, ne očajavat! –Doktor zgrabi mobitel –I od pametnog ima pametniji, a šta misliš ko je mene izličija!? ALO LJUBO? ALO RODE! KO JE – DOTUR JE! E, SLUŠAJ LJUBO IMAN VAMO TEŽAK SLUČAJ, E! TAKO JE - TEŽAK SLUČAJ! MA NIŠTA THOMPSON, NIŠTA ČAIĆ E UNDA ZNAŠ KAKO JE! NIŠTA RODE, SLUŠAJ LJUBO – mala ništa ti ne brini SLUŠAJ LJUBO - PALI HUMERA I DOLAZ.. LJUBO? LJUBOOOOO?!? En ti sriću on iša… LJUBOOOOO NISAN REKA ZAPALI HUMERA, en´ti srce Issovo on iša zapalit.. Mala - nikad od tebe desničara.

Popušili su!!! April 23, 2006

Pratim priču o sada već ugašenoj, zatvorenoj, pa otetoj Tvornici Duhana Zagreb i jednostavno ne razumijem kako se takva situacija tolerira. Čisto da razjasnimo, svaki gubitak radnog mjesta je tragičan (malo više za one kojima se taj gubitak dogodio) i motivi koji su do toga doveli, ma koliko god oni lijepi bili (gradnja novog poslovnog centra, izmještanje proizvodnje na 250km udaljenu lokaciju) nisu neka osobita utjeha ljudima koji su bez posla ostali. No, neovisno o svemu tome u ovoj priči svi su popušili i to na različitim razinama, osim eventualno Adris grupe (Pozdrav iz Rovinja). Prva grupa pušioničara je javnost kojoj se sustavno i kroz djelomično razumljivu solidarnost medija plasira totalno pogrešna priča, a da li ste dobro razumjeli problem možete provjeriti ako se zapitate slijedeće pitanje: Tko je oteo TDZ - radnici ili oštećeni vlasnici tvornice? Naime, u svim javljanjima, reportažama i skupovima uporno se naglašava radnička dimenzija cijele priče koja s gašenjem tvornice u stvari nema nikakve veze.

U kapitalizmu (a za njega smo se borili sve ove godine) vlasnik tvornice može u bilo kojem času iz bilo kojeg razloga odlučiti zatvoriti tvornicu, pretvoriti je u parkiralište, povrtnjak ili, kao što izgleda, novi poslovno-hotelski kompleks na prilično kvalitetnoj lokaciji u gradu. Radnici na takvu odluku mogu imati vrlo malo utjecaja jer je slobodno pravo vlasnika da svojom imovinom raspolaže kako on smatra da je najbolje. I mogu radnici tvrditi kako je TDZ tvornica novca jer poslovne godine završava s desecima milijuna kuna dobiti, no to i dalje ništa ne mijenja na stvari. Adris grupa, odnosno TDR kao duhanska centrala Adrisovog businessa odlučila je sagraditi novu tvornicu u kojoj će koncentrirati sav svoj duhanski business i jedan od elemenata te koncentracije je i seoba pogona iz Zagreba u Rovinj, odnosno gašenje Zagrebačke tvornice budući da će se proizvodni program TDZa nastaviti nesmetano proizvoditi u Kanfanaru. Nominalno, tvornica se ne gasi nego se premješta na novu lokaciju. Svatko je imao opciju uzeti prilično solidnu otpremninu (ne bih je nazvao spektakularnom, no da meni danas kapne 30.000eur netto otpremnine vjerojatno bih s puno više mira tražio novo radno mjesto), ili je mogao odabrati seobu skupa sa svojom tvornicom.

Čisto da tematika ne ostane otvorena, može biti da je TDZ u današnjim okolnostima iznimno profitabilna tvrtka, no ne treba gledati daleko kako bi se shvatilo da je riječ o vrlo varljivom dojmu. Primjerice u susjednoj nam Sloveniji postojala je tvornica cigareta u Ljubljani, a koju je tijekom njihove privatizacije u nekome času preuzeo British American Tobacco. Prvoga svibnja 2004. godine, prvoga dana Slovenskog ulaska u Europsku Uniju, BAT je zatvorio tvornicu i otpustio sve radnike. Prvoga dana kada granice više nije bilo, cigarete su odjednom počele dolaziti iz drugog smjera. Samo iz ovog razloga odluka TDRa zasigurno ima smisla, jer će koncentracijom, tj. okrupnjavanjem imati barem priliku boriti se s tržišnim okolnostima koje će nastupiti prvoga dana kada Hrvatska uđe u EU. Nadalje, ne treba zaboraviti kako hrvatska ima neproporcionalno visoki broj pušača (na više razina, op. a.), te je udio pušača u populaciji oko 30%, dok je u inozemstvu ta brojka neusporedivo manja (oko 5-8%), a ulaskom u EU, dapače, prije ulaska u EU nastupiti će na scenu zakoni koji će dramatično otežati svakome da popuši cigaretu. Dakle ne samo da se nalazimo na tržištu koje će u jednome trenutku biti napadnuto sa svih strana kamionima koji će slobodno prelaziti granicu, nego ćemo i prije toga biti suočeni s rapidnim smanjenjem tržišta cigareta. Ako su dosada cijelu državu opsluživale dvije tvornice, što će se desiti kada se granice otvore, a tržište smanji na 1/4? Ukratko, kada bi se sve odigralo baš onako kako radnici, štrajkaši ili otimači imovine (kako ih već želite nazvati) njihova budućnost je zapečaćena već danas i odluka Adrisa je u najmanju ruku opravdana, a vjerojatno će s povijesne distance biti i ključna za opstanak tvrtke.
Javnost je dakle pušioničar jer se dobio dojam kako se sve događa radi obrane radnih mjesta (iako je sva šansa kako će upravo na njihovom mjesto narasti zdanje koje će zapošljavati više ljudi nego što ih je do prije nekoliko tjedana tamo uopće bilo). Radnici su dakle pušioničari ako ne prihvate otpremninu ili preseljenje jer im je budućnost u suprotnome zapečaćena.

Postoji i priča o pretvorbi i privatizaciji, torbarima koji su tukli kako bi otkupili dionice, o izvješću državne revizije, o nepostojećim zgradama i pogreÅ¡no iskoriÅ¡tenim kreditima… U jučeraÅ¡njem intervjuu na Radiju 101, super Mario Iveković koji je frontmen cijele pobune rekao je kako ako on kupi ukradeni automobil, da će doći po njega policija i oduzeti ga, te kako oni očekuju da se ista stvar dogodi i u ovome slučaju. No, nije to baÅ¡ tako jednostavno. Naime, pretvorba TDZa se dogodila prije viÅ¡e od desetak godina a svaki zakon, pa tako i hrvatski predviÄ‘a rokove zastare za odreÄ‘ena kaznena djela (ako su to ona doista i bila) - tako da Å¡togod se desilo, odavno je otiÅ¡lo u zastaru. No uzmimo u razmatranje scenario da se to nije dogodilo? Koga treba tužiti i kome u stvari treba vratiti vlasniÅ¡tvo? Da li je Adris grupa prava adresa za tužbu? Mislim da nije, jer je po svim dostupnim podacima Adris otkupio TDZ od Zagrebačke banke, potom je javnom ponudom otkupio dionice od malih dioničara (navodno, kako to Kemo piÅ¡e na svom blogu uz fizičke prijetnje malim vlasnicima), da bi na kraju istisnuli sve male dioničare van (Å¡to je zakonom utvrÄ‘eno pravo ako jedan vlasnik ima 95% svih dionica). Dakle, koliko je poznato Adris je TDZ legano kupio od Zagrebačke banke. Idemo onda tužiti banku? Banka je naime ta čiji je kredit (navodno nezakonito) zamijenjen za udio u druÅ¡tvu, i taj kredit nije iskoriÅ¡ten za kupnju strojeva nego otkup stare Å¡tednje. Odluka o tome kako će se utroÅ¡iti kredit je odluka uprave TDZa i ako je bilo nenamjenskog troÅ¡enja novca, odgovornost je na upravi TDZa a nikako na banci. Rokovi zastare su i ovdje proÅ¡li, no to bi bilo protuzakonito djelo samo ako bi se time oÅ¡tetilo druÅ¡tvo, a ako me sjećanje ne vara, stara Å¡tednja se kupovala za 70% nominale i ako mislite da je 40% zarade na trgovini vrijednosnim papirima premalo ili da možete bolje onda dojavite kako jer me to straÅ¡no zanima. No stvarno pitanje je da li je ZABA odgovorna ako se njezin kredit pretvorio (a navodno nije smio) u udio u tvrtci? Ja mislim da nije, jer je potraživanje ZABAe sasvim sigurno postojalo i to nitko ne osporava, a ZABA se u transakciji pretvorbe TDZa pojavljuje kao kupac, onaj kojem je umjesto novca isplaćen udio. Ako odgovornost uopće postoji nalazi se u osobi koja je to omogućila i koja je potpisivala ugovore i bila protustranka u postupku, a to je u ovome slučaju ili uprava TDZa ili fond za privatizaciju koji je blagloslivljao takve transakcije. Tužiti dakle treba onoga koji je takvu transakciju omogućio.

I sada se vraćamo na gore spomenuti ukradeni automobil? Doista, ako kupite ukradeni automobil i niste se uvjerili u to da je prodavatelj doista onaj koji vam automobil može i prodati onda ste u riziku da će jednoga dana doći policija i oteti vozilo. No što ako je prodavatelj država? Da li je uopće moguće pretpostaviti da bi se država upustila u nelegalnu trgovinu? Na drugu stranu činjenica da se to masovno događalo ili da je to možda čak i ovdje slučaj - no da li kupac može/smije sumnjati u točnost navoda koji mu država daje na potpis? Mislim da ne. Iz svih tih razloga, mislim da bi najbolji scenarij koji se može u ovome času dogoditi, je taj da se pronađe osoba ili osobe koje su navedenu transakciju omogućile te da im se pokuša natovariti odgovornost za učinjeno i potom suditi - no niti to nije izvedivo jer je puno previše Save proteklo ispod mosta da bi to zakonski uopće bilo moguće.
I da ovaj cijeli pravno-ekonomski esej privedem kraju; radnici su trebali iskoristiti svoju poziciju dok su mogli iskamčiti bolje i veće otpremnine, danas je za to kasno, tvornica je zatvorena i priči je došao kraj. Fokusiranje javnosti na pogreške u pretvorbi neće polučiti nikakvog efekta te se na kraju postavlja pitanje: zašto su uopće ti ljudi krenuli u bitku u kojoj uopće nemaju nikakve šanse?

Mario, ako to netko zna, znaš ti?

Future is here, it is just not widely distributed yet April 19, 2006

Na ovome mjestu upravo konfiguriramo novu verziju Bestselera. Kroz slijedećih nekoliko dana nastaviti ćemo s osvježavanjem sadržaja, te vratiti arhivu tekstova. Ispričavamo se što ste naišli na (donekle) prazne stranice. U ovome času konfiguriramo pozadinu bestselera i osim ograničenog broja objavljenih tekstova možete pogledati linkove na članove ove prve, hrvatske blog mreže. Bestseler nadalje od sada možete pratiti i putem RSS ili Atom feedova, a na isti način možete pratiti i komentare koji su od sada dostupni.

U posjetu kod gospodina Kvrgića April 6, 2006

Ove godine prodala sam Gavelli za njihovu reklamu autorska prava na svoje novogodiÅ¡nje rezolucije. ‘ViÅ¡e ić u kazaliÅ¡te’, da, ako to niste znali, radi se o Jezdimirovoj odluci. Vjerojatno se, upravo iz razloga Å¡to sam svoje dobre namjere zamijenila za hladan keÅ¡, nisam osjećala dužnom iste poÅ¡tivati, pa je prvi ovogodiÅ¡nji odlazak u kazaliÅ¡te, kao i obično, stigao s poklonjenim kartama i rečenicom ‘Mama i ja ne možemo, idite vi’. Primjećujem, ipak, stanovitu draž takvih aranžmana, tih tzv. ‘kazaliÅ¡nih lutrija’ - nikad ne znam Å¡to ću gledati. Neki ljudi možda vole odabrati predstavu, a ja volim da me iznenade.

O predstavi ‘U posjetu kod gospodina Greena’ može se ovih dana čuti s raznih strana. Radi se o svjetskom kazaliÅ¡nom hitu prevedenom na 25 jezika, igranom u 36 zemalja u viÅ¡e od 250 produkcija, jednom od ‘naizvoÄ‘enijih komada u svijetu u posljednih 7 godina’, koji ovih dana, u produkciji Planet Arta, režiji Aide Bukvić i izvedbi Pere Kvrgića i Luke Dragića, možete pogledati u zagrebačkoj Vidri. Očito je (a to niti jedan tekst o predstavi ne zaboravlja spomenuti) da iznagraÄ‘ivan i iznominiran tekst autora Jeffa Barona ne duguje popularnost samo svojoj dramskoj vrijednosti, već u velikom dijelu i bavljenju viÅ¡e nego jednim druÅ¡tvenim problemom.

Radnja predstave može se sažeti otprilike ovako.

Gospodin Green (Pero Kvrgić) je usamljeni stari Židov, potpuno dezorijentiran od smrti voljene žene s kojom je proveo čitav život (a da se nijednom nisu posvađali!), nositeljice svih kuteva njihovog doma i njegovog fizičkog i psihičkog zdravlja. Čini se kao da čeka smrt i ništa drugo više ni ne očekuje. Ross Gardiner (Luka Dragić) je usamljeni mladi japijevski Židov, koji jednog dana skoro pregazi starca, i time im oboma priskrbi tlaku u vidu društveno-korisnog rada, a koji mora obavljati putem tjednih posjeta i pomoći Greenu.

Njihov odnos je u početku pun nervoze i frustracija - Green mladog Rossa percipira kao uljeza koji će mu prćkati po domu i životu, a koji će tako, pospremajući, premještajući, postavljajući pitanja i tražeći odgovore razotkrivati ono što treba ostati brižno skriveno, a Ross starog Greena doživljava kao smetnju i nepotreban napor, a i neželjeni uvid u bijedu za koju nitko od nas ne želi znati da postoji u neposrednom susjedstvu. S obzirom na to da sudac nikako ne popušta zajedničkim molbama za poštedu od tog nemilog zadatka, Green i Ross, osuđeni jedno na drugo, počinju iz temelja graditi u odnos koji ubrzo pokazuje da su oboje puno sličniji nego što misle.

Green je usamljen, ogorčen i fokusiran na prošlost, progonjen (makar to odbija priznati) trenutkom kada se odrekao vlastite kćeri jer se udala za nežidova, a odlaskom supruge izgubio je mogućnost da nekome iskaže ljubav koju je sposoban pružiti. Ross je homoseksualac koji, zbog osude roditelja i straha od nepoznate okoline, bježi od vlastite seksualnosti, te se zatvara u svijet u kojem je jednako osamljen kao gospodin Green, samo što uz pomoć karijere (kao i mnogi mladi danas) uspješno stvara iluziju života.

S jedne strane nesretni odbacitelj, s druge strane nesretno odbačen, a jedno u drugome nakon nekog vremena ugledaju priliku da, barem posredno, poprave svoje potrgane živote. Kroz razgovore o Židovima, progonu, očekivanjima roditelja, osjećajima i pravima njihove djece, onome što bi trebalo i onome što je bilo, ta veza koja je počela kao iritatna napast, pretvara se u njihov spas.

Zvuči malo stereotipno, zar ne?

Ne znam kad su me počeli smetati stereotipi u filmovima (ne spominjem stereotipe u kazaliÅ¡nim predstavama, jer se spontane donacije ulaznica opisane u prvom pasusu ne dogaÄ‘aju baÅ¡ često, pa čest nije niti Jezdimirov odlazak u kazaliÅ¡te), ali kad mi je to palo na pamet za vrijeme predstave, priznajem da sam prekorila samu sebe. Možda u toj predstavi nema ‘niÅ¡ta novoga’, ali niti život nažalost nije niÅ¡ta novo, a pogotovo nove nisu tuga, mržnja, samoća, odbacivanje i patnja. Sve to je vrlo često, svakodnevno i jako izlizano, uvijek bolno, uvijek nas tjera da zatvorimo oči i ne gledamo.

Što se glumaca tiče, ne mogu zamisliti da igdje postoji bolji gospodin Green od Pere Kvrgića. U njegovom Greenu kao da je sažeta sva usamljenost i tuga ovog svijeta, a da on pritom ne mora čak niti izgovarati tekst. Osim što izgleda točno onako kako bi prosječan čovjek zamislio čangrizavog starog Židova, način na koji gleda, hoda, dršće i gestikulira jednostavno je besprijekoran, ali, s obzirom na pljesak dostatan za desetak izlazaka na pozornicu, mislim da to nije potrebno naglašavati, niti obrazlagati. Luka Dragić je isto odličan u ulozi Rossa Gardinera, posve uvjerljiv kao balavi karijerist u odijelima, košuljicama i kravatama.

Sve u svemu, zajedno su odigrali odličnu predstavu koja, unatoč trajanju od gotovo dva sata, ni u jednom trenutku nije dosadna ili prerazvučena. Unatoč sumornoj i teškoj podlozi, predstava obiluje duhovitim dijalozima, a ako je u nekom momentu i jesu razvukli, udubljena u razmišljanje o životu, svijetu, svemiru i ostalim napornim stvarima, nisam to ni primijetila.

Raspored predstava potražite ovdje i ne čekajte da vam netko pokloni kartu

Karaula, iz ženskijeg ugla April 5, 2006

Nakon Å¡to je Ariston malo niže na ovoj stranici izvrÅ¡io podlo seciranje fabule do detalja, te tako pokvario iznenaÄ‘enje onima koji su znali da ne žele znati kako film zavrÅ¡ava, ali su usprkos tome čitali njegovu recenziju do kraja (kao ono kad vidite gadnu bubu, pa ju, umjesto da okrenete glavu, nastavite znatiželjno gledati iako znate da ne bi smjeli?), slijedi malo drugačiji osvrt na film Karaula. Svojevrsna, da se tako izrazim, antirecenzija ili I can’t believe it’s not recenzija, koja se bavi viÅ¡e nuspojavama samog filma negoli filmom samim i koja se dotikavle viÅ¡e izgleda glumaca nego njihove izvedbe. Dakle, sve one bitne stvari.

PRVO O ZNAÄŒENJU

Da nije bilo engleskog prijevoda naslova filma na www.karaulafilm.com (kaže ˝Border post˝), vjerojatno bih joÅ¡ uvijek mislila da se radi o tačkama. Jedni se sada vjerojatno pitaju ‘Å¡to su pobogu tačke!?’, a drugi ‘zaÅ¡to pobogu tačke?’.

Odgovor na prvo pitanje jest ‘tačke su karijola, Å¡to dolazi od (prema sveznajućem Klaiću, Nakladni zavod MH, 1984.), kariol (cariolle), franc. mala kola s dva kotača koja služe uglavnom za prijevoz poÅ¡te; polukočija, a odgovor na drugo pitanje je ‘karijola, karaula, potejto, potato, ne?’.

Spomenuti Klaić je, međutim, poništio učinke ove kozmo-blond logike, jer je karaula zapravo tur. za stražarnica (osobito na granici) vojna, milicijska, policijska stanica (stari Bratoljub politically correct čak i davne 1984.!), ˝pazikula˝, s pripadajućim glagolom karauliti, -im, stražariti, patrolirati. Čovjek svaki dan nauči nešto novo.

ZATIM O ODAZIVU GLEDATELJA

GraÄ‘ani su, dal’ zbog inercije (oÅ¡amućeni od nedavnog domaćeg megahita zbog kojeg i okorjeli metroseksualci puÅ¡taju krajnje agroseksualne brkove), il’ zato Å¡to se neÅ¡to odista mijenja u konceptu postojanog neodlaženja u kino kad su u pitanju ‘domaći’ filmovi (stavljeno u navodnike da se spasim razapinjanja po automatizmu), OPET pohrlili u kino na film koji ne traži titlove, iako bi ih neki vjerojatno rado tamo tutnuli.

Dobra vijest o dobrom filmu širi se brzinom munje, iako među ženama nešto drugačije nego među muškarcima. Prvo je Ptica trkačica uz obilatu upotrebu superlativa objavila da svoj crush na Niku Kranjčara povoljno mijenja za crush na mladog glumca Tonija Gojanovića. Kako Ptica nije neozbiljna djevojka, već zrela mlada žena, odmah sam posumnjala da ona svoje crusheve ne mijenja tek tako, prema trenutnom smjeru i jačini vjetra.

Pa me zainteresiralo.

Zatim sam dobila razdragani mejl od drage kolegice (inače prilično profinjenog ukusa), sadržaja u bitnome ‘Karaula … super, super, super … duhovito … KOMADI KOMADI KOMADI … Trifunović, Trifunović, Trifunović … tup … *hospitalizacija zbog prevelikog broja otkucaja srca*‘.

Rekoh si, vrag je odnio šalu, vrijeme je za poć u kino.

‘JUGONOSTALGIÄŒARSKA’ DIMENZIJA I UŽIVLJAVANJE?

Ekran se zacrnio, a zacrnilo se i nekima pred očima kad je na njemu osvanulo ‘REFRESH PRODUCTION, Sarajevo, VERTIGO / EMOTIONFILM, Ljubljana, SEKTOR FILM, Skopje, PROPELER FILM, Zagreb i NP7, Zagreb, HRVATSKA RADIOTELEVIZIJA, Zagreb, YODI MOVIE CRAFTSMAN, Beograd, FILM & MUSIC ENTERTAINMENT, London’, dakle, koprodukcijski koloplet kompletne bivÅ¡e Jugoslavije i svih njenih naroda i narodnosti, uz financijsku pomoć danaÅ¡njih ministarstava kulture tih istih naroda i narodnosti. Duh bratstva i jedinstva preplavio je dvoranu suvremenog kapitalističkog multipleksa, stopio se s mirisom american-style Ä‘ambo kokica i tortilja-čipsa s umakom u praktičnom kino-pakiranju, i sve nas poveo u vrijeme prije rata, u vrijeme kada neprijateljstvo meÄ‘u vojnicima nije bilo obilježeno nacionalnim bojama, već prvenstveno psihičkim, fizičkim i inim problemima i guÅ¡tima koje bi svaki mladić imao kada bi ga poslali u vojsku meÄ‘u Å¡aroliku ekipu na godinu dana, na daleku točku na granici poprilično velike države.

Sudeći po elanu kojim nemalen broj civilnih ročnika po prigovoru savjesti danas u RH izbjegava služenje šestomjesečnog vojnog roka (vjerojatno u mjestu tek na pišljivom autobusometu od kuće), mislim da muški nemaju problema s uživljavanjem u situaciju.

A žene?

Ako je koja promiÅ¡ljala tu problematiku pored Tonija Gojanovića i Sergeja Trifunovića, ili laže il’ je lezba, nema trećeg.

Kao nekadašnji Titov pionir, koji začudo ne proživljava negativne emocije pri svakom podsjećanju na djetinjstvo u krivoj državi (tipa sram, neugodu, poriv za negiranjem i želju za dokazivanjem da sam, usprkos četvrt stoljeća na plećih, zapravo rođena tek 1992., kao što osjećaju svi ispravni Hrvati) sigurna sam da bih s osmjehom upijala sve povijesno-društvene aspekte lišene ovih i onih konotacija, samo da nisam bila prezauzeta upijanjem nekih drugih aspekata. S nešto širim osmjehom.

SCENOGRAFIJA, KOSTIMOGRAFIJA, LIKOVI, i ostale nebitne stvari

Krajolik za pasti u nesvjest, pogotovo na kino-platnu. Kaže na službenoj stranici filma da je snimano na ˝autentičnim lokacijama na makedonsko-albanskoj granici u nacionalnom parku Galičica iznad Ohridskog jezera, te u gradu Bitoli˝. Jednom rječju, divota. Prostorna dimenzija (karaula, jezero, mjesto) odlično realizirana, radnja i likovi se u nju uklapaju kao lego kockice. Moje neuko oko nije ubralo promašaje, niti pronašlo zamjerke, osim što su totalno fulali kad su uzeli Tonija Gojanovića za ulogu mlađahnog doktora Siniše - iz dva razloga: 1. ne djeluje vjerodostojno, jer tako lijepi ljudi u stvarnosti ne postoje, a nisu bogme postojali ni 1987.; 2. ženskim gledateljicama je na taj način uskraćena svaka šansa za uspješno praćenje filma. Rekla bih da smo bacile u vjetar 29 kuna, ali nismo. Samo ih nismo potrošile na gledanje filma.

RADNJA

Aristonovom tekstu ne treba ništa dodavati što se tiče same fabule, ali nije odveć napomenuti da tragičan završetak, iako očekivan, ne ispada tako patetičan kao u Kako je počeo rat na mom otoku (uspoređuju ga s tim filmom jer su slični po tom sklopu komična situacija na rubu apsurda + samo što ne prasne u tragediju + goddamnit, ipak prasne u tragediju).

Dapače, unatoč očitoj apsurdnosti situacije, jedna stvar vodi prema drugoj logično, razumljivo i prirodno, pa tako povlači i gledatelja za sobom.

˝SPECIJALNI EFEKTI˝

Osim eksplicitnih erotskih momenata, koji svima upadaju u oko kao ‘neÅ¡to posebno’, pa se, shodno tome, spominju u svakom tekstu o filmu, mene je oduÅ¡evila kita poručnika Safeta PaÅ¡ića u krupnom planu preko cijelog kino-platna. Nije to bila neka specijalna kita, a joÅ¡ je bila i u očajnom stanju, ali budimo realni, jednostavno ju ne očekujeÅ¡!

ZAKLJUÄŒAK I DISKLEJMER

Prvo, ovo je neozbiljna recenzija. Ozbiljno je jedino mišljenje autora da je film DOBAR i preporuka da ga IDETE GLEDATI. A i sve pohvale na račun fizičkog izgleda pojedinih glumaca.

Drugo, autor nije čitao roman Ante Tomića Ništa nas ne smije iznenaditi, prema kojem film sniman, pa dopušta da će ljudi koji čitaju knjige (umjesto da čekaju da po njima snime film) imati nešto lošije mišljenje upravo iz tog razloga. Ovo posljednje osobito stoga što su se Brkovi autoru svidjeli, ali nakon što je naknadno pročitao knjigu, uvidio je da mu se pri obrnutom poretku ne bi toliko svidjeli. Bottom line je da je KARAULA BOLJA OD BRKOVA. (Ozbiljno!)

Diznilend, bejzbol i rokenrol (5. dio) April 2, 2006

Na samu Novu godinu oko podneva posjetio nas je sestrin frend koji živi na Havajima i radi na ondaÅ¡njem sveučiliÅ¡tu. Ako postoji ijedan čovjek uz kojeg bi pristajala ona diznilendska poskočica It’s a small world, isn’t it…, onda je to upravo taj lik. Najprije je zajedno sa sestrom mi pohaÄ‘ao isti razred u zagrebačkom MIOC-u (generacija koja je maturirala 1992.), odakle su se oboje prijavili na tada vrlo popularan program razmjene studenata četvrtih razreda gimnazije. Sestru je tada poslalo u neku kalifornijsku zabit, a on je maturirao u Tennesseeju. Nisu bili u nekom osobitom kontaktu. Moja je sestra nakon mature u kalifornijskoj zabiti preselila na koleÄ‘ u Wisconsinu, a za kolegu joj ne znam, no četiri godina nakon toga oboje su se naÅ¡li na istom sveučiliÅ¡tu - U.C. Berkeley, gdje je moja sister pohaÄ‘ala poslijediplomski iz nečega Å¡to se naziva biostatistika, a Å¡ulkolega joj stremio doktoratu iz narodu neÅ¡to poznatije fizike.

Priča o svijetu kao globalnom selu tu se, međutim, ne iscrpljuje. Ustvari, do ovoga trenutka čak niti nije osobito zanimljiva. Berkeley je jako sveučilišno središte kojemu gravitira štokoji odličan fakultetlija, a bivši zagrebački miočani svakako su pretplaćeni na tu titulu. Zanimljivo je ono što je uslijedilo nakon što su oboje u džep spremili doktorate i otisnuli se u bijeli svijet. Moja sister zaposlila se nedaleko svojoj almi (pas) mater i ostala na širem području San Francisca, ondje se udajući i rađajući djecu, a kolega joj je dobio posao kao predavač na havajskom sveučilištu. Ni godinu dana nakon odlaska na otočje, prijateljima i obitelji objavio je zaruke sa stanovitom D. iz – Sremskih Karlovaca!!!

Tu već nailazimo na priču koja zaslužuje dizniledski napjev jer “zajednica” iseljenika s Ovih Područja na Havajima vjerojatno broji trinaest i pol ljudi (onaj “polovični” je iz mijeÅ¡anog braka sa Samoancem :-)), a neÅ¡to manje cinični meÄ‘u nama lako bi zaključili kako je činjenica da se to dvoje naÅ¡lo upravo ondje gdje su se upoznali – odraz sudbinske, da ne kažem karmičke predodreÄ‘enosti jedno za drugo. D. je, naime, u Sremskim Karlovcima igrala rukomet za ne znam ni ja viÅ¡e koji klub i svojom igrom privukla pažnju nekog Američanina koji se muvao područjem. PonuÄ‘ena joj je sportska stipendija na havajskom sveučiliÅ¡tu, spakirala je kofere, odselila i – dvanaest godina i nekoliko stotina utakmica nakon toga, eto ti mladog doktora fizike iz Zagreba koji je do rajskog otočja stigao s neÅ¡to manje kostolomlja i skok-Å¡utova.

No dosta sudbine i priče o karmičkoj ljubavi – sestrin Å¡ulkolega, žena mu i novoroÄ‘eno dijete posjetili su nas na novogodiÅ¡nje jutro, sa sobom dovukavÅ¡i kutiju najboljih krafni koje sam probala u životu, a koje se prodaju u portugalskoj pekarnici onkraj Waikikija - Leonard’s. Nanese li vas ikada put u taj kvart, nikako je nemojte zaobići. ZagrizavÅ¡i u prvu, smjesta sam se sjetila svoje priče o krafnama s ovoga bloga i zaključila da iseljenici na Havajima zacijelo ne pate od domotužja jer takvih krafni nema nigdje na svijetu. Ostavit ćemo i po strani mog pomalo opsesivnog Å¡ogora koji se skoro pa naljutio na dvojac s krafnerskim kormilarom Å¡to nam je donio takvu poslasticu. Naime, moj se Å¡ogor sa strahom od debljine može mjeriti s bilo kojom prosječnom manekenkom, a neurozu mu joÅ¡ tegobnijom čini činjenica Å¡to jezivo voli jest’ pa svakoga tko ga nadahne na potonju djelatnost momentalno smatra smrtnim neprijateljem. Pola je novogodiÅ¡njeg podneva stoga zapomagao po kući, uzdižući ruke prema nebesima i vapeći: ZaÅ¡to, o zaÅ¡to ste nam donijeli te Ä‘avolje valjuÅ¡ke?! Mi, ostali, zbleÅ¡eno smo se pogledavali i uredno požderali njegovu porciju.

NovogodiÅ¡nji dan, usput, nije bio nimalo havajski. Odnosno, tako nije počeo. KiÅ¡a je lila kao iz kabla pa odlazak na susjedni nam Lanikai Beach nije dolazio u obzir. RazmiÅ¡ljajući Å¡to bismo sa sobom (a da ne žderemo cijeli dan krafne k’o krmci jer bi mi to Å¡ogora vjerojatno strpalo u grob od nerviranja), najprije smo pola sata promatrali prilično dosadnu lokalnu novogodiÅ¡nju povorku koja se uglavnom sastojala od kailuanskih vatrogasaca i neÅ¡to hipijevskih prosvjednika koji su nosili transparente: We don’t need cable television to feel LOST in Hawaii, time se referirajući na sad već legendarno snimanje serije “Lost” na otočju koje, prema riječima lokalnog stanovniÅ¡tva (naročito onog hipijevskog) već ozbiljno devastira okoliÅ¡ i čini mu svakojake druge opačine. Bila je to zanimljiva informacija i provela sam cijelih sedamnaest sekundi pričajući o tome s jednom sredovječnom stanovnicom Lanikaija, no povorka i prateći joj tračevi ubrzo nam je dojadila pa smo odlučili zasjesti u automobile i krenuti put Honolulua.

Ako ste Honolulu zamišljali kao idilični gradić onkraj obale rajskog otoka, onda mora da živite u romanu Jamesa Michenera (koji je inače napisao sjajnu romansiranu povijest havajskog otočja i naslovio je, iznenađujuće, Havaji). Honolulu je grad veličine Splita, s Pearl Cityjem je čak i veći (oko petstotinjak tisuća ljudi), a s izuzetkom brda Diamond Head i dugačke plaže znane pod nazivom Waikiki veoma je sličan bilo kojem drugom američkom gradu. Ispresijecan je gomilom autoputa i ulica nalik zagrebačkoj Aveniji Dubrovnik (tzv. brze gradske prometnice ili expressways), a suludo razvijena turistička grana privrede očituje se u načičkanim neboderima s gomilom dućana i shopping centara uz plažu te u činjenici da gotovo pola Honolulua čine konferencijski centri u kojima se okupljaju razne stručne i ine interesne skupine, kao što su urolozi, odvjetnici, paradentolozi, marketinški specijalisti i, kao što je to bio slučaj tijekom tjedna koji smo i mi proveli ondje – homoseksualci. Ozbiljno. Pola je turističkog dijela Honolulua tijekom našeg posjeta bilo okićeno zastavama s duginim bojama koje i inače označavaju gay pride. Budući da smo stigli iz San Francisca, osjećali smo se kao kod kuće.

Najprije smo pokušali sa šetnjom po kineskoj četvrti, ali nismo imali osobitog uspjeha jer nas je kiša stalno prala s ulice, a ondje se nema što vidjeti ako ne hodate po ulici i ne prčkate po ondje postavljenim štandovima. Zatim je moj šogor predložio da odemo na Waikiki na beveraž, a kad je moja sestra frknula nosom, njegov prijedlog proglašavajući tako predvidljivo turističkim, odgovorio joj je da Waikiki nije bez veze najpopularnije mjesto na Havajima. Prema njegovim riječima, naime, Waikiki ima nekakvu mikroklimu koja odbija oblake, kišu i ostale kijamete na druge dijelove otoka pa bismo se tamo mogli naći usred sunčanog dana. Svi smo ga pogledali kao da je upravo rekao nešto o sviscu i čokoladi, no s obzirom da nismo imali boljeg prijedloga, poslušno smo sjeli u mini-van i odvezli se na Waikiki.

Pogađate, bio je u pravu. Dok je ostatkom Oahua – ma, što Oahua, dok je ostatkom susjednog kvarta pljuštala kiša, dugi nas je potez uz plažu Waikiki dočekao okupan ljetnim suncem, surferi su divljali po valovima, turisti si mazali losion od kokosa na leđa, a ulicom s dućanima klamparale Japanke u japankama. Gunđavo komentirajući da je to sigurno samo splet sretnih okolnosti, moja je sestra predložila da, kad smo već zabrazdili u masovnoturističko područje, barem posjetimo kakvu-takvu povijesnu znamenitost i zbog toga smo kao cilj svog beveražiranja odabrali hotel Royal Hawaiian, prvi i najstariji turistički objekt na Waikikiju. Nije ga teško prepoznati – jedini je hotel u gomili s manje od dvadeset katova i jedini je obojan u histerično ružičastu boju.

Da bismo doÅ¡li do njegova bara, koji se nalazi tik uz pješčanu plažu, morali smo najprije proći kroz unutraÅ¡njost i ondje sam spazila neÅ¡to Å¡to nikad, ali baÅ¡ nikad neću zaboraviti. Susret havajskog s američkim kičem u prazničnom bljesku božićne dekoracije. Na svakih pet-Å¡est metara hodnika kroz koji smo prolazili stajali su “božićni” aranžmani kojima je dominirao ružičasti til i svjetlucav nakit s lampicama koje su se palile i gasile kao da su na ecstasyju, a u velikom finalu, na kraju je hodnika stajalo najveće božićno drvce koje sam vidjela u životu. Okićeno kuglicama, girlandama i ljuskama kokosovih oraha (ne izmiÅ¡ljam), tu i tamo je na grani nosilo i gipsani kipić tropske palme. Nisam to mogla samo tako podnijeti. Morala sam se slikati pred njim. Na fotografiji se, nažalost, ne vidi dobro da pod jelkom i meÄ‘u mnoÅ¡tvom poklona stoji i Djed Mraz u kratkim hlačama na dasci za surfanje. Očito sam morala otputovati na kraj svijeta da bih vidjela takvu kulturnu znamenitost.

Ostatak dana prošao je prilično ugodno. Sjedili smo na terasi hotela Royal Hawaiian (gdje na moje preveliko oduševljenje dopuštaju pušenje!), pili neke abnormalno komplicirane koktele koji su toliko slatki da si nakon samo jednog gutljaja i posve zdrav čovjek mora ubrizgati injekciju inzulina, jeli havajsku pizzu s ananasom (vjerovali ili ne, sasvim je dobra, ali nema apsolutno nikakve veze s pizzom), a moj se najmlađi nećak zaljubio u hula-plesačicu koja je gostima barske terase uljepšavala taj novogodišnji dan. U ocean se toga dana ipak nismo odvažili. Mislim da smo bili previše šokirani klimatskim paradoksima. I božićnim dekoracijama, dakako.