The Big Lebowski April 28, 2006

Ima filmova koji svojom originalnošću, šarmom, radnjom, neponovljivim likovima, dijalozima, zajebancijom izlaze iz svih mogućih kategorija i okvira. The Big Lebowski braće Coen je svakako jedan od njih. Nedavno se pojavio na dvd-u a sutra ga možete pogledati i na HTV 1 u 21.45. Nije važno da li ste ga već pogledali jednom ili 8-10 puta, The Big Lebowski je jedan od onih filmova koji se bez problema mogu pogledati 1 do 2 puta na godinu.

Zašto baš ovaj film izdvajam iz i onako briljantnog opusa braće Coen? Zašto ga svrstavam u najuži krug svojih favorita uz bok sve samim klasicima. Ok, lažem, postoji još jedan film kojeg ću uvijek ugurati i u sam top 10 svih vremena – to je Withnail & I autora Brucea Robinsona snimljen daleke 1987. godine kojeg možete naći samo u mojoj kućnoj kinoteci (bar koliko ja znam), ali o njemu drugi put.

The Big Lebowski su Coeni snimili 1998 godine, odmah poslije Farga, a prije O Brother, Where Art Thou nakon čega su malo pali u formi no vjerujem da će se na stare staze slave vratiti u naredna dva filma, Hail Caesar i No Country for Old Men, koji se imaju pojaviti u kinima ove odnosno slijedeće godine.

Jeffrey Lebowski (Jeff Bridges) ili jednostavno The Dude, kako voli da ga se oslovljava, živi u LA. Obožava kuglanje, pije white russian, sklon je lakim drogama i vrijeme uglavnom provodi s dva prijatelja, prolupalim ratnim veteranom Walterom Sobchakom (Johnn Goodman) i samozatajnim, malo usporenim Theodorom Donaldom Kerabatsosom zvanim Donny (Steve Buscemi). Njegovu životnu rutinu jednog dana ometu dvojica razbijača, utjerivača dugova jer je igrom slučaja The Dude imenjak i prezimenjak trulog, starog bogataša kojeg je u sranje uvalila njegova mlada žena. Od ovog nemilog događaja The Dude će se upetljati u jednu nevjerojatnu priču.

Fascinantnu galeriju likova koji će prodefilirati kroz 117 minuta ovog pravog malog remek-djela urbane, razvaljene, opičene komedije odigrat će sve sami prokušani glumci od kojih većinu braća Coen redovno koristi u svojim filmovima.

Goodman je tako nadmašio samog sebe u ulozi živčanog i nestabilnog veterana Waltera. Bridges je za ulogu Lebowskog pasao kao ruka u rukavicu, Buscemi je standardno dobar kao tihi momak Donny dok je John Turturro odigrao jednu od najpomaknutijih i najoriginalnijih epizodnih uloga u novijoj povijesti filma.

Manijakalni, osuđivani sexualni prijestupnik Jesus Quintana koji se uz Gipsy Kingse i u ljubičastoj odori ritualno priprema za kuglanje izazivajući pri tom trojicu prijatelja jedan je od likova koji se pamte cijeli život. Pogledajmo legendarni dijalog Quintane i Lebowskog:

JQ - You ready to be fucked man? I see you rolled your way into the semis. Dios mio, man. Liam and me, we’re gonna fuck you up.
The Dude - Yeah, well, that’s just, like, your opinion, man.
Quintana looks a Walter
JQ - Let me tell you something, pendejo. You pull any of your crazy shit with us, you flash a piece out on the lanes, I’ll take it away from you, stick it up your ass and pull the fucking trigger ’til it goes “click.”
The Dude - Jesus !
JQ - You said it man. Nobody fucks with the Jesus.

Klasik, ništa drugo nego klasik!

Tu je još i avangardna umjetnica Maude Lebowski (Julianne Moore) te banda nihilista, tu je i ovogodišnji oskarovas Philip Seymour Hoffman u epizodnoj, ali efektnoj ulozi pobočnika starog milijunaša Lebowskog, Ben Gazzara kao Jackie Treehorn, Sam Elliot kao The Stranger odnosno pripovjedač i Tara Reid kao Bunny Lebowski..

Braća Coen su i inače poznati kao autori koji veliku važnost posvećuju glumcima i razradi likova u svojim filmovima, ali ovdje su načinili pravi dream team. Dodajte uz to odlično napisanu priču i imate The Big Lebowski, kultni film s kraja 20. stoljeća vrijedan višestrukog gledanja.

Sutra u 21.45 na HTV 1 ili na friškom dvd izdanju.

10/10

Kako sam prestao blogati? April 28, 2006

Noćas sam sanjao ring okružen desecima tisuća gledatelja u Saitama areni u kojoj su se nakon dugog isčekivanja i medijske pompe sukobili Slavko «The Slick Linić» vs. Ivan «Suga Money» Šuker. U trenutku kad sam se uključio u san, «The Slick» je nakon početnog nasrtaja i pritiskanja «Šećernog» uz konopce pokušavao obuhvatiti njegov struk a Šuki je iskusno, ali s izvjesnim problemima, odbijao njegov napad nabadajući odozdo odmjerenim aperkatima po Linićevim slabinama dok su mu pete strugale opasno blizu ruba ringa. Kažu da snovi imaju svoju osnovu u stvarnosti i obrnuto, tako da se više ne zna što počinje a što završava taj krug asocijacija, ali meni je bilo sasvim jasno otkuda se pojavila ova vizija – predmetni dvojac je, naime, prije neku večer na televiziji napaljeno raspravljao o cijenama benzina, trošarinama, PDV-u, socijalnoj politici itd. I dok je meč Linić-Šuker po PRIDE pravilima logičan nastavak njihove žustre rasprave pune objeda, ono što se događa u glavama svih nas mi je manje jasno.

Vidite, dan nakon vijesti kao što je ova, svi su ekonomski stručnjaci: izranjaju analitičari, rehabilitiraju se bivši ministri, direktori, ekonomski gurui, a priliku za kritiku koriste i politički protivnici te sami građani. I već davno mi je postalo jasno da svo to novinarstvo, književnost i bilo kakva vrsta interakcije služi tek taštini i oružje je u prepucavanju intelekata – pisac pokazuje kako on kuži stvari bolje od drugih, plemenito dopuštajući uvid u svoj genij nama smrtnicima. Malo tko ukazuje na ljepotu ili ju stvara, većina se koncentrira na rušenje, suprotstavljanje, napadanje, griženje, umjesto da razmotri puno elegantniju varijantu, a to je uzmak. Da treba promijeniti neke stvari na svijetu, treba – kako bi se uklapale u idiličnu viziju moralnog društva – ali to kroz medije sigurno ne ide. Bez obzira koliko to zvučalo otrcano, treba početi od sebe, treba biti uzor društvu u kakvom biste se jednog dana htjeli probuditi. Skromnom, tihom, veselom, zdravom.

Poanta svega jest da se tu nema što reći – svijet je upravo onakav kakav mora biti, a ako je netko posebno napaljen pa misli da će ga baš on promijeniti, neka proba dići neki ustanak a mi ćemo buljit na telki kako će ga ucmekati. Isto tako, kritičari kojima su puna usta tuđih grešaka i vlastitih pametnih ideja, kao i oni još gori, koji samo kritiziraju a ne nude ništa zauzvrat, su opasno nalik starim čangrizalima koji na sve moguće očajničke načine odvraćaju pažnju od neminovnog kraja koji im se približava, okrivljujući pritom čitav svijet za neku nejasnu nepravdu radi koje im se čini da su profućkali čitav život. Pisanje bi trebalo biti jedan od vidova umjetnosti, način za otkrivanje ljepote, za uzburkavanje duša; piše se za druge, a ne za sebe, i ako je ljudima zadovoljstvo čitati vas, taman da ih je samo pet ili deset, to je veća nagrada nego deset tisuća prodanih primjeraka koje će poslije svi do jednog kupca popljuvati ili će im se povraćati od nervoze izazvane sveprisutnim kritičkim tonovima i jadikovkama.

Čitao sam, u trenucima dokolice na poslu, raspravu Jergovića s onim drugim likom pa ne mogu vjerovati što vidim. Čitam kako se civilizirani ljudi, intelektualci, književnici časte nazivima za koje znaju da ih onaj drugi ne može otrpjeti; čitam o jalu, sujeti, taštini, od ljudi čija bi pisana riječ trebala činiti naše živote veselijim. I pitam se, kad gledam Jergovića (njemu isprika koja mu ujedno može goditi, onom drugom liku se niti ne sjećam imena) onako neuhranjenog s bradom čija ga čupavost čini naoko još tanjim, da li ima namjeru braniti svoje grube riječi i silom – hoće li moći «hold his own», stati «toe-to-toe» sa svojim protivnikom? Jer i jedan i drugi upotrebljavaju tonove i riječi nakon kojih obično slijedi fizički obračun. Da čujete takav razgovor na ulici – a slova na papiru su puno miroljubivija od zvučnog doživljaja obojenog vrućim emocijama – vjerojatno biste preventivno zaobišli izvor te buke. Zar to sve tome služi?

I tako, dok god pisanje služi taštini, i dok god čitatelji percipiraju pisanu riječ kao pretencioznost pisca, ja neću pisati.

Tehnički problemi s hostom April 27, 2006

Zbog tehničkih problema sa serverom na kojem se nalazi www.bestseler.net, trenutno je otežan pristup web siteu. Tehničari rade na rješavanju problema i očekujemo skori povratak na staro stanje.

Umro je don Branko Sbutega April 27, 2006

Bilo je to u osvit rata, kada sam primijetio don Branka Sbutegu u dokumentarnoj emisiji HTV-a. Intervju je održan na Gospi od Škrpjela, prelijepom bokokotorskom otočiću gdje je i zaređen kao svećenik. Ne pamtim da se neka dokumentarna emisija već nakon mjesec dana reprizirala zbog brojnih zahtjeva gledatelja koji su bili opčinjeni magijom njegovih riječi. Pametan, elokventan, svestran a ujedno tako drugačiji od svih ostalih iz svećeničkog staleža. I njegov put bio je drugačiji. Don Branko je rođen u Kotoru, osim teologije studirao je i medicinu, trajno je obilježen povijesnim prijeporima kraja iz kojeg dolazi.
Imponirala je i njega borba za Hrvatski živalj Boke kojem je prijetilo lagano ali sigurno izumiranje. Branko Sbutega bio je medijski jako eksponiran. Možda je to želio a možda i nije. Ostaje ipak činjenica da je imao što reći. Bio je odličan poznavatelj slikarstva i glazbe (svirao je klavir) a nadaleko je poznat i kao vrsni kuhar.
A onda je doÅ¡ao rat “poguba ljudske naravi” i percepcija se promijenila. Branko je doslovno pobjegao iz Boke pred sasvim realnom opasnošću od fizičke likvidacije Å¡to mu mnogi Bokelji nisu oprostili smatrajući da ih je ostavio na cjedilu. A on je otiÅ¡ao u Padovu i tamo osnovao misiju za pomoć izbjeglicama. Vratio se 1996. ali viÅ¡e niÅ¡ta nije bilo isto. Tamo gdje se vratio zatekao je puno mane Bokelja, dobar dio iselio se u Hrvatsku i drugdje… MeÄ‘utim, i u Hrvatskoj se promijenila percepcija prema njemu. Branko Sbutega bio je Hrvat po roÄ‘enju a ne po zanimanju. Bio je katolički svećenik i kao takav u srediÅ¡tu njegove pažnje bio je ÄŒOVJEK, makar i ne bio Hrvat. Zato je znao i oÅ¡tro kritizirati hrvatsku politiku, naročito po pitanju Bosne. Dirnuo je u osinje gnijezdo.
JoÅ¡ mi je u sjećanju izjava “ljigavca iz Konavala” koji je smatrao da mu treba zabraniti prolazak kroz Konavle. Citirao je i njegove navodne protuhrvatske izjave iz raznih srbijanskih tiskovina. A gotovo sve su bile laž i plod bolesne, izopačene ksenofobije. Branka to nije pokolebalo, nastavio se boriti za svoje u Boki iako je znao da je to borba sa vjetrenjačama. Ono Å¡to je don Branko govorio u crnogorskim medijima protiv srbijanske i crnogorske vlasti nije se isticalo na sva zvona ali je bilo tako oÅ¡tro da je pitanje je li se tako i u Hrvatskoj moglo govoriti protiv spomenutih vlastodržaca.
Volio je Branko dolaziti u Dubrovnik. Na sv. Petra držao je misu na Boninovu sa kojeg, znao je reći Branko, puca pogled na najljepši horizont na svijetu. Misu je održavao u kinu jer nije bilo te crkve u koju može stati onoliko onih koji su ga voljeli i koji su vapili za njegovom riječima. Ali kakve riječi.
Don Branko je umro u 54. godini života od teške i neizlječive bolesti. U svojim ranim 20-im uspješno se izliječio od slične boljetice. Onaj gore mu je ostavio 30 godina da ostavi trajni pečat. I ostavio je. O još kakav.
Neka te dragi Bog primi u svoje okrilje čovječe sa velikim, ogromnim Č.

Licem u lice - Rembrandt & Caravaggio April 27, 2006

Po povratku iz sunčanog Mexica dočekao me je tmurni Amsterdam. Osim vremenske razlike od sada već 8 sati (u međuvremenu je počelo ljetno računanje vremena) valjalo se opet prilagoditi i na tmaste oblake, vjetar i kišu koje u Nizozemskoj nikada ne nedostaje. Na svu sreću u gradu se na dvije lokacije održavao prvorazredan kulturni događaj. Van Gogh museum i Rijksmuseum bili su poprište susreta dvojice velikih slikarskih genija – Rembrandta i Caravaggia. Iz najvećih svjetskih muzeja stigla su njihova najpoznatija djela i po prvi put su se našla na jednom mjestu. Kakav derbi, barokni lider Sjevera protiv svog Južnjačkog kolege, grande finale. Odmah sam se sjetio filma Heat u kojem se pojavljuju Al Pacino i Robert de Niro. Film traje 3 sata a ova dvojica niti jednom nisu stvarno prikazani u jednom kadru, čak i kada sjede sučelice jedan drugom u svakoj izmjeni kadrova jasno možete vidjeti samo jednoga od njih. Kada su pitali Michaela Manna zašto je to tako odgovorio je:

„Njih dvojica su takve glumačke veličine da jednostavno ne stanu u isti kadar.“

E pa Rembrandt i Caravaggio su na ovoj izložbi stali po prvi put u isti kadar. Michelangelo Merisi da Caravaggio (1571 – 1610) i Rembrandt van Rijn (1606 – 1669) se nikada nisu upoznali, Nizozemac je kao što vidite imao svega 4 godine kad je Talijan umro, ali ne morate biti povjesničar umjetnosti da bi vidjeli paralele između njih. Prve poveznice između dvojice majstora mogu se vidjeti odmah u Prologu gdje se uz Caravaggiovu St. Andrews on the Cross postavljene slike nizozemskih slikara Brugghena, Baburena i Honthorsta nastale 1622/23. Slijede radovi Rembrandta nastali nekoliko godina poslije u razdoblju od 1626 – 1630. U dijelu Combinations slijede remek djela ove dvojice majstora kao npr. The Denial of St. Peter (Rembrandt – 1660) i legendarna Betrayal of the Christ (Caravaggio – 1602); Portrait of Johannes Wtenbogaert (Rembrandt – 1633) i Portrait of Fra Antonio Martelli (Caravaggio – 1608); pa onda The sacriface of Abraham (Caravaggio – 1603) i slika istog naziva (Rembrandt – 1635) i tako redom. Teško je na ovakvoj jednoj izložbi izdvojiti neka djela, ali moji favoriti su ispred svih St. Jerome writing (Caravaggio – 1606) i The blinding of Samson (Rembrandt – 1635). Ovu izložbu možete pogledati sve do 18.06. ove godine i poslije tko zna kad na jednom mjestu. Možda i nikad više jer već je i ovo bio veliki pothvat za organizatore. Za istu cijenu možete poslije navratiti i do gornjih etaža gdje je stalni postav Van Gogha.

Katolički ringišpil April 26, 2006

Kao katolički padobranac (po Anićevoj definiciji ljudi koji su sve potrebne sakramente obavili na vrat-na nos u rekordnom periodu od svega nekoliko mjeseci) slobodno mogu konstatirati – nisam aterirao. Još negdje lebdim između kumulonimbusa i nadam se da će mi ovi golupčići iznad teksta možda pokakati put. Tada možda konačno i shvatim kad na misi treba ustati, a kada sjesti!

Nimalo lak zadatak. Dosad sam se nekako i izvlačio prateći ostatak svijeta što radi. Mahom su to penzionerke. To je ujedno dokaz kako se i od starije populacije može nešto naučiti. Zna ona točno kad je vrijeme za sjedenje, a kad za stajanje. Recimo, u tramvaju se sjedi i tjera ostale na ustajanje. Za razliku od toga, dok si u crkvi, točno slušaš svećenika koji daje nepogrešive šifrirane upute. Čitanje po Mateju! Ustaj! Čitanje po Ivanu! Sjedaj! Mir s vama!

Ustvari, čini mi se da crkva na taj način, a pogotovo kad su ranojutarnje mise u pitanju, vjernicima pruža ništa drugo nego besplatan program aerobika. Naravno, prilagođenog trećoj dobi. Možda je caka da se kroz misu treba odraditi određeni broj čučnjeva, ne znam.

Pa ako je sve to tako kako ja to kao padobranac naslućujem, kojeg vraga Vatikanu treba, kako najavljuje, povratak na pretkoncilski način služenja mise prema kojem se jedan njen dio svećenik okreće prema masi, a drugi se okreće od mase? Odustaje li time Crkva od aerobika ili je možda konačno shvatila kako su i svećenici samo ljudi kojima treba malo razgibavanja?

SANADER ILI DRAGIČEVIĆ April 26, 2006

Ako vlada premijera Sanadera želi sačuvati mrvicu dostojanstva, za jučerašnju obmanu i poskupljenje najprodavanijeg goriva eurosuper 95 na čak 8,49 lipa, trebali bi s funkcije odstupiti ili predsjednik uprave INA-e Tomislav Dragičević, ili, po zapovjednoj odgovornosti, sam premijer Ivo Sanader. Sve gluposti i priče o nesporazumu nisu niti za malu djecu. Osim toga, za preduskršnje kašnjenje dijela mirovina vlada je bez riječi smijenila predsjednika uprave Hrvatske pošte (u državnom vlasništvu, jel), pa ako se predsjednici uprava skidaju i zbog manjih propusta onda je Dragičevićeva smjena gotovo obvezna.

Da se razumijemo, ja ne smatram da država treba određivati cijenu goriva, naprotiv to je posao tržišta i ako treba neka cijena bude i 20 kn/litri, njihova je najveća pogreška obmana kojom vlastite građane prave budalama na toliko očigledan način da je to perverzno. Sve to ide u prilog i teoriji da je tvrtke poput INA-e treba što prije privatizirati, uzeti za njih što je moguće više novaca i riješiti time kakav socijalni problem u zemlji. Takve tvrtke će i dalje poslovati i plaćati poreze državi, a slučajevi poput ovoga neće biti mogući.

Poslovni dnevnik danas na naslovnici piÅ¡e INA prevarila potroÅ¡ače, a u nadnaslovu Blamaža premijera Sanadera i direktora INA-e Dragičevića zbog cijene benzina; ja bih dodao da je to blamaža svih graÄ‘ana, a laži i obmana od strane vlasti već smo se nasluÅ¡ali i nagledali…

I Boris Ličina Borja u Poslovnom dnevniku

Ne bojte se, ne kao dio nekakve afere nego kao novinar i autor teksta o pravima blogera. Naime, zbog iznošenja tajnih podataka kompanije Apple, nekoliko se američkih novinara/blogera našlo u sudskom sporu, a kako blog funkcionira nešto drugačije nego klasične novine, ovaj će spor biti zanimljivo pratiti.

Osim toga, osobno će mi biti zanimljivo pratiti hoće li uvaženi blog analitičar Borja iskoristiti veze i poznanstva u ovom listu (a i u ostalim profitabilnim medijima s kojima suraÄ‘uje) i postaviti kakve reklamice na dvanula i ostvariti stidljivu najavu kako bi se iz projekta mogla izvući i koja kuna. Ja se npr. da sam na njegovom mjestu ne bih libio pokuÅ¡ati…

Babuška je plakala April 26, 2006

Pice lizne srednjak i digne ga u zrak, Krke se sjuri niz ulaz –Ne može vanka biža prid Zorkon na prolom oblaka teška upala plućne maramice sjebao ga Blućika!!

Pice na to samo lizne i drugi srednjak pa i njega digne u zrak.

Krke pogleda gore –Koji kuac? Šta? Golub, galeb, tica ševica? Šta jebate? –i ostane u tom položaju iako je kolko je kužio - nebo bilo potpuno prazno.

-Šta ako je bila bura? –napokon pljucne Pice.

-Bura? –trzne se Krke –Kakva bura?

-A možda je ipak bilo jugo? –Pice spusti ruke i tutne ih u džep. Krke samo premjesti pogled na Picine džepove kao da će u njimu naći onu ševicu –Jugo? –imao je blagi osjećaj da nešto propušta –Kakvo sad jugo?! Prvo bura pa sad jugo, ma o čemu ti!?!

-Prije 20 godina jeli puvala bura ili jugo krembilu!!! Dokle je doša!?–izdere se Pice, Krke se od šoka skljoka na beton –A??? Doša ko?

–Oblak majkumu! A šta ako je padala kiša? –više za sebe promrmlja Pice i ponovo šikne prst u zrak –Sa burom?!? Krke ne odgovori ništa.

Takve sam ih našla nakon par minuta -Krke srca ti, šta to radiš?

-Tražin radioaktivne gliste –Krke mi četveronoške dobaci ne dižući pogled s asfalta.

-Gliste? Razumljivo. A ti? Šta ga pokazuješ galebu, jel te posra? –Pice samo pljucne.

Nakon minute procijedi -Jel se ti sićaš di smo bili prije 20 godina?

-Ic alajv! –namignem Krki.

-Da barem je –oglasi se ovaj odozdo.

-A šta smo imali Pice, 8-9? Ko će se toga sitit?

-U tome i je stvar – siti se.

-Ili san bila s vama vanka ili doma.

-Å ta si radila?

-Pice jebate šta ću radit, šta je ovo inkvizicija, šta smo radili sa 8-9 nego benali okolo!?!

-Aha, to sam i mislijo –glasno šmrkne zrak kroz nos –Sranje.

-Sranje? –upitno pogledam Krku.

-Oblak –Krke upre prst u nebo –Radioaktivni oblak, Pice se zabrinija di smo bili kad je oblak stiga.

-Sranje –sad šmrknen i ja –A čuj, možda nismo bili vanka, možda smo bili kod mene –pokušam dečke utješit –igrali se na lutke.

-Barbika? –Pice zavrti glavom –nisan se igra na barbike!

-Ma kakva barbika Pice čovječe šta ti je! –nacerim se -Barbika je sranje, u cijelu ulicu je imala samo Katja šta joj je stari donija iz Trsta, ja san imala babušku! Sjećaš se?

-Babušku? –živne Pice –Crveni obrazi, marama?

-Mala debela! –rastopi se i Krke.

-Babuška – potvrdim još jednom -vadiš jednu iz druge, jednu iz druge, sićaš se?

-Jednu iz druge –ponovi Pice sjetno.

-A svaka sve manja..

-Sve manja –ponovi i Krke.

-A na kraju ona najmanja, ko prst…

-Ko prst –nacere se oba –Babuška!

-Da barbika i babuška igraju na bacanje ruke, babuška bi barbiku pomela ko panta pitu! –ispali Pice.

-Ali babuška nema ruk.. –krene Krke, ali Pice ga tako prostrijeli pogledom da odmah umukne.

-I osim toga –unese mu se u facu -Barbika je anoreksično bulimična kapitalističko zapadnjačka sponzoruša!

-Ta ne bi mogla ni lopatu u ruci držat! –složim se i ja.

-Za nju je drugarica babuška jebeni Alija Sirotanović –pljucne Pice s prezirom na zamišljenu barbiku –I šta joj uopće onaj peder Ken znači? Koje su to spike jebate? S babuškom nema tih perverznih seksualnih aluzija!

-Babuška je zdrava poštena seljačka radnička drugarica –na kraju se morao složiti i Krke.

-Zakon –pljucne Pice.

-Zakon –uzdahnem ja.

Nakon trenutka tišine, Pice me pogleda -Znači tila si barbiku?

-Naravski. A vi niste Hi-mena?

Svo troje ušutimo.

-I što ćemo sad?

Pice pljucne i zaškilji u nebo –Ajmo posadit nešto.

-Šta? –zbuni se Krke.

-Bilo šta… cvitić.. travu.. za babušku.

-Ajmo.

Senzacionalizam, marketing, nedostatak samopouzdanja, ili nešto deseto April 26, 2006

Vijest počinje ovako: “Nakon Houellebecqua, joÅ¡ nam jedno veliko svjetsko književno ime stiže u posjet.” Naravno, riječ je o Elizabeth Kostovi, autorici Povjesničarke - jedne od najčitanijih knjiga proÅ¡le godine -, čije ime senzacionalistički puni stupce kulturnih rubrika domaćih novina. I to samo po sebi - kao ni toliko najavljivani i iščekivani dolazak Michela Houellebecqua - nije niÅ¡ta loÅ¡e. Dapače, drago mi je da naÅ¡u malu Hrvatsku posjećuju tako slavna imena.

Ono što me ljuti je to što se novinar koji će napisati tu vijest i svaki sljedeći novinar koji će tu vijest prenijeti istim ili sličnim riječima, uopće neće potruditi saznati je li ta vijest potpuna i istinita. Jer to zapravo nije važno. Jer je važna senzacija. Senzacija koja će u konačnici prodati novine. I zato što se zapravo ne radi o novinarima - da ne kažem profesionalnim novinarima - već o prepisivačima dopisa. A kamo li da se radi o nekome tko ima ikakve veze s kulturom.

Neki novinar neke kulturne rubrike, koji drži do sebe i svog poziva, možda bi primijetio da Houellebecque i Kostova nisu jedina velika svjetska književna imena koja su nam stigla u posjet. Da, dragi čitatelji, ova dva navedena imena nisu jedini svjetski poznati i priznati pisci koji su nam pohodili domovinu. Čak, dapače, poznatija i priznatija imena su nam bila u gostima. Pa kako to da o tome nemate pojma, pitate se? Nažalost, nepostojeća i teško moguća marketinška menažerija uzrokovala je da ta dva poznata imena prođu gotovo nezamijećeno u medijima. Jer, ipak, doveli su ih entuzijasti i zaljubljenici u književnost, a ne oni kojima je profit pokretačka snaga.

Radi se, naravno, o Brianu Aldissu - koji je gostovao u Pazinu krajem ožujka i početkom travnja - te Michaelu Swanwicku - koji je gostovao u Zagrebu protekli vikend. Da, zamijetit će netko upućeniji, ali radi se o SF piscima koji široj publici nisu zanimljivi. Te i takve kojima će takva primjedba pasti na pamet, ohrabrila bih da pročitaju koji Houellebecquov roman ili samu Povjesničarku (a dovoljno je i da na internetu pronađu kratke sadržaje), pa će uvidjeti da žanr nije problem. Problem je u neinformiranosti, nezainteresiranosti, neznanju, nemogućnosti. Ili, ako želite drugim riječima - problem je u tome što je i kultura komercijalizirana i što je stvar u tome tko donosi pare, a ne tko pridonosi oblikovanju našeg kulturnog identiteta.

Slučajni susret April 25, 2006

I made it through the wilderness
Somehow I made it through

Madonna

Svoj trideset i prvi rođendan proslavio sam radno. Prvi put da obožavam pitanje: Kako se osjećaš s trideset i jednom godinom. onda ja kažem: Svoj trideset i prvi rođendan proslavio sam radno. Naime, prvo sam se našao s urednikom svoje knjige, nakon toga sam gostovao na televizoru, sjedeći glavom uz rame Aleksandri Mindoljević. I nemam pojma što je najbolje od toga: jal knjiga, jal televizor, jal Aleksandra.

Udana je. Ima dijete. Pričala je sa mnom. Ja sam se pravio cool. Kao ono, jebiga, svaki dan pričam sa Aleksandrom, to je tak, jebiga, kad si iz Bijelovara. Kao kad uđeš u Mađarskoj u metro, pa se držiš za rukohvat kao da svaki dan odlaziš metroom na posao. E, tako sam ja pričao s Aleksandrom. A kasnije sam pokušavao svoju curu učiniti ljubomornom.

Joj, da vidiš kako sam šarmirao Aleksandru, smješkala se cijelo vrijeme.

Bezuspješno. Već tri i pol godine pokušavam svoju curu učiniti ljubomornom, ali bezuspješno. Samo mi kaže: Ona je viša od tebe. nije što je udana, nije što ima dijete, nego je viša od mene. Koja prokleta ženska hladna razmišljanja. Žive da ti spuste, to je! Tri Čehova ih ne bi stigla opisati.

Nego, nakon tog drugog snimanja otišli smo proslaviti moj trijesprvi rođendan. Još prije toga, tijekom snimanja, ekipa s RTL-a priredila mi iznenađenje, napravilo mi torticu, pjevalo mi pjesmice. A meni milo. Aleksandra me poljubila. I ja sam nju poljubio. A poljubio sam ju ono, kao da svaki dan ljubim Aleksandru Mindoljević. To ti je to, nije ovo citiranje Madonne slučajno. Ona je cijelo vrijeme znala da je Madonna.

Pokušavam opisati vrhunac večeri, ali nikako da dođem na tu temu. Novi pokušaj:

Došli smo u Jedinicu. To je nekakva zagrebačka birtija u koju, prema predaji, ne može svatko ući. Pa ne znam baš, mene su pustili, iako sam izgledao kao da sam vlasnik luna-parka. Odličan opis mene samog, ni sam se ne bih bolje opisao. Dakle, izgledao sam kao oni kitovi, sinovi vlasnika luna-parka, koji se u crnoj kožnoj jakni voze ne u autićima, nego NA autićima. Na onom gumenom rubu, imaju onu lizaljku za neograničenu vožnju. Prilaze im sisate curica sa sela, drpaju se iza Kuće strave. E, takav sam uletio u Jedinicu.

A moj buraz, koji je također bosansko-bijelovarska seljačina, bio je obučen u sako. Tipičan kompleks bosansko-bijelovarskih seljačina - obuku sako, saznaju šta je remiza i odmah misle da su Purgeri. Ali Pravi Purgeri znaju prepoznati bosanštinu čak i u samom pogledu.

To kažem zbog sljedećeg: Zasjeo ja bio u separe u Jedinici, bolila me kičma, jebiga, ipak imam 31 godinu (sms poruka moje drage: Sretan ti 28. rođendan, to, stara!), kad li odjednom dolazi neka riba i gleda me.

- Jesam te malo zasjeo?, pitam.

- Vas dvojica izgledate kao da vas je voda donijela., kaže riba. Mislila je na buraza i mene. Meni drago, skužila ga je.

- Jesmo vala, donijela nas voda u Zagreb. Ali nećemo dugo, čekamo frenda pa idemo. Inače, odlično zapažaš, svaka ti čast!

- Jel imaš bijeloga?, pita komad.

- Ne drogiram se ja, dušo, bojim se da bi mi se svidjelo.

- Ja sam ful urokana, povukla sam lajnu bijelog, baš bi mi još jedna dobro došla. A što misliš, koliko imam godina ja?

- Pa… Recimo da si 78-to godiÅ¡te.

- Fak! Fak fak fak!!! Nisam, ja sam 80.to!!!

- A čuj, izvini. A koje sam ja godište?

E, dolazimo do vrhunca večeri!

- Osamdeset i treće.

(Slovima: 83)

- Točno, bravo, pogodila si, ne mogu vjerovati!, kažem ja. Boli me kurac, rođendan mi je.

Kasnije mi je riba platila piće i rekla mi:

- Ako ja tebi sad dam svoj broj telefona, ti ćeš ga sigurno zapisati?

- Koka, ja sam ti iz Bijelovara, čak da ga i zapišem, ništa ti ne vrijedi jer nisam odavde. Mene ti je ovdje voda nanijela.

I tako, ode ona. I vrati se malo kasnije. Mi taman kretali, i kažem ja njoj: Odoh ja.

A ona me zagrli i kaže: Čuvaj se.

A meni toplo oko srca…