ÄŒuvajte mi Jugoslaviju!
March 18, 2006
Kad su 10.listopada 1934. u Marseillu izreÅ¡etali kralja Aleksandra, navodno su njegove posljednje rijeÄi bile: ´Čuvajte mi Jugoslaviju i prijateljstvo s Francuskom!´
Barem ih je tako svijetu objavio tadaÅ¡nji ´ministar spoljnih poslova Kraljevine Jugoslavije´ Bogoljub Jevtić, koji je u onom kaosu ko fol prvi pritrÄao kraljevom automobilu.
Nema Å¡to Aco bre – dojmljive zadnje rijeÄi, dojmljiv testament! Uto dojmljiviji kad se zna da ga je navodno izrekao netko tko je ostao na licu mjesta mrtav, smrskane aorte – kao Å¡to je pokazala i kasnija obdukcija.
Ali Jevta je rekao da je mrtav kralj rekao, pa aj ti sad ne vjeruj da je mrtvac rekao to Å¡to je rekao (a po raznim Bogoljubima i mrtvaci govore, znate?). A pokojni kralj diktatorÄić, koji je inaÄe psovao kao koÄijaÅ¡ i sigurno mu zadnje na pameti ne bi bilo neko prijateljstvo već neÄiji reproduktivni organ, ostade u ´historiji´ upamćen kao Bogoljubovo milo dete.
Osobno mi je najjaÄe ono ´prijateljstvo s Francuskom´, zacenim se na to svaki put. Ali kao za inat, ta je nadahnuta Jevtićeva parola za propagandistiÄke svrhe bila nekako predugaÄka, pa su deÄki izbacili ono ´prijateljstvo bla-bla´ i skratili samo na ´Čuvajte mi Jugoslaviju´. I onda su to evanÄ‘eosko ´Čuvajte mi Jugoslaviju´ prikaÄili na vlak, mrtvog kralja utrpali pozadi te stali paradirati kroz cijelu bivÅ¡u Kraljevinu Å¡ireći ´bratstvo i jedinstvo meÄ‘u narodima i narodnostima Jugoslavije´. I kuš´ boljeg dokaza da je i prije Tita bio Tito.
A kad je poÄeo cijeli ovaj cirkus sa Slobom, samo se Äekao trenutak kada će netko od za tetatar izuzetno nadarenih komÅ¡ija povući i ovu paralelu, te i u Slobina ustaÅ¡ca umetnuti neke - poslednje reÄi (koje bi naravno njihovim sasma prizemnim ciljevima dale gotovo vrhunaravni blagoslov iliti ononebesko pomazanje, jer o tome se u biti i radi). I to bi se garant tako i desilo da nije doÅ¡lo do nepredviÄ‘ene komplikacije - Slobo umro sam, bez svjedoka. E jebiga! To im je totalno poremetilo planove.
Kako za boga miloga prenijeti Slobine zadnje rijeÄi, ako tamo nije bilo ni jednog jedinog Jevtića da ih zabilježi? Pa Äak ni prvi Slobin ćelijski susjed nije mogao biti neki poÅ¡teni Srbin odliÄnoga sluha, koji bi Äak i kroz zidnu ciglu ili pak sifon Äuo zadnji pokojnikov izriÄaj, nego eto ti ga vraže - Hrvat. I to koji! Kršćanin, da, ali ipak Hrvat. Stvarno peh!
I tako, uskraćeni za posljednji Slobin testament, njegovim vjernim Jevtićima ostade samo jedan izbor – prenijeti ono Å¡to bi Slobo sigurno rekao da je samo stigao reći, ali nije to stigao jer je prije toga umro, ali bi sigurno to rekao da umro nije. A to Å¡to bi on sigurno rekao da je samo stigao, jest sljedeće – Samo sam hteo oÄuvati Jugoslaviju.
I kao što izvještavaju svjedoci onog vremena, te burne 1934te:
U neobiÄno uzbudljivoj atmosferi, u jugoslovenskom poslanstvu u Parizu, pred nekoliko prisutnih Äinovnika, ministar Spalajković se pribrao toliko da sveÄano uzvikne: “Kralj je mrtav. Živeo Kralj!”
Pa tako danas Šešelj, kao nekoć Spalajković ili Jevtić – iz Haaga puca ćorke. Ma da.. on je samo hteo…
Žene i kvizovi
March 18, 2006
Daj ženi ogledalo ili kviz i brak će ti biti uspješan.
kineska mudrost
Ovog puta priÄamo o kvizovima, a ne o ogledalu. Dakle, jeste li primijetili da u Playboyu postoji kviz? Ja mislim da niste. S druge strane, jeste li ikad Äitali Cosmo bez kviza? Znam, znam, ne Äitate vi Cosmo, Cosmo Äitaju samo Å¡trumpfovi i vilenjaci.
Dakle, sinoć sam pio s nekim mladim damama. Jedna od njih na jesen će upisati novinarstvo i jako je jebozovna, ali ja sam zauzet, Å¡to je dobro, jer nema teorije da tako dobra riba bude sa mnom, ali gdje sam ono zaglavio? Sa sobom je nosila prijemni iz opće kulture. Ostale žene su se raspomamile za tim papirima. ToÄno se primijeti kako se zacrvene kad neÅ¡to odgovore kako treba, i kako su ljute kad pogrijeÅ¡e. Testovi su ih zanimali viÅ¡e nego izgled pimpeka ÄetrnaestogodiÅ¡njakinju.
Želeći se uživjeti u njihovu euforiju, predložio sam ih i da mene nešto pitaju. Žene je rekla:
Koja se vrsta u prirodi pojavljuje u najviše oblika?
- Kukci, rekao sam odmah.
- A Kukci, B Sisavci… ToÄno, kukci!
U tom trenutku sam saznao zaÅ¡to se kvizovi pojavljuju samo u ženskim Äasopisima. Kao Å¡to vidite iz primjera, muÅ¡karci su pametni. To je nedvojbeno. Nama ne treba kviz da nam pokaže koliko smo pametni. MuÅ¡karci kad ispunjavaju takve testove uvijek imaju 100 od 100 bodova.
A žene nikad. Zato žene svakodnevno ispunjavaju sve dostupne kvizove, testove, upitnike i ankete, jer se pripremaju za Olimpijadu MuÅ¡ko-ženske pameti koja će se jednom održati. Na žensko inzistiranje, naravno. Jer muÅ¡karci nemaju potrebu natjecati se s njima kao Å¡to slonovi nemaju potrebu natjecati se s pÄelama u obaranju drveta.
Se7en (David Fincher)
March 18, 2006
Sinoć sam 4. put gledao Seven. Iako se Äesto ne mogu sjetiti Å¡to je bilo prekjuÄer znam toÄno gdje sam i s kim gledao ovaj film u sva 4 navrata. To je toliko dobra priÄa i s toliko dobrom atmosferom da joj teÅ¡ko može parirati bilo koja druga žanrovska priÄa snimljena u posljednjih 15-ak godina. David Fincher je zahvaljujući korektno odraÄ‘enom Alienu 3 dobio priliku da režira Seven. Bio je to njegov 2. film i dao je sve od sebe da ga napravi kako valja. Za poÄetak su mu doznaÄene 3 skupe filmske zvijezde Äiju je veliÄinu u potpunosti podredio potrebama priÄe. KlasiÄni detektivski par, detektiva na zalasku karijere i mladog, ambicioznog detektiva u usponu igraju Morgan Freeman i Brad Pitt a poveznicu izmeÄ‘u njih tj. mladu suprugu detektiva u usponu igra Gwyneth Paltrow. Uloga serijskog ubojice dodijeljena je Kevinu Spaceyu, a ovaj će u svojih vidljivih 15-ak minuta od nje napraviti malo remek-djelo. U povijesti filma lik John Doea ostat će upamćen kao jedan od najokrutnijih, najjezivijih, najinteligentnijih i na koncu i najuspjeÅ¡nijih serijskih ubojica uopće. Za razliku od mnogih njegovih kolega serijal kilera, John Doe će svoj naum do kraja provesti u djelo.
Millsa (Brad Pitt) odmah po dolasku u grad sudbina rasporedi na poÄetak sluÄaja monstruozne serije ubojstava. Na mjestu zloÄina je i detektiv Somerset, stari gospodin briljantnog, analitiÄkog uma koji se nalazi tjedan dana daleko od mirovine. Somersetu je odmah jasno da se radi o poÄetku jednog bolesnog sluÄaja u nastanku i da je ovo tek prva u nizu žrtava i ne želi se s tim zajebavati pred sam odlazak u mirovinu. Mills je meÄ‘utim ambiciozan, tek je doÅ¡ao pa se želi dokazati i gori od želje da se baci na ovaj sluÄaj.
Å to direktnom naredbom pretpostavljenog, Å¡to veÄerom koju organizira Millsova supruga njih dvojica poÄinju zajedno raditi na sluÄaju. Somerset će biti Millsov vodiÄ kroz pakao koji slijedi.
Kao Å¡to je stari mudri lisac Somerset i naslutio ubojstva se nastavljaju a uskoro otkriva da je ubojica inspiriran priÄom o 7 smrtnih grijeha. NeviÄ‘ena okrutnost i demonska strpljivost kojom ubojica ostavlja svoj krvavi trag ne ostavljaju kod njega puno nade u sretan ishod ovog sluÄaja. Mills s druge strane pokuÅ¡ava na svoj naÄin objasniti stvari vjerujući da je rijeÄ o luÄ‘aku koji vjerojatno u bakinim gaćama, namazan maslacem pleÅ¡e pred ogledalom.
KiÅ¡a biblijskih razmjera prati dvojicu detektiva od samog poÄetka, tek na kraju puta kad konaÄno iz klaustrofobiÄnog grada izaÄ‘u na otvoreno pojavit će se svjetlost, ali samo da obasja svu silinu užasa i konaÄan trijumf John Doea.
U Fincehrovom majstorski režiranom filmu nema mjesta optimizmu, zlo se s vremena na vrijeme manifestira u takvom obliku da ga je nemoguće zaustaviti. Somerset, lik sumornog starog, džentlmena nema iluzija o svijetu koji ga okružuje, njegove slutnje da ova priÄa neće dobro zavrÅ¡iti do kraja se obistine, ali on svejedno odigra svoju ulogu vodiÄa kroz pakao. Osobni pakao Davida Millsa, toliko dubok i potpun da ga nitko nije mogao pripremiti za njega.
Masculfiber: Pisanje o seksu (1)
March 16, 2006
Mnogi misle daje pisati o seksu lako. Dovoljno je tu i tamo staviti pokoji Uh! i Ah! i dobili ste savrÅ¡eni erotski haiku. MeÄ‘utim, stvari baÅ¡ i nisu tako jednostavne kako se na prvi pogled Äine. Naime, bilo da je rijeÄ o novinarskom Älanku ili literarnom kandidatu za Nobela, sve ovisi o tome je li autor žena ili muÅ¡karac. Kut gledanja je tu iznimno važan.Tako će, kao i kod Å¡opinga, muÅ¡karci na seks gledati kao na brže-bolje-unutra van aktivnost. Za razliku od njih, žene su poznate kao okorjeli pristaÅ¡e definiranja seksa, dakle i Å¡opinga, kao bolje-unutra-Å¡to-dulje. Napominjem da ne biste pogrijeÅ¡ili prididate li istoj joÅ¡ pokoju odrednicu poput gore.dolje ili lijevo-desno.
Seks je fascinantan predložak upravo zbog takve viÅ¡edimenzionalnosti. Sa svojom vremenskom i prostornim komponentom Äini kontinuum o kojem se uvijek isplati pisati, filozofirati, maÅ¡tati… Ukratko, ostavlja nevjerojatnu kreativnu slobodu. Primjerice, pomoću nje možete vrlo plitko opisati scenu sirovog seksa na brzaka u nekoj prostoriji u stanu. Recimo u Å¡pajzi.
‘Uzeo me kraj kiÅ¡tre s krumpirom.’,mogla bi zapoÄeti kratka priÄa o usamljenoj stanodavki koja na sebi svojstven naÄin od svog podstanara, studenta siromaÅ¡nijeg od crkvenog miÅ¡a, ubire najamninu. ‘Od užitka sam poÄela plakati. Nesigurno me upitao jesu li moje suze potekle zbog luka. Rekla sam da zaÄepi i ugurala mu veliki krastavac u usta.’
Ili ste možda više poklonik nježnih opisa predigre s dubokoumnim filozofskim pristupom?
- Dok ležim kraj tebe ovako, - obraćao bi se muÅ¡ki protagonist svojoj partnerici u jednom takvom romanu, - mslim si kako mi samo dvije stvari ispunjavaju duÅ¡u uvijek novim i sve većim divljenjem i strahopoÅ¡tovanjem, Å¡to se ustrajnije moje razmiÅ¡ljanje bavi njima. Ti i samo ti…
- Ma kako si samo to prelijepo kantovski sroÄio. – uzvratila bi ushićeno. – ‘Moja prva misao bila je bog, druga duh, a treća i posljednja Äovjek.’ Ti. Feuerbach.
- ‘Nema niÄeg u razumu, Å¡to prije toga nije bilo u osjetilima’. Tebe! Locke.
- ‘Ono Å¡to proturijeÄi srcu ne ulazi u glavu.’ Schopenhauer! Ti mi iz nje ne izlaziÅ¡!
- ‘Nije dovoljno da misao stremi k zbilji, sama zbilja trema stremiti k zbilji!’ Marx! Stremi k meni!
- ‘Odsada ljudski duh napuÅ¡ta apsolutna traganja!’ Comte! NaÅ¡ao sam te!
- ‘Bolji je gram teorije nego tona iskustva!’ Dewey! PoÅ¡evi me!
- ‘Natrag k iskustvu, k zoru!’ Husserl!
- Ali Äekaj! Nije li Marcuse rekao da ‘treba razlikovati istinske od krivih potreba’?
- ZnaÅ¡ kaj? Meni se Äini dam i tu samo filozofiramo.
- ‘Ma kada mi to filozofiramo?’ Heidegger.
- ‘OÄigledno tek onda kad povedemo razgovor s filozofom!’ Heidegger! A meni je, dragi moj, razgovora dosta. Zbogom!
Kako sam osvojio 32.000 kuna na Milijunašu
March 16, 2006
Najkraće reÄeno, tako Å¡to sam falio pitanje za 125.000 kuna. MeÄ‘utim, ima i duža verzija. Za takvu verziju, potrebno se vratiti mjesec i po dana unatrag, u vrijeme kad je zazvonio mobitel dok sam se sa Prvićem vraćao kući iz vrtića.
Prekrasna, bogobojazna hostesa na svom brzom zagrebaÄkom u gotovo 15 sekundi sve je rekla. I da je sa MilijunaÅ¡a, i neÅ¡to o propozicijama, ubacila je tu i Hermana Bollea, katedralu, termine i Å¡toÅ¡ta drugo. Sjećam se samo da je moj odgovor bio 12.500 iako nisam znao Å¡to je pitanje. MeÄ‘utim, znao sam da je rijeÄ o prekrasnoj hostesi jer sam imao erekciju. To je pouzdan znak.
ÄŒim su mi javili da sam unutra, zapoÄeo sam sa visinskim pripremama. Glupo je pojaviti se u metropoli nepripremljen, kaj ne? Uglavnom, impresionirao me Zagreb. Toliko semafora, Å¡iroke aleje, velike zgrade. Neke od njih i po 6 i 7 katova. Pa i viÅ¡e.
Ipak, sve to bilo je niÅ¡ta prema ogromnoj zgradi na Prisavlju. Izgledala je tako moćno. Ja sam Äovjek koji niÅ¡ta ne propuÅ¡ta sluÄaju. Ja sam tip Äiji otac 40 godina nikad nije zakasnio na posao. Iako mi je reÄeno da tamo moram biti u 10.30, već u 9.30 približavao sam se toj kozmogenskoj instituciji. Sjeverni ulaz u zgradu ogroman je i djeluje impresivno. E tu je proradio moj Å¡pijunski gen i odmah sam pomislio: Bože, Bože ovo je sigurno neka klopka za nas neviÄne iz južnih provincija. Zato sam vjeÅ¡to preskoÄio žice od tramvaja i krenuo oko zgrade. Želio sam pregledati svaki kutak da ne bi bilo nikakvog iznenaÄ‘enja. Usput sam zastao na obalama Save i pomolio se rijeÄnom duhu da mi da snage i kuraje.
Mjesto na kojem je bilo okupljanje natjecatelja zove se “Intim bar” mada mi baÅ¡ i nije najjasnije Å¡to je intimno u socijalistiÄkoj ikonografiji ranih 80-ih? Ogledao sam se oko sebe i zakljuÄio da potencijalni natjecatelji izgledaju dosta gluplje od mene. Ako je to moguće. Vidio sam i jednu mrak piÄku ali se poslije ispostavilo da je samo pratnja. A nije bila ni piÄka.
Na samom poÄetku – problemi za mene. Iako u dosadaÅ¡njom vijeku trajanja MilijunaÅ¡a nije bilo diskvalifikacije natjecajtelja, meni se to zamalo dogodilo zbog jednog sasvim prozaiÄnog razloga – moja pratnja nije bila u mogućnosti biti s menom svo vrijeme. Gospodja urednica kojoj bi rado poruÄio da je nabijem na kurac kada ne bi bilo opasnosti da me tuži pa joj zato neću reći da je nabijem na kurac, bila je vrlo neugodna, puna sebe i jako, jako buÄna. Ali dobro, vidio sam i gore.
Najveću tremu imao sam na probi. Jako nisko postavljena tastatura postavljena za kepece stvarale je odreÄ‘ene probleme ali tako je bilo svima. Osim kepecu preko puta mene. Prvi put bio sam 5. Pa onda 8. Ali Äekao sam SVOJE pitanje. “Poredaj po abecedi”. Znao sam da nitko ne može biti brži od mene ako bude takvo pitanje. I bilo je. Kolegicama pored sebe sam ponudio okladu da ću biti najbrži. Samo su se Å¡eretski nasmijale i otklonile takvu ponudu. A bio sam najbrži.
Bio sam najbrži i kasnije kad je jedino bilo bitno. Nakon Å¡to sam odradio svoje nisam Äekao da Tarik objavi tko je najbrži nego sam Äekao da prozove mene. Naprosto sam znao. Prije odlaska na vruću stolicu upitao sam Tarika ima li tremu. Zbunio sam ga na trenutak a onda je umro od smijeha. Mislim da sam ga time kupio. Time i prezimenom a oni koji su gledali znat će o Äemu govorim ïŠ
Uglavnom, tremu nisam imao, pitanja su mi bila relativno zajebana (ali zajebana su sva ona na koja ne znate odgovor, zar ne). Sve je zavrÅ¡ilo mojim nerezonskim kockanjem na pitanju za 125.000 jer zaista nisam imao nikakvih indicija o možebitnom toÄnom odgovoru.
Poslije nastupa, iÅ¡ao sam lokati sa svojim jockerima. Bile su tu i neke napalm djevice, gruppie djevojke i joÅ¡ neke obožavateljice. Mislim da smo pili negdje u Zagrebu jer mi se uÄinilo da sam vidio rijeku. Veliku Å¡porku rijeku.
NeobiÄno je gledati sebe na televiziji. Skužite da ste ćelavi i viÅ¡e nego Å¡to bi to sebi htjeli priznati, skužite i Å¡toÅ¡ta drugo zbog Äega vas uhvati letargija ali 32.000 kuna vas vrate u stvarnost.
Kakva je moć medija, najbolje se vidi na jednom primjeru. Naime, u emisiji sam, slijedeći Tarikov stil zajebancije, rekao da skupljam sliÄice životinjskog carstva, da mi ih broj 67 i Äudnovati kljunaÅ¡. Naravno da ne znam Å¡to je broj 67. a ni kljunaÅ¡ mi ne fali. Svatko onaj koji drži do sebe mora imati kljunaÅ¡a.
U dva dana imao sam 30-ak telefonskih poziva iz cijele Hrvatske. Ljudi masovno nude sliÄice. Jedna bakica iz Zagreba je toliko oduÅ¡evljena mojim nastupom pa kaže da će mi nabaviti sve sliÄice koje mi fale. Neko dijete me nazvalo samo da mi kaže da broj 67 nije kljunaÅ¡ nego smuÄ‘. DoÅ¡li su i brojni mailovi na mog poslodavca ;) Ne znam kako su ljudi doÅ¡li do mog broja telefona ali samo zamiÅ¡ljam Å¡to bi se dogodilo da sam rekao da mi je kurac 28 cm. Å to i jest ali to nije tema ;)
Vrhunac svega bio je juÄeraÅ¡nji poziv iz KraÅ¡a koji, dirnuti mojim nastupom, Å¡alju “slatki paketić” kao znak pažnje. Pa u redu. Bio sam im dobra rekla makar nesvjesno.
Uglavnom, ja sam sada zvijezda južnih provincija. Svugdje pijem Ä‘abe, mlaÄ‘e djevice nude mi se na oltaru požude, žele baÅ¡ da ih ja razdjeviÄim. Dobio sam godiÅ¡nji odmor 2 mjeseca a puÅ¡taju me i u bolnicu kad nisu posjete. Danas je treći dan i slava jenjava. Moram na neki novi kviz. Recimo Karika bi bila sasvim prihvatljiva. A mislim i da bih mogao opaliti Danijelu.
Koristim ovu priliku da se zahvalim i svojim jockerima, Vama poznatim virtualnim ljudima. Možete ih naći na ovim adresama:
http://whatever.blog.hr
http://starosjedilac.blog.hr
http://porto.blog.hr(nakadno otkazao jer njegova mala kovrÄava ne voli da se porto druži sa barabama iz južnih provincija)
A ja…ja sam http://herostrat.blog.hr ali to znate. Svatko tko drži do sebe - zna! ;)
Fatalna nesreća
March 16, 2006
2004., Paul Haggis
NeÅ¡to je fatalno, to je toÄno. Fatalno je kad Äovjek baÅ¡ želi pogledati dobar film, pa odluÄi igrati na sigurno, jer, dabome, ima li sigurnije igre od Najboljeg filma, a na kraju zavrÅ¡i ljut Å¡to nije gledao HRT-ov izbor za petak naveÄer.
Evo kako sam doživjela famozni Crash.
DanaÅ¡nja kinematografija ima, Äini se, jedan popriliÄan problem. Sve je već snimljeno, sve je već viÄ‘eno, treba forsirati formu i sadržaj do krajnjih granica, kako bi eventualno uspjeli neÄim impresionirati ljude. Na taj naÄin nastaju filmovi kao Å¡to je Crash, mozaik radnji, likova, sudbina, grandiozne poante vire ispod svakog kamena, sve dizajnirano da u gledateljima budi najdublje osjećaje, a rezultat svega je isforsirana zbrka koja u meni budi samo negativne osjećaje prema Akademiji i nezadovoljstvo nad upropaÅ¡tenim filmskim terminom.
U Äitavom filmu nema praktiÄki niti jedne situacije, niti jednog lika i niti jednog odnosa koji nije, u ‘varijacijama na temu’, već debelo viÄ‘en u drugim filmovima, filmićima i serijama.
Bogata bjelkinja (Sandra Bullock), uobiÄajeno prezirnog stava prema posluzi druge boje, a koja vodi toliko isprazan život da na kraju shvati da nema bolje prijateljice od svoje latino-sluÅ¡kinje? Revolucionarno.
Dva crnca (”Ludacris” i Larenz Tate) lamentiraju o tome kako i zaÅ¡to se Äitav svijet urotio protiv crnaca i baÅ¡ u svakom dreku prepoznaju rasizam? Kakva izvornost…
Crni policajac (Don Cheadle) koji je ‘uspio u životu’, ali je cijelo vrijeme muÄen spoznajom da mlaÄ‘i je brat vjerojatno ogrezao u kriminal i da mu je sudbina nesigurna, unatoÄ tome Å¡to je zapravo dobar deÄko? Da.
Pola glumaca nije uvjerljivo u svojim ulogama, djeluju kao neki koji glume u filmu za Å¡esto dolara, kakvi obiÄno naÄ‘u svoje mjesto u terminu nedjelja-16.45. Zapravo, kad bolje razmislim, vjerojatno nije stvar u neuvjerljivim glumcima, nego u neuvjerljivim likovima u neuvjerljivim situacijama.
Likovi djeluju kao da su loše osobe, a zapravo su u duši dobri, njihovi postupci se kreću iz jedne krajnosti u drugu, tako da motivacija ostaje potpuno nejasna, a gledatelj ostaje zbunjen jer nije jasno zašto dobri ljudi rade loše stvari i obratno.
(Kad kažem gledatelji, mislim Jezdimir, jer većina ljudi je oduÅ¡evljena s filmom, tako da sam nagrabusila kao onomad s Piratima s Kariba kad sam jebala mater svima koji su mi rekli da je film fantastiÄan, misleć da se radi o pranksterima, a kad ono nitko nitko nije razumio zaÅ¡to sam tako bezobrazna. Jer film je, dabome, fantastiÄan.)
Glavni razlog toj nerazumljivosti leži u tome Å¡to je u film natrpano mnoÅ¡tvo likova, vjerojatno s ciljem ’sveobuhvaćanja’ problematike, pa se niti jedan lik ne može razviti kako spada. Režite mi obje ruke ako sam makar u jednom trenu bilo a. osjetila povezanost s nekim od likova, ili b. razumjela u potpunosti zaÅ¡to rade to Å¡to rade. Mislim, redatelj je oÄito htio da gledatelji shvate kako su likovi uhvaćeni u konstantnom kaosu loÅ¡ih meÄ‘urasnih odnosa koji utjeÄu na svaki aspekt njihovog života, i da su njihova Äudna ponaÅ¡anja zapravo proizvod te okoline.
MeÄ‘utim, gledatelju koji voli razumjeti i identificirati se, nije dovoljna daleka implicirana direktiva ‘on to radi jer, eto, takav je svijet’, bez da mu se predoÄi uzroÄno-posljediÄni niz koji dovodi do toga.
Primjerice, uspjeÅ¡nog mladog crnog režisera (ili producenta ili neÅ¡to u tom stilu) i njegovu lijepu ženu jedne veÄeri zaustavi rasistiÄki raspoložen i općenito nadrkani policajac (koji je isto, naravno, u duÅ¡i dobar), a koji potom, vidjevÅ¡i da ga ovi ne Å¡ljive kao osobiti autoritet, uloži znatnu energiju da ih ekstra ponizi. Pod prijetnjom uhićenja u sluÄaju bilo kakvih prigovora od strane muža, on isprepipa ženu na vrlo nepriliÄan naÄin, a muž stoji pored i to trpi. Svima je jasno da on zapravo Äini pravu stvar, jer nikome neće koristiti ako tamo na licu mjesta popizdi pa oboje zavrÅ¡e u zatvoru, ali jasno je i da je to vrlo traumatiÄno iskustvo za oboje. Nakon Å¡to ih pusti, žena je užasno bijesna na muža Å¡to je to dopustio, a dok se on, naravno, i bez toga osjeća dovoljno kastrirano.
MeÄ‘utim, iz takvih njegovih osjećaja (potaknuto joÅ¡ nekom sitnom Äarkom s kolegom na poslu), on par scena kasnije stoji pred niÅ¡anom piÅ¡tolja nekoliko policajaca i radi takvu scenu koja bi sto posto dovela do njegove smrti, da nije bilo angažmana mladog policajca koji uspije sprijeÄiti tragediju (Ryan Phillipe). ÄŒovjek bi mogao razumjeti takav ispad da su mu prethodno žena i djeca ubijeni, pa on jednostavno viÅ¡e nema razloga živjeti, ali ono Å¡to je on u filmu prije toga proživio jednostavno ne opravdava takvu eruptivnu reakciju.
I tako cijeli film.
KonaÄno, u želji da, unatoÄ nizu stereotipa, ipak bude originalan, film na momente zabrijava u glupe i nerealne dijaloge. ‘ZnaÅ¡ zaÅ¡to autobus ima tako velike prozore? Da ponižava crnce. Tko se vozi autobusom? Crnci. Tako da ih svi mogu gledati…’, da parafraziram jednog od ona dva crnca koji hodaju ulicom i raspravljaju o rasizmu. Mislim, c’mon, glupost. Ili, joÅ¡ debilnije, u svakoj raspravi izmeÄ‘u dvije osobe, makar ona ne imala nikakve veze s rasom, jedan od sugovornika redovito niÄim izazvan kaže neÅ¡to poput ‘Jebeni crnci’, i time na potpuno umjetan, nepotreban i neživotan naÄin potpiruje taj sveprisutni meÄ‘urasni sukob.
Å to se strukture filma tiÄe, priÄa koja leži na nizu isprepletenih ljudi i dogaÄ‘aja nije novost, ali kad se sluÄajnosti preforsiraju, radnja jednostavno postaje neuvjerljiva. Pojedini segmenti, izolirani iz konteksta, mogu se nazvati dobrima, ali sve u svemu nema nekog osobitog smisla, a na kraju krajeva, film nije niti neÅ¡to posebno zanimljiv, a pogotovo nije zaslužio da dobije Oskara za najbolji film.
Da to nije sluÄaj, možda bih ga tek nazvala prosjeÄnim filmićem, ali u kontekstu svega, posve je bezvezan. A da ni ne spominjem koliko je Brokeback mountain kvalitetniji i impresivniji film, Äisto mi doÄ‘e žao onih koji ga zbog vlastite homofobnosti i osjećaja gaÄ‘enja nisu mogli doživjeti u pravom svjetlu.
Nego, da zavrÅ¡im, Crash najbolje opisuje reÄenica iz sluÄajno pronaÄ‘ene kritike stanovitog Josha Bella: ËBy attempting to say everything about race, Haggis ultimately says nothingË.
Baš kao da je sve skupa bio jedan veliki i neprobavljivi zalogaj.
Ali ne brinite, 90% ljudi smatra da je film odliÄan. Ako ste odvalili na Pirate s Kariba, nema razloga da ne pokuÅ¡ate s ovim.
Frozen Land, filmska eksplozija iz Finske
March 15, 2006
Iz tjedna finskog filma (14.03-22.03. u kinu Tuškanac), jedne od meni najuzbudljivijih europskih kinematografija, izdvajam film Frozen Land ili u originalu Paha Maa redatelja Akua Louhimiesa. Pruža vam se jedinstvena prilika da pogledate film koji je meni osobno bio daleko najbolji naslov na prošlogodišnjem Motovunu gdje sam ga i pogledao.
Svaka Äast pobjedniÄkom „Smrt gospodina Lazarescua“ ali Frozen Land je na mene ostavio najbolji dojam. To je ujedno i najbolji film koji sam pogledao u protekloj godini, a pogledao sam ih blizu 300 ukljuÄujući i 2 filmska festivala (Motovun i Zagreb FF).
Od samog poÄetka priÄa poÄinje svom žestinom, bez predigre i foliranja, iznenadno i žestoko poput udarca Å¡akom u glavu. Takav tempo redatelj drži bar 60-70 minuta od ukupno 130 koliko traje. Ako je prvi dio oluja u drugom vidimo ostatke od onoga Å¡to je ostalo nakon te oluje.
Od profesora koji kao viÅ¡ak dobije otkaz u Å¡koli i koji već u slijedećoj sceni prodaje stvari iz kuće ukljuÄujući i sinov cd player ubijajući se od alkohola, radnju dalje preuzimaju likovi jedan od drugoga. Kao da gledate iznimno brutalnu verziju igre „šalji dalje“ ili ringiÅ¡pil koji toliko nekontrolirano ubrzava da je iluzorno oÄekivati da će netko ostati u komadu prije no Å¡to padne zavjesa.
Redatelj nam nudi pogled na Finsku kakvu ne poznajemo, iza Nokije, iza meda i mlijeka teku potoci alkohola, nasilja, ubojstava, ovisnosti .. vidimo jednu paklenu, skandinavsku verziju Balkana.
Scene opijanja u Smrzntoj zemlji su toliko zastraÅ¡ujuće realne da vam poslije filma jedino preostaje da se i sami napijete. Iako je ovo zasigurno jedan od najmraÄnijih filmova koje sam pogledao u posljednje vrijeme autor je ipak svaki lik u filmu isklesao s puno truda i ljubavi i postigao to da većina gledatelja suosjeća s njima. Kroz radnju se provlaÄi mraÄna moć novca koja tjera Äovjeka da preÄ‘e granice poslije kojih najÄešće nema povratka. U dva navrata vidimo kako Louhimiesovi likovi odustaju od samoubojstva u zadnji Äas birajući ipak život koliko god on bio tragiÄan,dok s druge strane oni u odreÄ‘enim situacijama oduzimaju život drugima.
MraÄna, eksplozivna i emocionalna simfonija u zemlji vjeÄnog snijega i leda nikoga neće ostaviti ravnoduÅ¡nim. Nakon filmova Restless (2000) i Lovers and Leavers (2002) te konaÄno Frozen Land (2004) Louhimies je od struke dobio priznanje kao redatelj godine a filmovi su odliÄno proÅ¡li i u kinima, u Finskoj.
Frozen Land (preveden je kao Zemlja zla, na Motovunu je prijevod bio Smrznuta zemlja) možete pogledati u kinu TuÅ¡kanac 20.03. od 19:00 i dan kasnije od 21:00. Niti sluÄajno propustiti ovu priliku..
ÄŒovjek koji je znao sve
March 13, 2006
napomena: S ovom priÄom jebem se već dosta dugo, tako da je moguće da ste već naletjeli na nju u nekoj od verzija. Ovo je zadnja. Iako je i proÅ¡la bila zadnja, kao i ona prije nje.
Ne znam kad sam se prestao sjećati baÅ¡ svake žene s kojom sam vodio ljubav. Isprobao sam sve one stvari koje sam želio isprobati i brojaÄ se prestao okretati, ispunio sam svoju kvotu, lojem iskustva napunio baÄve sjećanja da me griju pod stare umirovljeniÄke dane. Platio sam otkupninu penisu, pa me oslobodio. Možda bi bilo bolje kazati da sam platio kauciju te da period prije suÄ‘enja kratim na slobodi, jer kako god okrenuo odnos Äovjeka i njegovog penisa oduvijek je bio jedan od najkompleksnijih odnosa uopće, ako izuzmemo onaj s majkom.
Bilo kako bilo, ni godinu dana nakon Å¡to sam se primirio probudio sam se zaljubljen. Prestao sam razmiÅ¡ljati, (ako se to uopće može nazvati razmiÅ¡ljanjem) o ženama kao kurvama, spustio gard, srce je postalo moj vodiÄ, i cap! bijah uhvaćen u ljubavnu zamku. Kao da sam u tom meÄ‘uprostoru u kojem je srce vodilo bitku protiv penisa (iluzija je da ta borba uopće može prestati dokle god postoji erekcija) spoznao da sam ipak osuÄ‘en na ropstvo, makar ga proglasio slobodom.
U nedostatku boljeg izraza, recimo da sam pronaÅ¡ao odraz svoje duÅ¡e u njenim oÄima, da sam u njenim rijeÄima pronaÅ¡ao dovoljno iskrenosti, da sam u naÅ¡im zajedniÄkim trenucima pronaÅ¡ao dovoljno medovine da me brani i kad pokoja kap pelina zaluta u srce.
I bili smo sretni. Ponekad bura, ponekad maestral, ali uvijek dovoljno vjetra u našim jedrima. Upravo onako kako sam zamišljao da treba biti. Iznenađenja mi je ionako bilo preko glave.
Nije bilo toga Å¡to Vanja ne bi uÄinila za mene. Uživao sam njeno potpuno povjerenje i poÅ¡tovanje. Prema meni se odnosila s toliko dobrote da mi je ponekad znalo biti neugodno. Da je nisam upoznao, možda nikad ne bih saznao koliko sam zaslužio.
Nastojao sam vraćati jednakom mjerom, jer sam viÅ¡e od svega cijenio Å¡to mi dopuÅ¡ta da budem ja. ÄŒesto smo si u Å¡ali znali govoriti da ćemo se meÄ‘usobno razmaziti i pretvoriti u ÄudoviÅ¡ta.
Naravno, postojale su odreÄ‘ene nesuglasice, rascijepi u stavovima, ali naÅ¡e rasprave nikad nisu ispadale iz kolosijeka i pretvarale se u obraÄune. Postojao je odreÄ‘eni kodeks prema kojem nismo jedno drugom izvlaÄili neugodne situacije iz proÅ¡losti u onim trenucima kad nam je ego bio povrijeÄ‘en, nikad nismo dopustili sebi da podignemo glas jedno na drugoga, iako to nisu bile rasprave bez strasti, kako bi se nekom naivnom promatraÄu moglo uÄiniti. Morat ćete mi vjerovati na rijeÄ, život nam je bio ugodan, a mi smo imali dovoljno samopouzdanja da uživamo u njemu.
Ili vas lažem?
Vanja nije mogla svrÅ¡iti. To je bilo sjeme razdora, tako banalno za ovu priÄu. Nema toga Å¡to nismo probali: razliÄite poze, oralni seks, analni seks, duge predigre, ulje, svijeće, kocke leda, vibratore, dildoe, lisice, pendreke, duge razgovore, terapije, ignoriranje problema, apstinenciju…
NiÅ¡ta nije dalo rezultata. Jednostavno, nije mogla svrÅ¡iti. Svi nalazi bili su u redu. Ginekolog je rekao da je sve u redu, psiholog je rekao da je sve u redu, automehaniÄar je rekao da je sve u redu.
S vremenom sam poÄeo razmiÅ¡ljati kako je izostanak njenog orgazma naplata duga iz proÅ¡losti. Ironija sudbine. Predugo sam tretirao žene kao drolje, pa me sudbina osudila na ženu bez piÄke, da izvinete. U svakoj proÅ¡loj vezi ta prokleta piÄka je bila jedino u Äemu sam mogao uživati, a sad imam ženu s kojom mogu uživati u svemu, osim u njenoj piÄki.
Da, nije to moj problem (ako uopće možemo govoriti o problemu), ja nemam problema prilikom svrÅ¡avanja. Možda ona uopće ne želi svrÅ¡iti, možda joj to nije neki prioritet, možda joj je zaista bilo dovoljno da uživa u samom seksu kao Å¡to je govorila. Možda je taj orgazam bio tek neki imaginarni bonus, neÅ¡to bez Äega će vrlo lako preživjeti, kandirana viÅ¡nja na vrhu sladoledne torte.
Seks nas je pretvorio u strance. Ili nam je seks postao stranac? Ili prepreka? Ili oÄekivanje? Napor, navika, pokora, kazna, otuÄ‘enje, lutanje… Svaki put kad sam nježno prelazio usnama preko njenih bradavica, razmiÅ¡ljao sam o tome, svaki put nakon Å¡to se ovlažila nadao se njenom orgazmu.
S vremenom sam sve Äešće obiÄavao zaspati ispred televizora, umjesto u njenom zagrljaju. Koliko sam se god trudio okriviti nju, nije mi uspijevalo. Koliko god je ona znala da zbog toga ne bi smjela osjećati krivnju, nije joj uspijevalo. NaÅ¡oj vezi nije uspijevalo ostati vezom. Razdvajali smo se dijelova raspuknutog ledenjaka, nemoćni da se ponovo spojimo. NaÅ¡ krevet postao je samica u koju smo svake veÄeri dragovoljno ulazili.
I kao Å¡to to obiÄno biva u bezizlaznim situacijama, jednog popodneva nakon par piva ispovjedio sam se konobaru. Možda zbog previÅ¡e posla, a možda i zbog toga Å¡to se konobarima zbog raznih priÄa koje su prisiljeni odsluÅ¡ati prebrzo pohaba empatija, Janko je samo lakonski odmahnuo rukom, okrenuo se prema kasi, i nakon kraćeg prÄkanja izvadio posjetnicu. Sivim kurzivom na bijeloj podlozi pisalo je: ÄŒovjek koji zna sve.
- Adresa ti je s druge strane, rekao je.
- Tako mi i treba kad od konobara tražim savjet.
- Gle, ja ne radim za proviziju, tip mi je jednom pomogao. Posjetnicu imaš, a ti kako hoćeš.
PosluÅ¡ao sam. OÄajan Äovjek ionako nema Å¡to izgubiti…
Bila je to jedna od onih neuglednih kuća pored ceste, neožbukane fasade. Cijena žbukanja jamaÄno bi nadvisila cijenu same kuće. U to smo se vrijeme planirali okućiti pa sam obraćao pažnju na takve detalje. Primijetio sam bunar u dvoriÅ¡tu, to je bio plus.
Pokucao sam, rekao je da uđem. Ležao je u dnevnom boravku neobrijan, u potkošulji. Na stolu pored televizora bilo par zgužvanih limenki piva.
- Zašto vam je ugašen televizor? - upitao sam ga.
- Ionako znam što je na njemu. A zašto si ti ovdje?
- Vi ste Äovjek koji sve zna, vi mi recite.
- Sva ta fama o meni, sve je to prenapuhano. A uostalom, većina se odgovora krije upravo u pitanjima. Možda ne znam sve, ali to znam.
Baš mi to treba, još jedan pop-prorok, pomislio sam.
- Možda je bolje da odem. - rekao sam.
- Nisam te ja ni zvao.
Kakav neodgojeni idiot. OdluÄio sam mu prepriÄati svoj problem tek toliko da se uvjerim u tu pomisao.
Nakon Å¡to me posluÅ¡ao, ili me nije posluÅ¡ao (u svakom sluÄaju, dopustio je da dovrÅ¡im), rekao je:
- Ja ću ti sada postavljati pitanja, a ti ćeš odgovarati kratko i jasno, može?
- Može. (hajde da i to vidimo)
- Probali ste oralni seks?
- Da.
- I ti i ona?
- Da.
- Guta li?
- Da, ali kakve to veze ima?
- Nema, to je meni za statistiku. Iznenadio bi se da znaš koliko ih ne guta. Nego, koliko ste poza isprobali?
- Ne znam toÄno.
- Otprilike?
- Preko dvadeset.
Klimnuo je glavom u znak odobravanja.
- Tu ste iznad prosjeka. A što… Sve to bez rezultata?
- Slušaj stari, ja sam ovdje došao na Jankovu preporuku. Možda me on nije dobro razumio, ali ja nisam ovdje s namjerom da postanem dio tvoje ankete o seksu. Ako mi možeš pomoći hvala unaprijed, ali meni nije nimalo ugodno raspravljati o svojim seksualnim navikama pred polupijanim tipom u potkošulji. Odjebite i ti i Janko!
- Stari, ne budi piÄkast. Strpi se malo, pred krajem smo. ZaÅ¡to je ne ostaviÅ¡?
- Volim je.
- Rekao sam ti da ne budeÅ¡ piÄkast… Å ala, Å¡ala. U Äemu je na kraju problem?
- Rekao sam ti već: NE MOŽE SVRŠITI!!!!!!
- Jesi li joj predložio da glumi?
- Jesam.
- Je li pomoglo?
- Nije dobra glumica.
- A ti si neki jebeni filmski kritiÄar?
- U redu, nisam joj predložio da glumi orgazam, zaboravimo to, to me ne bi zadovoljilo.
Pogledao me i potegnuo malo iz limenke.
- Iskren si, to cijenim. JebeÅ¡ ankete, idemo ravno u glavu… Kakav je njen odnos s ocem?
- Otac joj je mrtav.
- Spominje li ga ikad?
- Ne.
- Posjećuje li groblje na obljetnice njegove smrti?
- Posjećuje.
- Å to radi tamo, plaÄe li?
- Ne. DoÄ‘e, poÄisti oko groba, promijeni cvijeće, upali svijeće…
- ZnaÄi, o tome je rijeÄ… - rekao je.
- O Äemu? - pitao sam.
Uzdahnuo je.
- Ja sam Äovjek koji zna sve, ali Å¡to mi to vrijedi kad mi nitko ne vjeruje…
- Kakve su to fraze?
- Nisu fraze… ŽeliÅ¡ li stvarno da ti pomognem? RjeÅ¡enje je odvratno.
- Isprobaj me.
- Vjeruješ li mi?
- OÄajan Äovjek…
- Nema što izgubiti? Ali morat ću te vezati.
- Zašto?
- Zato Å¡to je savjet odvratan. Bojim se za svoju sigurnost.
- Veži me.
Smjestio me je na stolicu i vezao mi noge i ruku. Jednu je ostavio slobodnu.
UkljuÄio je televizor i otiÅ¡ao po gajbu piva.
- Sad ćemo piti pivo i gledati televizor. - rekao je.
Stavio mi je par piva nadohvat ruke i glavom pokazao da pijem. Pio sam. Na televizoru su bile meksiÄke sapunice. On je cugao i objaÅ¡njavao tko je tko i Å¡to se dogaÄ‘a.
Ne znam koliko smo dugo pili, ali sjećam se da je par puta otiÅ¡ao po novo pivo. PoÄeo me je ispitivati o sadržaju sapunice, a ja sam sve slabije hvatao konce. Kad sam napokon prestao razlikovati Äak i spol glavnih junaka, Äuo sam kroz maglu:
- Ona misli da ju je njen otac godinama pokuÅ¡avao silovati, ali nije uspio. To je njen problem! Otkako je umro ona osjeća kako ga nije dovoljno voljela. Ona je u magli. Osjeća krivnju jer mu nije mogla pružila ono Å¡to je želio od nje. Nije mu pokazala svoju ljubav. Zbog toga ne može svrÅ¡iti. Ona se na taj naÄin kažnjava. Ako je uspijeÅ¡ osloboditi tog osjećaja krivnje, moći ćete imati normalan seks.
Ne mogu opisati osjećaj bijesa kojem sam podlegao. Krenuo sam da ga ubijem, ali bio sam preÄvrsto vezan. Samo sam mahao onom slobodnom rukom poput budale. Naivne budale! Ne bih se zaÄudio da me ovaj manijak izreže na komade i u paketima poÅ¡alje Vanji.
- Vidiš da je vezanje bila dobra ideja!, rekao je uz osmijeh.
Prije nego što sam se onesvijestio, vidio sam kako mi se približava.
- Jeste li ikad probali lisice, ali ne one policijske, nego one s krznom okolo?
Bilo je to zadnje Å¡to sam Äuo.
Kad sam doÅ¡ao svijesti, već se spustio mrak. Po Å¡ajbi su se tromo spuÅ¡tale kapi kiÅ¡e. Oko mene je polje kukuruza plesalo u ritmu vjetra. Refleksivno sam posegao za novÄanikom. Srećom, joÅ¡ uvijek je bio na svojem mjestu. Pretpostavljao sam da me strpao u auto i odvezao par kilometara dalje od svoje kuće. Nisam ga imao volje tražiti, bio sam posramljen vlastitom glupošću ali i sretan Å¡to sam izvukao živu glavu. Upalio sam auto i krenuo prema svjetlima koja su se nazirala u daljini. Ubrzo sam se naÅ¡ao na glavnoj cesti, a potom i kod kuće.
Sljedećih par mjeseci trudio sam se zaboraviti na glupost koju sam uÄinio. Toliko benigan i skoro uobiÄajen problem natjerao me na tako radikalne poteze. NaÅ¡u vezu, u svojim vrlinama Å¡iroku poput oceana suzio sam na obiÄan kanal nevažnog problema. Iako Vanja nije znala niÅ¡ta o mojoj avanturi, na razne naÄine trudio sam se iskupiti. Zasipao sam je pozivima, izlascima, Äokoladama, cvijećem i raznim komplimentima, kako sam najbolje znao. Radio sam joj sve ono Å¡to sam želio da netko meni radi, natjecao se sam sa sobom u pogaÄ‘anju njenih želja, Äitanju njenih misli, upoznavajući je, otkrivajući slojeve njene liÄnosti s upornošću i nježnošću najboljeg klesara, svejednako diveći se svakom jutru i svakoj veÄeri provedenom s njom. Njen orgazam bio je posljednja stvar o kojoj sam razmiÅ¡ljao, taj teret prestao je biti teretom otkako sam na njega zaboravio.
Moje ranjeno lane isprva je mislilo da sam posegnuo za ljubavnicom, provjeravalo me na one ženske naÄine, mirisalo moja odijela, pregledavalo mobitel i poÅ¡tu, Å¡to mi je bilo i simpatiÄno na neki naÄin.
Nakon Å¡to ni u par mjeseci nije naÅ¡la traga i najmanjoj sumnji opustila se i poÄela mi uzvraćati jednakom mjerom.
Kakva su to vremena bila, nemoguće je opisati ih. Mogli smo razgovarati na daljinu, jedan kanal je ostajao otvoren. Ona je pila kavu s prijateljicama, ja sam bio na radnom mjestu dvadesetak kilometara dalje, ali razgovarali smo na tom slobodnom kanalu, bez mobitela, bez moderne tehnologije. Nemoguće je opisati takav odnos, mogao sam umrijeti i bilo bi mi svejedno, jer znam da sam imao tih par trenutaka, sekundi, minuta, sati, dana, mjeseci, godina provedenih spojen u jedno s njom.
Ali na njenom licu moglo se oÄitati kako se bliži obljetnica njegove smrti, ta sjena koja je polako zaklanjala njeno lice bila je preciznija od bilo kakvog sata. Ponovo me odbijala. Otići će tamo, poÄistiti oko groba, staviti cvijeće, upaliti svijeće, ispriÄavati mu se, zaplakati, smijati se… Mrzi li se ili si je oprostila?
- Ne trebaš se mrziti zbog toga., rekao sam.
- Kako misliš?, upitala je.
- U redu je., rekao sam i zagrlio je.
Å utjela je. Znala je da znam. Ta mala igra kojoj smo se posljednjih mjeseci predali s toliko oduÅ¡evljenja u trenu je postala iluzija. Preko komadića stakla naÅ¡eg malog razbijenog svijeta naÅ¡la je put do vrata i otiÅ¡la ga posjetiti. PriÄekao sam par trenutaka i krenuo za njom.
Kad sam bio mlaÄ‘i, zavidio sam prijateljima na grobovima. Svatko od njih imao je nekog tetka ili tetku, baku ili djeda, poneko Äak i oca ili majku ili sestru ili brata, a ja sam dijete doseljenika, prva generacija roÄ‘ena ovdje. Sav moj rod sahranjen je na nekom drugom, dalekom groblju. Svake godine za Dan mrtvih oni bi se okupili i posjetili groblje. DoÅ¡etali bi do svoje parcele (Oh, i to ne samo jedne!), važno zapalili pripremljene svijeće i Å¡utke proveli par trenutaka. Ja sam obiÄno sjedio pored mrtvaÄnice srameći se, jer nisam imao nikog svog. StraÅ¡no sam se bojao da mi netko ne priÄ‘e i pita: “Mali, a gdje su tvoji mrtvi?”
Glede mrtvih bio sam siromah. Nisam imao pravo na to tiho dostojanstvo, na mir i na sreću koju Äovjek osjeća na grobu svoje rodbine. Kako mogu znati da sam živ ako nemam nikog tko je mrtav?
Vanja je mehaniÄki ureÄ‘ivala grob svoga oca, kao Å¡to te frizer Å¡iÅ¡a, bez emocija. Bila je pedantna u tome, organizirana, kao Å¡to je uostalom u svemu Å¡to je radila. Bilo je lijepo gledati je. Uvijek je lijepo gledati je, lijepo je podboÄiti glavu rukom dok ležiÅ¡ u krevetu pored nje i gledati kako joj se grudi nadimaju dok spava, lijepo je gledati je kako hoda na poseban naÄin, kako se smije oÄima, na njoj je sve tako prokleto lijepo, a ja sam morao uÄiniti tu odvratnu stvar koju sam morao uÄiniti da joj pomognem. I to na grobu njenog oca. Netom oÄišćenog.
Onog dana kad sam je upoznao, kiÅ¡a je tek prestala padala i cijeli grad je mirisao na gliste. Gmizale su po zemlji, puno njih, cesta puna glista. Trebalo je pažljivo hodati da ih se ne zgazi. Ljigavo je kad zgaziÅ¡ glistu, osjeća se ljigavo pod nogama, kao Å¡to je ljigavo kad penetriraÅ¡. Prilazila mi je gledajući gliste. Onda je podigla glavu i tada smo prvi put pogledali jedno drugog, pored svih tih ljigavih glista koje su negdje žurile. Njene krupne crne oÄi. Sve žene u koje se zaljubimo imaju krupne crne oÄi.
Ona kao da me razumjela, kao da je znala da sam to ja, osjećala me, kladim se da je to osjećala, iako mi se prepustila kao nekom strancu. Kao nikad do tad. Osjetio sam miris zemlje i miris glista nakon kiÅ¡e, pune su mi nozdrve bile tog mirisa, povraćalo mi se od njega. Osjetio sam kako se grÄi. Pobjegao sam ne svrÅ¡ivÅ¡i. Ona je ostala ležati. Mislim da je plakala. Rijetko je plakala. Nisam želio da plaÄe, ali nisam znao kako da je utjeÅ¡im.
Nikad nismo priÄali o tome.
Mnogi od vas će osuditi ili mene ili nju, jer u svojoj uskogrudnosti nikad neće moći pojmiti iskrenu ljubav i žrtvu koju ona zahtijeva, jer svi mi stalno živimo za druge, a nikad za sebe.
Peoples whose reading these olso like to read this:http://leb.mojblog.hr
World Cup 2006 - Germany
March 13, 2006
Hoće li se u NjemaÄkoj ove godine doista odigrati najjaÄe svjetsko prvenstvo do sada? Može li itko živ ugroziti magiÄni Brazil osim njih samih? Na koga se kladiti? Tko su favoriti iz sjene? Kakve su Å¡anse Hrvatske? Kako će zavrÅ¡iti obraÄun u skupini smrti? ÄŒija majka crnu vunu prede?
Naravno, to nitko živ ne zna, ali svi mogu pokušati odgovoriti. U seriji od 32 posta pokušat ću predstaviti svih 8 skupina, 32 reprezentacije i pokušati pogoditi tko će proći pakleni prvi krug. Bit će tu i mnoštvo podataka o povijesti svjetskih prvenstva, statistika, brojki i slova..
I joÅ¡ samo jedna napomena – ne odgovaram za eventualne gubitke na kladionicama. Pa idemo redom, od skupine A i reprezentacije NjemaÄke.
NjemaÄka
Nijemci su opasni i kad spavaju, ako smo iÅ¡ta nauÄili iz povijesti nogometa onda je to to. Džaba Å¡to ne igraju dobro, džaba Å¡to su izgubili priliÄan broj prijateljskih ogleda, džaba Å¡to ih je Italija nedavno samljela 4:1. Sve to skupa niÅ¡ta ne znaÄi. U povijesti svjetskih prvenstava Äak su 3 puta bili svjetski prvaci a na posljednjem prvenstvu u Koreji i Japanu igrali su finale. Ono Å¡to je karakteristiÄno za Å vabe je neviÄ‘ena koncentracija bez obzira na rezultat i bez obzira koja se minuta igra, fiziÄka pripremljenost, britka obrana i uvijek odliÄni golmani, napadaÄi koji koriste i najmanje propuste u protivniÄkoj obrani, bikovska upornost i da ne nabrajam dalje. S druge strane, u posljednje vrijeme fakat ne blistaju, u Portugalu 2004. ispali su joÅ¡ u skupini pa je izbornik Voller odstupio. Zanimljivo je da se nitko baÅ¡ nije otimao da preuzme kormilo reprezentacije jer navijaÄi od Elfa na svom terenu oÄekuju velike stvari. Hrabrosti je imao Jurgen Klinsmann, nekada ubojiti napadaÄ ali bez velikog trenerskog iskustva. Ne uspije li razapet će ga na križ, uspije li – bit će heroj NjemaÄke.
Prognoza:
Skupinu prolaze sigurno jer je rijeÄ o jednoj od najlakÅ¡ih skupina na SP, a dalje je sve moguće. Elf je potpuno nepredvidiv i sve je moguće, ono u Å¡to se možete kladiti je da će njihov angažman kao i uvijek biti 120% u svakoj utakmici. Ako baÅ¡ inzistirate, moja je prognoza je da će ispasti u Äetvrtfinalu.
Povijest:
3 puta svjetski prvaci (1954, 1974, 1990)
15 puta na SP
KljuÄni igraÄi:
Ako u veznom redu prorade Ballack, Deisler i Schweinsteiger bit će svega. U napadu će upotrebljive lopte natrpavati u mreže Podolski, Klose i Kuranyi. Obranu će predvoditi 37-godiÅ¡nji Kahn te braniÄi Huth iz Chelsea i Lahm iz Bayerna.
Utakmice s Hrvatskom:
23.06.1996. Manchester (EURO ‘96), Germany – Croatia 2:1
04.07.1998. Lyon (SP ‘98), Germany – Croatia 0:3
29.03.2000. Zagreb (prijateljska) Germany – Croatia 1:1
18.02.2004. Split (prijateljska) Germany – Croatia 2:1
Izbornik: Jurgen Klinsmann (1964)
Dana do SP: 88
Anatomija jedne smrti
March 12, 2006
“MiloÅ¡ević je bio Äovjek proÅ¡losti, odgovoran za povrede ljudskih prava, mnogobrojne žrtve i ratove na Balkanu. Posljedice toga sežu sve do danaÅ¡njeg vremena.”
Frank-Walter Steinmayer (NjemaÄki ministar vanjskih poslova)
Smrt Slobodana MiloÅ¡evića u haÅ¡kom zatvoru sama po sebi ne predstavlja niÅ¡ta spektakularno važno i neće izazvati onakve tektonske poremećaje u regiji. On je prestao postojati u onom trenutku kada je palo njegovo krvavo carstvo i kada su ga sami Srbi izruÄili u Haag. Istina, Å¡teta je da MiloÅ¡ević nije doživio da Äuje presudu za sve one zloÄine poÄinjene na tlu bivÅ¡e države ali bojim se da bi to bila slaba satisfakcija za stotine tisuća razorenih života, za ranjene, pobijene, silovane, raseljene, osiromaÅ¡ene koje je njegova politika ostavila iza sebe.
Niti Adolfu Hitleru nije suđeno kao uostalom i mnogim drugim krvolocima diljem svijeta. Tlo danas ujedinjene Europe koja će se u narednom desetljeću protegnuti preko cijelog Balkana, natopljeno je krvlju.
Posljednja krvava epizoda bio je rat koji je bjesnio na ovim prostorima u prvoj polovici devedesetih godina proÅ¡log stoljeća. HaÅ¡ki sud koji je osnovan da bi se donijele presude za poÄinjene zloÄine u tom ratu samo je dijelom ispunio svrhu svog postojanja. U sluÄaju Slobodana MiloÅ¡evića ih je pretekla smrt.
Umjesto brzih i efikasnih suÄ‘enja za sve te silne zloÄine svjedoci smo maratonskih suÄ‘enja koja s protokom vremena gube svoj smisao. Izreka da je „pravda spora ali dostižna“ dobila je svoju novu dimenziju na meÄ‘unarodnom sudu u Haagu.
MiloÅ¡ević je bio klasiÄni primjer diktatora koji se i sa politiÄkim protivnicima u svojoj zemlji razraÄunavao gangsterskim metodama. Postoji naravno realna opasnost da se ostaci njegovih politiÄkih sljedbenika posluže njegovom smrću za napuhavanje novog mita o eto, muÄeniku koji je umro za svoje ideje. Iz svakog takvog mita, ako on naraste do realno opasnih proporcija, na kraju se izrodi neman koju je kasnije teÅ¡ko ukrotiti.
Međutim, ima li Srbija snage za takvo što, ono što je sigurno – koristi nema. Ljudi imaju puno važnijih problema oko toga kako uopće preživjeti a da bi nasjedali na politikantske igre Miloševićih politikanata koji će zasigurno pokušati njegovu smrt do kraja ispolitizirati.
Sinoćnje crne prognoze Zdravka Tomca da je smrt Slobodana MiloÅ¡evića vrlo loÅ¡a vijest za Hrvatsku jer će se sada haÅ¡ki sud okrenuti suÄ‘enju Hrvatskoj nemaju nikakve osnove. Istina je, procesi koji se protiv Hrvata vode na tom sudu bit će ovako ili onako dovrÅ¡eni ali to bi se dogaÄ‘alo i da MiloÅ¡ević nije umro. Nikakva nova, zamjenska suÄ‘enja neće nadomjestiti jednu neizreÄenu presudu. Osim toga Srbija je danas suoÄena sa sve većim pritiskom da se izruÄe Karadžić i Mladić. Bez njihovog pojavljivanja pred tribunalom u Å¡to skorijem roku Srbija jednostavno ne može naprijed.
PopriliÄna traljavost rada tog suda predstavlja napor za meÄ‘unarodnu zajednicu, njihove prosudbe su Äesto povrÅ¡ne i pogreÅ¡ne a reakcije toliko spore da je moguće samo na kraju zbrajati Å¡tetu. Da se Europa odluÄnije postavila po izbijanju krize na tlu bivÅ¡e SFRJ možda MiloÅ¡evića ne bi niti bilo, bar ga ne bi bilo u tako tragiÄnom obliku, pa možda na kraju ne bi ni bilo potrebe za sudom.
U svakom sluÄaju praÅ¡ina polako prekriva ovaj dio povijesti, s MiloÅ¡evićem ili bez njega. Balkan će prije ili kasnije postati dio te Europe, to je realnost. Sve drugo znaÄilo bi gotovo sigurnu propast. Ne mislim da će sve procvasti kada se to konaÄno dogodi ali izolacija s hordama kriminalaca i politiÄkih žmuhlera na grbaÄi raskomadala bi i ovo malo Å¡to je ostalo od naÅ¡ih života. Kraće reÄeno, otiÅ¡li bi svi ravno u piÄku lijepu materinu.
