Ljubičić i Ančić na medijskoj margini March 30, 2006

U trenutku pisanja ovog teksta dva hrvatska najbolje rangirana tenisača, Ivan Ljubičić (6) i Mario Ančić (23) igraju u četvrtfinalu jednog od najjačih teniskih turnira na svijetu, onog u Miamiju na Floridi. TakoÄ‘er, u četvrtfinalu su parova istog turnira, Å¡to znači da momci imaju žestok ritam ovih dana. Turnir je to čiji je fond nagrada veći od 3. milijuna dolara, dakle veći nego najrazvikaniji novčani transferi hrvatskih nogometaÅ¡a, a sudeći po medijskom praćenju njihovih uspjeha u hrvatskim medijima, stekao bi se dojam kako se radi o kakvom neatraktivnom i nepopularnom sportu poput samostrela ili kod nas joÅ¡ nepopularnog curlinga. Ipak, radi se o top-10 sportu; svjetski popularnom TENISU - sportu koji je iznjedrio mega zvijezde poput Agasija, Beckera, Samprasa, Federera, Navratilove, …, a kod nas i dalje na 2. programu htv-a večeras prijenos nogometne utakmice nekih stranih, pa čak ne niti najboljih, klubova, ne prenosi se čak niti Cibonina “biti ili ne biti” utakmica, jer je, izgleda, kladionica prepuna nogometnih kombinacija, uzela danak pred pravim ljubiteljima sporta. Kako inače objasniti silne prijenose nogometnih utakmica europskih liga, dok istovremeno rijetki hrvatski sportaÅ¡i ostvaruju mega uspjehe u svjetskim razmjerima; jer, morate priznati, ako je jučer 23. na svijetu Mario Ančić izbacio 5. igrača svijeta Davidenka iz borbe za četvrtfinale, onda je to sam svjetski vrh. Koji hrvatski nogometni klub igra na toj razini? Ista je stvar i sa dnevnim novinama koje nevjerojatne količine nogometnih analiza, predviÄ‘anja i proricanja nude ovisnicima o klaÄ‘enju i patoloÅ¡kim ubijačima vremena, dok pravi uspjesi često nisu niti izrijekom evidentirani. U očekivanju poboljÅ¡anja situacije, na www.atptennis.com počinje live prijenos četvrtfinala iz Miamia. Volim nogomet! O kako volim nogomet!

Reno March 30, 2006

Sinoć sam s razlogom dočekala ponoć iako su mi kapci već bili na pola puta prema dolje. Naime u programu je najavljen francuski dokumentarac o jednom od danas najpopularnijih ali i najtajnovitijih glumaca - Jeanu Renou.
Jean Reno – Leon. S tom ga kultnom ulogom nekako najviše poistovjećujemo, ali u dokumentarcu na moje ugodno iznenađenje nije bilo riječi toliko o njegovoj filmografiji koliko o njemu kao osobi. Tajnovitoj, nepoznatoj i nadasve - skromnoj osobi.

Koja se čak ni ne zove Jean Reno već, pazite sad - Don Juan Moreno y Jederique Jimenez! Tip iako Francuz po mjestu življenja i francuski glumac kakvim ga običavamo smatrati – uopće nije Francuz! Reno je Andaluzijac, rođen u Maroku tamo daleke ´48-e od roditelja Andaluzijaca, koji su kasnije iz Španjolske pred Francovim režimom pobjegli u Francusku i – voila! Jean Reno! To mi je uistinu bilo otkriće.

I kakvi su dojmovi? Pa moram priznati - izuzetno dobri. O tome čovjeku privatno nisam znala ništa, osim da ga je Hollywood poslije Velikog plavetnila i Leona Profesionalca stereotipno odredio za The Francuza u svim filmovima u kojima se neki Francuz ima pojaviti. Ali sinoć mi je taj jednostavan i topao dokumentarac, kojega je autor očito napravio s ljubavlju i poštovanjem prema Renou, otkrio jednog nadasve skromnog, pametnog i jednostavnog čovjeka. Tek sad vidim da ponavljam riječ jednostavno, no i to je logično. Topla osobnost Jeana Renoa prenijela se i na kameru koja ga je pratila tih nekoliko dana, pa je i dokumentarac počeo odisati njegovim duhom.

Krakati oćalinko, iako trapav i nezgrapan u pokretu kao što bi se moglo na prvi pogled reći, u razmišljanju sigurno trapav - nije. Vrlo realan, predan svom poslu, nimalo opijen nekom lažnom slavom, svjestan svoje ljudskosti, čvrsto na zemlji, izuzetno zreo. Japanci ga obožavaju, ali veli koga Japanci ne obožavaju, Ameri također non-stop ga traže..

Vožnja Parizom u skučenom Citroenu i razgovor sa Jeanom otkriva čovjeka bogatog životnog iskustva i želje da taj privatni dio ostane takav. Što mu i uspjeva, jer iako se kroz cijeli film stječe dojam da napokon sklapamo sliku tog čovjeka, on ni jednom riječju ne otkriva konkretne detalje.
Pričajući o svojim ulogama s poštovanjem govori o svim svojim kolegama, ali jedino na spomen susreta sa velikim De Nirom (Ronin) njegovo se lice ozaruje, prepričava detalj prvog susreta, kako ovaj odvidava lampicu da u mraku restorana zadrži privatnost, veli da je od početka sve sjelo na mjesto i da su od tada bliski prijatelji. A ni De Niro nije od velikih riječi.

Reno i pjeva, kupio je hlače od crne kože da bi pored prijatelja izašao na binu i u njima zapjevao. U kožnjaku izgleda komično, ali pjeva – fantastično. Glas dubok i krasan, prijatelj ga hvali i veli: Jeana krasi odanost.
Nekako mu vjerujem, ima nešto simpatično u tom oćalinku (podsjeća me na Olivera u fazi groznih oćala, neugledan, neuredan, talent do neba), simpatično ali i ozbiljno kada treba.

Da, Jean Reno, čovjek na koga se može osloniti. Svijet filma je to prepoznao. Mene se najviše dojmila njegova – skromnost.

MASCULFIBER: Pisanje o seksu (2) March 29, 2006

Mrzim velike knjižnice. Inače imama slab osjećaj za orijentaciju, a labirinti od polica s knjigama samo ga dotuku od daske. Jedini spas predstavljale bi mrvice kruha koje bih ostavljao iza sebe, no čini se kako uvijek presavjesne knjižničarke nikad nisu čitale Ivicu i Maricu. Njihov bi posao trebao biti olakšati snalaženje među tolikom naslovima, a vještice svojim pravilima čine sasvim suprotno. Zabranu unošenja hrane ne ističu samo na ulazu i članskim iskaznicama, već kao vrhunac – i na izlazima za nuždu! U skladu s tim, siguran sam da je u njihovim matičnom sindikatu štrajk glađu odavno napuštena metoda borbe za radnička prava.

Nedavno sam, stisnut rokom za vraćanje Ane Karenjine, bio prisiljen ponovno posjetiti to mjesto bez hrane. Kad sam ju posudio imao sam neodoljivu želju provjeriti istinitost tvrdnje kako je dojam čitanja djela koje predstavlja nezaobilazni dio srednjoÅ¡kolske lektire s vremenskim odmakom od kojih desetak godina sasvimn drugačiji, zreliji. MeÄ‘utim, tinejÄ‘erske Å¡krabotine pored teksta kao Å¡to su ‘Ana, ubi se već jednom!’ i ‘Vronski je peder!’ bile su Proustov kolačić koji me vratio u gimnazijske dane kada se zrelost mjerila brojem bubuljica i veličinom grudnjaka. Po tim mjerilima nezrelu knjižničarku upitao sam ima li pomaka na listi rezervacije knjige za koju sam se predbilježio prije koji mjesec. Upitala me za njen naziv, no čini se da je ‘koji’ mjesec bilo predugo razdoblje za moj mozak, pa sam ga, izgleda, jednostavno zaboravio. Na to je svojim pogledom opsovala moje kratkoročno pamćenje, jer zbog njega je dobila dodatni posao. Morala je otvoriti listu prema kriteriju prezimena.

- Markulj? – upitala me dižući pogled s ekrana.
- Da. – potvrdio sam kratko, glasom punim nade.
- Tek ste dvanaesti. – obavijesti me kroz zločesti smiješak.
- Što to znači?
- To znači dadaleko veće šanse imate na listi čekanja za presađivanje bubrega- a sad oprostite, vrijeme je za moj gablec.

Ostavila me samog na milost i nemilost svih onih groznih polica koje su me progutale i ispljunule negdje kod slova M. U želji da se Å¡to bolje snaÄ‘em, jer ipak sam jedno ljeto proveo s izviÄ‘ačima (indikativno, bez ijedne jedine zaraÄ‘ene značke), nisam na njega gledao kao na sastavni dio ‘mame’, ‘mumije’ ili ‘Mombase’. U tom je trenutku M značilo da me točno 17 slova abecede dijeli do izlaza iz ove stave od papirnatog labirinta. Drugim riječima, zaključio sam daje traženje literature po knjižnicama vrlo blisku planinarenju. Na kraju se sve svodi na praćenje markacija.

ÄŒitatelji bi se slobodno mogli svrstati u dvije skupine. Prva guta knjige i iz ruku ih ne ispuÅ¡ta do samog kraja, pa makar imala preko tisuću stranica mikroskopskog tiska. To su, gurmanskim riječnikom, knjiÅ¡ki žderonje koji knjige tamane kao Bavarci pivo na Oktoberfestu. Drugu krajnost predtavljaju ljudi poput mene koji uživamo u svakom malom zalogaju. Preferiramo malene prcije od svega nekolik ostranica rasporeÄ‘ene na neki dulji period, Å¡to znači da smo neku podeblju knjigu u stanju mrljaviti i po nekoliko mjeseci, da ne kažem godina. Idealno bi rjeÅ¡enje bilo izdavanje knjiga po poglavljima, ali sumnjam da bi neki nakladnik bio zainteresiran za za takvu biblioteku namijenjenu nama, knjiÅ¡kim mrljaviteljima. Bio bi to poduzetnički promaÅ¡aj ravan otvaranju supermarketa s proizvodima za ljevake. It tog razloga okorjela sporočitateljska publika osuÄ‘ena je posuÄ‘ivati tanke knjige, a upravo se jedna takva stvorila pred mojim nosom – ‘Svijet seksa’ Henryja Millera.

Kad sretnete neku osobu koja poznaje vama poznatu osobu obično kažete:

- Pa svijet je tako malen!

Tada postane svijesni činjenoce da itekako morate pripaziti što govorite i kako se ponašate, jer vrlo lako možete postati zajedničkom temom ogovranja svoje okoline za koju vam ni na kraj pameti ne bi biloda se kojim slučajem međusobno poznaje. Pa ako je naš svijet tako malen, zamislite samo koliko je tada velik naš svijet seksa? Možda upravo vaši bivši i bivše upravo sjede na kavi i pričaju o nekim vašim potezima!

- Meni nikad nije bilo jasno zakaj na kraju napravi ‘ono’! – govore. – ZnÅ¡a na kaj mislim?
- Joj, samo mi ne spominji ‘ono’! Grozno!

Normalno, uhvatila me paranoja, jer zajedljivoj knjižničarki koja se puna mrvica vratila na svoje radno mjesto sigurno nij profesionalna dužnost tako povjerljiv podatak da sam posudio neku knjižicu o seksu. Štoviše, okladio bi se da bi i kao urolog bila kadra gaziti Hipokratovu zakletvu kad god bi joj se prohtjelo, a pogotovi kada sam ja u pitanju. Odjednom mi se isprva velika knjižnica učinila malenom poput kućice liliputanskog pekinezera. Sklupčao sam se u nju i stao gutati Millerove misli.

Moram priznati, ostao sam razočaran. Od jednog tako tankog djela očekivao sam puno više. Mislio sam, saznat ću o seksu nešto novo, neku tajnu koja će mi konačno pomoći shvatiti svu kompleksnost muško-ženskih odnosa. I što ja od jednog Amerikanca, molim vas lijepo, dobijem?

‘Seks je, dakle kao i sve ostalo, velika tajna. To pokuÅ¡avam reći.’

U prijevodu, na zapadu ništa novo.

Lakoća pisanja March 27, 2006

Jeli vas ikada usred pisanja uhvatilo bjesomučno preslagivanje rečenice? Ono kad vas obuzme osjećaj kao da nešto u njoj ne štima i ne želi sjesti na mjesto i em ne valja ovako em ne valja onako i na kraju ne valja nikako - pa je kompletno odbacite u smeće i neutješno tučete glavom u zid dok vam iz kutova usana izbijaju očnjaci?
Nikada? Baš nikada?! Ah, srca ti!

Pitam zato što zadnjih dana nailazim na fantastično pisane blogove koji me totalno obeshrabruju. Ne mogu a da se ne divim ekipi koja s takvom lakoćom i s takvim poletom piše o svemu i svačemu, misaono i tekstualno s lakoćom povezuju sve od igle do lokomotive kao da im je pisanje ujedno i disanje, vrlo prirodno. Čitam te predivne duge i kratke efektne rečenice koje samo teku i teku i u njima naprosto vidiš da nisu bile ni kidane ni preinačavane ni vraćane na ono što se htjelo reći jer se sve što se htjelo reći bez problema reklo iz prve. Takve jednostavne, poletne, lepršave i pune duha rečenice zapravo i postižu najjači doživljajni efekt kod zanesenog i uživljenog čitatelja.

Pisati ravno iz glave na papir bez ikakovih naknadnih intervencija moj je nedosanjani san. Mora da je divota imati tako tečne misli, mora da je divota imati takav talent, mora da je divota posjedovati moć lakog izražavanja!

Zavidim brzima na ´perookidaču´ zato što ne spadam među njih. Mene nažalost karakterizira opsesivno-kompulzivan pisački poremećaj. Ni manje ni više! Mučenje - to bi ukratko opisalo tu boljku, a definicija joj zvuči otprilike ovako: nikad nije dovoljno savršeno.
A što to ´nikad nije dovoljno savršeno´ konkretno znači? To znači da se pisačko opsesivni-kompulzivac ez majself, u stanju na isti (već objavljeni!) tekst vraćati i po nekoliko puta stalno tražeći dodatna moguća poboljšanja.

Ovaj zarez nije potreban, ovdje fali crtica, otkud ovaj uskličnik, ovaj zaključak nije dovoljno efektan, moram skratit priču, tribala san novi redak bilo bi preglednije, ma otkud ovaj uskličnik koji mi je kuac bio kad san ga stavljala, a da ipak vratim onaj zarez, ha?

I tako jedno desetak puta, a o mijenjanju samog sadržaja teksta da ne govorimo, pisačko opsesivni-kompulzivac u stanju je od jednog teksta u par dana stvoriti nekoliko verzija, pa neki jadnik koji ni kriv ni dužan na njega naleti dana prvog ne znači da će ´isti´ tekst prepoznati i recimo dana petog. Pisačko opsesivni-kompulzivac u stanju se vratiti i nekoliko postova unazad i promijeniti ono što mu cijelo vrijeme bode u oči – jer inače da to nije učinio ne bi mogao mirno spavati. A opet ni sve to ne garantira da će sa tekstom ikada biti u potpunosti zadovoljan.

Bojim se i pomisliti što bi bilo da nema mogućnosti naknadne promjene teksta koju blog servisi pružaju ili da se na primjer radi o već tiskanoj knjizi? Takav bolesnik/ca (čitaj: ja) bio bi u stanju teško naoružan upasti u redakciju ili tiskaru i kompletno zaustaviti cijelu rotaciju (kaže li se rotacija?): ZAUSTAVLJAJ BANDO ILI PUCAM, IMA ZAREZ VIŠKA!!!

Ajmo pogađati kolko ću se puta vratiti na ovaj tekst?
I kaže li se rotacija ili.. ma kako se kaže, joooooooj! MA GDJE MI JE BAZUKA!?! ;0)

Poljska…u mom srcu March 23, 2006

Poljska je reprezentacija koja bi se naoko mogla usporediti s našom. Niti jedna velika zvijezda, mnogo momčadskog duha i velika očekivanja kod kuće. Pitanje je koliko su ona realna-no to je i pitanje je koje bi si trebali postaviti i naši sportski novinari. Glorificiranje nečega (poput pobjede nad Argentinom) da bi pad bio ljepši je odlika mazohista-zamislite samo Sušeca obučenog u kožu kako drži bič kojim mlati Velu dok ovaj priprema emisiju. Ali ovdje nije riječ o seksualnim sklonostima hrvatskih sportskih novinara, već o nogometnoj reprezentaciji Poljske. Ako idemo dalje s usporedbama, nije nevažno reći da se trenutačno nalaze na 22. mjestu FIFA-ine ljestvice, dok smo mi 20. Na prošlom svjetskom prvenstvu su, poput nas, ispali u skupini i tako razočarali navijače kod kuće. U Njemačkoj će tražiti iskupljenje, a gledajući skupinu po jakosti-moguće je i da ga nađu. Moj komentar-svaka repka za koju navija (pretpostavljam) Štulić, mora dobro proći u Njemačkoj.

Povijest:

U dosadašnjih 6 nastupa na svjetskim prvenstvima imaju 2 treća mjesta-1982. i 1974. koje se odvijalo upravo u Njemačkoj što za one praznovjerne kladioničare može biti određeni znak.

Prognoza:

Vjerujem da će proći skupinu i dajem im odreÄ‘enu prednost pred srednjo- i južnoamerikancima. Djelomično zbog velike podrÅ¡ke s tribina koju će zasigurno imati, ali ponajviÅ¡e zbog kolektivne igračke kvalitete koju posjeduju i sposobnosti da-za razliku od nas-uÄ‘u u dvoboj s “lakÅ¡im” protivnikom bez predrasuda 100% motivirani.

Ključni igrači:

Jezgru ekipe čine internacionalci koji ne igraju u najvećim europskim klubovima, ali su relativno standardni tamo gdje igraju-izuzev golmana Dudeka koji je najpoznatiji igrač (golman) reprezentacije te je član Liverpoola i pomalo ironično-ne igra standardno. Uz to sve, moram primijetiti da ima vrlo blesavo prezime-tko zna, možda zbog toga i ne igra. Nakon njega slijedi igrač Borussije iz Dortmunda Ebi Smolarek koji u klubu igra napad, a u reprezentaciji vezni red-u odličnoj je formi i prvi je strijelac kluba. Osim njega, istaknuo bih i Krzynoveka koji igra lijevo krilo-istu poziciju kao i naš Marko Babić u Leverkusenu gdje igraju zajedno. Napadački dvojac Zurawski-Frankowski u kvalifikacijama je zabio zajedno 14 pogodaka, tako da i od njih možemo očekivati pokoji na predstojećem mundijalu.

Izbornik:

Pawel Janas

Kladionica:

Moja vam je preporuka da dignete hipoteku na mjesto boravka ili odete do najopasnijega zelenaša i posudite što više love, te da to sve stavite na Poljsku da će biti treća. Ako ste ziheraši i nemate muda, pa bilo to i metaforički, kladite se da će ispasti u osmini finala. Žalbe i reklamacije ne primam. Potencijalni milijarderi, sretno!

Mešine Tišine March 21, 2006

Čitajući Mešu. Otprilike tako bi se mogla nazvati ova avantura, ovo upuštanje u svijet Meše Selimovića. Svijet koji najvjerojatnije ne bih nikada svojom voljom skinula s one prašnjave police u gradskoj knjižnici, da nije bilo kako to obično i biva - gorljivog ali i nenametljivog prijatelja, koji me na to potaknuo.
-Uzmi Mešu, mislim da bi ga trebala pročitati.
Prvi je kao žrtva moje znatiželje pao Derviš i smrt, ali kakav je to pad bio! A zatim su evo uslijedile i Tišine.
-A na što se ove Tišine u naslovu odnose? –pitala sam frenda,
-Pa teško je to objasniti –nato će on –vjerujem da će ih svatko doživjeti individualno, znaš to ti je slojevita priča..

I uistinu, nije Meša lak odmah ću vam reć´, borila sam se s njim danima, iako neš´ti knjižice od 200tinjak strana (za razliku od Derviša to je ´kašji mačalj´). Ali meni nije bio lak (moj frend tvrdi da mu je izuzetno pitak) jer meni osobno njegov stil ne odgovara, pretežak mi je, premračan, čitanje Meše je za mene hrvanje. Da ne bi rekli da sam drska i on sam veli nešto slično..
´..ne mislim o tome kako smo nepravedni prema knjigama, uvijek tražimo da odgovaraju našim raspoloženjima, ako su drukčije, smatramo da su loše..´
Precizna dijagnoza, zar ne? To je Meša.

Ali ja sigurno ne smatram da je ova knjiga loša, iako mi ne odgovara, dapače - genijalnost mu apsolutno ne mogu osporiti. To naprosto izbija iz svake njegove rečenice, misli, slike.
Knjiga je vrhunska. Usudila bih se reći i transcedentalna, jer Meša barem mi se tako čini, jednim dijelom sebe uranja u neke više sfere. Čitajući Tišine cijelo si vrijeme svjestan koliko je pomaknuto njegovo gledanje na svijet. Pomaknuto u smislu da mu je perspektiva šira, viša, u dodiru sa svijetom duha, misli, osjeta. Kao da je jednom nogom na ovom, a drugom na onom svijetu i da kroz tu sponu (njega) struje neke spoznaje koje ´normalno´ljudsko oko ili moć osjeta ne bi bilo sposobno uvidjeti. Tako nekako.
Za neke njegove zaključke, razmišljanja i opažanja, i iznad svega uvide u ljudska stanja (nevjerojatno duboke, razarajuće uvide) - moraš biti u doticaju s nečim nezemaljskim. I drugi su pisali prateći tok misli, ali ne kao Meša, ne kao on. On kao da ulazi u same zavijutke mozga, hopsajući po našim neuronima, vadeći naše najintimnije misli na površinu i to samo tako, lako. Skoro kao usput, čineći to kao možda, samo možda neželjenu nuspojavu svojih promišljanja.

Često vas naprosto osupne u koliko tih njegovih razmišljanja prepoznajete dijelove sebe, svoje strahove, tjeskobe, traganja, no da to ipak sve skupa i nema nikakve veze sa vama. Jer to je roman o nekom drugom, ili nije?
Gotovo uznemirujuće djeluje to njegovo prekapanje sama sebe - a i nas koje u to prekapanje uvlači. Ma ne gotovo, već jest uznemirujuće. I eto razloga mome hrvanju.

-Pa o čemu se u tim Tišinama radi? –pitate se sad vi.
Onaj najsuhlji ili najgluplji sažetak bi bio – PTSP, i danas jako aktualan. Ali nakon što sam i sama prošla knjigu vidim da se vraćam na ono mudro prijateljevo
- Pa teško je to objasniti…

Tišine me djelomično podsjećaju na Salingerova Lovca u žitu (ili raži, kako god). Ne znam točno zašto, poruke nisu iste, teme nisu iste, iako se jednim
dijelom i poklapaju (a Meša pokriva širok raspon tema). Sličnosti ima u izrazu, atmosferi, stilu, boji, raspoloženju, ne znam ni sama. Valjda ih u mome umu spaja ta univerzalna ljudska izgubljenost, potreba za ljubavlju, potreba za drugim.

Uglavnom, Meša – pisac onog kalibra koji zaslužuje Nobela za književnost ali ga nikad ne dobije, autor vrijedan divljenja, ali i zazora za onoga tko na Mešin nokautirajući direkt nije spreman. To je Meša Selimović.
I što je slijedeće? Prijatelj me nagovara na Tvrđavu, ne znam, nisam još spremna, potreban mi je odmor, osjećam se kao da me pregazio kamion, možda nakon mjesec-dva.. A vidi mene, baš sam se raspisala, valjda tako razbijam svoje tišine. Ok, sad je dosta.

Mexico - Depresivna Budimpešta March 20, 2006

Naše dvije zemlje su po mnogo čemu slične:

• i jedni i drugi smo turbokatolici (iako, mi smo naravno joÅ¡ veći od njih)
• nogomet je neupitni sport broj 1
• imamo velikih problema s korupcijom
• imamo more na koje dolaze fureÅ¡ti da se kupaju i sunčaju
• najveći dio stanovniÅ¡tva je gologuza sirotinja
• iza nas je viÅ¡edesetljetna povijest odlazaka trbuhom za kruhom u bogatije zemlje gdje radimo poslove koje oni tamo neće (USA i Njemačka)
• osim Å¡to crnčimo u tim zemljama smo uspostavili i svoje mafijaÅ¡ke filijale pa nas ne vole previÅ¡e (oni ovdje prednjače, mi smo bili aktivniji 70-ih i 80-ih kao dio balkanske mafije)
• skloni smo opijanju i bančenju svake vrste
• povijest prepuna ratova i krvi
• dobar dio muÅ¡ke populacije čine mačo tipovi
• dobar dio ženske populacije je sexy

Usprkos ovim očitim sličnostima naših dvaju prijateljskih naroda upitnik na 3 stranice koji je stigao zajedno sa popisom dokumenata koje treba priložiti bio je toliko iscrpan da bi čovjek pomislio kako nas u Mexicu baš i ne ljube previše.
Pitanja su svakakva: Koji je razlog vašeg posjeta? Gdje će točno biti? Na kojoj adresi? Koje gradove namjeravate posjetiti? Namjeravate li za vrijeme svog boravka doći u blizinu sjeverne granice? A južne? Zašto? Koliko dugo će te ostati? Kako stojite s novcima? Ime, prezime? Nacionalnost? Jeste li sigurni da za vrijeme svog boravka nećete doći u blizinu sjeverne granice? A južne? Sto posto? Kako možete biti sigurni da nećete? Šta ako ipak dođete, šta ćemo onda?
Većina ovih pitanja stvarno stoje u upitniku, a ostala sam ja dodao čisto da vas upozorim na trik pitanja na koja je bolje ne odgovoriti potvrdno. Pogađate – riječ je o granici s USA, u Mexicu žele biti sigurni da osim njihove domaće kvote od par stotina ilegalnih prelazaka dnevno u Obećanu Zemlju nećete i vi isto to pokušati.
Mislim, možete vi napisati – da, posjetit ću sjevernu granicu i njene znamenitosti ali ako vam se žuri to može otegnuti postupak odobravanja vize, pa vi sad kako hoćete.
Nakon što se ispuni upitnik ostaje prikupiti hrpu dokumenata kojima dokazujete da imate pasoš koji vrijedi najmanje još 6 mjeseci nakon što uđete u Mexico, da imate nekakav račun u banci, nešto novaca na njemu ili da ste zaposleni i još toga. Onda to sve treba prevesti na španjolski ili engleski. Naravno, to može biti samo sudski tumač za jedan od ta 2 jezika, ovisi sad koji odaberete. Faksirao sam sve to u ambasadu pa opet nazvao Aztečku Pticu. Rekla je da je nazovem za oko 3 tjedna što sam ja protumačio sebi da mogu nazvati i ranije pa sam je nazvao opet za 12 dana.
„Odobrenje je stiglo, možete doći.“, umjesto za 4-5 tjedana sve je dakle bilo gotovo za manje od 2 tjedna.
Siva, hladna i raskopana Budimpešta ličila je na glavni grad svijeta za depresivna i suicidalna stanja. Jedino što svjedoči o tome da ste u zemlji članici EU su dosta česte zastave unije izvješene po zgradama. Švercera devizama ima kao nekada davno ispred Zagrebačke banke na trgu a taksisti vas vuku za rukav i otvaraju vrata taksija drugom rukom. Prešli smo Dunav i dovezli se u četvrt koja podsjeća malo na Šalatu, ali njenu ružniju verziju. Zgrada u kojoj je smještena ambasada izvana izgleda ok, unutra je već druga stvar. Jeftin namještaj i naslagani fascikli po policama, kao da ste u nekakvom katastarskom uredu. Aztečka Ptica ima bombastično loptasto dupe, kad se sagnula da izvadi neke formulare ukazala se tetovirana aztečka ptica po kojoj je i dobila ime.
Nema nekakve velike sličnosti s Pticom Trkačicom osim što su obje ptice.
Dvjesto metara niže je nekakva birtija, iako imena Mendoza mislim da nema nikakve veze sa ambasadom. Tamo sam potrošio 40-ak minuta koliko je bilo potrebno da konačno dobijem vizu i popio jednu od najgorih kava u posljednjih 15 godina. Konobarica u ranim 40-ima potpuno se uklapala u opću sliku depresivnog grada, vjerujem da često razmišlja o samoubojstvu.
Ok, to je to, pozdravio sam se sa Aztečkom Pticom, ostavio joj 36 dolara u forintama koliko stoji viza i pravac za Zagreb.
Slijedeća stanica Amsterdam. Tamo ću se zadržati par dana na „pripremama“, pogledati spektakularni obračun reprezentacija Nizozemske i Tajlanda u tajlandskom boksu u obližnjem Almereu, igrati bilijar u jednoj australskoj, klokanskoj, rock birtiji na Rembrandt plainu gdje još puštaju Led Zeppeline i AC/DC, piti white russian i napisati ova dva nastavka. Daljnji nastavci vjerojatno će uslijediti nakon Mexica i još nekoliko dana u Amsterdamu …

Krenulo je mailovima o Severini March 20, 2006

Dakle, krenulo je širenje obrada klasičnog hita o Štikli o kojemu smo podosta već govorili putem maila. Za sve one koji još nisu pročitali ove obrade nepoznatog autora:

1.MOJA NAUÅ NICA

Jer još se pode oporavio nije tamo gdje je pala moja naušnica
Ej,ja, ejjaja, ejja, ejja, ejja … X2
Nikad bez naušnice
Vratit ćeš mij je da se ne vidi
Ti crni macan
Znam ja takve zlatare kao ti
Bum, bum, pala je moja naušnica
Dum, dum otkotrljala se nekoj drugooooj
(Divojko tvoja nauÅ¡nica je o’Å¡la)
Ej,ja, ejjaja, ejja, ejja, ejja … X2
Zlato, biseri, dijamanti, bljuv, pljuf, bumc, cum
hopa cupa , dum dum
Pppp perlica…
Amerika Antartika
2.MOJA CIKLA
Tu gdje trava nije nikla
izrasla je moja ciklla
rasti, rasti, hop hop hop
kopaj kopaj, kop kop kop
od jutra pa do pola tri
okopavam bilje moje
tješim se da je niko ne vidi
znam ja dobro;izjest će je svi
kakvi su ono Å¡umovi?
krc, krc, stani brale, stoj
zar ne vidiš, ovaj vrt je moj!
Poznajem te levisice i stare bijele tenisice
kradeš ciklu u cik zore..
e ne more!
En ten tini sava raka tini
jel si pleso
s vragom na mjesečini?
evo tebi motikom po glavi
idi kući pa mi poslije javi
jel ti dosta te cikle i trica?
našo si se usred krivog vica
sijeÅ¡ žito, raste grahorica…
3.Tresi-Mesi
Son makaron son leo
kako si me samo pleo
noć je pala a ja mala
pitam se; bil ti dala?
čibu čabi abu dabi
sad me primi, sad me nabi
tačke, tiki, kikiriki
mjesec, zvijezde i moj Miki
gumi gumi, ringe raja
tu smo sami a la playa
cvrčak cvrči šuma mrči
sad me primi, sad me p*či
tresi mesi, klin se klina
lete avioni, gori borovina
ciju, cika, ti se pripa
ludilo ili ptičja gripa?
oh, kakva je to divota
dok me motaš oko plota
Saksija-Galaksija

Mexico - Neki telefonski razgovori na relaciji Amsterdam - Zagreb - Budimpešta March 20, 2006

Put u Mexico će jednog dana biti jednostavan, danas još uvijek nije tako. Jednog dana, početkom veljače, nazvao me brat iz Amsterdama i rekao:
„Idemo u Mexico?“
Kad sam bio klinac najviše sam volio zemljopis i neke od tih egzotičnih zemalja svijeta su mi se činile toliko dalekim da sam vjerovao kako su male šanse da ću ikada moći tamo otputovati. Za svaki slučaj sam pitao jednom prilikom starce zašto ne bi otišli recimo u Mexico na što su se oni srdačno nasmijali. I još su dodali da ćemo ići kod babe i dida u Dalmaciju u osmom mjesecu i da je naše more najljepše na svijetu, šlus.
Svejedno, uskoro sam formirao top listu destinacija koje želim posjetiti, a na vrhu te liste bili su Finska i Mexico. Sanjarenje ništa ne košta pa sam uz pomoć nekih knjiga prepunih sjajnih fotografija počeo skitati po ledenoj zemlji na dalekom sjeveru Europe i verati se po ostacima veličanstvenih, drevnih civilizacija na poluotoku Yukatan.
Ne znam zašto baš Mexico i zašto baš Finska ali s tog davnog popisa želja do dana današnjeg su preživjele baš te dvije zemlje, svugdje osim u mojoj glavi totalno nespojive.
„Ma jok, odakle mi lova za Mexico.“
„Liz je našla super povoljan aranžman, toliko povoljan da ne možeš odbiti.“
Liz je bila jedna njegova bivša žena koja radi u turističkoj agenciji, a kako moj brat uspijeva, za razliku od mene, s većinom bivših žena ostati u dobrim odnosima tu i tamo bi mu javila za neke od tih superpovoljnih aranžmana do kojih mi obični smrtnici možemo doći rijetko ili nikako. Koja krasna žena jebote, nije joj smetalo niti to što se buraz na svom prvom putovanju u Mexico smrtno zaljubio u jednu Meksikanku i s njom i danas održava vezu.
Pale su mi na pamet neke moje bivše žene koje bi meni u sličnoj situaciji jedino sredile povoljan aranžman u Devetom Krugu Pakla ili recimo Iraku.
„Koliko povoljan?“ pitao sam ja i dalje svjestan da ono što je njima u Amsterdamu povoljno nama još uvijek može biti itekako nepovoljno.
Onda je on rekao da je toliko povoljno da je već sve i uplatio pa meni preostaje samo doći do Amsterdama i ponijeti šaku-dvije pezosa za tequilu i ostale zajebancije.
Pritisnut jakim argumentima uza zid morao sam pristati. Bila je to ponuda koju ne možeš odbiti.
Kada sam u glavi već svečano prekrižio Mexico i u drugom potezu podvukao domovinu braće Kaurismaki i Matija Nikkenena kao jedinu preostalu top destinaciju s vrha liste snova stiglo je otriježnjenje. O povijesti svojih otriježnjenja i neočekivanih preokreta bih mogao napisati opširnu trilogiju ali svejedno me uvijek uspijevaju neugodno iznenaditi.
„Ok, onda, čujemo se, javi kad dolaziš i da – provjeri da li ti treba viza. Vjerojatno ne treba, ali provjeri, aj bok.“
Pripalio sam cigaretu i otišao na stranicu ministarstva vanjskih poslova. S fotografije malog formata se smješkala ministrica Kolinda s jednom od svojih lošijih frizura. Iako se u tom trenutku nisam mogao sjetiti da sam ikada u Zagrebu vidio meksičku ambasadu nekako sam ipak vjerovao da ona postoji. Vjerojatno je jedan od meksičkih restorana u mom varljivom sjećanju postao ambasada. Iz padajućeg menija po abecedi poredanih zemalja odabrao sam Mexico i doživio ne jedno nego odmah 2 razočarenja.
Kao prvo Mexico nema ambasadu u Hrvatskoj, a kao drugo trebat će mi viza. Embajada de Mexico nalazi se u ulici E. Romera 59, u Budimpešti. Naravno, Meksikancima koji požele doći u Hrvatsku ne treba nikakva viza. Međutim, koliko ih godišnje dođe? Znam da Hrvati putuju u Mexico, svaka bolja turistička agencija ima u svojoj ponudi i Mexico, ali još nisam čuo da je nekome iz Mexica palo na pamet za godišnji skočiti malo s familijom do nas i smočiti noge u „Mediteranu kakav je nekad bio“.
To su naši krivi.
Zabilješka za ministricu Kolindu:

Nazvati Mexico i predložiti im da nam ukinu vize ili da bar otvore nekakvo diplomatsko predstavništvo u Zagrebu. Mogu npr. premjestiti onu malu iz Budimpešte, onu mlađu koja ima tetoviranu aztečku pticu iznad dupeta.

Nazvao sam Embajadu de Mexico u Budimpešti i pitao kakav je postupak. Aztečka Ptica mi je rekla da će mi poslati mejlom papire gdje piše šta sve treba pribaviti plus upitnik sa oko 40-ak pitanja, onda ću ja to sve njoj poslati ali ne mejlom nego faxom, onda će ona to sve poslati u Mexico. Oni će onda njoj javiti je li viza odobrena ili nije i ako je onda će mene Aztečka Ptica pozvati u Budimpeštu da dođem sa svim onim istim, originalnim papirima koje sam joj ranije poslao faxom.
„I koliko bi to sve moglo potrajati?“ pitao sam.
„Oko 4-5 tjedana“ rekla je Aztečka Ptica.
Rekao sam joj da nemam toliko vremena, da je li može to malo brže.
„Oko 4-5 tjedana“ rekla je ljubazno ona.
„Dobro, pošaljite mi onda papire na quintana@bestseler.net .“
„Ok, senjor Quintana, šaljemo, bok.“
Sad sam već dvostruko žalio što nismo pobijedili Mexico na startu SP u nogometu prije 4 godine. Pobijedili su oni nas, 1:0.

Karaula March 20, 2006

Ukazao mi se Jesus putem maila i obavijestio me da umjesto njega odem pogledati Karaulu, film Rajka Grlića koji je danas pre(d)(pre)mijerno prikazan u cinestaru. Slatke muke ovog zadatka uvećala je činjenica da sam znao kako je film snimljen prema romanu Ništa nas ne smije iznenaditi, veoma dobrom dijelu ovdašnjeg i trenutno ( uz lebowskog, naravno ) možda i ponajboljeg pisca Ante Tomića čiji smo stil davno apsorbirali, ali nas uvijek iznenadi i zato ga uvijek čitamo. Proučivši kasnije materijal kojeg su Tomić i Grlić napisali o tome kako su radili scenarij, dobivam ispravan dojam koji me pratio tokom cijelog filma; Tomić je zaista s ljubavlju radio ovaj scenarij i to je urodilo plodom više nego što sam, pod utjecajem velike vike oko nedavnog filma Što je muškarac bez brkova, očekivao.

Radnja filma odvija se u proljeće godine 1987. Na jugoslavnesko-albanskoj granici, nekolicina vojnika u malenoj karauli čeka kraj vojnog roka. Na samom početku filma odlično se oslikava ozračje koje je vladalo u tom vremenu kada se još nije znalo da će doći do rata. Vojnici se izležavaju na suncu, slušaju Partibrejkerse i love mlade djevojčice koje padaju na uniformu. O ratu se i ne misli. Barem ne u toj pripizdini gdje se u nedostatku pučanstva svatko jebe sa svakim, pa tako i poručnik Safet Pašić ( Emir Hadžihafizebegović ) jebavajući neku kurvicu dok mu žena doma umire od dosadnog života pokupi sifilis. U pomoć zove doktora Sinišu Siriščevića ( Toni Gojanović ), mladog splićanina čiji postupci određuju daljnji tok filma i koji zapečati sudbinu nekolicine vojnika te tragičnu sudbinu poručnikove žene. On mu odredi trotjedno liječenje pa potom poručnik Safet, u strahu od žene, objavi izvanredno stanje na granici. Zaprijeti grupiranjem 16 000 albanskih vojnika i natjera svoju jedinicu u strah, kopanje rovova i stalno pripremanje za obranu.

U klasičnom Tomićevom stilu, priča se grana i postaje sve veća i kompliciranija. Mladi Siniša jedini izlazi iz Karaule po lijekove i odlazi do poručnikove žene s kojom nakon nekoliko pokušaja završi u krevetu. U isto to vrijeme poručnik muku muči s Ljubom Paunovićem ( Sergej Trifunović ) koji se pravi lud i pokušava napustiti vojsku. Nagovara poručnika da ga pusti da pješači do Titova groba i oda mu počast. Ovaj to dopušta, ali Ljubo koristi priliku i njegovom nadređenom plače kako je bio natjeran na taj čin. Poručnik ostaje kriv i gubi svaku nadu u prekomandu o kojoj sanja. Ljubo se vraća u lisicama i počinje tuča u kojoj poručnik Safet vuče deblji kraj i ostaje mrtav. Istovremeno, uzavrela je situacija između Tonija i poručnikove žene Mirajane koju glumi Verica Nedeska. Uvjerena kako će je on izbaviti iz muke života na granici, nagovori ga da ju povede na more. No, u strahu da će ga poručnik ubiti dok mu Toni to objavi kreće prema karauli. Povest će je vojnici koji su krenuli privesti poručnika zbog njegove navodne krivice koja je pak negativno utjecala na ugled njegovog nadređenog, pukovnika Rade Orhideje kojeg je upriličio Bogdan Diklić. Napetost ovdje dolazi do vrhunca, a priča dobiva svoj epilog tako što u metežu uplašeni vojnici zapucaju na nadolazeći vojni kombi, vjerujući da se radi o napadu neprijateljske vojske. U toj pucnjavi, ironično, pogiba poručnikova žena te se film završava Tonijevim odlaskom.

Ono što daje čar ovom filmu jesu uzročno posljedični odnosi Tomićevih likova čija je sudbina domino efektom utvrđena na samom početku filma i tokom razvoja događaja sve je više poveznica koje vode do tragedija. Tako su potrgana svijetla vojnog vozila uzrokovala paniku u redovima vojnika ne naviknutih na ikakvu ratnu aktivnost. Ono što je vjerojatno najveći problem u filmu je ta konstantna suzdržanost koja se osjeti u zraku. Razlog tome možda treba potražiti u činjenici da su ovaj film zajedničkim snagama napravili ljudi koji dolaze iz svih područja bivše Jugoslavije i nitko, odnosno ničiji svjetonazor nije prevladao kao jedini ispravan. Nema klasične napetosti na koju smo navikli gledajući proteklih godina navalu ratnih filmova. Zapravo, ovo i nije ratni film jer govori o predratnom stanju i odnosima vojnika i nadređenih te isto tako smatram da ovaj film nije komedija kakvom ga predstavljaju jer osim priče same po sebi i nema previše komičnih elemenata. Unatoč toj suzdržanosti, film je veoma zanimljiv i specifičan te mu nedostaje medijske pažnje koju je njegov brat Što je muškarac bez brkova prethodno dobio. U svakom slučaju, toplo ga preporučam.