Stanovi Grada Zagreba i kako do njih jeftino doći
February 14, 2006
ÄŒitam kako Grad Zagreb Å¡akom i kapom djeli poslovne prostore politiÄkim strankama, poznatim osobama itd. Vjerujem da tu ima i malo klasiÄnog novinarskog pretjerivanja, a možda je situacija joÅ¡ gora? Tko zna? Mislim meni tu nema niÅ¡ta Äudno, Grad je vlasnik i ako on nekome želi neÅ¡to jeftino dati/pokloniti to je njegova stvar.
Ono Å¡to me “malo” smeta su uvjeti i cijene pod kojima mi obiÄni smrtnici možemo dobiti te iste prostore.
Cijene i uvjeti za mase - Tu Äitam o nekakvim natjeÄajima, listama, pravu prvenstva, a i cijene nisu baÅ¡ zanemarive i daleko su od 2 kn po kvadratu. Ljudi smo - dogovorit ćemo se:)
Grad možda želi potaknuti razvoj demokracije pa onda politièkim strankama daje prostore izvan bilo kakvih natjeÄaja, pravila i ostalih sitnica koje su propisane za nas obiÄne graÄ‘ane ili su prije bila drugaÄija pravila? Ne znam. Razumijem i davanje prostora za Å¡portske aktivnosti jer ipak smo mi Hrvati Å¡portska nacija, a jasno je da i poznatima trebaju stanovi jer gdje bi inaÄe živjeli?!?!
Prije par mjeseci i sam sam tražio poslovni prostor u Zagrebu, cijene su se kretale od 8 do 20. EURA! Znaèi od nekakvih 50 do 150 kn. Uspio sam pronaći odliÄan prostor u centru za samo 6 eur-a po kvadratu i to sam odmah unajmio:)) U samom procesu traženja naletio sam i na jedan veliki prostor u centru-centru Zagreba koji se iznajmljivao za x eura-a (dali bi oni i za x-1 :)) a u vlasniÅ¡tvu je jedne stranke. I to je ono Å¡to me zasmetalo i zaÅ¡to piÅ¡em ovaj tekst.
Imaju praktiÄki besplatan prostor koji su dobili na koriÅ¡tenje, kako vidim u onom Älanku možda i plaćaju te dvije nesretne kune po kvadratu, ali stvarno nije fer da ga onda tako skupo iznajmljuju:) Neka stave 4 kune po kvadratu (100% zarada) i opet su u plusu 2 kn po kvadratu.
Ono Å¡to vi dragi Äitatelji trebate naparaviti je osnovati politiÄku stranku, užicati “poslovni prostor” od Grada Zagreba po 2 kn i opaaaa - iznajmiti ga malo niže (x-1 eur) od realnih tržiÅ¡nih cijena. Lova dolazi svaki mjesec, a vi onda imate vremena baviti se ozbiljnim politiÄkim pitanjima. Kako se samo toga prije nisam sjetio.
Box-office: The Pink Panther
February 13, 2006
Serija prosjeÄnih i loÅ¡ih filmova na vrhu Box-officea se nastavlja bar ako je suditi po prvim ocjenama gledatelja. Ovog vikenda broj 1 na top-listi je The Pink Panther sa zaradom od 21.7 milijuna $. Slijede joÅ¡ tri noviteta – Final Destination 3, Curios George i Firewall.
1. The Pink Panther (2006) $21.7M $21.7M
2. Final Destination 3 (2006) $20.1M $20.1M
3. Curious George (2006) $15.3M $15.3M
4. Firewall (2006) $13.8M $13.8M
5. When a Stranger Calls (2006) $10M $34.8M
6. Big Momma’s House 2 (2006) $6.83M $54.8M
7. Nanny McPhee (2005) $5.2M $33.2M
8. Brokeback Mountain (2005) $4.19M $66.6M
9. Hoodwinked (2005) $2.5M $47.4M
10. Underworld: Evolution (2006) $2.5M $57.2M
VLATKINIH PETNAEST MINUTA I GODINA SLAVE
February 13, 2006
Nedavno sam, po povratku s kraćeg izbivanja u inozemstvu, na jednom od transfernih aerodroma i pred ulazom u zrakoplov nacionalnog avioprijevoznika srela poznanicu koja je iz zemlje izbivala neÅ¡to kraće nego ja. “Kaj ima novog doma?” zapitala sam je, misleći pritom na ono standardno kako-djeca-muž-baka. Pokazala mi je naslovnicu jednog tiražnog domaćeg tjednika koji je valjda upiknula na internacionalnom kiosku nedaleko od ukrcajnog ulaza. “Vlatka Pokos se udala za Radeljaka”, dobacila je didaskaliju uz sliku. InaÄe se furam na to da ne puÅ¡im egotriperske novinske epove starleta koje bjesomuÄno troÅ¡e svojih petnaest minuta slave, ali me zainteresirala. Malo se sramim zbog toga. No u narednih sam nekoliko dana iz toliko neoÄekivanih usta Äula komentare na Vlatkicu i njenu karipsku svadbu da se ne bih zaÄudila Äak ni sljedećoj (izmiÅ¡ljenoj) sceni:
PredsjedniÄki dvori. Jutro.
Gospo’n Savjetnik ulazi u Odaje i kaže: “Dobro jutro, gospodine PredsjedniÄe”.
“Dobro jutro, Gospo’n SavjetniÄe”, odvraća mu ovaj “Å to se od sinoć dogodilo u zemlji i svijetu?”
“Pa eto”, ozbiljno će Gospo’n Savjetnik “Rusi i Ukrajinci se joÅ¡ uvijek kolju oko plina, objavili su vam haÅ¡ka svjedoÄenja na internetu i Vlatka Pokos se udala za Dikana!”
“IDEÅ !” zapanjeno će predsjednik “VJENÄŒALI SU SE? KADA? GDJE? ZAÅ TO?”
NI RIJEÄŒI o plinu! NIÅ TA o svjedoÄenjima!
OK, OK, pretjerujem i izmiÅ¡ljam gluposti, ali shvatili ste Å¡to želim reći. Cijela je Hrvatska, a sumnjiÄim i susjedne zemlje, barem tri do pet dana ispirala usta vjenÄanjem Pokos-Radeljak k’o da nam nacionalna valuta ovisi o tome. A s izuzetkom samih protagonista, nekoliko bližih im srodnika i možebitno kakvog privatnog osiguravajućeg druÅ¡tva s policama penzionog osiguranja, NIKOME o toj informaciji ni dogaÄ‘aju ne ovisi NIÅ TA.
No, na stranu sad to. O Äinjenici da ljude UVIJEK zanimaju potpuno nebitne trivijalnosti iz života jednako tako nebitnih i trivijalnih poznatih liÄnosti već i vrapci na granama pjevaju, i to u remix-verziji. PsiholoÅ¡ki mehanizam koji ih pritom pokreće priliÄno je jednostavan. Kad se ne bismo zabavljali svjetlucavim i nevažnim sitnicama iz života bogatih i slavnih, morali bismo se pozabaviti nimalo svjetlucavim i donekle važnim sitnicama iz vlastitih života, a život je težak i tegoban. Teoriji bi se moglo dodati joÅ¡ objaÅ¡njenja i analiza, ali to nije ono nad Äim sam se zamislila buljeći u naslovnicu s objavom vjenÄanja Vlatke Pokos.
“ÄŒuj, a zbog Äega je ona zapravo tak’ popularna?” zapitala sam frendicu dok smo se smjeÅ¡tale u avion.
“Vodila je neke televizijske emisije.”
“Tko nije?!”
“NeÅ¡to je pjevuckala.”
“I Rafo je.”
“Slikala se gola u laticama cvijeća za reklamu onog shopping centra.”
“NiÅ¡’ joj se nije vid’lo…”
“Imala je onaj incident s bundom i Prijateljima životinja.”
“Da, baÅ¡ bi ZBOG TOGA postala popularna…”
“Tužila je bivÅ¡eg da joj plaća alimentaciju ili tak’ nekaj…”
“To je i moja mama.”
“Znam! Pjevala je u Srebrnim krilima!”
“Daj me nemoj za…” zagrcnula sam se “Pa, kad je to bilo?”
Preciznim raÄunanjem na prste doÅ¡le smo do brojke od brat-bratu PETNAEST godina. Žena se prije PETNAEST godina bavila neÄim Å¡to ju je uÄinilo popularnom meÄ‘u ljubiteljima jeftine ftump-ftump glazbe kakva je vladala hrvatskom estradom devedesetih. U meÄ‘uvremenu je, kao i svaki drugi ljepuÅ¡kasti curetak koji se muvao po Prisavlju, vodila neke emisijice i priredbe, snimila dva albuma za Äije sam se naslove morala raspitati kod deset poznanika iz diskografske industrije (a naslova im se jedva sjetio i onaj koji radi u kući koja ih je izdala) i razmjerno benigno skandalizirala javnost s par postupaka i odjevnih predmeta. Kako to da i dalje puni mnoge, pa i ovaj novinski stupac? Odnosno, da se vratim tezi iz prethodnog odlomka – jasno mi je zaÅ¡to se ljudi utjeÄu proždiranju nekvalitetnog fast-food medijskog Å¡tiva o poznatima, ali zaÅ¡to su im zanimljivi oni koji Äak ni u tom trash-svijetu nisu uÄinili NIÅ TA?
Odgovor je zacijelo povezan s manipulacijom, dobro tempiranom i lukavo provedenom strategijom odnosa s javnošću. Svi znamo da se junaÄkim PR-om od svake Å¡uÅ¡e može napraviti zvijezda, ali kad neÄijih petnaest minuta slave na temelju apsolutno niÄega traje PETNAEST GODINA, onda se taj netko jako dobro upoznao s naÄinom na koji u ovoj zemlji funkcioniraju mediji pa i njihovi konzumenti. KljuÄ je oÄito u tome da neÅ¡to Å¡to bi se moglo nazvati “poslom” odradiÅ¡ svakih, recimo, pet-Å¡est godina, a u meÄ‘uvremenu relativno malim dozama hraniÅ¡ javnost tek naznakom pikanterija iz vlastita života, pokojim povlaÄenjem po sudu i naizgled kontroverznim stavom koji će podići praÅ¡inu meÄ‘u glasnim, ali nažalost potpuno nemoćnim idealistima. Dodaj joÅ¡ k tome mentalitet koji unatoÄ svim zgražanjima na kraju ipak podvlaÄi crtu i kaže: “Pa, ima pravo! Cura se dobro snaÅ¡la” i – VOILA!
Ne znam je li Vlatka Pokos takvoj strategiji pribjegla planirano ili instinktivno, no u oba sluÄaja zaslužuje divljenje svih onih koji bi se rado dokopali naslovnica. Sasvim je druga stvar Å¡to zaslužuju oni koji joj se zbog boravka na naslovnicama dive, no kad sam tik pred slijetanje u Zagrebu frendici stala naricati nad teÅ¡kom sudbinom druÅ¡tva u kojem su mladim djevojkama uzor takve žene, s petnaestogodiÅ¡njim neopravdanim i manipuliranim stažom na naslovnicama, moja me suputnica promptno uÅ¡utkala:
“Hja, Äuj. Nije ona jedina. U Saboru i Vladi sjede nam ljudi koji isto tako već petnaest godina ili ne rade niÅ¡ta ili su se već najmanje petnaest puta kompromitirali gadarijama. Oni nisu samo na naslovnicama, oni nam rade o glavi.”
U tom sam trenutku zajedno s avionom sletjela na zemlju i shvatila da Vlatka, koliko god besmislena bila njena slava, nije ni blizu glavnome problemu proizaÅ¡lom iz manipulacije medijima. Medijska pompa oko njezina vjenÄanja možda je potpuno neopravdana, ali je gotovo jednako bezopasna koliko i beznaÄajna. Vlatka se samo nauÄila dobro plivati u vodama koje je okružuju. Pa, Äestitam. Ako na niÄemu drugom, a onda na dobro isplaniranoj penziji.
Bestseler.net predstavlja - Creativa
February 13, 2006
Biografske crtice
- 40-ima
- u Zagrebu
- piše tek 2 godine
- pohađao radionice kreativnog pisanja
(L. Bauer - 2004)
(Z. Ferić - 2005)
- priÄa “Fake” za Queer festival objavljena u Zarezu
Za bestseler.net Creativa je ponudio “Predsoblje ljubavi” Å¡to je tek uvod u njegov novi projekt na kojem će raditi u slijedećih bar 6 mjeseci kako sam kaže.
Predsoblje ljubavi (intro)
U sobi smo Cobra i ja. Nasmijani. Lagano uzbuÄ‘eni. Namjeravamo veÄeras izaći u Studentski Centar na Äagu. Ja sam spreman. Studenti se brzo spreme za izlazak. Jedna, uvijek te ista obleka. Ponekad Äista, ponekad s flekom od proÅ¡log izlaska. Flekom koja se vidi jedino pod fluorescentnim svjetlima plesnog podija. A pod tim svjetlima je ionako sve nerealno. Nerealan je i Cobra kad kaže da osjeća da ćemo veÄeras imati sreće sa ženskicama. Kao da je prodavaÄ djeteline s Äetiri lista, a ne obiÄan trgovac u dućanu “boje i lakovi”. Uspuhuje jer nije siguran u svoju odjeću. Najradije bi izaÅ¡ao gol. Gleda me, odmjerava od pete do glave, kao da sam ja onaj ljepÅ¡i od nas dvoje. I izabire sliÄne hlaÄe. Gatsby. Dok oblaÄi svoj par nogavica s neznanim brojem “faldica” u struku, sveÄano se obavezuje da će imati sedam takvih sliÄnih hlaÄa, po jedne za svaki dan u tjednu. A onda se smijemo ko Å¡aÅ¡avi toj njegovoj odluci. Ona nas veže kao idola i obožavatelja. Iako on ima brata, vidim da sam mu ja draži, jer zajedno izlazimo. Iako ja nemam brata, tijekom vremena mi tako blizak postaje Cobra. Zato se meÄ‘usobno nazivamo “buraz”. Umiremo od smijeha. Valjamo se po podu. HlaÄe su pepito tako da se ne vide mucice s tepiha koje se hvataju za njih. Udaramo jedan drugoga po plećkama kao da smo se zagrcnuli od neke koÅ¡tice. Njegova izražena Adamova jabuÄica daje mi za pravo da tako razmiÅ¡ljam. Gledam i njegove pokvarene nepravilne zube, kvrgav nos koji se pri kraju Å¡iri, umjesto da se sužava. Ima i jaku bradu, punu sitnih tek izniklih dlaÄica koje kao da jedva Äekaju da ih Cobra makne s tog njegovog pomalo ružnog lica. Uistinu kad ga gledam ovako iz blizine nije mi lijep. Jedino ima anÄ‘eoske oÄi Å¡to cijelom njegovom licu daje božansko-nadnaravni Å¡arm i ljepotu nebeskog plavetnila. Å to se tiÄe njega ljepota zasigurno ne bi bila definirana prema nekoj zamiÅ¡ljenoj simetriji crta lica, nego je to dubina koju pružaju njegove oÄi. Pomalo mu zavidim, ali sam i realan. Dio njegove magije tijekom izlazaka prelazi i na mene. Kraj njega se i ja osjećam dobro. UnatoÄ modrini njegovih oÄiju koja ga izdiže u oÄima drugih, on je zasigurno svjestan svojih mana jer mnogo novaca troÅ¡i na kozmetiku. Redovito mu kradem dio tih mirisa prije izlazaka. Po tom mirisu prepoznajemo se ako zalutamo pod slabim svjetlima disco cluba. ObiÄno zavrÅ¡imo tako da ja izvlaÄim slabiji primjerak iz para djevojaka koji razbijamo u neodoljivom naletu smijeha i gluposti dok ih pokuÅ¡avamo osvojiti.
Iskreno, jebe samo Cobra. Ja imam spiku. Uskoro i dvadeset i jednu godinu. Ali nisam hrabar. Cobra je srÄaniji. Ja kalkuliram. Sav sam u viÅ¡oj matematici. DemidoviÄ je moja furka. Apsen i Devide. Cobri za lov na djevojke ne treba viÅ¡a matematika. Njegov raÄun je da zbroji dva i dva, jednostavno kao Å¡to u životu otkucava artikle na izlazu iz dućana pomoću robusne blagajne “Olimpya” kojoj je većina znamenaka izlizana od dugotrajnog koriÅ¡tenja. A ja moram izvoditi precizne proraÄune, integrale i derivacije iz svakog odnosa kojeg uspostavim sa djevojkama ne bih li ih pridobio. Znam da kompliciram. I znam da je sve mnogo jednostavnije. Ali kompliciranje je ostatak iz mog djetinjstva, jedna uspomena koju trajno nosim u sebi, neÅ¡to Å¡to kržlja i ne dozvoljava mi da odrastem do kraja, a uzrok tome je moja inteligencija kojoj je bilo toliko dosadno s obiÄnim Å¡kolskim programom da sam morao po cijele dane izmiÅ¡ljati nepostojeće domaće zadaće i gnjaviti s njima moje teÅ¡kim radom izmuÄene roditelje, ne bi li time izazivao bilo kakvu njihovu reakciju i razbio monotonost svakodnevih jednoliÄnih zadataka, dosadu koja me vrebala iz svakog udžbenika za moj uzrast. K tome, kad nastupam prema djevojkama, toÄnije kad neÅ¡to pokuÅ¡avam, zgrabi me slabost u želucu i ispije na eks svu snagu iz mene, koja kao da iscuri kroz neku Å¡upljinu na brodu mojeg samopouzdanja i koljena mi pokleknu, zaplete mi se vlastiti jezikom u nerazmrsivi Ävor, bauljam pogledom dok se guÅ¡im neizgovorenim rijeÄima i većina djevojaka kojima pristupam s pravom osjeti da nisu u centru moje pažnje pa ja, tako nestabilan i svjestan toga kao sve vidljivije naznake novog poraza srljam iz greÅ¡ke u greÅ¡ku.
GreÅ¡ka je i odgovoriti na taj poziv koji slijedi, ali automatski pružam ruku i uzimam telefonsku sluÅ¡alicu koju mi je dodaje Cobra. Na aparatu je Mima. Cobra me blijedo gleda, Äujem ga kako govori: “Buraz, otkud ona zna da si kod mene?” ali viÅ¡e ga ne vidim od svoje usredotoÄenosti na sluÅ¡alicu.
I ja se Äudim, pa samo sliježem ramenima dok me Cobra gleda kao da sam osobno dojavio Mimi kud idem prije nego sam krenuo iz svojeg doma k njemu. U trenutku gubim apsolutno sve njegove simpatije, vidim to po njegovim oÄima, jer anÄ‘eli nas vole i nikada ne lažu. S druge strane dobivam barÅ¡unasti poziv iz sluÅ¡alice da doÄ‘em k Mimi.
“Å ta me trebaÅ¡?” pitam. ÄŒudno mi je kako se sada iznebuha javlja, viÅ¡e od godinu dana kako smo prekinuli. Stvarno se ne sjećam u ovom trenutku tko je bio taj koji je prvi prekinuo.
“Trebam te neÅ¡’ pitat’”, govori Mima glasom kao da meÄ‘u nama ne stoji jednogodiÅ¡nji prekid, nego eto, kao da smo se upravo sada, maloprije razdvojili u krevetu nakon dugog i nježnog snoÅ¡aja.
Pogledam Cobru, kao da tražim dopuÅ¡tenje oca ili starijeg brata i na trenutak se vraćam u svoju obitelj gdje strahovi odreÄ‘uju reakcije i gdje nam je bojazan božica-miljenica obiteljskog oltara. Cobra me strelja pogledom. OÄi su mu ledeno hladne.
“Hoće da doÄ‘em k njoj” kažem mu izvana slavodobitno. Sve je gotovo i dogovoreno, ja nisam viÅ¡e sâm i moj se emotivni život ne treba viÅ¡e hraniti Cobrinom izbirljivošću. Postavljam se kao da je neki uspjeh Å¡to mi se Mima vraća nakon viÅ¡e od godinu dana. Izvana hineći pobjedu, zgoditak na nekoj lutriji, iznutra osuÄ‘enik na viÅ¡egodiÅ¡nju robiju koji zbog nemogućnosti pomilovanja nema druge nego se uputiti na izdržavanje kazne.
“Jesi lud? Daj goni je u ..” izriÄe Cobra dok mu se faca grÄi, a ruke suludo mahnitaju zrakom bez kontrole pred mojim zbunjenim licem. On misli da ja ne želim ići s njim na ples, da mu ne želim viÅ¡e biti “buraz” jer mu trebam radi njegovog samopouzdanja i to koristim kao prevagu u pregovaranju. Smirujem ga pokretima slobodne ruke i mimikom usana obećajem mu da ću brzo biti gotov s Mimom i da sam ostatak vremena s njim u akciji.
“Gdje da doÄ‘em?” vraćam se sluÅ¡alici.
“Pa kod mene doma, rekla sam ti, zar sjediÅ¡ na uÅ¡ima?” prijekor je u toj reÄenici nevažan, važna je zavodljivost njenog glasa, med kojim je garnirana svaka njena rijeÄ upućena meni.
“A starci?” pitam je tek reda radi iako me baÅ¡ briga gdje su, ne zanima me, ali postavljam suviÅ¡na pitanja nadajući se da neću ispasti laka roba. Njen poziv se ne odbija. Ona je joÅ¡ uvijek u mojim oÄima, ali i u oÄima većine momaka u naÅ¡em naselju najzgodnija djevojka.
“Oni su na selu, kod bake” cvrkuće ptiÄica iz svojeg kaveza, naime znam da je to krletka jer sam zbog sliÄnog takvog poziva prije pet godina da popriÄamo par minuta, ostao Äitave Äetiri godine u toj jalovoj posesivnoj vezi koja je rezultirala time da se u meni i porodio onaj do tada nepoznati dio mene, robijaÅ¡ koji sad pokorno želi nastaviti robijati pod Miminim nadzorom.
Ispuhujem zrak, pluća viÅ¡e nemaju zraka, Cobra gubi živce sa mnom. Gadi mu se moja neodluÄnost, bljutava mu je moja nelojalnost koju viÅ¡e ni ne skrivam. Moja mimika kojom ga pokuÅ¡avam smiriti samo pretvara iskru njegovog protesta u plamen, koji joÅ¡ viÅ¡e raspiruju moje kretnje rukama da se smiri. I jedino Å¡to može uÄiniti je otići u kupaonicu isprati tu vatru sa svoga lica hladnom vodom nakon brijanja.
Možda bih stvarno trebao spustiti sluÅ¡alicu Mimi, poći za Cobrom, ispriÄati mu se Å¡to ugrožavam naÅ¡e prijateljstvo, ali ja sam već lagano usporen, kao da je neÅ¡to iz te sluÅ¡alice ubrizgalo otrov u moje uho. I moje kretnje su polagane, sve mi je slow-motion. Misli mi se teÅ¡ko probijaju do moje svijesti. Kao da djeÄjom lopaticom pokuÅ¡avam raÅ¡Äistiti ogromne nanose snijega. Mozak mi usporava s radom. Disanje je samo periferno.
Negdje daleko, daleko na vrhu nekog brijega stoji moja majka i svim silama pokuÅ¡ava neÅ¡to reći, ali ja nju jednostavno niÅ¡ta ne Äujem; ne Äujem niÅ¡ta osim žubora vode koja se u umivaoniku mijeÅ¡a s pjenom i izbrijanim dlaÄicama ispranim s Cobrine jake brade. PokuÅ¡avam prići svojoj majci ne bih li je Äuo, ali svakim korakom sve sam bliži izlaznim vratima Cobrinog stana.
“Gdje ćemo se naći?” sumnjiÄavim pitanjem presreće me Cobra na tom putu i inzistira na dogovoru jer ponavlja joÅ¡ jednom isto to pitanje.
“Pozvoni mi na njen portafon kad se spremiÅ¡ pa idemo s busom prema Pothodniku”, odgovaram i hitam prema izlazu takvom brzinom da su zadnje izgovorene rijeÄi stizale do Cobre, a ja sam već u meÄ‘uvremenu zatvorio izlazna vrata.
I sad u zadnjem silovitom juriÅ¡u moje svijesti koja me tjerana njenim mlaÄ‘im sestricama intuicijom i iskustvom pokuÅ¡ava odvratiti od tog puta, do mene dopiru majÄine rijeÄi “Ne idi sinek, najebal buÅ¡”, ali sinek ne sluÅ¡a nikoga, on će uskoro imati dvadeset i jednu, on joÅ¡ nije jebao, pri tom je u iÅ¡Äekivanju tog Äina od svoje Å¡esnaeste godine sve karte bacio na Miminu piÄkicu, njemu se viÅ¡e ne skupljaju Cobrini ostaci iz paketa “Par djevojaka za veÄernje izlaske”, njemu se viÅ¡e ne vode razgovori sa Å¡kiljavim curama koje obiÄno pate od viÅ¡ka kilograma i koje dosta Äesto ne znaju izgovoriti slovo r pa se predstavljaju kao recimo Aleksandve, jer da su pametne, pa sakriju svoej mane, rekle bi samo Aleks Å¡to bi ga zadovoljilo, ali njega ne zadovoljava to Å¡to je joÅ¡ djevac, iako ne sviÄ‘a mu se ni to Å¡to je tolike godine uzalud protratio na ustrajnu, nepopustljivu Mimu, koja mu je pod nos stalno gurala Raspetoga kao da je sinek zli vampir žedan njene djeviÄanske krvi.
autor: Creativa
adresa: http://creativa.blog.hr/
Rastanak
February 13, 2006
Rekao je neka ode i otiÅ¡la je. Prvo je bez rijeÄi okrenula leÄ‘a njemu i njegovom nedefiniranom izrazu lica, koji je bio sve samo ne prijazan, zatim stavila lijevu nogu ispred desne, osjetila pukotinu u asfaltu i poznato Å¡tipanje u koljenu, pa desnu ispred lijeve, pa opet lijevu ispred desne i Å¡tipanje u koljenu. Prvi koraci su najteži, jer u sebi sadrže izbor. Nastaviti koraÄati, ili se okrenuti, stati, reći neÅ¡to Å¡to će opravdati nove korake u suprotnom smjeru, u smjeru prema umjesto od, izreći ispriku, objaÅ¡njenje, izgovor, repliku, uvredu, psovku, ili se okrenuti i Äekati da izraz lica izrekne neÅ¡to od toga umjesto nje. ObjeÅ¡ena usta, staklaste oÄi, pogled ispunjen molbom, prijekorom ili iÅ¡Äekivanjem. Å ansa da život u milisekundi krene u sto razliÄitih smjerova postoji samo u tih prvih par koraka, minimalna energija potrebna je da noga opiÅ¡e pola kruga, da kosa zaleprÅ¡a u promjeni smjera kretanja i da usta viknu ‘ÄŒekaj!’. Nakon toga sve postaje teÅ¡ko. TeÅ¡ko je stati i vratiti se pedeset koraka unazad, teÅ¡ko ili nemoguće. JoÅ¡ teže je nazvati sutra ujutro. Ako se okreneÅ¡ u prvih par koraka, ispred sebe ćeÅ¡ naći joÅ¡ uvijek istu situaciju, neizmijenjenu osobu, onakvu kakvu si je ostavio, obavijenu nevidljivim, joÅ¡ uvijek toplim reÄenicama, koje se, tako svježe, joÅ¡ uvijek mogu uzeti, povući, presložiti ili baciti. U žaru trenutka izreÄeno, u žaru trenutka poniÅ¡teno. Za tu Å¡ansu sutra viÅ¡e ne postoji, sutra je za neke nove ljude koji se neće naći na istom u beskrajnom nizu paralelnih pravaca, okrenuti jedno prema drugom, spremni da kažu ono Å¡to treba kazati, otvoreni da Äuju ono Å¡to treba Äuti. Sutra će on biti na nekom pravcu ispod ili iznad nje, a potom će juriti ostatak života odvojeni u istom smjeru ili odvojeni u suprotnim smjerovima. U svakom sluÄaju odvojeni. Jer, paralelni pravci se križaju samo u beskonaÄnosti, a gdje je to, ona ne zna. Sigurno nije u ovom životu, u ovom gradu i u ovim ljudima danas na Gornjem gradu, koji se spremaju razići, jedan u sjedećem položaju, tvrdo gledajući u prazno, a drugi premjeÅ¡tajući jednu nogu ispred druge u smjeru koji udaljava od bezizražajnih oÄiju, pod gustim kroÅ¡njama Å trosa. Taj izbor u atmosferi kao da joj je u Ävrsti Ävor svezao vezice na lijevoj i desnoj cipeli, noge se odvajaju nespretno i u siromaÅ¡nom rasponu, polako i nesigurno, kao da žele ostaviti Å¡to viÅ¡e milisekundi vremena, svaka za jednu malu Å¡ansu da netko neÅ¡to kaže. Nitko nije niÅ¡ta rekao. Lijeva noga je preÅ¡iÅ¡ala desnu sada već dvadesetak puta. Å tipanje u lijevom koljenu ustuknulo je pred gorućom prazninom u utrobi. JoÅ¡ nekoliko koraka do trenutka kada će trebati dopustiti da se ugao zgrade ZET-ove uspinjaÄe isprijeÄi kao odron kamenja izmeÄ‘u njih dvoje, nepomiÄne sjedeće prilike u daljini i manje, hodajuće, koja se Äitava pretvorila u samu suÅ¡tinu koncetracije, ponavljajući u sebi ‘lijeva, desna, lijeva, desna…’. Ako se sad okrene, vidjet će ga, vidjet će ju, stvorit će joÅ¡ jednu priliku, možda ne da netko neÅ¡to kaže, jer rijeÄi su ograniÄene u dometu i ne dosežu tako daleko, ali barem da mahne, da uÄini gestu rukom koja kaže ‘vrati se’, da zakoraÄi natrag, da se digne s klupe, da pokaže neku emociju na tom licu maske. Kao na samom poÄetku odlaska, koraci su usporili. JoÅ¡ dva do odrona. Toliki trud uložen da silueta s leÄ‘a odiÅ¡e rezolutnošću, da koraci budu odluÄni, da bude oÄito kako znaju kuda i zaÅ¡to odlaze, a s prednje strane oÄaj, suze i usta u grÄu koji je upro svom silom da ne postane Äujni jecaj. UnatoÄ sporosti, Äak i najsporija dva koraka proÄ‘u za Äas. Stati. Okrenuti se? Lijeva, desna, lijeva, desna. Ugao, zid. Smjer prema je nestao. Umjesto njega pojavio se zid. ÄŒuÄanj, plaÄ. I opet nada. Tu je, ta mogućnost da se predomisli, da dotrÄi za njom i pronaÄ‘e ju meÄ‘u ljudima u tom položaju, joÅ¡ uvijek otvorenu za sve opcije, za druge Å¡anse i nove prilike. Ako je poÄeo trÄati u trenu kad je zamakla za ugao, za koji Äas će biti pored nje. Možda će Äak i proÅ¡iÅ¡ati niz stepenice, misleći da se već sjurila prema dolje. Zazvat će ga. Okrenut će se. JoÅ¡ uvijek će biti na istom pravcu, u smjeru prema, a ne od. Sekunde prolaze. Možda je krivo procijenila udaljenost, možda ne trÄi tako brzo. Možda hoda. A možda je, misao joj zastane u grlu, krenuo prema MesniÄkoj ulici. Možda je odabrao od. Svatko ima izbor. Trenuci su prolazili, doÅ¡ao je i onaj u kojem se smisao pretvara u besmisao. Nije doÅ¡ao, smijeÅ¡no je Äekati. Ustala je. UliÄni sviraÄ naslonjen leÄ‘ima na kulu LotrÅ¡Äak mogao joj je reći da je ÄuÄala punih dvadeset minuta, vrijeme za koje je i neodluÄni puž mogao dogmizati do ugla. Mogao joj je, isto tako, reći da je Äitavo vrijeme gledao ono Å¡to ona nije mogla vidjeti, ono Å¡to se silno trudila ne vidjeti. Mogao joj je reći da je on ustao već nakon petnaest njenih koraka od, i krenuo prema MesniÄkoj. Da se nijednom nije okrenuo, da je uzalud razbijala glavu boreći se protiv želje za okretanjem, jer jedino Å¡to bi stigla vidjeti, bila bi njegova leÄ‘a kako brzo povećavaju udaljenost izmeÄ‘u njih. Naravno, nije joj rekao niÅ¡ta. Svatko sam bije svoje nesretne ljubavne bitke. Trebalo je opet hodati. SpuÅ¡tanje drvenim stepenicama pored traÄnica uspinjaÄe nikad nije trajalo tako dugo, niti je bilo tako žalosno. Ljudi u masi koja se kotrljala Ilicom nikad nisu bili tako nakaradno veseli, njihov smijeh nikad nije bio tako nepotreban i gadan kao taj dan. ÄŒitavi blokovi zgrada proÅ¡li su nezamijećeno, zastrti razmiÅ¡ljanjem o tome Å¡to će od sada biti život. Kako ga opet susresti? Kako se ukrcati na neki ekspresni pravac koji će u beskonaÄnost stići prije nego svi drugi pravci? Gdje i kada je ta beskonaÄnost u kojoj će se naći? Nikada joj nije bilo manje jasno zaÅ¡to se ljudi rastaju. IroniÄno, s obzirom na to da je upravo iz prve ruke saznala kako. ÄŒovjek bi mislio da uz kako doÄ‘e i zaÅ¡to, ali nije tako. Dobro da nije znala da je taj kamen, Å¡to joj leži na srcu, onaj isti koji je maloÄas pao s njegovog. Zapravo, da je barem to znala. Možda tada ne bi patila od iluzije da njena goruća praznina poput magneta privlaÄi njegovu goruću prazninu, možda ne bi sanjala kako će taj magnetizam, protivno svim zakonima ljudske prirode, privući njihove pravce i nasilno ih ukrstiti puno prije fantomske beskonaÄnosti. Možda i joÅ¡ uvijek, dvije mantre nesretno ostavljenih. Ona je kod Cibone, on na okretiÅ¡tu tramvaja na ÄŒrnomercu. Pravi kut grada izmeÄ‘u njih povećava se svakim korakom. Ona koraÄa sve brže. Suze viÅ¡e ne peku tako straÅ¡no. Prestala je ponavljati lijeva – desna.
Zaljubljeni u dokumentarce
February 12, 2006
Dragi prijatelji i kolege,
pozivamo vas, u utorak 14. veljace, na jedno od tri gradska dogadjanja
pod zajednickim nazivom ZALJUBLJENI U DOKUMENTARCE uoci drugog izdanja
ZagrebDox-a, najveceg festivala dokumentarnog filma u regiji.
Zelja nam je upoznati Vas s programom i pomoci da nadjete svoje
favorite izmedju 110 filmova koji ce biti prikazani tokom 7 dana festivala, od
19. do 26. veljace u Zagrebu.
Stoga u utorak, 14.02., na Valentinovo organiziramo cjelodnevno
dogadjanje na kojem ce vas umjetnicki direktor festivala Nenad Puhovski, provesti
kroz program, uz inserte i zanimljive price o filmovima koji vas ocekuju.
Takodjer cemo vam predstaviti clanove ovogodisnjih zirija i autore cak
11 hrvatskih filmova koji se nalaze u selekciji drugog ZagrebDox-a.
Raspored dogadjanja:
*** 15:00 klub SC, Savska 25
predstavljanje programa + besplatne ulaznice za studente koji su u
zadnjih 5 dana polozili ispit («Daj ispit, dodji na Dox»)
***17:00 Profil Megastore, Bogoviæeva
druzenje, predstavljanje programa i zirija festivala. Gosti: Dalibor Matanic, clan zirija Sport i
glazba, g. Zoran Tadic, predsjednik medjunarodnog zirija, g. Igor Mirkovic, clan regionalnog zirija,
g. Sasa Ban, predsjednik zirija za autor(ic)e do 30 godina…
*** 23:00 - Gjuro II, Medvešæak 2
DJ Klif i DJ Espadrila
filmska glazba, video inserti, brifiranje programa… Gosti: hrvatski
autori filmova na Zagreb Doxu, clanovi zirija i ostali vazni i uvazeni
prijatelji festivala.
Na nasim web stranicama www.zagrebdox.net dostupan je cjelokupan
program i raspored projekcija koje ce ove godine biti u cak 4 kina u centru grada
(Europa,Tuskanac, Central i KIC)
U prilogu maila je programski letak s rasporedom i kratkim opisima
filmova.
Za vise informacija, molimo nazovite press sluzbu…
Oliver Sertic, odnosi s javnoscu (oliver@zagrebdox.net; 091/531.52.05)
Selma Mehadzic, voditeljica press sluzbe (press@zagrebdox.net; 098/912.00.15)
Do skorog vidjenja,
ZagrebDox ekipa.
Putevima Dersu Uzale (18. dio) - Aerodrom
February 12, 2006
Vrijeme nas nije Å¡tedilo niti posljednjeg dana. Kao da nije bilo dovoljno Å¡to odlazimo i razbijamo već steÄenu naviku blizine s Janinim roditeljima i prijateljima, sitna kiÅ¡a je nastavila padati već peti dan zaredom. Bila je tu i neizbježna magla te stalno prisutna vlaga u zraku, koja je rijetko popuÅ¡tala i nakon kiÅ¡e. ÄŒudno je sve to, vozili smo se istim putem i jednako smo malo govorili, a osjećaj je bio sasvim drugaÄiji nego prije tri tjedna. Cesta je bila praznija, na posljednjih par kilometara do aerodroma gotovo sablasno pusta. U onakvo sumorno jutro tada se Äinilo da putujemo nekom cestom kojom nitko nije već dugo prolazio i da nas na kraju puta Äeka neki rijetko posjećivani park prirode, a ne aerodrom jednog velikog grada. Jana se prisjećala kako je poÅ¡tom slala pakete sa svojim stvarima iz zgrade pored aerodroma, a meni je doÅ¡lo nekako teÅ¡ko oko srca. Iako mi se put iz Zagreba do Vladivostoka uÄinio puno kraćim i lakÅ¡im nego prije godinu i pol, svejedno sam shvaćao koliko smo beznadežno daleko. Kad smo Jana i ja razgovarali o zajedniÄkom životu, odmah je bilo jasno da nećemo imati priliku za upoznavanje, nalaženje u kafićima, izlaske u kino ili izlete u prirodu. Morali smo ići na sve ili niÅ¡ta, prisilila nas je na to Majka Rusija sa svojih devet vremenskih zona i ogromnim sibirskim prostranstvom izmeÄ‘u Europe i Vladivostoka. Zaista, da je Jana kojim sluÄajem živjela u Moskvi, sve bi bilo toliko lakÅ¡e. Jedan let, tri sata, i to je sve. Kad netko sleti u Zagreb u tri popodne, u Å¡est već može biti na moru. Ne gubi se vrijeme, sati i dani na putovanja. Jednom sam, u namjeri da ju malo isprovociram, upitao Janu kako bismo mi to sve izveli da nema telefona, e-mail-ova, aviona i ostalih tehnoloÅ¡kih Äuda, i koliko bi trebalo jednom glasniku na kakvoj mazgi da prenese moju poruku od Zagreba do Vladivostoka. Na stranu to Å¡to u vrijeme kad nije bilo boljeg transporta nije bilo niti Vladivostoka, i to Å¡to takav glasnik ne bi imao Å¡anse da se dokopa ruskog dalekog istoka Äitav – oderali bi ga kakvi Mongoli ili bi ga pojeo Usurijski tigar – ovo je bila uznemirujuća misao. Jer Äak i ljubav ovisi o sasvim opipljivim okolnostima i trenutno ne postoji naÄin da se ona prenese na daljinu bez koriÅ¡tenja pomoći gore navedenih tehnoloÅ¡kih izuma. To je neÅ¡to na Äemu bismo vjerojatno trebali poraditi kao ljudi, da Å¡aljemo ljubav na daljinu bez rijeÄi, papira ili kompjuterskih monitora. To bi sigurno pomoglo i Janinim roditeljima koji se, kao i obiÄno, drže suzdržano i dok se opraÅ¡taju s nama. GospoÄ‘a Ljudmila je ipak u zadnji Äas popustila i zaplakala dok smo se proguravali u uski prolaz iza kojeg se vrÅ¡i pregled putnika pred ukrcaj. Jednom kad su nas se službenici dohvatili, viÅ¡e se nismo stigli niti okrenuti; gurnuli su nam karte u ruke, naložili da torbe stavimo na traku i da sami proÄ‘emo kroz detektor za metal. Tako to bude, misliÅ¡ da imaÅ¡ vremena, da ćeÅ¡ proći kroz ova posljednja vrata nakon kojih nema povratka i da ćeÅ¡ se stići okrenuti i barem joÅ¡ jednom mahnuti ljudima koji su ti bili domaćini, ali shvatiÅ¡ da si se naÅ¡ao skriven od njihovih pogleda i viÅ¡e nemaÅ¡ priliku iskazati zahvalnost ili pozdrav. I sami iznenaÄ‘eni kako nam je uskraćivanje tog posljednjeg pozdrava pokvarilo raspoloženje, Jana, Mark i ja smo se rasporedili na tri plastiÄne stolice u Äekaonici terminala. I ovaj put je sve iÅ¡lo brzo, staklena vrata su se otvorila kroz desetak minuta i pustili su nas u prostor ograÄ‘en od piste željeznom reÅ¡etkom. Neka debela službenica aerodroma je ubrzala korak da nam otvori, valjda kako ljudi ne bi pomislili da se povijest ponavlja i da opet netko nekoga zatvara iza reÅ¡etaka iz nepoznatih razloga. U tom trenutku sam se sjetio svega povezanog s tim aerodromom. ÄŒitao sam jednom putopis nekakvog Nizozemca koji je proputovao Rusiju od Petrograda do Vladivostoka, i to vlakom do Irkutska a onda avionom do upravo ovog aerodroma. Nakon dana provedenog u Vladivostoku, vratio se natrag i tada je opisao baÅ¡ ovu Äekaonicu u kojoj smo sjedili. Vrlo kratko i Å¡turo, za njega je to bila unutraÅ¡njost joÅ¡ jedne sive, pohabane ruske zgrade. Ali sjećam se kako je spomenuo da je iz Äekaonice, u trenutku kad su se vrata prema pisti otvorila, izletio jedan vrabac koji je vjerojatno dugo Äekao tu priliku. Tako sam se i ja osjećao, morao sam izaći jer mi ovo nije bila prirodna okolina; a opet, unutra je bilo toplo, puno ljudi i nekakve aktivnosti.
Isto tako se sjećam ispraćaja od prije godinu i pol dana, kad nam je ludi Ženja za oproštaj kupio crvenu ikru i paketić onih glupih sušenih lignji. Dva odlaska, dva oproštaja, dvije žive rane. Ali bilo je vrijeme za otići.
Nemojte me krivo shvatiti, ja nemam niÅ¡ta protiv ovog mjesta, samo sam ovaj put objektivan. Nakon tri tjedna već sam se sasvim privikao na Vladivostok, znam sve važne ulice, a neke stvari me posebno vesele (poput jeftinih CD-a i DVD-a). Frendovi su dobri, kafići su dobri, kina su super, ima 16 besplatnih programa na televiziji, hrana je dobra i otprilike dvaput jeftinija nego kod nas. I razumijem sve ove moje poznanike (ukljuÄujući i moju ženu) kojima ovo mjesto fali, ali oni moraju shvatiti da su njihovi fini poslovi, stanovi, auti i restorani samo dio priÄe o Vladivostoku, priÄe koja je previÅ¡e nemarno napisana za moj ukus. Tako da sam se i ovaj put odluÄio vratiti kući iako bih svoj dom, za razliku od Ježurke Ježića, prodao za neku Australiju ili Å vicarsku, viÅ¡e radi prirode nego radi bilo Äega drugog.
Pitam se gdje je sad onaj vrabac s aerodroma i osjeća li on nostalgiju kao i mi.
Da ne bi sve završilo tužno, podsjetio sam se vica kojeg je Jana pokupila od nekih svojih poznanika u Vladivostoku. Dakle, ide nekako ovako:
Gruzijska vaterpolo ekipa igra nekakav meÄ, i u trenutku dok idu u protunapad, trener viÄe s ruba bazena:
- Aftandil, daj loptu Giviju! Aftandil, loptu Giviju!
Aftandil niÅ¡ta, sav fokusiran na napad grabi prema golu i zabija. Sav sretan dopliva do trenera u oÄekivanju pohvale.
- Aftandil – veli trener bijesno – zašto nisi dao loptu Giviju?
- Ali… zabio sam gol, treneru – odgovara zbunjeno Aftandil.
- Ha! Zabio gol…. A Givi se utopio!
Rambo Amadeus u Boogaloo clubu
February 12, 2006
Boogaloo nastavlja sa nizom sjajnih koncerata u novoj sezoni. Tako će u subotu 18.02. koncertnu promociju svog novog albuma održati Rambo Amadeus.
Rambo Amadeus (Svjetski Mega Car) objavio je novi album “Oprem dobro”, a Menart je dobio pravo distribucije za hrvatsko i slovensko tržiÅ¡te. Dvije godine trebalo je Rambu Amadeusu da zgotovi “Oprem dobro”, svoj posljednji studijski album.
Glazbeni perfekcionist i samoprozvani Svjetski mega car dugo je “peglao” 18 pjesama koje su konaÄno naÅ¡le svoje mjesto na albumu. Trud se svakako isplatio jer u 70-ak minuta koliko “Oprem dobro” traje nema slabih mjesta, a Äak će i najveće fanove iznenaditi inovativnost i modernost produkcije.
Rambove je uratke i inaÄe teÅ¡ko svrstati u neki žanr, a autor za “Oprem dobro” kaže da je to “masna jazz/funk fuzija”, u stvari je rijeÄ o eklektiÄnom mijeÅ¡anju žanrova, podžanrova, glazbenih ideja i obrazaca kako to samo Rambo može i zna. Tu su i nezaobilazni otkaÄeni i provokativni stihovi koji krase Äitavu Rambovu karijeru.
Album je “pokupio” sjajne kritike, prodaja ide fantastiÄno, a koncertna promocija je krenula izvrsno.
Poznato je da su Rambovi koncerti priÄa za sebe jer se tu Äuje sjajna svirka, hrpa zafrkancije, rock, reggae, funk, turbo folk, ali kako je ovaj glazbenik, pjesnik i medijski manipulator jedna od najinteresantnijih pojava na glazbenoj sceni bivÅ¡e države, pa tako Rambu ne treba niti pomoć, niti preporuka - njegovo ime je i jedno i drugo!
Boogaloo Vas poziva na veliku zagrebaÄku promociju “Oprem dobro” u subotu 18.02.2006.
Pretprodaja karata:
Boogaloo (Vukovarska 68), Route 66 (Paromlinska 48), Dancing Bear (Gundulićeva 7), Shoe be do (Gajeva 7), Free Bird (Tratinska 50), Integral (pothodnik), Sirius (Immportane galerija) i fan club Radija 101.
Medijski prate:
Radio 101, OTV Music Charts, Net TV, T-portal, Muzika HR, Vip Music, Status Online i Internet Monitor.
izvor: Boogaloo
Bestseler.net predstavlja - TramtinÄica
February 11, 2006
TramtinÄica o TramtinÄici
Oduvijek sam vjerovala da znam pisati, ali nisam po tom pitanju niÅ¡ta poduzimala sve dok se, slijedom sretnih okolnosti, nije pojavila jedna draga ameriÄka firma koja me plaćala, a nije mi davala nikakav posao. Dvaput dnevno sam provjeravala mejl i to je bilo sve. Ovo se sretno razdoblje poklopilo s poÄetkom moje krize srednjih godina i pojavom blog.hr i ja sam si postavila logiÄno pitanje:
- Kad, ako ne sad?
Ostalo je manje-viÅ¡e poznato. Prof. Ferić nije me primio u radionicu kreativnog pisanja, propala sam na svoj sili natjeÄaja, mnogi mi urednici nisu nikad odgovorili, jedna priÄa mi je izaÅ¡la u Ekran priÄama, jedna na portalu Zbrdazdola, a jedna u Poluostrvu. To je tek poÄetak.
ZEMLJA
- Bila je kurva, a sad je moja gospođa.
- De, Milane, nemoj – odvrati njegov pajdaš koji nam se u nekom trenutku prikrpao.
ÄŒinilo mi se da je birtija utihla nakon te Milanove reÄenice. Jedan od likova koji su kartali za susjednim stolom nasmijao se, kao za sebe, pa onda pustio da smijeh prijeÄ‘e u sitno kaÅ¡ljucanje.
Bližila se ponoć, Milan i ja sjedili smo tu i pili gemiÅ¡te satima. Jednu turu bi naruÄio on, drugu ja. Vino je bilo loÅ¡e, bio sam pijan i znao sam da ću prije zore izbljuvati utrobu.
“Prije nego pijetao triput zakukuriÄe”, palo mi je napamet.
Zvuk i svjetlo bi se zguÅ¡njavali pa razrjeÄ‘ivali. ÄŒas bi me okruživala nesnosna buka, Äas samo Milanov Å¡apat. Onda bi se opet netko proderao.
Birtija je bila jedna od onih starinskih seoskih birtija. Kad sam bio brucoÅ¡, s grupom frendova sam tražio baÅ¡ takvu iskonsku prabirtiju. Bili smo umislili kako ćemo jednom poslati slavni pisci i novinari i kako nam takva mjesta daju toliko potrebno iskustvo. Mora da smo smijeÅ¡no izgledali, balavci koji se dive samima sebi dok preglasno priÄaju i napadno teturaju. Taj ondaÅ¡nji, zeleni ja bio bi oduÅ¡evljen ovim mjestom, debelom konobaricom, kartaÅ¡ima i Milanom u napadu povjeravanja. Ovaj, sadaÅ¡nji ja bio je samo pijan i nasmrt umoran.
I Milan se nekako mijenjao preda mnom. Ni za glavu, ni za rep, to bi bio najtoÄniji opis tog mog strica, zapravo polubrata mog oca. ÄŒas mi se Äinio kao trzavi stari pijanac, seoska luda kojoj se svi smiju, Äas kao tip koji u sebi nosi neku opaku priÄu i koji se svaki tren može pretvoriti u sumanutog ubojicu. Onda bi mi opet liÄio na nekog glumca iz crno-bijelih filmova, nekog zgodnog, koga su žene voljele, a sad je već malo oronuo, ali joÅ¡ drži taj gard Å¡utljivog, snažnog muÅ¡karca.
- Tuko me – rekao je Milan. Nisam viÅ¡e bio siguran priÄa li mi to prvi put te veÄeri ili se ponavlja.
Govorio je o svom pokojnom ocu. Slabo sam poznavao djeda. Cijeli je život živio tu na selu, od zemlje. Dvaput se ženio, oba puta ostao udovac. Moj otac bio je najstarije dijete, Milan najmlađe. S Milanovom mamom imao je još dvije kćeri, tetu Ankicu i tetu Maricu. I njih sam jedva poznavao.
- Nije me tuko. Mlatio me. Jednom me zavezo za stol, da mu ne pobjegnem. Pio je i mlatio me. Onda bi otišo prileć, pa kad bi se probudio opet. Bio sam dijete, boga je ubio u meni. Dok je sestra došla i odvezala me, nogu više nisam osjećo.
Nisam znao Å¡to da kažem na tu ispovijest. Općenito, nisam viÅ¡e znao Å¡to da kažem i Å¡to da uradim. Cijeli taj izlet na selo iÅ¡ao je krivo od samog poÄetka. Namjeravao sam izaći s posla ranije, oko dvanaest, kao Å¡to sam obiÄno radio petkom, onda dva i pol, najviÅ¡e tri sata vožnje do starog kraja, pogledati tu zemlju, popriÄati s Milanom i natrag za Zagreb.
Naravno, prvo me Å¡ef ugnjavio, onda sam negdje krivo skrenuo, pa sam se navozao po seoskim cestama. Kad sam stigao već se pomalo mraÄilo. Vlaga se vukla po poljima. Milan i njegova gospoÄ‘a bili su se zabrinuli. Ona, vesela, bucmasta plavuÅ¡a inzistirala je da neÅ¡to pojedem, a Milan me vukao u birtiju. Ja sam samo htio vidjeti komad zemlje i vratiti se kući. PoÅ¡ao sam s Milanom, Å¡to sam mogao.
- Poslije, kad sam narasto, nije me viÅ¡e mogo tuć, povuko se. Ko da mu je falilo da nekog mlati. Nije se od njega ni rijeÄ Äula. Mogo je tako danima. Onda se pred par godina razbolio. Tumor na mozgu. Imo je poslije te metastaze. Dvorio sam ga. Sve sam oko njega radio. Kaže mi doktor pred kraj ‘ Daj ga u bolnicu. Da se i ti malo odmoriÅ¡.’ Ma di ću, roÄ‘enog oca? Nek umre kod kuće. A znalo je bit gadno. Ne bi mogo piÅ¡at po par dana, a onda bi se upiÅ¡o, i sebe i pidžamu i krevet. Dvorio sam ga. Oženio sam se tek kad je umro, ima mjesec dana.
Po treći put mi je priÄao o djedovoj bolesti. Stalno je ponavljao to svoje “dvorio sam ga”. Ponestajalo mi je strpljenja. Bio sam previÅ¡e pijan da sjednem u auto i vratim se u Zagreb.
Odluku da dođem ovamo donio sam prije par dana. Došao sam kod starog po neke stvari, a u dnevnoj sobi sjedila je teta Ankica u crnini.
- Ja sam otišao od kuće, mogao je i on – govorio je stari.
- Nisi ti otiÅ¡o od kuće, otac te poslao u Zagreb, na Å¡kole. I naÅ¡a pokojna mama ti je slala Å¡to god je imala. Volila te sirota, isto ko i nas. Marica i ja smo se iza toga udale i otiÅ¡le, a Milan je osto. Bio je joÅ¡ dijete, Å¡ta je mogo. I eto, dvorio je starog do samog kraja. Napatio se. Marica i ja smo odluÄile, odreć ćemo se svog dijela u njegovu korist. Red je.
Djed nije bio ostavio oporuku i svu njegovu ostavÅ¡tinu trebalo je podijeliti na Äetiri jednaka dijela. Nisam znao Å¡to je stari namjeravao s tom zemljom, nije mi nikad palo na pamet da bi je mogao samo tako prepustiti polubratu kojega je jedva poznavao.
- ZnaÅ¡ Å¡to, Ankice, - rekao je konaÄno moj otac – ja tu zemlju ne trebam. Namjeravao sam je prepisati sinu. On je mlad, tek se oženio, nek’ ima neÅ¡to za poÄetak. Zato, neka on odluÄi. Ako hoće tu zemlju, dobro. Ako neće, i ja ću se isto odreći u Milanovu korist.
I tako sam morao otići i vidjeti taj grunt prije nego odluÄim. Sanju, moju ženu nisam niÅ¡ta pitao.
- Samo nemoj da te smotaju onom spikom iz “Plodova zemlje”. Elementarne nepogode i slabi državni poticaji. Kao da nama u gradu lova pada s neba.
Bilo je to sve Å¡to je rekla na tu temu.
Ostatka veÄeri slabo se sjećam. U neko doba sam ustao i krenuo van. Morao sam stići do vrata dok sam joÅ¡ mogao. Milan me pratio. Ne znam kako smo doÅ¡li do njegove kuće. Žena mu je joÅ¡ bila budna. Imala je neku bijelu dugu spavaćicu, smijeÅ¡ila se i na trenutak sam im zavidio. Odvela me u sobu za goste. Sumnjao sam da je djed umro u tom krevetu, ali nisam niÅ¡ta pitao. Bojao sam se da će mi pozliti ako legnem pa sam neko vrijeme sjedio na krevetu i gledao u jednu toÄku. Ne znam kad sam zaspao. Pred jutro sam već bio budan. Htio sam se iÅ¡uljati bez pozdrava, ali me Milanova žena doÄekala u kuhinji.
- Uzmi - gurnula mi je zamotuljak u ruke. - Spremila sam ti malo mesa i jaja. Sve domaće. Ponesi Sanji. Dovest ćeš je jednom, jelda?
Vozio sam sve dok nisam shvatio da sam opet zalutao. Zaustavio sam uz rub ceste i izašao van. Pišao sam po oranici i zamišljao da je baš to moja zemlja. Već sam bio donio odluku. Zemlja mi pripada koliko i ja njoj.
autor: TramtinÄica
adresa: http://tramtincica.blog.hr/
Mozalini
February 11, 2006
Nakon sto je prije dvije godine ponovno porobio Englesku, kao onda kad je “uletio” u kraljicinu palacu, a Queen ga docekala rijecima. “Eh I know you, and you cannot sing”, a on spremno odgovorio:”That´s nothing, you should hear me playing piano”, sada je otkrio i italijanski senzualizam, a u Rimu spremio svoju novu plocu ciji klonovi vec i prije datuma objave kruze internetom. Da li Mozov odlazak u Rim ima veze sa njegovim legendarnim kvazi-papistickim refrenom sa prosle ploce, “I Have Forgiven Jesus” ili mu je talijanski nogomet postao drag, pa u iznajmljenom studiju za “Neve” konzolom sjedi zamisljen u dresu sa desetkom na ledjima i Mozalini aplikacijom. Nakon sto se je iz kako rece ksenofobicne Engleske preselio u Ameriku, a iz Amerike u Spanjolsku (gdje mu se ustvari i svidjalo, ali je pobjegao glavom bez obzira kad je vidio kako se tamo odnose prema zivotinjama), smjestio se kod Viscontia, Italo-Britanca koji je poznat kao producent nekih od najboljih Bowie i T-Rex ploca. Navodno je Tony Visconti bio u igri i za produkciju Mozovog glam-rock albuma “Your Arsenal” iz 1992., ali je taj posao odradio jos jedan iz plejade Bowie sound dizajnera, Mick Ronson. Kakva li ce biti ova suradnja, ostaje da se cuje. Meni, konkretno, su The Smiths nekad jako puno znacili. Danas volim tu i tamo reci kako to i nije bio neki boguhvalevrijedan (kako volim ove njemacke konstrukcije) bend, a poslije toga se osjecam kao da serem po dijelu svoje bolje proslosti. Omot albuma “The Queen is Dead” sa ispruzenim Alain Delonom ima nesto Botticellijevsko u sebi, iako kad se ploca stavi na gramofon, citav mediteranski flair nestane u onom cinicnom i samocom opijenom pjevanju: “I Know Is Over”, “Cemetery Gates”, “Never Had No One Ever”, te provokativnom stihoklepstvu u “Frankly Mr. Shankly”, “Vicar In A Tutu” i “Some Girls Are Bigger Than Others”. To su bili vjerojatno najbolji tekstovi u osamdesetim, popraceni predivnom Marrovom muzikom. Andy Rourke, koji je u Smithsima svirao bas-gitaru je u jednom intervjuu rekao kako ne moze podnijeti vise okus jaja, jer ih je do iznemoglosti morao jesti na vegetarijanskim turnejama The Smiths, a Moz ga je jednom dok je Andy jeo sendvic od mortadele pogledao kao da je sugav i napustio prostoriju u kojoj su doruckovali. Unutar Smithsa je od Morrisseya dugo skrivana cinjenica da je Rourke konzumirao heroin. Kad je Moz to doznao, na brisace Andyjevog auta je stavio poruku: “Ti si od danas napustio bend”. Gotovo je nevjerojatno da su pored svadja Smiths uspjeli snimiti plocu poput “The Queen Is Dead” i malo je vjerojatno da danas netko u Engleskoj snimi pjesmu sa stihovima poput:”And now I know how Joan of Arc felt as the flames rose to her roman nose/ and her hearing aid started to melt” i da takva jos postane i hit. Novi Mozov album se zove “Ringleader Of The Tormentors” i Morrissey ga vec najavljuje kao najbolji dosad. Jedan rock-kriticar je rekao da bi bilo najbolje da Morrissey sam pise kritike svojih ploca. Bez obzira na svo Morrisseyevo neuroticno vegetarijanstvo i neke nepromisljene poteze u karijeri, ja iskreno volim ploce poput: “Southpaw Grammar”, “Meladjusted” i “You Are The Quarry”. Neke ploce su mu uspjele, neke propale, neke su prekrasno lose, ali je cinjenica da mu nikad vise nece uspjeti pasti na pamet oni ludi stihovi kao sto je gorenavedena replika kraljici sa “The Queen Is Dead”. Nikad njegove stihove nece pratiti tako osvajajuca melodija kao Marrova “Some Girls Are Bigger Than Others”, nijedna fotografija nece biti tako vrijedna kao ona The Smiths ispred Salford Lads Cluba i nijedan vinil tako zelen kao onaj od “The Queen Is Dead”. Ironija je da The Smiths vec odavno vise ne postoje, a kraljica je jos uvijek ziva. Mozova solo-karijera me sjeca na stihove iz “The Boy With The Thorn In His Side” gdje mladi Moz pita:”And when you want to Live/ How do you start?”.
