“I was never cool at school” pjeva Ben Fold u pjesmi “Underground”. Ovaj stih danas dobro pojasnjava neke stvari. U vrijeme kada sam isao u skolu biti cool je nesto kao znacilo, ili, da se bolje izrazim, bilo je prilicno jasno tko je cool, a tko nije. Bilo je jasno tko je pripadao undergroundu i kako su izgledale indie-ploce. Bilo je jasno kako su se indie-ljudi oblacili. Danas je to vise-manje svejedno. Danas ljudi koji slusaju Severinu ili Sabana Saulica mogu biti cool do bola, dok ljudi koji imaju sve Three Mile Pilot ploce mogu biti svjetski papci.
U filmu “Simple Men”, glumci plesu u jednom kafeu na “Kool Thing”, pjesmu sa ploce “Goo” Sonic Youtha. Pjesmu, koja je svojevrsni dijalog izmedju Chuck D/Kim Gordon i kao takva primjer razumjevanja medju underground kulturama. Primjer dijaloga izmedju feminizma i mačizma. Primjer dijaloga izmedju bjelacke inteligencije i crnacke ulicne mudrosti. I kao takva se ova pjesma i slavi, iako je u stvarnosti obicni vic i politicki/kulturno ima snagu Jane Fondinog aerobika na blaxpotation podlozi.Postoje neke stvari koje obiljeze gotovo svaku glazbenu epohu.
Cesta je recenica: I onda su dosli Beatles ili Sex Pistols, The Smiths, Nirvana…. hm da, i onda je dosla Nirvana. Upravo kad su Sonic Youth izdali “Goo”, dosla je Nirvana i izdala “Nevermind” za istog Geffena za kojeg su i Sonic Youth svoj “Goo”.
Sto je bila (i trebala biti) “Goo” ploca?
-Posljednji album osamdesetih
-prvi album devedesetih
-klasik od prvog momenta,
-pobjeda undergrounda nad mediokritetstvom,
-pocetak superstar karijere za Sonic Youth i
-veliki trijumf Davida Geffena,
a onda je dosla Nirvana i od tada su SY snimili sedam albuma od kojih nijedan nije postao uspjesan kao Goo, a danas po ljetnim europskim festivalima sviraju u vrijeme ručka kada se vecina publike razidje, jer su se sa “Experimental Jet Set, Trash And No Star” oprostili od mainstreama, ali i od alternativnog rocka i smjestili se negdje gdje ih nitko ne zaobadava. I umjesto da fantasticni art-punk SY-a postane lajt motiv devedesetih, ta cast je pripala Nirvani (Pearl Jamu i RHCP) koji su doveli do toga da studenti umjesto Iggy Popa i MC5, na zidovima svojih soba razapnu postere Morrisona.
Ja sam kod nas prije petnaestak godina uspio u Jugotonovom ducanu kupiti “Goo” kazetu i to prilicno brzo nakon sto je ova imala svoju premijeru u Americi (1990.). Ta kazeta se je prilicno brzo izlizala i nije prezivjela rat. Album na cd-u nisam uspio naci kad sam ga trebao, i tek prije par dana sam ispravio taj propust kupivsi novo deluxe-izdanje sa dva cd-a. Prvi cd je “Goo”, digitalno remasterirziran, onakav kakav je izasao za Geffena, a na drugom cd-u se nalaze osmotracne demo-snimke koje predstavljaju plocu koja je (da ne bi ugovora sa Geffenom) trebala izaci poslije Daydream Nation. I ta bi ploca bila remek-djelo, kao sto je uostalom i Goo. “Tunic”, “Dirty Boots”, “Kool Thing”, “Disappearer”, su na Geffenovom izdanju aranzerski izradjenije i kompleksnije, dok se demo-verzija “Mildred Pierce” ovdje zove “Blowjob” i traje 9 minuta.
Moj zakljucak je da je ova ploca cool, a zbog nje sam svojevremeno kupio i “Best of The Carpenters”. Kad si pustite ovaj album i cujete umilnu vrisku Lee Ranaldovih i Thurston Moorevih gitara i kad procitate: “In a week we killed my parents and hit the road”, postace vam jasno da je to bio momenat kad nije svaki papak slusao rock.
I danas mi ovaj album izgleda kao kad u ormaru pronadjem neki pulover koji mi je bio jako drag, ali vec 10 godina sam zaboravio na njega, a onda jednog dana sasvim slucajno ga ponovno obucem i shvatim da nikad u zivotu nisam imao ljepsi.

hr.digg|glasuj