Depeche Mode po cijeni od 360 kn January 29, 2006

Nakon, s ove vremenske distance gledano, već legendarnog koncerta u sklopu „Exciter“ turneje 03.11.2001., Depeche Mode ponovo dolazi u Zagreb. Mjesto događaja je kao i prošli put – velika dvorana Doma sportova, vrijeme – 22.03.2006. u 20.00.
Depeche Mode će osim predstavljanja novog albuma Playing the Angel na ovoj turneji proslaviti i četvrt stoljeća postojanja. Ulaznice za ovaj koncert su u prodaji u sustavu Eventima. Cijena nije prava sitnica – trebat će izdvojiti 360 kn ali to je ipak jeftinije od 500-600 kn koliko će najvjerojatnije stajati koncert Stonesa, naravno ako i kada službeno potvrde dolazak u Zagreb.

Američki ratni film - Četiri jahača vijetnamske apokalipse January 29, 2006

Zemlja se nije ni ohladila od WW2 a već je počeo rat u Koreji (1950. – 1953.). Bio je to prvi rat kojeg su Amerikanci mogli pratiti preko televizijskih ekrana pa je možda i to jedan od razloga što nije snimljeno puno filmova koji bi se bavili Korejskim ratom. On je bio samo warm up za filmašima puno zanimljiviji Vijetnam.
Ipak vrijedi spomenuti 2 ostvarenja Samuela Fullera, Steel Helmet i Fixed Bayonets, oba snimljena 1951. Godine 1970. Robert Altman je snimio M.A.S.H., film koji se iskreno ruga i vojsci i ratovima a svoj nastavka će dobiti i u televizijskom serijalu.
A onda, 1964., za USA dolazi doba Vijetnama, do danas je Vijetnamski rat ostao duboko urezan u nacionalnu svijest kao mučan i nepotreban poraz sa svim svojim posljedicama koje će se osjećati u američkom društvu i 3 desetljeća poslije. Amerika je mrzila ovaj rat pa ga je mrzio i Hollywood, sve do okončanja rata godine 1975. filmaši su uglavnom ignorirali Vijetnam. Bilo je to doba dubokih društvenih promjena i podijeljenosti, antiratnih demonstracija i mirovnih marševa, veliki dio Amerike je otvoreno bio protiv slanja klinaca u džungle Azije odakle su se vraćali ili u kovčezima ili u invalidskim kolicima ili načeti posttraumatskim sindromom koji će čak biti i nazvan vijetnamski sindrom.
Umjesto Hollywooda televizija je skoro pa direktno prenosila zbivanja na ratištu. Naravno, istina je uljepšavana, cenzorske filtre nisu mogle proći nikakve ozbiljnije ratne strahote.
Krajem 70-ih vijetnamski rat dolazi na velike ekrane i to u velikom stilu. Snimljeno je od tada pregršt filmova i većina njih je prikazivala hard-core koji se tamo događao ali ipak 4 filma treba izdvojiti. The Deer Hunter, 1978 (Michael Cimino)Lovac na jelene je bio prije svega žestoki, brutalni, emotivni udarac osviještenja koji će prekinuti filmsku omertu na temu Vijetnamskog rata.Priča o tri prijatelja iz Clairtona pensilvanijske pripizdine, počinje vjenčanjem jednog od njih, Stevena, a nastavlja se odlaskom u Vijetnam. Cimino bez milosti za obje sukobljene strane prikazuje neke od nezaboravnih prikaza svojevrsnog ratnog ludila kroz kojeg su prošli. Steven ( John Savage) ostaje invalid i ne može se više uključiti u normalan život. Nick (Christopher Walken) se uopće ne vraća iz Vijetnama, ostaje zamrznut u vremenu i prostoru, ovisnik o smrti igra ruski rulet u kaosu poslijeratnog Saigona a treći od njih, Michael (Rober de Niro) pokušava nastaviti normalan život. Michael se trudi sakupiti komadiće razbijenog prijateljstva koje je nemoguće nastaviti. Rat su preživjeli ali ne i posljedice koje on na njih ostavio. Film je dobio Oscara za najbolji film i režiju a nagrađen je i Walken za najbolju sporednu mušku ulogu.

Lovac na jelene je bio prije svega žestoki, brutalni, emotivni udarac osviještenja koji će prekinuti filmsku omertu na temu Vijetnamskog rata.Priča o tri prijatelja iz Clairtona pensilvanijske pripizdine, počinje vjenčanjem jednog od njih, Stevena, a nastavlja se odlaskom u Vijetnam. Cimino bez milosti za obje sukobljene strane prikazuje neke od nezaboravnih prikaza svojevrsnog ratnog ludila kroz kojeg su prošli. Steven ( John Savage) ostaje invalid i ne može se više uključiti u normalan život. Nick (Christopher Walken) se uopće ne vraća iz Vijetnama, ostaje zamrznut u vremenu i prostoru, ovisnik o smrti igra ruski rulet u kaosu poslijeratnog Saigona a treći od njih, Michael (Rober de Niro) pokušava nastaviti normalan život. Michael se trudi sakupiti komadiće razbijenog prijateljstva koje je nemoguće nastaviti. Rat su preživjeli ali ne i posljedice koje on na njih ostavio. Film je dobio Oscara za najbolji film i režiju a nagrađen je i Walken za najbolju sporednu mušku ulogu.Apocalypse Now, 1979 (Francis Ford Coppola)Samo godinu dana poslije Lovca snimljena je Apokalipsa, još jedan čuveni filmski ep kojeg je Coppola uspio privesti kraju unatoč brojnim problemima zbog kojih je film još za snimanja dobio epitet ukletog projekta. Sheen je na snimanju doživio srčani udar, Brando se sukobljavao s Coppolom oko svoje uloge a budžet je s početnih 10-12 narastao na nevjerojatnih 30 milijuna dolara. Apokalipsa je rađena po motivima Conradovog djela Srce tame ali u jednoj vrlo slobodnoj interpretaciji. Kapetan Willard (Martin Sheen) dobije povjerljiv zadataka da dokrajči carstvo kojeg je duboko u srcu džungle izgradio odmetnuti, poludjeli pukovnik Kurtz (Marlon Brando) koji je svoj nestvarni imperij temeljio na propasti civilizacije koju je zauvijek odbacio razvlačeći besmisao sukoba do krajnjih granica.
Epizode koje malobrojna Willardova posada prolazi na putovanju rijekom najnadrealnije su ratne scene ikada snimljene. Sve od zračne konjice pukovnika Kilgorea koji spaljuje vijetnamsko selo da oslobodi prostor za surfanje do plesa zečica iz Plaboya na samom rubu civilizacije i konačnog dolaska na teritorij koji kontrolira pukovnik Kurtz, sve je to potpuni halucinogeni kaos besmislenog rata. Godine 2001. Apokalipsa će biti prikazana u svom proširenom izdanju, Redux, u trajanju od 202 minute.

Samo godinu dana poslije Lovca snimljena je Apokalipsa, još jedan čuveni filmski ep kojeg je Coppola uspio privesti kraju unatoč brojnim problemima zbog kojih je film još za snimanja dobio epitet ukletog projekta. Sheen je na snimanju doživio srčani udar, Brando se sukobljavao s Coppolom oko svoje uloge a budžet je s početnih 10-12 narastao na nevjerojatnih 30 milijuna dolara. Apokalipsa je rađena po motivima Conradovog djela Srce tame ali u jednoj vrlo slobodnoj interpretaciji. Kapetan Willard (Martin Sheen) dobije povjerljiv zadataka da dokrajči carstvo kojeg je duboko u srcu džungle izgradio odmetnuti, poludjeli pukovnik Kurtz (Marlon Brando) koji je svoj nestvarni imperij temeljio na propasti civilizacije koju je zauvijek odbacio razvlačeći besmisao sukoba do krajnjih granica.Epizode koje malobrojna Willardova posada prolazi na putovanju rijekom najnadrealnije su ratne scene ikada snimljene. Sve od zračne konjice pukovnika Kilgorea koji spaljuje vijetnamsko selo da oslobodi prostor za surfanje do plesa zečica iz Plaboya na samom rubu civilizacije i konačnog dolaska na teritorij koji kontrolira pukovnik Kurtz, sve je to potpuni halucinogeni kaos besmislenog rata. Godine 2001. Apokalipsa će biti prikazana u svom proširenom izdanju, Redux, u trajanju od 202 minute.Platoon, 1986 (Oliver Stone)Iako Platoon na umjetničkoj razini ne može parirati Lovcu i Apokalipsi riječ je o jednom od najboljih ostvarenja u žanru ratnog filma. Redatelj Stone, i sam sudionik rata u Vijetnamu, napravit će ukupno 3 filma kojima se obračunava s tim dijelom američke povijesti. Drugi i treći su Born on the Fourth July (1989) i Heaven & Earth (1993). Platoon je priča o vodu podijeljenom na one koji su skloni naredniku Eliasu (Willem Dafoe) i one koji su uz narednika Barnesa (Tom Berenger) čijim sukobom unutar voda Stone prikazuje i sukob američkog društva oko rata u Vijetnamu.
Elias je predstavnik razuma, častan vojnik koji zagovara dostojanstvo i ljudskost dok Barnes u zadanim okolnostima uopće ne drži do svega toga. On će naći opravdanje za svako ubojstvo civila ili silovanje, lišen emocija i moralnih dvojbi on ne preže ni od čega. Platoon je još jedno svjedočanstvo koje je uznemirilo Ameriku, zorno prikazuje zločine koje su počinili američki vojnici suočeni od početka s neminovnim porazom, u ratu koji nisu mogli dobiti.

Iako Platoon na umjetničkoj razini ne može parirati Lovcu i Apokalipsi riječ je o jednom od najboljih ostvarenja u žanru ratnog filma. Redatelj Stone, i sam sudionik rata u Vijetnamu, napravit će ukupno 3 filma kojima se obračunava s tim dijelom američke povijesti. Drugi i treći su Born on the Fourth July (1989) i Heaven & Earth (1993). Platoon je priča o vodu podijeljenom na one koji su skloni naredniku Eliasu (Willem Dafoe) i one koji su uz narednika Barnesa (Tom Berenger) čijim sukobom unutar voda Stone prikazuje i sukob američkog druÅ¡tva oko rata u Vijetnamu.Elias je predstavnik razuma, častan vojnik koji zagovara dostojanstvo i ljudskost dok Barnes u zadanim okolnostima uopće ne drži do svega toga. On će naći opravdanje za svako ubojstvo civila ili silovanje, liÅ¡en emocija i moralnih dvojbi on ne preže ni od čega. Platoon je joÅ¡ jedno svjedočanstvo koje je uznemirilo Ameriku, zorno prikazuje zločine koje su počinili američki vojnici suočeni od početka s neminovnim porazom, u ratu koji nisu mogli dobiti.Full Metal Jacket, 1987 ( Stanley Kubrick)ÄŒetvrti iz pokera veličanstvenih “Vijetnamaca” je Kubrickov Full Metal Jacket. ÄŒetvrti po kronoloÅ¡kom redu ali po svojoj ukupnoj vrijednosti možda i najbolji od svih. Pefekcionist Kubrick razrezao je svoj film na dva dijela. Prvim dijelom dominiraju nemilosrdni dril časnik Hratman (Lee Ermey) i novak Leonard Lawrence (Vincent D’Onorfio). Na obuci u kojoj se od Å¡arolike družine civila depersonalizacijom i nečuvenim vojničkim drilom stvaraju strojevi za ubijanje vojnik Lawrence se ne može uklopiti u ratni stroj i skončava tragično prije nego je i omirisao džunglu. U drugom dijelu pratimo surove ulične borbe u kojima se dovrÅ¡ava na obuci započeti surovi proces dehumanizacije koji će zahvatiti sve u većoj ili manjoj mjeri. Rat je proces koji zauvijek mijenja perspektivu svakog od njegovih protagonista.

ÄŒetvrti iz pokera veličanstvenih “Vijetnamaca” je Kubrickov Full Metal Jacket. ÄŒetvrti po kronoloÅ¡kom redu ali po svojoj ukupnoj vrijednosti možda i najbolji od svih. Pefekcionist Kubrick razrezao je svoj film na dva dijela. Prvim dijelom dominiraju nemilosrdni dril časnik Hratman (Lee Ermey) i novak Leonard Lawrence (Vincent D’Onorfio). Na obuci u kojoj se od Å¡arolike družine civila depersonalizacijom i nečuvenim vojničkim drilom stvaraju strojevi za ubijanje vojnik Lawrence se ne može uklopiti u ratni stroj i skončava tragično prije nego je i omirisao džunglu. U drugom dijelu pratimo surove ulične borbe u kojima se dovrÅ¡ava na obuci započeti surovi proces dehumanizacije koji će zahvatiti sve u većoj ili manjoj mjeri. Rat je proces koji zauvijek mijenja perspektivu svakog od njegovih protagonista.Bila su ovo 4 jahača filmske, vijetnamske apokalipse. S Vijetnamom ratovi za USA nisu prestali, neki joÅ¡ uvijek traju i svaki od njih je doživio ili će tek doživjeti svoja filmska uprizorenja.

Stranac u noći January 29, 2006

Ne znam kako u svijetu, ali u Hrvatskoj rijetko tko znade da je pokojni Ivo Robić napisao pjesmu Strangers in the night kojom se slavom okitio famozni Frank Sinatra te još neke svjetske glazbene veličine.
Ivo Robić rođen je na današnji dan, 1923. u Garešnici. Maturira u Bjelovaru i pohađa Pravni fakultet u Zagrebu (eto vam estradnjaci formule za svevremenski uspjeh – faks). 1953. osvaja prvu nagradu na Natječaju za najljepšu plesnu melodiju skladbom Ta tvoja ruka mala, a 1958. u duetu sa 16-godišnjom Zdenkom Vučković pobjednik je prvog festivala u Opatiji s pjesmom Mala djevojčica koja je glasom slušatelja svih jugoslavenski postaja bila apsolutni pobjednik.
U razdoblju od 1949. do 1985. objavljuje čak 62 velika singla i 3 LP ploče. Njegove albume, osim Jugotona, objavljuju i velike produkcijske kuće poput Supraphona i Polydora, u čijem studiju snima i svoj najveći hit Morgen s kojim osvaja i 13. mjesto na Billboardovoj Top 40 ljestvici te 23. mjesto na britanskoj NME top ljestvici (zaista impresivno za našu glazbenu scenu).
Također veliki uspjeh postiže s pjesmama Muli Song, Mit 17 Angt das Leben erst an, Rot is der Wein i Fremde in der Nacht, s kojom je 1966. Frank Sinatra postigao golem uspjeh, a čije autorstvo Robiću nikada nije službeno priznato (prokleti imperijalistički lopovi).
Kod nas se još uvijek ponekad na radio postajama mogu čuti i ostali njegovi šlagerski hitovi poput Srce, laku noć, Ja ću doć, Za tobom čeznem, Ne plači, Ko nježni cvijet i Samo jednom se ljubi.
Ivo Robić preminuo je 9. ožujka 2000. godine u Rijeci.

Kotrljanje: Sumrak u riječkim kinima January 28, 2006

Oduvijek sam volio ići u kino. Sjećam se kako sam joÅ¡ kao dječačić odlazio sa starijim bratićem u malo kino u mom mjestu. Tamo sam «upoznao» Brucea Leeja i Supermana. Stolice su bile drvene (neobložene), a prekidi filma zbog tehničkih problema uobičajeni. Suround zvuk? Mo’Å¡ mislit.Kada je u naÅ¡u obitelj stigao prvi video player znali smo u lokalnoj videoteci podignuti četiri filma (zbog 3+1 sustava) i gledati ih nekoliko uzastopno. Užasna kvaliteta presnimavanih filmova (koje su tada hrabro iznajmljivali) nije me spriječila da uz svog oca pogledam sve dostupne honkonÅ¡ke i američke borilačke filmove (njegov ukus). I danas imam živo sjećanje na uratke poput «Pesnica Å¡aolina napada» ili «Krvavi sport». Katastrofa. :-))) No, video revolucija, kao ni satelitska revolucija nisu me udaljile od odlazaka u kino. Dan danas viÅ¡e volim film gledati s kino stolice (doduÅ¡e sada udobne i tapecirane) nagnut u stranu (da bih vidio platno od dvometraÅ¡a ispred sebe), nego s udobnog kućnog kauča.

Nije riječ samo o velikom platnu, ni samo o digitalnom zvuku n-te generacije, nije riječ ni samo o gledanju filmova ranije nego što dolaze na video (dapače, u divx eri sam mnoge filmove nabavio prije nego su bili u kinima, ali sam ipak često čekao kino premijeru). Riječ je o svemu tome, ali i o nečemu teže mjerljivom: o nezamijenjivom ugođaju kino dvorane. Taj je ugođaj, a ne samo moderna tehnologija, ono što loš film u kinu pretvara u gledljiv, prosječan u dobar, a dobar u izvrstan.

Nakon dolaska na studij u Rijeku, pronašao sam svoju «Meku»: predivno kino Teatro Fenice u centru grada. Velika i akustična dvorana Fenicea više podsjeća na kazalište nego na kino. Zvuk je na razini, sjedala ugodna, a platno veliko. Čak ni vlakovi koji prolaze par metara od zgrade svojom tutnjavom ne uspiju pokvariti ugođaj. Teatro Fenice nije jedino riječko kino. Još uvijek je aktivno i manje kino Croatia koje usprkos jednakoj tehničkoj opremljenosti nikada nije bilo omiljeno kao Fenice. Ne baš redovito, ali često filmove puštaju u velikoj dvorani Kulturnog doma na Sušaku. Kulturni dom nije klasično kino, niti samo kino (služi i za cijeli spektar drugih događanja), ali je mjesto na kojem se prikazuju kvalitetni filmovi koji ne dolaze iz američke mainstream produkcije (rekli bismo: alternativni filmovi). Istini za pravo, takvi bi filmovi bili puno prikladniji za dvoranu malog kina Kvarner na samom riječkom Korzu. Nažalost, kino Kvarner već godinama ne radi, a tek povremeno se koristi za Zajc off predstave riječkog HNK, koji od Rijekakina (poduzeća koje vodi i Teatro Fenice i Croatiu) iznajmljuje prostorije. Velika šteta. Taj zapušteni prostor mogao bi biti savršen za alternativni film ili za kabaret, a služi kao luksuzna vila za miševe. Uvjeren sam da bi za cijenu organizacije jednog dočeka Nove godine na Korzu, to moglo postati jedno od najugodnijih mjesta u gradu.

Uglavnom, kapitalizam, a pogotovo divlji kapitalizam kakav imamo u Hrvatskoj, ne poznaje ove vrijednosti. Kultura what? Take the money and run, je vladajuća maksima. Rijekakino je u postupku prodaje poduzeću Rijekatekstil-Domus. Više o tome pročitajte ovdje i ovdje. U kratko, Rijekatekstil-Domus se ne bavi, niti se namjerava baviti kino projekcijama. Njemu samo trebaju atraktivne lokacije koje posjeduje Rijekakino. Grad Rijeka je obznanio da će pokušati s Rijekatekstil-Domusom dogovoriti prepuštanje dvorane Teatra Fenice Gradu u zamjenu za drugi prostor usporedive vrijednosti. Grad bi tako preuzeo na sebe organizaciju kino projekcija u Feniceu do dovršetka izgradnje riječkog multipleksa (planirano je da kompleks bude gotov krajem godine) izvan centra. Nakon toga, dvorana će služiti za održavanje kulturnih manifestacija.

Å to to zapravo znači? Kino Croatia se zatvara i preureÄ‘uje. Kino Kvarner će vjerojatno postati 178. trgovina nekakvom modnom konfekcijom. U Feniceu ćemo gledati koncerte, predizborne skupove, klapske smotre… Znači otprilike ono Å¡to se sada održava u Kulturnom domu. To je sasvim ok. Nemam niÅ¡ta protiv, dapače. No, kako takva dogaÄ‘anja nisu svaki dan, čak ni svaki tjedan, zar je baÅ¡ potrebno zatvarati kino? Da, kapitalizam je neumoljiv, otvaranjem multipleksa, kina bi svejedno propala.

«Nema veze, doći će multipleks», reći će mnogi. Da, super, i vrijeme je. «Napredak kroz tehniku», kažu u Audiu. Multipleks bi trebao zadržati sve prednosti dosadaÅ¡njih kina i joÅ¡ ih unaprijediti udobnim foteljama, najboljim raspoloživim zvukom te visokom razinom usluge. Nemojmo zaboraviti i veće porcije kokica. :-) Nije li se to i postiglo u ljubljanskim i zagrebačkom multipleksu? Ako mene pitate, i da i ne. Tehnički su ta kina znatno bolja, ali nemaju duh. Sterilna su. Znam da se mnogi, možda čak i većina, neće složiti sa mnom. Živimo u vrijeme kad druÅ¡tvene vrijednosti kroje MTV, Benetton, Mc Donald’s i Puma. Kako nekome objasniti duh? Nikako.

Mora proći vrijeme i nažalost, mora se platiti iskustvom da bi se uvidilo neke stvari. Primjerice, ako primjenimo istu logiku, otvaranje modernih restorana trebalo bi značiti propast tradicionalnih restorančića u obiteljskom vlasništvu. Je li to tako? Ma da. Nedavno je u New Yorku istarska gastronomska ponuda proglašena jednom od najatraktivnijih na svijetu. Je li to postignuto modernim restoranima u kojima rade vrhunski kuhari i konobari, koji imaju ogroman izbor svakakvih delikatesa i prvoklasnih vina? Je vraga. Iako su takvi restorani potrebni i značajni, to se postiglo malim konobama s nasmiješenim, neuštogljenim konobarima i s kuharima koji uglavnom pripremaju kobasice i zarebrnjak, njoke sa šugon i pasutice s tartufima. Ali to znaju napraviti s puno duha. No, trebala su proći desetljeća turističkog djelovanja dok se nije shvatilo da smo prave vrijednosti imali od početka.

Multipleks će zamijeniti Teatro Fenice. Moderne generacije će ga brzo zaboraviti. Napredak kroz tehniku? Ne, po meni u multipleks kinima dolazi do napretka tehnike i nazadovanja u kulturi, duhu i stilu. A taj tehnički napredak je bilo moguće sprovesti i u klasičnim kinima. Ali to je samo moje mišljenje.

Bestseler.net predstavlja - Stroke January 28, 2006

Strokewski ili Stroke je jedan od zanimljivijih i originalnijih autora HR blogosfere. Na blogu se pojavio sredinom 2005. Piše kratke priče za koje inspiraciju pronalazi u provinciji iz koje dolazi a sve skupa je začinjeno dozom fikcije. Ponekad priče odlutaju i u sfere znanstvene fantastike pa je ovaj nesvakidašnji literarni gemišt pitak poput dobre Malvazije.
Stroke je rođen i živi u Metkoviću, na rubu je tridesetih a inspiraciju osim sredine u kojoj živi najviše pronalazi u indie filmovima i glazbi te književnicima kao što su Poe, Marquez, Matoš, Šimić, Murakami..
Samo za Bestseler.net Stroke je napisao priču „Bloger“. Uživajte..BLOGER

Palim svjetlo. Soba je i dalje mračna na trenutak. Aha, evo ga…moje svjetlo dolazi. Uzdiže se kao neko ljepljivo prokletstvo i usisava me. Znate, ovo nije svijet za mene. Moram izaći, moram biti svoj. Ovo je definitivno moj zadnji post . Supernova nastupa. U mojoj glavi čestice toka svijesti raspršit će se i svaka će krenuti svojim putem. Putujem u svoj izgubljeni grad. Ostat ću još par minuta sa vama da izlučim ovu bol koja se gomila. Ne želim ići, ali odlučio sam. Obećao sam sebi.
Ispočetka je sve bilo kul. Mogao sam sve to pohvatati. Ali kasnije…nastao je problem. Nešto nije u redu sa ovim svijetom, primijetio sam. Ljudi su zbilja čudni i počeo sam ih sve manje viđati.
A i koncentracija mi je opala u zadnje vrijeme. Dobio sam otkaz na poslu. Kolegica, koju sam smatrao dobrom frendicom, cinkala me šefu jer je primijetila da ne stižem obavljati poslovne zadatke u zadanom roku. Taj dan, sedam ljudi stajalo je iza mojih leđa, a ja sam ih primijetio tek nakon pola sata. Među njima bila je i slatka šefova tajnica. Naručio sam veliku bijelu kavu sa manje šećera. Narudžba nije shvaćena ozbiljno, pa sam morao koristiti svoje hitre noge pri izlasku iz firme.

Laknulo mi je nakon toga. Imao sam više vremena za svoj «precious» hobi. Uh, kako sam u to vrijeme samo uznapredovao u carstvu virtualnog svijeta. Postao sam jedan od najpopularnijih blogera. Počeo sam čak dobivati i neke bračne ponude. Isprva sam se palio na neku tajlanđanku, pa južnoafrikanku, a tek ona indijka. Još uvijek čuvam njihove slike. A da ne spominjem onu 78-godišnju njemicu koju sam trebao pričuvati na neodređeno vrijeme (dok ne ode u vječna lovišta). Nagrada je bila kuća od 220 kvadrata i dvoetažni stan u centru Berlina. Već sam se bio spakirao, ali moja djevojka bila je protiv te ideje. Nije htjela da idemo u Njemačku. Onda sam joj objasnio da ne idemo mi, već ja, pa se ona malo naljutila. Nakon tri sata natezanja shvatila je bit pomirbenog sexa.

Kako je vrijeme prolazilo moje ushićenje blogosferom opadalo je. Čak sam jednoj blogerici rekao da je guska, a to nije lijepo. Da, ali tada mi je odgovaralo verbalno prepucavanje…ako me razumijete. Kada mi je otac umro, nisam mogao otići na sprovod zbog komentara jednog blogera. Pronašao sam ja njega na ICQ i tamo sam mu očitao bukvicu.
Neki dan me Iva pozvala na kavu. Rekla mi je da je to popodne kucala na moja vrata ali nitko nije otvarao. Ušla je u hodnik i čula neke zvukove iz kuhinje. To je moj najbolji frend ševio moju djevojku. Onda je produžila do vrata moje sobe koja su lagano bila odškrinuta, a ja sam tamo sjedio za računalom hipnotiziran sadržajem ekrana. Kaže da se okrenula i pobjegla van iz stana ne vjerujući što se to kod mene zbiva. I tko je ta Iva uopće da se petlja u naše stvari. Ta drolja još uvijek živi sa starcima i studira višu ekonomsku već osmu godinu. A pravo da vam kažem, čuo sam ja njih u kuhinji ali ona Marijana iz Krapine digla mi je tlak. Mislim, ona će meni govorit da mi je dizajn sranje, a ona na blogu stavila sličice barbike i još par svjetlucavih sranja. Pih.
Sve je ovo pičkin dim prema onome šta mi se jučer dogodilo. Naručio sam na kućnu adresu pizzu Marguaritu. Donio ju je mladić jako vesele naravi. Zbog njegove neobične uljudnosti ostavio sam mu deset kuna bakšiša. Gledao sam kroz prozor kako trči niz stepenice prema upaljenom autu. Zastao je prije ulaska u auto i zagledao se prema mom prozoru. Mahnuo sam mu i otvorio kutiju. Pizza je bila prekrivena tijelima na tisuće malih ljigavih crvljivih životinjica. Kutija je iskliznula iz ruku i tresnula o pod. Otvorenih usta gledao sam kako mi pokazuje srednjak dok ulijeće u auto i, uz paljevinu guma, nestaje u daljini.
Na površini kutije primijetio sam malu ceduljicu pričvršćenu čačkalicom. Na njoj je pisalo : «Ovo je samo opomena. BLOGER X»
Otrčao sam u WC i povratio. Spustio sam dasku i sjeo. Plakao sam pola sata kao malo dijete.
Morate shvatiti moj plač. Znam da muškarci ne plaču, ali pitao bih ja vas da ste na mom mjestu. Tko zna na što je taj sve spreman. Najviše me strah da ne probuši gume na mom novom Merida biciklu. Čak me nije briga ni za sve one makete zrakoplova i za 2300 skupljenih znački u posljednjih deset godina. Neka mi uzme sve to, samo bicikl nek mi ne dira. To je sve što mi je ostalo u ovom malom bijednom životu. Tim biciklom planirao sam obići svijet.
Pisao bih vam još štošta ali vrijeme je da krenem. Moram se pritajiti neko vrijeme.
Shvatite me.

autor: Stroke
adresa: http://stroke.blog.hr/

DIZNILEND, BEJZBOL I ROKENROL - drugi dio January 28, 2006

NA KRILIMA FINANCIJSKIH PROBLEMA
Jedan od važnih faktora koje morate imati na umu pri svakoj priči o putovanju unutar Amerike jest taj da su američke aviokompanije u financijskom dreku. Na tom su neugodnom mjestu joÅ¡ od onog nesretnog s’tembr’levn (kako ga izgovaraju na CNN-u), a u praksi to najčešće znači da dotični aviogiganti nastoje srezati troÅ¡kove svakojakim kreativnim postupcima. Naplaćuju klopu koju serviraju tijekom leta. Uklonili su službenike na Å¡alterima za check-in pa se sada svaki putnik čekira sam, uz pomoć kompjutera. Ja sam se uspjela čekirati kao Zinka Powbitch, a zvučnik iznad LCD-ekrana HAL-ovskim mi je glasom rekao: There is no flight to Popovača from San Francisco! i izbacio mi ukrcajnu kartu na kojoj je pisalo JU AR EJ MORON, TRAJ EGEN. Zatim, letovi se često spajaju po sistemu dva-u-jednome pa putnici onog otkazanog satima čekaju na aerodromu, od očaja liježući po podovima zbog čega novopreureÄ‘eni SFO (aerodrom u San Franciscu) konstantno izgleda kao željeznička stanica u Kalkuti. Osim Å¡to živalj nosi neÅ¡to skuplje tenisice. Stjuardi i stjuardese su vjerojatno kažnjenici na prisilnom radu, a ja joÅ¡ samo čekam kad će United, Continental ili American Airlines početi naplaćivati zahod u avionu i “studentski popust” početi shvaćati kao prodavanje karata za letove na kojima zrakoplovom upravljaju piloti-studenti.NaÅ¡ let na liniji San Francisco – Honolulu 30. 12. 2005. godine pogodilo je nekoliko takvih stabilizacijskih mjera. Već pri kupnji karata rekli su nam da se klopa tijekom petosatnog leta, doduÅ¡e, poslužuje, ali i naplaćuje, Å¡to nas je momentalno nagnalo na ideju da sa sobom, kao Jankec u vlak, ponesemo sira, putra, vrhnja, mleka, jajec i krupmira, ali s obzirom na to da mi je stariji nećak alergičan na sve mliječne proizvode, ipak smo se ograničili na sendviče sa Å¡unkom i salatom. Zatim su nas ukrcali u avionsku mrcinu cca 40 minuta prije polijetanja, posjeli nas na dodijeljena mjesta, zakopčali nas pojasevima i potom objavili da će polijetanje zbog sniježne mećave u Chicagu, odakle stiže dvadesetak putnika koji nam se trebaju pridružiti – kasniti dva sata. Thank you for your understanding, we will be serving complimentary beverages, rekli su nam i svakome uvalili bocu vode.

Ne znam moram li vam posebno objašnjavati kako izgleda dva sata sjedenja u zatvorenom avionu s dvoje djece od kojih jedno ima dvije i pol godine, a drugo devet mjeseci ili je dovoljno kazati: sjedili smo dva sata u zatvorenom avionu s dvoje djece od kojih jedno ima dvije i pol godine, a drugo devet mjeseci. Oni koji imaju djecu vjerojatno su već prestali čitati ovaj odlomak i legli u krevet jer ih je naglo svladao neobjašnjivi & neopisivi umor. Oni drugi ne moraju niti saznati u čemu je stvar. Mogu samo kazati da su mi nećaci bili puno bolji nego što sam očekivala. Moram dodati i da sam očekivala da će nas izbaciti iz aviona. Nisu.

Enivejz, nakon dva sata uzbudljivog sjedenja na pisti konačno smo poletjeli, ostavljajući za sobom maglu, tuštu i tmu prednovogodišnjeg San Francisca i nad oblacima se uputivši tamo gdje vječno sunce sja, ali nije Makedonija nego otok Oahu. Negdje na pola puta, dok sam žvakala sendvič sa šunkom i salatom, a moj šogor na sjedalu do mojeg presvlačio pelenu mog mlađeg i zapišanog nećaka, objavili su nam da će uskoro na ekranima ponad naših glava započeti emitiranje filma The Cinderella Man s Russellom Croweom i Rene Zellwegger. Premda inače nisam osobiti ljubitelj nijednog člana tog glumačkog tandema, upiknula sam slušalice u predviđeno mjesto na naslonu za ruke i spremila se za sat i pol do dva razbijanja dosade. Rezultat – MUK. Vidim da na ekranu kreću zbivanja, Russell i Rene nešto divane jedno drugome u uho, a meni u ušima samo brujanje avionskih motora, prigušeno pomalo škripavom spužvom kojom su obložene slušalice. Pokušala sam ih uključiti u priključak na maminom sjedalu, zapitala čovjeka koji mi je sjedio slijeva i vrlo brzo saznala da nitko ništa ne čuje. Zaustavila sam stjuarda (involuntary man-slaughter, 10-12 years) i požalila se na svoj problem. Rekao mi je da ton ne radi nikome u cijelom avionu, čak ni biznis klasi. Zašto ste onda uopće pustili film? pitala sam, ali zbog njegova ponekad-sam-tako-umoran pogleda ubrzo odustala od daljnjeg istraživanja. Stabilizacijske mjere. Umjesto filmom, ostatak sam se puta zabavljala vađenjem komadića salveta koje su mi nećaci uporno gurali u nos svaki put kad bih zadrijemala.

Po slijetanju u Honolulu uslijedio je jedan šok i jedna bizarnost. Šok se odnosio na temperaturu i vlagu zraka od kojih sam se skoro presamitila preko prvog tropskog grma. Bizarnost je bila nešto manje očekivana. Pri izlasku s aerodroma sam, naime, uključila mobitel. Čim je pronašao mrežu, zasuo me s desetak poruka s desetak različitih brojeva u Zagrebu. Sve su mi javljale isto: HAMDIJA JE POBIJEDIO U BIG BROTHERU!

Putevima Dersu Uzale (11. dio) - Stanovi January 28, 2006

Počelo je i ovdje. Stihija poskupljenja praćena masovnim nicanjem i preseljavanjem graÄ‘evinskih firmi u područje rasta cijena uzela je maha i na ruskom dalekom istoku. Samo u posljednjih pet godina vrijednost kvadratnog metra stana u Vladivostoku je porasla gotovo tri puta. JoÅ¡ prije godinu i pol dana, za vrijeme mog posljednjeg posjeta Rusiji, ovdje su se tek počeli reklamirati stambeni krediti (ne sjećam se viÅ¡e gdje, čitao sam članak koji tek objaÅ¡njava hipotekarne kredite), samo u Moskvi i to isključivo na rok do 10 godina. U to vrijeme u Vladivostoku su svi kupovali stanove gotovinom – i zaista, tko god je imao nekakvu Å¡tednju ili malo bolju plaću mogao je kroz par godina zaraditi za stan od 50 kvadrata i platiti ga 15.000 dolara (!). A sada isti takav stan koÅ¡ta 35 ili 40 tisuća dolara, a plaće, naravno, zaostaju za tim tempom. Sve se čini kao dobro oproban scenario gdje netko zaraÄ‘uje samo na prometu novca, i u tom apsurdu se najbolje očitava druÅ¡tvena nepravda: novca ima, jer ga banke posuÄ‘uju, samo on dolazi od Å¡tednje onih koji imaju viÅ¡ak. Å toviÅ¡e, poÅ¡to banke moraju raspolagati rezervama za slučaj da njihovi Å¡tediÅ¡e odluče povući novce, može se zaključiti kako dobar dio novca stoji, «kiseli se», i nitko od njega nema nikakve koristi.A tržiÅ¡te stanova radi sve većeg broja učesnika postaje sve kreativnije: gradi se različito i Å¡areno, dodaje se oprema u stanove, od reklama ne možete pobjeći ni da hoćete i nije jasno tko u toj marketinÅ¡koj utrci ima prednost – banke koje guraju svoje stambene kredite pod nos graÄ‘ana ili graÄ‘evinari i agencije koji hvale svoja zdanja. Malo po malo, sve ide na prodaju, postaje komercijalno i utrživo kao Å¡to Viktor Pelevin kaže: «vrijeme u najam – prostor u najam…». Samo Å¡to je stvar joÅ¡ gora, stvari se ne iznajmljuju već kupuju, tako da prodavatelji nakon prijenosa vlasniÅ¡tva bespovratno ostaju bez svoje imovine u zamjenu za novac i ne mogu promijeniti svoju odluku o prodaji, a kupci, po sistemu taknuto-maknuto, ostaju zarobljeni u svojim novim stanovima kakvi god bili, pogotovo ukoliko se dodatno vežu nekim dugoročnim kreditom. I tako, tek izbjegavÅ¡i jedan teror, socijalistički, čini se da Rusija srlja u drugi, kapitalistički, ili bolje reći – teror vlasniÅ¡tva. Nakon nekog vremena i ovdje će se svi iščuÄ‘avati kad čuju da ne posjedujete stan ili auto – pa zaboga, niÅ¡ta lakÅ¡e, čak i ako nemate novaca, odete u banku i rijeÅ¡ite stvar. O čemu ćete vi razgovarati s hrpom gutača reklama koji razglabaju o kvaliteti talijanskih pločica u svom stanu ili o ovjesu svog terenskog automobila? Zaneseni igrom Å¡arenih oglasa, sudbine će se ponovno gubiti u igri nejasnih pravila da bi (ako!) tek dolazeće generacije shvatile i rekle: pa zaboga, moji roditelji su dvadeset godina otplaćivali stambeni kredit za stan koji im se nakon dvije godine prestao sviÄ‘ati, u gradu u kojem nisu željeli živjeti. Ali Pelevinov «oralno-analni vau refleks» (aluzija na američki uzvik «Wow!» koji odaje posvemaÅ¡nju ushićenost viÄ‘enim) je jednostavno prejak, a Rusija postaje idealan poligon za psihologe sklone izučavanju novih fenomena. Jer ovdje opčinjenost Å¡arenim sličicama koje reklamiraju općeprihvaćenu idilu življenja u novom dvosobnom stanu, koliko god on koÅ¡tao, tek počinje. I gotovo je nevjerojatno da jedna zemlja koja je svojom poviješću dala toliko primjera čitavom svijetu, danas bez otpora prihvaća kretenski svjetski poredak u kojem neki stručnjak predvidi da će cijene stanova ili dionica rasti, ili da će sljedećeg ljeta mini-haljine biti hit, i svi popuÅ¡e hipnotički trik te to zaista postane tako. Slažem se da su vizije osnova razvoja, ali te vizije ne bi trebale dolaziti iz ureda marketinÅ¡kih agencija u kojima je njihova izrada naručena, već iz glava koje su nepristrane i slobodne od komercijalnog pristupa. Žalosno je da na kraju i sam popizdiÅ¡ od tog okruženja i nakon dugotrajne poslovne karijere postaneÅ¡ izjebani stari čiča koji nosi odijela, satove i ostale ukrase koji ničemu ne služe te hodaÅ¡ po svijetu kao dio ekipe koja je uvjerena da im pripada najmanje 30 posto tržiÅ¡ta svake zemlje u koju se udostoje spustiti stopalo.U Rusiji joÅ¡ uvijek nema glumaca, pjevača ili nogometaÅ¡a koji su poznatiji po bogatstvu nego po svojim ulogama. Zanimanje «jet-setter» izgleda ovdje joÅ¡ nije zaživjelo, bar ne kao na zapadu gdje se čini da mediji žive od izvjeÅ¡taja o tome koliko tko ima novaca, kakve kuće kupuje, s kim upražnjava intimne odnose, koliko litara alkohola loče na svojim tulumima. Razlog za to je vjerojatno Å¡to ruski bogataÅ¡i ne vole da se piÅ¡e o njima. Pametni ljudi.

Teta Vegeta January 27, 2006

Teti Vegeti bi trebalo dignuti spomenik. Bez zezancije, govorim najozbiljnije. Bog joj da zdravlja i dug život, ne jela luka i ne slomila kuka. Drugi je imitirali, slabo profitirali dabogda!
Jutros dok sam kuhala juhu, mahinalno sam kao i bezbroj puta do tada posegnula za tim zlatnim hrvatskim začinom i sasula u teću pola žlice. Ne bih se ni osvrnula u tom automatizmu, uostalom kao ni prilikom soljenja, paprenja i stavljanja konšerve, da juha u tom trenu nije intenzivno zamirisala.
Jer desilo se to, da sam umjesto obične stavila - Vegetu Mediteran. Ovu novu vrstu Vegete sa mediteranskim biljem. Ma znate koju, onu šta je reklamira oni raščupani na pustom otoku šta skače ka komarac na dopu kad vidi brod, e, tu.E, pa trebala je jedna mirišljava juha da se meni upale klikeri. Ka Proustu sa onim kolačićem. Eto, nikad ne podcjenjujte snagu okusa i mirisa! Vegeta je kraljica začina ljudi moji, kraljica! Začin naše mladosti, naših kuhinja, Oliver Mlakar i Stevo Karapandža nagnuti nad brčkajućim loncem, leptir kravata, kuharov bijeli šešir i dvi žlice Vegete, mljac! A ova nova Mediteran Vegeta je fantastična za pečenja. Ne toliko za juhe, jer eto po mom iskustvu juhe traže blažu aromu pa ću se tu i dalje držati klasične Vege, ali pečenja mmmmm…

Recimo pečeni pureći but sa krumpirima. Veri simpl. Evo kako ga ja spremam. Uzmem but (a bogu vala ovi Purisovi butevi su ka od telića, a ne od tuke) i razrežem ga uzduž kosti da se meso rascvjeta i lakše ispeče. A zatim posolim, popaprim i najnovije otkriće, pogodili ste – Mediteran Vegeta! Dobro ga namažem sa sviju stana Mediteran Vegetom, da meso upije, malo poprskam vodom da pusti sok i onda ostavim u posudi jedno po ure da meso upije tu biljnu aromu. I tek onda ubacim u vruću pećicu, na mrvu ulja, poklopim da se i peče i kuha u pari i za jedno uru – mljac! Meso ostane mekano ko da prostite guza.
Puretina i općenito perad se jako brzo peče, pa se odmah mogu dodati i krumpiri, ali ih ja obično dodam nakon dvadesetak minuta i of kors i njih prije toga ´zavegetiram´ i ostavim desetak minuta da upiju. Desetak minuta prije kraja pečenja dobro je otklopiti tepsiju da se sve odozgo zapeče i dobije hrskavu kožicu. Takvih slatkih krumpira i mesa ljudi moji, svijet nije vidio!

A tek krumpirova musaka! Velim vam, s ovom novom Vegom otkrivam stara jela nanovo. Dakle krumpirova musaka, opet veri simpl. Krumpirova zato jer je bez mljevenog, to mljeveno meso nekad zna smrdit a i ko zna šta u njega stavljaju pa je sigurnije ovako bez. Treba dosta krumpira koje narežemo na ploške, kapulu pa i dvi krupno nasjeckamo, izmiješamo sve skupa, I sad ajmo začini, standardno: red soli, red papra i of kors Vegeta Mediteran! Sve promišati, malo poprskati vodom, opet toća radi, i ostaviti tako jedno po ure da upija. A zatim u nauljenu tepsiju, poslagati sloj tih krumpira/kapule i umjesto onog mesa posuti sa dvi šake riže! Ništa rižu kuvat, samo onako dvi šake suve! I onda povrh toga novi sloj krumpira/kapule. Kad je sve poslagano, preliti vodom. U razini vrha krumpira.
To ubaciti u pećicu i jedno 40ak minuta peći. To će se bućkati, voda će ispariti, i otprilike kad je sve isparilo a krumpiri odozgo postali lipo zapečeni, crvenkasti i hrskavi – mljac!
Ko voli, može na kraju nabaciti vrhnja ili onog lipog milerama, i zapeći 5 minuta. Ja osobno volim mileram dodati u pijatu. Pa on fino hladi one krumpire vruće mmmmmm…
Teto Vegeto svaki vam dao! Šaaa-nsoon-d-amuuuur-rata-rata-ra… Bome koliko sam im izreklamirala proizvod Podravka bi mogla pljunit koju kunu, a? ;o) Ljudi ja ogladnila, aj bok.

P.S.ovo sam iskopala negdje na netu

KOPRIVNICA - Da je prof. Zlata Bartl prije pola stoljeća vegetu izumila u Americi danas bi sigurno bila multimilijarderka.
Od tada revolucionarne ideje - da se mnogo začina, sol i glutaminat smiješaju u univerzalni dodatak jelima, koji se danas prodaje u čitavome svijetu - koristi je ipak imala samo Podravka.
Kako je današnji koprivnički prehrambeni div rastao, ponajprije zahvaljujući recepturi vegete koju je smiješala prof. Bartl, tako je izumiteljica pomalo padala u zaborav, a danas ta 85-godišnjakinja živi skromno i povučeno - u koprivničkome staračkome domu.
Umjesto bogatstva, “zaradila” je Å¡aku medalja i pregrÅ¡t priznanja, poput Danice s likom Nikole Tesle ili Zlatne kune za životno djelo HGK-a, koja krase njezin mali apartman. Tek prije nekoliko godina Podravka je prof. Bartl počela vraćati dio duga nazvavÅ¡i zakladu za stipendiranje uspjeÅ¡nih studenata i mladih znanstvenika njezinim imenom, a plaća joj i smjeÅ¡taj u staračkome domu te medicinsku skrb.
Oni koji je dobro poznaju kažu kako je i danas, usprkos bremenu godina i bolesti zbog koje je slabo pokretna, mentalno iznimno svježa, a kao glavnu njezinu odliku ističu skromnost.
To što je vlastitih Podravkinih dionica u vrijednosti od 35.000 kuna darovala zakladi svjedoči kako nije gramzljiva za novcem i ne smeta joj što su se drugi obogatili na njezinu izumu, primjerice Podravkini menadžeri kojima se isplaćuju milijunski bonusi i otpremnine.
Jednom je izjavila kako joj je od svih priznanja i medalja važnije “Å¡to je vegeta postala velikim proizvodom”.
- Uopće nema posebnih zahtjeva kao najpoznatija štićenica naše ustanove - tvrdi Darko Ledinski, ravnatelj koprivničkoga staračkog doma.
“Teta vegeta”, kako je zovu u Koprivnici, u nedavnoj je anketi meÄ‘u čitateljima tjednika Nacional proglaÅ¡ena petom najvažnijom Hrvaticom u povijesti, pretekavÅ¡i mnoga zvučnija imena.
S druge strane, u anketi o privatnome bogatstvu sigurno bi se našla na začelju. Hrvoje Šlabek

Dan sjećanja na žrtve Holokausta January 27, 2006

Prijateljica Radka ima jednu malu drvenu škrinjicu koju prigodno naziva «Pandorinom kutijom». Naslijedila ju je od svoje bake. U škrinjici je baka pohranila fotografije i platnene Davidove zvijezde koje su nosili članovi njezine obitelji u strašno doba njemačke okupacije. U istoj kutiji pohranjene leže i brojne dopisnice iz Terezina. Pisane su na njemačkom i na češkom, a sve su tiskane poput identičnog formulara i očigledno cenzurirane – to su dopisnice Crvenog križa, rijedak privilegij koji su u ovom dijelu Europe uživali isključivo obitavatelji Terezina.

Radka i ja iščitavamo njihov sadržaj. U jednoj od dopisnica tetka Emilia daje upute što učiniti s tri krznena kaputa. U drugoj bratić Erwinek piše kako je gladan. Većinu, one na njemačkom, ne razumijemo. Neke od dopisnica stigle su od rođaka za koje Radka nikada nije čula – raspituju se kako su drugi članovi familije, tko je deportiran, a tko nije, kako preživljavaju?

Tko su ti ljudi? Kako su završili? Je li se koji od njih vratio iz logora? Kako to da baka nije podijelila njihovu sudbinu? Što je bilo s Emilijinim bundama i jesu li nekako doturili paket s hranom nesretnom Erwineku?

Na ta bi pitanja odgovore mogla dati jedino Radkina baka, ali ona je – o, ironije! kao da se život igra najbanalnijeg romana – odavno obolila od Alzheimera i ne prepoznaje više ni vlastitu djecu. Kada je bilo vrijeme, djeca – Radkina mama i ujak – nisu pitala, a baka iz nekog samo njoj poznatog razloga nije pričala.

Moja je baka pričala. Ali iz onog što je pričala, stekla sam dojam da (možda baš kao i Radkina baka) nikada nije prevladala osjećaj krivnje da je ona eto, preživjela.

Velika obitelj mađarskih Aškenaza zatekla se četrdesetih godina prošlog stoljeća u tri države – u Mađarskoj admirala Hortija, u Pavelićevoj NDH i u Nedićevoj Srbiji.

Od mađarskog ogranka preživjelo ih je samo dvoje – brat i sestra. (Kasnije su njihovi bračni partneri pobjegli jedno s drugim. Krasan skandal).
Tridesetak članova obitelji iz Hrvatske skončalo je odreda u Jasenovcu.
Tik pred rat, baka je s roditeljima preselila iz Osijeka u Beograd gdje je pradjed vodio uspjeÅ¡nu graÄ‘evinsku firmu, a ona upisala fakultet. Kći jedinica, pa joÅ¡ buržujka, već na prvoj godini studija pristupa SKOJ-u i početkom rata prelazi u ‘ilegalu’. To joj spaÅ¡ava život.

U sklopu mjera odmazde zbog partizanskih aktivnosti u Srbiji, pradjed je ustrijeljen odmah po hapšenju s ostalim muškarcima-Židovima. Prabaka je pak zajedno s drugim ženama i djecom deportirana na Banjicu odakle su ih u sljedećih nekoliko dana sve odreda razvezli po gradu i ugušili Cikolonom B u kombijima, specijalno dizajniranim za transport živog tereta semitskog podrijetla. Akcijom gušenja upravljao je zapovjednik Sigurnosne policije, Dr. Emanuel Schäfer.

Puno godina kasnije čitam u studiji Hane Arendt - «Eichmann u Jeruzalemu – Izvještaj o banalnosti zla», kako je u kolovozu 1942. Harald Turner, šef civilnog ogranka vojne uprave na Balkanu, ponosno izjavio da je Srbija jedina zemlja u kojoj je uspješno riješen problem Židova i Cigana. Kombije su vratili u Berlin, neka se nađu.

(Nakon rata Schäferu je suđeno u Njemačkoj. Za gušenje 6,280 žena i djece u Srbiji dobio je šest godina i šest mjeseci zatvora. Vojni zapovjednik regije, general Franz Böhme, počinio je samoubojstvo, a Turner je izručen vlastima FNRJ koje su ga osudile na smrt).

Nakon oslobođenja, baka se vratila u roditeljski dom gdje je zatekla nepoznate ljude-izbjeglice. Od vlastite je obitelji na životu našla jedino kućnog ljubimca, zlatnog kokera španijela kojega su susjedi uzeli k sebi kada su mu vlasnici netragom nestali. Pas je bio presretan kada je vidio staru vlasnicu! Baka mi je iznova i iznova pri svim našim razgovorima prepričavala njihov ponovni susret:

«Trčao je i trčao oko stabla u dvoriÅ¡tu i nije mogao stati! Toliko je bio sretan! On je jedini preživio… Njega nisu ubili… On je bio plemenitog roda, potpuno čistokrvan. Potpuno čistokrvan…».

27.siječnja – Dan sjećanja na žrtve Holokausta

wriscutters: a love story January 27, 2006

Što bi rekli, naše gore list Goran Dukić, redatelj legendarnog hrvatskog filma Mirta uči statistiku, vratio se u velikom stilu i ovih dana žari i pali svojim američkim ostvarenjem; igranim filmom koji je u službenoj konkurenciji Sundance film festivala. Uopće me ne opterećuje što je lik odavde pa mi je drago što je uspio vani, nego sam svojedobno bio superoduševljen Mirtom, pa mi je drago što autor spomenutog uratka nije izgubljen. Naprotiv, kako govore prve reakcije (nakon prve projekcije) iz Sundancea, film ima jako dobre šanse za kakovu zvučnu nagradu.
Wristcutters: a love story, govori o samoubojici, njegovom afterlifeu rezerviranom i za ostale samoubojice, naravno tu je i ljubavna priča, a atmosfera je spookovito/filtrirano/atmosferalična, za glazbeni ugođaj pobrinuo se između ostalih i jedan od glumaca: Tom Waits. Kako potonji ima iza sebe nekolicinu filmskih uloga (uglavnom kod meni dragog Jima Jarmuscha), ne može se više govoriti o njemu kao marketinškom potezu koji bi trebao privući u kina nekakvu kulovitiju publiku, već je on na filmskom setu dobrano kuhan, a i pečen. No, festival ovih dana još traje, pa dok se žiri odluči oni koji još nisu mogu u mediateci online pogledati gore spomenuti Mirta uči statistiku.