Don Quijote preveden na spanglish December 31, 2005

400 godina nakon prvog objavljivanja, Cervantesov je Don Quijote, jedna od najprevođenijih knjiga na svijetu, preveden na „spanglish“. To je mješavina španjolskog i engleskog jezika kojim govori 40 milijuna Hispanoamerikanaca u USA, a Kraljevska akademija španjolskog jezika ga definira kao idiom španjolskog jezika prepun anglicizama.
“Mnogi kažu da bi se Cervantes okretao u grobu kad bi znao za tu verziju, ali ja vjerujem da bi bio ponosan jer to znači da je njegovo djelo joÅ¡ živo”, izjavio je Ilan Stavans, profesor na Amherst koledžu u Massachussettsu, na predstavljanju svoje knjige u Sevilli.
Svjestan da će se mnogi čistunci jezika i konzervativci zgražati nad ovim prijevodom Stavans dodaje: “To je jezik koji dolazi s ulice. Mi, Latinosi, u SAD-u ne odustajemo od naÅ¡eg materinjeg jezika, za razliku od većine imigranata, ali ga deformiramo.”
Kako bi recimo izgledalo da Krležu netko prevede na bodulski, bosanski (bošnjački) ili vlaški

Novogodišnja buljobolja December 31, 2005

Vječno pitanje koje se svake Nove godine povlači je kako se rijeÅ¡iti buljobolje. Njime se bave čak i znanstvenici koji su dali toliko recepata da se čovjek jednostavno mora zapitati je li tu ustvari riječ o prvorazrednom problemu opstanka naÅ¡e civilizacije? Tko zna, ako smo dovoljno praznovjerni pa vjerujemo da se po početku godine ostatak poznaje, možda bi uistinu trebali baciti oko na ‘ antibuljoboljne savjete’.Tako se znanstvena elita udružila u antibuljoboljnu koaliciju i odlučila spasiti svijet – SURFANJEM! Pretražujući internet, pronaÅ¡li su čak 38 “provjerenih” lijekova za mamurluk - od aspirina do obične vode, a meÄ‘u ostalim preporučuju se i banane, kupus, kava, svježi zrak, pizza, frapei, pak čak i joÅ¡ koja čaÅ¡ica žestokog. Stara narodna ipak veli da se klin klinom izboja.

Naši susjedi Slovenci imaju puno originalniju nacionalnu politiku protiv buljobolje. Po njima je najbolji lijek protiv mamurluka juha od svinjske glave u koju se na kraju kuhanja doda čašica kiselog vina ili octa. Dakle, čitamo li između redaka, cilj je da vam se za čitav život zgadi popiti čašicu više. Tome će pogodovati i ovaj recept:
60 dkg takvog mesa najprije se napola skuha sa zelenjem za juhu, a onda nareže na kockice i kuha još jedan sat nakon što smo u nju stavili klasičnu zapršku. U juhu se na kraju kuhanja dodaje čašica vina ili octa, a sve se može začiniti i kiselim vrhnjem. I dobar tek!
Čini se da će slovenske hitne biti pune na Novu godinu. Svi će dolaziti na ispumpavanje želuca.
‘Britiš’ receptura (o čijoj je veleumnosti Ariston već napisao članak) možda je u svojoj gluposti i najpametnija. “Najsigurniji način da se izbjegnu njegovi simptomi je apstinencija i umjerenost”, zaključili su oni u jednom svom mediciskom(?!) časopisu. Ne znam zaÅ¡to, ali ovo neodoljivo podsjeća na crkvenu politiku u odnosu na seks prije braka.
Prema tome, govorimo o ozbiljnoj problematici koja je na jednom mjestu okupila najveće znanstvene umove sa svih krajeva svijeta. Razbijali su svoje glave i zaradili opasne buljobolje, međutim pronašli nisu ništa. Ustvari, ako ne već apsolutno ništa, onda ništa novo. Međutim, u svemu tome ima nečeg novo, a to je Nova godina i prilika da se proveselite kako samo vama paše.

A što će biti iza? Ma koga boli bulja za to!

Lajfstajl u našega puka December 31, 2005

Suprotno onome što biste možda očekivali u lajfstajl rubrici, evo jedne znakovite ilustracije istinskog lajfstajla u Hrvata.Radnja se odvija u jednom od hramova hrvatskog puka – Getrou, a glavni akteri su nižepotpisana autorica i njezin momak, oboje čvrstog nauma da kupe određene namirnice u jednom od zagrebačkih ogranaka tog trgovačkog lanca.

Nesretnici nisu pri sebi imali kovanicu od 5 kuna, potrebnu za odvaljivanje onih ogromnih kolica, koja te, usput budi rečeno, samo tjeraju da kupiš nepotrebne stvari kako bi izbjegao osjećaj srama na blagajni. Nekako se ne možeš ne osjećati kao idiot, kada u kolicima, dovoljno velikim za upriličenje utakmice cageballa-a, pred blagajnu dovezeš šest artikala. Sram artikle, sram tebe, pa onda bolje potrošiti parsto kuna više i popuniti potrošačku košaricu. Ta neće se bacit.

Dakle, u nedostatku nužne kovanice, upitali smo, bez kriterija, prvu gospođu koja nam je naišla, može li nam ustupiti svoja rasterećena kolica za naših papirnatih 5 kuna. Razumljivo, rekla je nema problema. Nakon što smo obavili šoping, odvrludala sam do odlagališta s tim, u odnosu na mene samu, nesrazmjerno velikim kolicima.

Aparatić je učinio škljoc.

Unutra nije bila kovanica od pet kuna.

Bio je komad kartona izrezan da odgovara njenoj veličini.

Kad sam sjela u auto, bez riječi sam pronađeno blago pokazala njemu. Nije bilo komentara.

Gospođa koja nam je ovako sitno, ali lijepo podvalila bila je jedna sasvim prosječno izgledajuća hrvatska supruga i majka, koja je prethodno u auto iskipala dupkom puna kolica svega. Njeni artikli se sigurno nisu na blagajni ničega sramili.

A tih pet kuna su, može se reći, sigurna investicija. Iz kolica ćeš izvući točno onoliko koliko si uložio, osim ako ti inflacija ne pojede nešto dok si unutra. Ako guraš karton više radi sporta, kao što moj otac gura kovanicu od dva jugoslavenska dinara (čisto da vidi jel može), onda ne daješ ta kolica poštenom čovjeku za njegov novac. A ako guraš karton da bi nekom na prilično čist način dignuo pet kuna, onda uđi u dućan i ukradi čokoladicu, jer u tome ima daleko više časti.

Izgubila sam i veće svote novaca na gluplje načine, ali nikad se nisam osjećala tako začuđeno i razočarano.

Odlučila sam, pravit ću se da je toj ženi netko drugi na isti način dao ta kolica. Pravit ću se da ona nije znala. Jer ako si dopustim misao da je ona, u trenutku kad je ljubazno rekla nema problema, pomislila vidi kako divan mladi par, ajde da ih olakšam za pet kuna, onda kvragu sve. Ako smo došli do toga da se čovjek boji uzeti tuđa kolica iz straha da ne ostane bez pet kuna, ako ćemo i u toj situaciji morati podozrivo promatrati i vagati kredibilnost potencijalnog davatelja kolica, onda bolje da niti ne izlazimo iz kuće.

Pljačka u Vukovarskoj i trostruko ranjavanje ispred Fontane December 31, 2005

Sinoć u 19.35 opljačkana je pošta u Vukovarskoj 34 koja se nalazi u neposrednoj blizini ministarstva unutarnjih poslova. Policija je reagirala u skladu s novim ovlastima te je blokirano šire područje oko mjesta razbojstva naoružana uglavnom dugim cijevima.
Neki građani koji su se zatekli u blizini bili su neugodno iznenađeni revnošću naoružanih, maskiranih policajaca koji su zaustavljali prolaznike, pretresali podrume zgrada te obližnje ugostiteljske lokale.
Specijalne jedinice MUP-a unatoč opsežnoj akciji nisu uspjeli uhvatiti pljačkaša koji je btw. iz pošte odnio tek nešto oko 7000 kn.
Iz MUP-a i ovom akcijom poručuju da će od sada u borbi s pljačkašima primjenivati metode koje je uveo ministar Kirin. Ravnatelj policije Marijan Benko međutim nije baš za ovakvu demonstraciju sile ali ističe da su policijske akcije urodile plodom u nekoliko slučajeva pljački.
Policija također traga za počiniteljem koji je sinoć oko 1 iza ponoći izrešetao trojicu redara ispred noćnog kluba Fontana u Novom Zagrebu.

Hamdo milijunaš December 31, 2005

U finalnu večer 2. sezone hrvatskog Big Brothera četvoro natjecatelja je ušlo prilično izjednačenih šansi za milijunski jack-pot bar po rezultatima koje je RTL cijeli tjedan objavljivao. Kladionice su najviše šanse davale Matku i kako su gotovo uvijek njihove prognoze bile točne očekivalo se da će Omiš dobiti novog milijunaša. RTL je završnicu rastegnuo na čak 4 sata direktnog prijenosa, obitelji finalista i navijači su u studiju napeto očekivali rasplet.
Ivan je kuću morao napustiti prvi iako je donedavno on bio najveći favorit. Dijelom su ga pokopali njegovi sve infantilniji ispadi a dijelom i sam RTL koji je uredno prikazivao njegove masturbatorske seanse u wc-u. Ostaje tajna zašto kreativni tim BB-a misli da je to bilo kome zabavno.
Nakon Ivana uslijedilo je i najveće iznenađenje, kuću je napustio od kladionica favorizirani Matko koji se dan prije nesretno proslavio izjavom da bi milijun kuna uložio u kupnju crvenog Ferrarija. I ova „socijalno osjetljiva“ izjava ga je sigurno stajala dijela glasova.
U kući su ostali Daca Bosančić i Hamdija Seferović. Daca je u show ušla naknadno i uspjela se ugurati u finale. Za simpatičnu curu s Trešnjevke to je međutim bio plafon. U showu u kojem žene ravnopravno sudjeluju gotovo nikad ne pobjeđuju pa je tako bilo i ovaj put.
Kao i prošle godine milijun kuna je osvojio jedini oženjeni natjecatelj i otac dvoje djece.
Zbog toga što je Rom Hamdija nije vjerovao da može dogurati do finala i sam je sebe nekako gurao u poziciju autsajdera no dogodilo se suprotno. Takav kakav je, s tri razreda osnovne škole, Hamdija je osvojio simpatije najvećeg dijela onih koji su telefonskim glasanjem odredili pobjednika.
Trčeći s ne baš mršavom Dacom u naručju po kući Hamdija si je konačno nakon 118 dana dao oduška vičući i skačući od sreće. Na kraju je slomljen od emocija jednostavno legao na pod.
Forma ovog reality showa u svijetu ima mnogobrojne oponente. Zaraditi milijun kuna ležeći, jedući i baveći se uglavnom nezanimljivim tjednim zadacima mnogi drže pukim zaglupljivanjem što je naravno točno ali kad sve stavite u kontekst televizijske zabave shvatite da ima i glupljih i pametnijih zabava. Gledanost je ono što na kraju presudi koliko će sezona nekog showa ići. U Nizozemskoj su svjetsku premijeru showa pratili milijuni gledatelja a 2. sezona je bila potpuni krah u tom smislu. RTL je ove godine BB napravio po principu „nagurajmo sve čega se sjetimo unutra“. Tako smo umjesto 12 vidjeli 20-ak natjecatelja, razne estradne zvijezde i zvjezdice kao goste, napravljen je bazen i soba iznenađenja ali svejedno – čini se da je ukupna gledanost negdje na granici isplativog.
Izbor kandidata je bio daleko od sretnog, kreativni tim na čelu sa Dorijanom Elezovićem odradio je loš posao. Sve je nekako bilo zašećereno i dosadno preko svake mjere. Vidjevši da im show odlazi u kurac počeli su s već navedenim ubacivanjem te tajanstvenog gosta, te Dine i Gobca , te brazilskih pjevačica, tajlandskih maserki, izvjesnog Joleta itd.
Brojke su međutim i dalje varirale na oko 5 do 7 % gledanosti, petkom bi se gledanost malo povećala a finale je jedina emisija koja je sigurno imala pristojnu gledanost.
Još jedan detalj bode u oči – mora li se podvlačiti da je eto u jednoj Hrvatskoj pobijedio pripadnik nacionalne manjine. Zar je to stvarno takvo neviđeno čudo? Hoćemo li sad mahati Europi s tim pred nosom kao nekakvim velikim civilizacijskim dostignućem?
Što bi rekao Hamdo – „Ljudi smo, nismo Cigani.“

Sive stanice na speedu December 31, 2005

Jeste li ikad pokuÅ¡ali staviti procesorsku snagu pola kilograma hladetinaste sive mase koja popunjava okruglu izraslinu na vaÅ¡im ramenima u okvire mjernih jedinica koje se koriste u računalnim utrkama elektrona? Devedesetih godina je jedan od najpriznatijih svjetskih stručnjaka za proučavanje ljudskog mozga, dr. Hans Moravec procijenio da je procesorska moć ljudskog mozga oko 10 teraflopsa. Teraflops nije podvrsta orhideje ili neotkriveni oblik planktona već mjera koja označava broj matematičkih operacija izvrÅ¡enih u jednoj sekundi. Dakle, mislimo snagom od 10 bilijuna operacija u sekundi. Ali, to je vrijedilo davnih devedesetih godina.Tada se joÅ¡ mislilo da je mozak budalastiji nego Å¡to se zna danas. Ipak smo se pomaknuli u slijedeće stoljeće. Mi, ovako sitni, hranimo se idejama o uporabi svojih stolnih računala u neke ‘razmiÅ¡ljajuće’ svrhe ali… daleko smo od toga. Svatko će reći da je računalo glupo jer ionako napravi svaku glupost koju mu naredimo. Ali, i u ovom području ima ekstrema. Zovu se super-računala. Dugo vremena su, pogodite tko… japanci(!) svojim NEC super-računalom držali granicu od neÅ¡to preko 36 teraflopsa, te tako bili ponosni vlasnici najbržeg računala na svijetu i u povijesti. NEC nije radio drugo nego simulacije vremenskih i klimatskih promjena. IBM je sa svojim Blue Gene računalom čamio u zapećku s mrÅ¡avih 22,8 teraflopsa.Znanstvenici su tada ozbiljno stali razmatrati opravdanost teorije o ljudskih 10 teraflopsa. Granica je podignuta. Ne za puno, samo za jednu nulu. Smatralo se zadnjih godina da bi ljudski mozak ipak vrtio takt od približno 100 teraflopsa.

I Å¡to ima novog u svemu? Sve je to danas presporo ako želimo razgovarati o obradi podataka s prefiksom ’super’. Blue Gene koji je prvenstveno izgraÄ‘en radi simulacije izgradnje proteinskih lanaca (DNK). 2002. godine brzinom izvrÅ¡avanja operacija prestigao NEC i postavio novi rekord u brzini sa 70 bilijuna operacija u sekundi, viÅ¡e-manje nekoliko. Tako je zasjeo na prvo mjesto svjetske Top 500 ljestvice najbržih računala svijeta. Od tada se ne skida s prvog mjesta i ruÅ¡i samo vlastite rekorde. 2004. je gotovo udvostručio rekord na 136 teraflopsa da bih na Blue Gene projektnim stranicama nedavno pronaÅ¡ao najsvježiji podatak kako Blue Gene/L ponosno titra s ultra-mega-pro-super brzim taktom od 280,6 teraflopsa (iako to nije pravi razlog zaÅ¡to su mu dodali /L). Mozgolozi su ipak zabrinuti činjenicom da bi jedno računalo koje je opremljeno sa samo 131072 procesora moglo biti dvostruko brže od ljudskog mozga.

Nemoguće, jer samo jednu ljudsku glupost teško da može razriješiti i dvostruko više procesora spremljenih u sanduke veličine jednog solidnog regala.

Računica je tada teoretski krenula dalje. Pa kaže, ljudski mozak sastoji se od otprilike 1 bilijun neuronskih stanica s preko 100 bilijuna meÄ‘usobnih neuronskih veza. Onda su dodali da svaka takva veza može izvrÅ¡iti odreÄ‘en broj nečega u sekundi, Å¡to bi bilo komplementarno broju operacija u sekundi običnog glupog silicijskog čipa od milja nazvanog procesor. Na običnom kalkulatoru napravili su konačnu procjenu: procesorska moć ljudskog mozga iznosi 10 bilijardi (slikovito opisano kao 10.000.000.000.000.000) operacija u sekundi. Zaboravite na teraflopse, nisu viÅ¡e ‘in’. NaÅ¡e gluposti se naime glupiraju kroz hladetinu brzinom od 10 petaflopsa.

Tako sada postoji opravdanje zašto Blue Gene/L još nije u stanju napisati sonet ili naslikati ekspresionističku sliku. On je naime, jadan, skoro 35 puta sporiji od bezlične hladetine koju svatko od nas više-manje uspješno razvija još od prije samog rođenja. Blue Gene/L ne može apstraktno razmišljati. Gori je od malog djeteta i pomalo autistički nastrojen.

Prijetnje brzinom se nastavljaju. Radi psihološkog efekta japanci najavljuju u 2006. svoje metalne regale natovariti s novom količinom procesora i ponovo se popeti na tron najbržih. IBM na to ne odgovara, već, kao da se to njih ne tiče, strpljivo raspredaju o svom planu dosezanja magične granice od 1 petaflopsa. Nisu rekli kad. Ali mozgolozi u potajnoj zavjeri s futurističarima misle da će njihova zadnja desetpetaflopsna teorija o moći ljudskog mozga držati vodu samo do 2012. jer od jednog do deset petaflopsa je razlika samo dvije prikolice dodatnih procesora.

A onda, ne bude li najsavrÅ¡enije super-mega-ultra-pro brzo računalo tada znalo da je odgovor ‘na pitanje života, svemira i svega ostalog’ 42 (Å¡to svaka budala zna) tada će nas overclockirati na neki joÅ¡ malo veći takt i izmisliti po potrebi neki novi lala-flops gdje ćemo strplivo čekati Blue Geneovu prvu samostalnu izložbu ili večer poezije.

(autor: hal)

(autor: hal)

Dogodilo se na jučerašnji dan December 31, 2005

U jednom davnom broju Dylan Doga pojavio se glavom, bradom i zlim namjerama Grigorij Jefimovič Rasputin. Kao Dylan je tamo nešto…kurac, nije to bio Dylan. Gordon Link. Nije bitno.
Uglavnom tip je bio gadan lik. Duga brada, prozirne i prodorne plave oči, dubok melodičan glas i, tako barem kažu oni koji su ga poznavali, kurac ko u slona.
O njemu kruže mnoge legende, ali ono što se zna jest da je Rasputin, sin sibirskog oca, došao na dvor cara Nikolaja II i pripadne mu žene Aleksandre, preko nadvojvotkinja Anastazije i Milice kojima je ovladao vjerojatno pomoću onog čime je bio prirodno obdaren; zatim se znade da je izliječio prijestolonasljednika Alekseja od hemofilije; da je izliječio još nekoliko ljudi; da je pao u veliku milost cara i carice, pogotovo ove potonje, iz čega slijedi zaključak da tip ni prema carskoj vagini imao poštovanja nije.
Da je dobro obavljao svoj posao dvorskog savjetnika i proroka govori i njegov veliki utjecaj na političke prilike u Rusiji, naravno, posredstvom carice Aleksandre koja je očito u njemu vidjela i iscjelitelja, a pretpostavlja se, i dobrog jebača.
Nakon što je nagovorio caricu, a ova cara Nikolaja II da s Njemačkom sklopi mir, visoko je plemstvo odlučilo uzeti stvar u svoje ruke.
Vođa urote bio je 29-godišnji princ Feliks Jusupov koji je Rasputina pozvao u svoj dvorac na ponoćnu večeru.
Kaže svjedok Kolja d maus: “Prvo su ga nahranili kolačima punjenim cijanidom, a zatim ga napojili trovanim vinom, meÄ‘utim, Rasputin nije pokazivao znakove trovanja. I nije im vrag dao mira pa su ga častili metkom na Å¡to se ovaj sruÅ¡io, ali je nakon nekog vremena ustao i odglavinjao van na rusku zimu. U dvoriÅ¡tu je dobio joÅ¡ pokoji metak, a nakon toga i porciju toljage i tada je, naizgled, stvarno otiÅ¡ao u vječna loviÅ¡ta.”
Nakon toga, bacili su ga u hladnu Nevu, gađajući rupu na zaleđenoj površini. Kad su poslije tri dana našli njegovo truplo, pluća su mu bila puna vode što je znak da je za vrijeme slobodnog pada u riblje stanište Rasputin još bio živ.
Dogodilo se to na jučerašnji dan, 1916. godine, sred prvog svjetskog rata i sred velike zablude o ratnoj moći i snažnom seljačkom topovskom mesu majke Rusije.

Narnijske kronike: Lav, Vještica i Ormar December 31, 2005

Nisam još uvijek pokušao sastaviti smislenu recenziju filma pa imate čast «uživati» u prvoj.Gledao sam večeras Narnijske kronike: Lav, Vještica i Ormar i zaista bi bila šteta da vam ne prenesem pokoju rečenicu osobne impresije.Za početak, kad sam išao gledati ovaj film dobro sam se psihički pripremio jer su Kronike kao serija obilježile veći dio mog djetinjstva. Drugim riječima, moja najomiljenija serija ikad. Uz to, nedavno sam je opet gledao.

Rekoh, Andrew Adamsone, nemoj me iznevjeriti. Neka bude dobar film.

I što on napravi? Početna scena bombardiranja je odlično izvedena, vrhunski vizualni i još bolji audio efekti. Radnja se počinje razvijati i kreće dosta sporim tempom. Tako se, na žalost, nastavlja tokom čitavog filma. Mnogo praznog hoda koji je možda mogao biti bolje iskorišten.

Prvi dio filma valja u potpunosti, sve do pojave Tilde Swinton also known as White Witch. Vjerujem da se je dotična u potpunosti poistovjetila s likom. Štoviše, kao kraljica leda, otrgnula je jednu ledenu sigu i nabila si ju posred *piiiiip*. Tokom cijelog njenog glumatanja u ovom filmu, ima facu ne kao ledena kraljica, već kao smrznuta kraljica što se «smiješi» s neke jeftine reklame za sardine. Veliki minus, ogromni minus dotičnoj koja je tako jako htjela glumiti ledenu kraljicu da se previše uživjela. A to se dobro vidi kad, u jednoj sceni, povisi ton na Edmunda tako mlitavo i s toliko prethodne, očite pripreme.

No dobro, idemo gledati pozitivne strane. A jedna od pozitivnih je odličan odabir glasa za lava Aslana. Liam Nesson na čiju facu lav neminovno podsjeća. Onaj njegov duboki i izuzetno udobni glas. Na čas sam osjetio kako gledam Star Warse i slušam Qui Gon Jina kako objašnjava mladom Padawanu : Do not think! Feel!

Izuzev njega, i privlačne Anne Popplewell koja je solidno upriličila Susan, mala Lucy koju glumi Georgie Henley je definitivno «top of the pops»

Uloga joj je odlično sjela, fizičke predispozicije odgovaraju onome što smo «navikli» gledati u serijalu i zubi nisu onako gadno izbarušeni, kao što je to bio slučaj kod originalne Lucy.

Nadalje, rekao sam da je radnja spora, a još su je više usporili dodavanjem suvišnih scena prelaženja rijeke, isfuravanjem smiješnih scena koje to nisu i korištenjem fraza u stilu Sylvestera Stallonea : «Ako želi rat – imat će ga» i « uz tebe sam – do smrti «

Radnja je mlitava, osjeća se kako nešto u zraku nedostaje. Pokušali su to nadopuniti efektima koji jesu impresivni, ali vidjeli smo i boljih. Audio efekti imaju prednost nad vizualnim, definitivno, i ponekad kao da nisu imali na umu da će većinom djeca gledati ovaj film ( Možda stvarno nisu? ) i da nije dobro plašiti ih svako malo iznenadnim vriskom, gestom ili Aslanovim urlikom. Ili samo ja imam brecunge na svaku sitnicu.

Prvi Narnijac, Faun Tumnus played by James Mcavoy djeluje izuzetno plosnato, jednodimenzionalno povremeno pokazujući osjećaje u stilu povučenoga pripadnika gay kulture. Zapravo, većina onih ratnika tako djeluje.

Ne mogu reći da sam totalno nezadovoljan jer ipak imam na umu da je film rađen za djecu 6 -16 godina i tom gledateljstvu će se definitivno svidjeti. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog umiljatosti Aslanova glasa i njegova krzna, kao i zbog dječje maštarije o mačevima, bodežima, luku i strijeli.

Eh, da, zaboravih reći da Mr.Beaver ima glas koji neminovno podsjeća na Delboya iz mućki pa vam se njegove geste mogu učiniti iznimno simpatičnima.

Zbog loše glume, što kraljice, što općenito, ali zbog nekog kulta i respekta prema ovom remek djelu C.S.Lewisa, na ljestvici od 1 – 5 dajem 3 na veoma klimavim nogama.

Pogledati? Da, obavezno i povesti klinčadiju. Naravno, ako imaju dobre živce i ne boje se raznorodnih gadnih kreatura što se tokom cijelog filma pojavljuju.

VRCHNI, PRCHNI! December 31, 2005

Jedna od prednosti mlađe dobi (>20) jest što u dane božićnih i novogodišnjih blagdana, kada televizijske kuće u pravilu repriziraju reprizine reprize reprizu, imate priliku vidjeti nešto što eventualno valja a da to još niste vidjeli.
Isto međutim, ne vrijedi za one starije; mi smo osuđeni na prežvakavanje već tisuću puta viđenog, i dobrog i lošeg.
Jedine iznimke od ovog TV-pravila su oni koji su (A) odrasli bez TV prijemnika ili (B) emigrirali u pozno doba pa sad gledaju reprize njemačkih, norveÅ¡kih, dutcherskih, čeÅ¡kih, itd. programa. Å to će reći – pred nama je jedan novo-stari tuÄ‘i svijet.ÄŒesi su sinoć emitirali dva svoja klasika.Dobro, «Kosa» baÅ¡ i nije čeÅ¡ki klasik, ali je ÄŒesi smatraju ’svojom’ i rado prikazuju, jerbo ju je režirao MiloÅ¡ Forman, a do Formana ÄŒesi drže. Forman naime, nije nikada oficijelno emigrirao iz komunističke ÄŒehoslovačke, nikada se nije predstavljao disidentom, obitelj mu je cijelo vrijeme živjela u Pragu, a hollywoodsku je karijeru izgradio na temelju preÅ¡utnog (ili barem javnosti nepoznatog) deala s prijaÅ¡njim režimom.
Pa tako oko Formana danas nema kontroverzi.
Vole ga svi. I lijevo i desno, i staro i mlado.

(Što recimo, nije slučaj s Milanom Kunderom čiju «Šalu» Česi još mogu pročitati jer ju je Kundera napisao na materinjem jeziku, no sve ostalo što je objavio u Francuskoj – ne. Više Kunderinih prijevoda imaju hrvatski čitatelji no Česi, jerbo Kunderi nacija ne oprašta odlazak, a Kundera pak naciji ne oprašta to što jesu to što jesu. Ukratko, posrijedi je međusobni bojkot i gadan obiteljski sukob, a ti su daleko najgori).

No, prije opće poznate «Kose» ÄŒT1 je prikazala «Vrchni, prchni!», meÄ‘unarodno manje poznatu crnu komediju iz 1980., čiji bi naslov u hrvatskom prijevodu glasio otprilike «Konobaru, bjež!». (Vrchni je po ‘naÅ¡ki’ ober-kellner). Uz minimum sredstava i maksimum duha, dobre režije i sjajne glume, dobili smo sat i pol vrhunske zabave! Posrijedi je jedan od onih ludih (eskapističkih?) filmskih uradaka po kojoj je čeÅ¡ka kinematografija naÅ¡iroko poznata + zahvaljujući kojoj ÄŒesi kao narod uživaju privilegij pozitivnih predrasuda (duhoviti, simpatični, Å vejkoliko dobroduÅ¡ni).

«Vrchni, prchni!» priča se vrti oko glavnog junaka, 40-godiÅ¡njeg Dalibora Vrane, skromnog knjižara i nepopravljivog ženskara čija se ljubav prema ljepÅ¡em spolu neplanirano utjelovila u četvero djece s različitim majkama. Sa skromnim primanjima prodavača knjiga Vrana mora uzdržavati ‘trenutnu’ obitelj + plaćati alimentacije bivÅ¡ima. Ne čudi stoga da je u kroničnoj stisci i besparici. Kada odjeven u pingvin outfit (crno odelo-bela koÅ¡ulja-crna leptir maÅ¡na) krene na proslavu 20-godiÅ¡njice mature i u usputnoj birtiji naleti na pijanca koji inzistira da mu Vrana naplati popijeno piće, naÅ¡emu junaku pada na pamet paklena ideja!

Vrana nabavlja violinu (koju svira skoro pa nikako), a ženi kod kuće prodaje priču da s grupom frendova u fušu svira po birtijama i tako zarađuje extra prihod. Ono što Vrana doista radi jest da u svome pingvin odijelu hoda po restauracijama te naplaćuje gostima ispijeno i pojedeno. Uskoro postaje glavnim likom lokalne Crne kronike, operaciju širi po cijeloj republici, a u međuvremenu bitno popravlja vlastitu novčanu situaciju što naravski, treba lukavo skrivati od znatiželjnih susjeda. Sve to garnirajte i daljnjim Vraninim erotskim eskapadama!

Legendarna je scena kada konobara-prevaranta u Karlovyim Varyima naganja na stotine identično odjevenih kolega.
(Je li svojevrsna počast ovoj sceni prikazana u Wedding Planneru kada za Matthewom McConaugheyjem trči stotinjak mladenki u bijelim vjenčanicama? Ili je to bio neki drugi film?).

Na koncu Vrana pada u šape zakona i odsjedi osam godina u tamnici koju igrom slučaja dijeli s poznatim glazbenim pedagogom i profesorom violine. Ovaj detalj saznajemo tik pred odjavnu špicu, kao kratku titl poruku. Uz pomoć cimera, Vrana napreduje u muziciranju te po izlasku iz zatvora postaje druga violina praške filharmonije.
Konec.

«Vrchni, prchni!» potpisuju Ladislav Smoljak (režija) i Zdenek Sverak (scenarij) kojeg smo imali priliku vidjeti u ulozi Luke u Oskarom ovjenčanom «Kolji» (gdje uz Pavela Taussiga također potpisuje i scenarij dok je režiju obavio Sverakov sin, Jan). Samog Dalibora Vranu izvrsno glumi Josef Abrham.

Smoljak i Sverak su inače, uhodani tandem koji zajedno surađuje već 40 godina, a u Češkoj su najpoznatiji po stvaranju fiktivnog junaka Jare Cimermana davne 1967. godine.

PS. Par riječi o Cimermanu:

Jara Cimerman je unikatan češki fenomen, teško objašnjiv strancima. Naime, u ovogodišnjem natječaju «Najveći Čeh svih vremena» ovaj u stvarnom životu nepostojeći lik uvjerljivo je pobijedio i Jana Husa, i Svetog Vaclava, i Tomaša Masaryka. Najbolje bi ga bilo opisati kao inteligentniju verziju Forresta Gumpa koji plovi kroz povijest i svojim genijem savjetuje A.P. Čehova da dramu umjesto «Dvije» nazove «Tri sestre», inžinjera Eiffela upozorava na statiku tornja, Darwinu objašnjava prirodnu selekciju, itd.

Tko je HR pobjednik? Režite me di sam najtanja, bit će to neki junak i delija, mi smo tako prokleto ozbiljan narod kad se biraju velikani…

The Simpsons familly December 30, 2005

Posljednjih par godina svjedočimo užurbanom razvoju crtanog filma, dobivajući fascinantne blockbustere iz hollywooda čiji tvorci zarađuju doslovce brdo love stvarajući crtane filmove pogodne za sve uzraste. O tome koliko se čar crtanog filma uz koje smo provodili djetinjstvo time gubi mogli bismo dugo raspravljati. Je li jedan Shrek, kao zaista remek djelo, dostojno jednom «A je to» ? No, na stranu s time.Sve to vrijeme jedan crtani serijal ostaje kao poveznik novih naraštaja; The Simpsons

Kultna crtana serija, čiji je tvorac Matt Groening, već sezonama sve nas raduje.
Uvijek sam tvrdio da su Simpsoni serija i za odrasle i za djecu. Razlog je tome sasvim jednostavan.
Naime, inspiraciju za ovaj kratki osvrt o njima sam dobio gledajući sinoć iste. Bilo je riječi o skrivenim porukama u reklamama pomoću kojih američka vlada novači nove snage u mornaricu. Na klasično Simpsonski način s trunkom samoironije, Groening, Scully, Brooks i ekipa prikazali su negativnu stranu vojske, rata i propagandnog sistema Amerike. Ironizirajući do krajnjih granica sve i svakog bez imalo milosti. Počevši od Pukovnika američkih marinaca, boy bendova i hippi pokreta, svemu dajući jednu notu poniznosti koja bi trebala potaknuti svakoga na razmišljanje.

Netko će reći da ismijavaju svoju kulturu, i ono što bi trebali i ono što ne bi. Ja ću reći da oni u svemu pronalaze zdrav razum i jednostavno te dječje ga prikažu.
Ironično, govoreći o skrivenim porukama, oni šalju «skrivene» poruke koje bi nam svima trebale biti jasnije. Pogotovo amerikancima, pa onda možda i ne bi imali Irak, Vijetnam i slične ( uvijek nove ) neprijatelje.
Crkva i ostale religijske institucije podržavaju Simpsone, unatoč tome što i same često «dobiju po prstima» od istih. Zašto?
Iz veoma jednostavnog razloga; Simpsoni, kao tradicionalna kršćanska obitelj njeguju vrijednosti obitelji, braka, poštovanja i svega onog što religija zahtjeva od ljudi.
Isto tako, Simpsoni prikazuju jedan realan prikaz američke obitelji, odnosno onog što je «američki san» u društvu srednjeg sloja.

Ne treba, naravno, shvatiti sve ozbiljno jer je ipak riječ o zabavnom, crtanom filmu, ali osnovne poruke jasno ocrtavaju donekle ispravne stavove autora crtića koji se bore s korupcijskom, kapitalističkom i ratno nastrojenom amerikom, čvrsto vjerujući u osnovne vrijednosti.
Ta samoironija je ponekad presudna u nastavcima kada se sama obitelj Simpson prikloni obrani lažnih moralnih vrijednosti, obavijenih američkom zastavom i propagandom.

Svakako češće nailazimo na zagovornike «najpoznatije američke obitelji» nego na kritičare istih. Npr, Barbara Bush je svojedobno izjavila kako su simpsoni nešto najgluplje što je ona ikad vidjela. Jadna žena vjerojatno nije shvatila ironiju svoje izjave i autogol što si ga je zabila.

Svakako vam preporučam njihov službeni website koji ima originalno vizualno rješenje.

Kao zaključak, naveo bih jedan od omiljenih mi citata, ravno iz usta Homera :

How is education supposed to make me feel smarter? Besides, every time I learn something new, it pushes some old stuff out of my brain. Remember when I took that home winemaking course, and I forgot how to drive?

Eh, i na kraju jedna zanimljivost. Jeste li znali da Dan Castellaneta ne daje svoj glas samo Homeru već i sljedećim likovima: Grampa Abraham Simpson,
Barney, Gumble, Krusty the Clown, Groundskeeper Willie, Mayor Quimby, Hans Moleman, Sideshow Mel,Itchy, Kodos, Gil, Poochie, Squeaky-VoicedTeen, Burn’s Lawyer, Mr. Teeny, Bill Clinton

Dok Julie Kavner osim Marge glas daje i njenim sestrama Patty i Selma Bouvier.

Nancy Cartwright svoje glasovne sposobnosti otkriva putem sljedećih: Bart Simpson, Nelson Muntz, Todd Flanders, Ralph Wiggum, Kearney, Database

No, daleko najveći opseg likova kojima daje glas ima Hank Azaria :

Apu Nahasapeemapetilon,Moe Szyslak, Chief Clancy Wiggum,Comic Book Guy, LouCarl, Principal Skinner, Otto, ReverendLovejoy, Dr. Julius Hibbert, Kent Brockman, Jasper, Lenny, Edde, Rainier Wolfcastle/McBain, Scratchy, Kang, Herman, George Bush, Judge Snyder